Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-449/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz D. M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženice S. d.d. iz Z., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku R. Ž., odvjetniku iz O. D. Ž. i P. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-221/2021-19 od 16. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja Z. M. I potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-221/2021-19 od 16. ožujka 2022. u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 1.492,90 kn (198,14 eur) po osnovi promjene kamatnih stopa.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-221/2021-19 od 16. ožujka 2022. u dijelu pod toč. III. i V. izreke i sudi tako da se nalaže tuženici S. d.d. da isplati tužitelju Z. M. iznos od 332,09 eur (2.502,11 kn) – izlazna naknada, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 11. veljače 2021. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. Uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženici S. d.d. naknaditi tužitelju Z. M., pored već dosuđenog parničnog troška u visini od 7.930,50 kn (1.052,56 eur), daljnji parnični trošak u visini od 545,09 eur (4.107,01 kn) zajedno s pripadajućom zakonskom

zateznom kamatom od 16. ožujka 2022. pa do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tuženici S. d.d. Z. da tužitelju Z. M. naknadi parnični trošak na ime sastava žalbe u visini od 141,10 eur (1.063,12 kn) sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška na ime sastava žalbe odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 737252 zaključenog dana 24.09.2007. godine između tužitelja Z. M. i V. d.d. Z., pravnog prednika tuženika S. d.d. Z., potvrđenog pod brojem OV-14747/07 dana 24.09.2007. godine kod javnog bilježnika B. A., a koja u čl. 1. glasi: "…CHF…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate."; u čl. 2. st. 1. glasi: "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."; u čl. 4. glasi: "Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."; u čl. 4. glasi: "Valutna klauzula: Kredit se ugovora u valuti, a isplaćuje u kunsko protuvrijednosti."; u čl. 8. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća."; čl. 11. st. 1. glasi: "Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.", a u čl. 11. st. 4. glasi: "Ugovorne strane su suglasne da e na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora…Ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu

s

odredbama

Ugovora,

izmijene

navedeni

akti

Kreditora….ugovorene strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama.".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 10.968,25 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, i to na:

- iznos od 1,07 kn od 02.12.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 1,94 kn od 02.01.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 16,46 kn od 02.02.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 29,92 kn od 02.03.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 42,01 kn od 02.04.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,70 kn od 03.05.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 6,91 kn od 03.06.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 18,80 kn od 02.07.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 2,64 kn od 02.09.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 15,43 kn od 02.10.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 90,95 kn od 04.11.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 36,41 kn od 02.12.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 74,72 kn od 03.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 85,14 kn od 03.02.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 89,91 kn od 03.03.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 82,34 kn od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 78,46 kn od 03.05.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 66,77 kn od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 52,39 kn od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 57,77 kn od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 68,49 kn od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 57,73 kn od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 46,08 kn od 03.11.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 64,17 kn od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 73,02 kn od 03.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 91,12 kn od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 86,78 kn od 02.03.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 109,40 kn od 02.04.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 192,00 kn od 04.05.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 121,09 kn od 02.06.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 179,29 kn od 02.07.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 164,63 kn od 03.08.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 221,32 kn od 02.09.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 194,01 kn od 02.10.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 177,66 kn od 03.11.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 241,19 kn od 02.12.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 275,76 kn od 04.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 256,69 kn od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 7.582,26 kn od 11.02.2011. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15

dana.

Odbija se, kao neosnovan, preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 1.492,90 kn po osnovi promjena kamatnih stopa.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.502,11 kn (izlazna naknada) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 11.02.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 7.930,50 kn (sedamtisućadevetstotridesetkunaipedesetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, odnosno 16. ožujka 2022. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude u toč. II. i to u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 1.492,90 kn po osnovi promjene kamatnih stopa (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) te protiv toč. III. i V. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu rezultat bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer u tom dijelu presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka u pobijanom dijelu presude nerazumljiva, proturječi sama sebi I razlozima presude te nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe da je tek pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u toč. I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod toč. 8. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženica pod 8) S. d.d. (odnosno njezina prednica V. d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i to CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u

potrošačkim

ugovorima

o

kreditima

koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Navedena presuda potvrđena je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Prvostupanjski sud spominje potonju presudu, ali samo u kontekstu ništetnosti valutne klauzule pa je time primjena navedene presude u kolektivnom postupku zaštite potrošača u rubriciranom predmetu izostala bez obzira na toč. I. izreke pobijane prvostupanjske presude.

Osim toga, prvostupanjski sud nije evidentno uzeo u obzir dokaze koje je tužitelj predložio a to je cjelovit uvid u prethodno navedenu presudu iz kolektivnog spora pa time i dio koji se odnosi na tuženicu, a što uključuje i preplaćenu kamatu. Nadalje, pogrešna primjena materijalnog prava ogleda se u tome što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir da je nakon podnošenja tužbe 26. veljače 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela zauzeo stav kako zastara počinje teći tek nakon utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi. Glede nenaplaćene izlazne naknade poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. te stav sudske prakse da je izlazna naknada ništetna. Što se tiče odluke o troškovima postupka smatra da je prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, obrazloženje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nije proturječno samo sebi i izreci presude, izreka presude ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, tako da nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22), na koju upire žalba.

