REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-Us 17/2019-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. R. zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. i člankom 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. srpnja 2018. broj K-Us-3/17, u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog S. R., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju predmeta na način da se odluka o oduzimanju predmeta iz članka 79. KZ/11. ukida.
II. Odbijaju se kao neosnovane žalba USKOK-a u cijelosti te u ostalom dijelu žalba optuženog S. R. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Splitu od 26. srpnja 2018. broj K-Us-3/17 optuženi S. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u pomaganju iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. Na temelju članka 190. stavka 2. KZ/11. optuženi S. R. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a u tako izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. svibnja 2011. do 18. svibnja 2012.
I Kž-Us 17/2019-13
1.2. Na temelju članka 78. stavka 1. u svezi članka 77. stavka 1. KZ/11. te članka 557. stavka 1. i članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) od optuženog S. R. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 350,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti te je istovremeno utvrđeno da navedeni novčani iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, a optuženiku je naloženo da isti uplati u Državni proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.
1.3. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog S. R. su oduzeti mobitel marke L. I. broja ... sa SIM karticom, pozivnog broja ..., mobitel marke S. I. broja ... bez SIM kartice (s punjačem) i mobitel marke S. I. broja ... bez SIM kartice.
1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. ZKP/08.-17. optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka na ime paušalnog iznosa od 3.000,00 kuna.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženi S. R..
2.1. USKOK je žalbu podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio ukidanje pobijane presude i upućivanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
2.2. Optuženi S. R. je žalbu podnio po branitelju, odvjetniku M. P., naznačujući kao žalbene osnove bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni, s prijedlogom da ga se oslobodi optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je zatražio i obavijest o sjednici vijeća.
3. Odgovor na žalbu USKOK-a podnio je optuženi S. R. po branitelju, odvjetniku M. P. s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana.
4. Spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 474. stavku 1. ZKP/08.-17.
5. Javni dio sjednice vijeća održan je u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog S. R. i branitelja optuženog S. R., odvjetnika M. P., koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je ista, na temelju članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba optuženika je djelomično osnovana, a žalba USKOK-a je u cijelosti neosnovana.
I Kž-Us 17/2019-13
7. U odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. USKOK tvrdi da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima presude te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza, pri čemu prvostupanjski sud, ocjenjujući izvedene dokaze, po mišljenju ovog žalitelja, izvodi pogrešan zaključak u pogledu bitnih činjenica. Argumentirajući navedenu žalbenu osnovu ovaj žalitelj, nakon što je reproducirao činjenice koje je sud prvog stupnja utvrdio kao neprijeporne na temelju provedenih dokaza, i to kako na osnovu ispitanih svjedoka (A. F., M. D. A. i S. K.), tako i na temelju preslušanih snimki razgovora između A. F. i optuženika, Đ. F. i optuženike te A. F. i S. K., a koje su nastale kao rezultat posebnih dokaznih radnji, smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o tome da optuženik utvrđenim postupanjem nije ostvario obilježja kaznenog djela pomaganja u neovlaštenoj proizvodnji i prometu drogama počinjenog u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 329. stavkom 2. te u vezi sa stavkom 1. točkom 4. tog istog članka KZ/11.
7.1. Međutim, suprotno tvrdnjama USKOK-a, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva i niti u jednom dijelu nije proturječna sama sebi niti je proturječna razlozima koji su dani o odlučnim činjenicama. Isto tako razlozi koji su dani o odlučnim činjenicama u potpunosti su jasni i razumljivi i niti u jednom dijelu nisu međusobno proturječni, kao što ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude iznosi u pogledu sadržaja iskaza svjedoka danih u postupku i sadržaja koji proizlaze iz snimki preslušanih razgovora i samih tih iskaza svjedoka i snimki razgovora. Naime, već iz samog sadržaja ovog dijela izjavljene žalbe, po ocjeni drugostupanjskog suda, proizlazi da USKOK naprijed izloženom argumentacijom, u biti, polemizira sa zaključcima koje je prvostupanjski sud donio na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o drugom, a ne onom kaznenom djelu za koje je optuženik proglašen krivim. Time, u bitnome, pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica i zaključaka prvostupanjskog suda u odnosu na inkriminirano kazneno djelo pa se slijedom navedenog ne bi radilo o ovoj istaknutoj žalbenoj osnovi, već o žalbenoj osnovi koja se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja odnosno pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda koji proizlaze iz tako utvrđenih odlučnih činjenica, a o tome će biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na činjenična utvrđenja.
7.2. S druge strane, a u odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženi S. R. navodi da je donošenjem predmetne presude došlo do prekoračenja optužbe, čime je, po njegovom mišljenju, počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08.-17. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik ističe kako u izreci optužnog akta kojim se on tereti za predmetno kazneno djelo „izostaje opis namjere optuženog S. R. da mehanički opisanim radnjama pomogne optuženom F. i drugim osobama u kakvoj kriminalnoj aktivnosti“. Također smatra da u činjeničnom opisu izreke optužnice izostaje opis bitnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti o njegovoj svijesti odnosno da on zna što to F. i drugi konkretno rade te da svojim radnjama pomaže i omogućava njihovu kriminalnu djelatnost. Međutim, unatoč tome prvostupanjski sud, povrjeđujući identitet optužbe, na vlastitu inicijativu
I Kž-Us 17/2019-13
intervenira u činjenični opis navodeći: „... da je optuženi R. postupao na nagovor rođaka Đ. F. koji je od njega zatražio da mu u cilju daljnje preprodaje droge kokain preveze iz Z. u K. Š. gumeni gliser ..., što je ovaj i učinio ...“. Stoga, po ocjeni ovog žalitelja, kada je prvostupanjski sud u činjenični opis potvrđene optužnice sam unio činjenice i okolnosti koje opisuju pomagačku namjeru optuženika na taj način povrijedio je identitet optužbe odnosno prekoračio je optužbu jer se pobijana presuda uslijed navedene intervencije odnosi na kazneno djelo koje nije bilo predmet optužnice.
7.3. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja nije počinio postupovnu povredu na koju u ovom djelu izjavljene žalbe ukazuje ovaj žalitelj.
7.4. Naime, iz obrazloženja pobijene presude, a to je u skladu i sa stanjem spisa predmeta, proizlazi kako je optužnicom USKOK-a od 16. svibnja 2012. broj K-US- 139/11 (list 8632-8975 spisa predmeta) optuženom S. R. stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. i člankom 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.). Nakon toga je na pripremnom ročištu koje je održano ... (zapisnik na listu 9855-9858 spisa predmeta) zamjenica ravnatelja USKOK-a, nakon što je stupio na snagu KZ/11., intervenirala u prethodno citiranu optužnicu na način da je izmijenila zakonski opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice stavljajući na teret ovom optuženiku kazneno djelo pomaganja u počinjenju kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. i člankom 38. KZ/11., a sve to u vezi s kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11., pri čemu nije mijenjala niti je intervenirala u činjenični opis predmetnog kaznenog djela.
7.5. S druge strane, iz izreke pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud optuženog S. R. proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama u pomaganju iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. Istovremeno je sud prvog stupnja na vlastitu inicijativu izvršio intervenciju u činjenični opis kaznenog djela iz optužnice ispuštajući dijelove tog opisa koji se odnose na kvalificirano obilježje kaznenog djela iz članka 329. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. KZ/11., a potom je djelomično izmijenio činjenični opis, sukladno utvrđenju da se radilo o kaznenom djelu pomaganja u neovlaštenoj proizvodnji i prometu drogama iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11., a to kazneno djelo je za optuženika u konkretnoj situaciji povoljnije od onog koje mu se stavljalo na teret optužnicom koja je izmijenjena na pripremnom ročištu.
7.6. Iako je odredbom članka 449. stavka 1. ZKP/08.-17. propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i na kazneno djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici, postupajući na prethodno opisani način, po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nije prekoračio optužbu. Naime, prvostupanjski je sud jedino u slučaju donošenja
I Kž-Us 17/2019-13
osuđujuće presude, a to je ovdje i bio slučaj, ovlašten intervenirati u činjenični opis kaznenog djela, a time i u pravnu oznaku odnosno pravnu kvalifikaciju djela, vodeći pritom računa da tom intervencijom ni na koji način ne prekorači optužbu, odnosno da djelo zbog kojeg optuženika proglašava krivim ne predstavlja kazneno djelo koje je teže od onog za koje je ovaj bio optužen. Stoga, izmjenom činjeničnog opisa kaznenog djela, a sukladno tome i pravne oznake odnosno pravne kvalifikacije kaznenog djela iz optužnice, na način kako je to već ranije opisano, sud prvog stupnja ostao je u okviru optužbe za terećeno kazneno djelo jer je isto izmijenio na način koji je povoljniji za optuženika, pri čemu se radi o istovjetnom događaju kao i onom koji je opisan u izmijenjenoj optužnici, pa uslijed toga takva intervencija ne predstavlja postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08.-17.
7.7. Ističući nadalje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik tvrdi da je počinjena i postupovna povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-17. odnosno da je ostvarena povreda prava na obranu u prvostupanjskom postupku koja je bila od utjecaja na presudu. Obrazlažući ovaj žalbeni navod optuženik navodi da je u ovom kaznenom predmetu, nakon što je USKOK na pripremnom ročištu izmijenio optužnicu u odnosu na njega, tako što mu je u zakonskom opisu i pravnoj oznaci kaznenog djela stavljeno na teret teže kazneno djelo od onog ranije, trebalo sukladno tome urediti optužnicu i pisanu pouku o pravima. Time što USKOK nije postupio na navedeni način, po mišljenju ovog žalitelja, sukladno članku 441. ZKP/08.-17., došlo je do očigledne nezakonitosti na štetu optuženika, a time da je počinjena prethodno istaknuta postupovna povreda.
7.8. Međutim