6. Također, nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa u utuženom razdoblju, kao i isplata novčanog iznosa koji je tužitelj po osnovi Ugovora o kreditu od 24. Rujna 2007. platio u trenutku zaključenja samog ugovora.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na potraživanje po osnovi valutne klauzule, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti I poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja,

kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09., 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje ZZP/07), koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju jer je sporni pravni posao zaključen 24. rujna 2007., slijedom čega su te odredbe Ugovora ništetne.

9. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.1. Pored toga, na sjednici Građanskog odjela Republike Hrvatske poslovni broj SuIV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

9.2. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

9.3. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03), kao i protivno odredbama ZZP/07 te odredbama ZOO, zbog čega je I naloženo (prednici) tuženice da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

9.4. Tužba u predmetnom postupku podnesena je 26. veljače 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju glede isplate koja se odnosi na valutnu klauzulu.

9.5. Naime, glede valutne klauzule rok zastare teče od trenutka donošenja presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 tj. 14. lipnja 2018. što znači da zastara ističe 15. lipnja 2023.

9.6. Međutim, u odnosu na potraživanje koje se odnosi na isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa zastarni rok glede tog dijela tužbenog zahtjeva teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u svakom pojedinom slučaju (mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Naime, presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 donesena je 13. lipnja 2014. pa zastarni rok iz čl. 225. ZOO ističe 14. lipnja 2019. radi čega je za dio tužbenog zahtjeva tužitelja po osnovi preplaćene kamate u visini od 1.492,90 kn u trenutku podnošenja tužbe 26. veljače 2021. već nastupila zastara.

9.7. Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 225. ZOO kada je odlučio kao u toč. II. izreke pobijane prvostupanjske presude glede isplate iznosa od 1.492,90 kn.

10. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja uzima u obzir odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

10.1. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, dalje ZZP/14) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

10.2. Naime, svrha čl. 118. ZZP/14 je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

10.3. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku.

11. Nadalje, sud prvog stupnja je, smatrajući osnovanim istaknuti prigovor zastare, odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva glede naknade u iznosu od 2.202,11 kn temeljem odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu.

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva glede isplate iznosa po osnovi naknade u visini od 2.502,11 kn iz odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 1,10% jednokratno od iznosa odobrenog kredita, minimalno 500,00 kn.

13. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s prednicom tuženice nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane prednice tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po prednici tuženice, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

14. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa prednicom tuženice Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju automobila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

16.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulazni naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje

korisniku

kredita

staviti

na

raspolaganje

određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je prednica tuženice bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

18. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 6.1. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je prednica tuženice nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

19. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

20. Pogrešno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.502,11 kn, koji po visini nije bio sporan, te je pravilnom primjenom odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, valjalo usvojiti i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom (u ovom konkretnom slučaju kao prethodno pitanje) potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pritom ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da je prigovor zastare u svezi naknade osnovan jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku

2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21.1. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

21.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove,

moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21.3. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu i to od 11. veljače 2021. pa do isplate (čl. 2. st. 1. ZPP).

22. U pravilnoj primjeni odredbe čl. 166. ZPP ovaj drugostupanjski sud nalazi da je tužitelj, s obzirom na uspjeh u sporu gdje je u cijelosti uspio sa dijelom koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti a u pogledu isplate u pretežnom dijelu, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP valjalo priznati parnični trošak u visini od 9.537,51 kn (1.265,85 eur), kao i trošak vještačenja u visini od 2.500,00 kn (331,81 eur) što sveukupno iznosi 12.037,51 kn (1.597,65 eur) pa kako je pod toč. IV. izreke prvostupanjske presude, koja nije pobijana žalbom, tužitelju već dosuđen parnični trošak u visini od 7.930,50 kn (1.052,56 eur) to mu je valjalo dosuditi daljnji trošak u visini od 4.107,01 kn (545,09 eur), sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 16. ožujka 2022. pa do isplate.

22.1. Dosuđeni trošak u visini od 9.537,51 kn (1.265,85 eur) odnosi se na trošak zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) na ime sastava tužbe u visini od 100 bodova, sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2021., zastupanje na ročištu od 27. listopada 2021., sastav obrazloženog podneska od 30. prosinca 2021. i zastupanje na ročištu od 4. veljače 2022., kao i 25 bodova na ime sastava podneska od 29. listopada 2021. što uz pripadajući PDV te trošak plaćenih sudskih pristojbi na tužbu i presudu iznosi upravo 9. 537,51 kn (1.265,85 eur).

22.2. U preostalom dijelu preko ukupno dosuđenog parničnog troška od 12.037,51 kn/1.597,65 eur (7.930,50 kn/1.052,56 eur + 4.107,01 kn/545,09 eur) zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška valjalo je odbiti kao neosnovan jer se ne radi o trošku koji je po odredbi čl. 155. ZPP bio nužan za vođenje ovog postupka.

23. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

24. Također je valjalo tužitelju srazmjerno uspjehu u povodu žalbe u visini od 60% priznati trošak od 1.063,12 kn (141,10 eur) dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška po ovoj osnovi odbijen kao neosnovan.

25. U nepobijanom dijelu pod toč. I., u dijelu toč. II. (kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 10.968,25 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom) te pod toč. IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

26. Dvojno iskazivanje temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. u svezi čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22).

Zadar, 3. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović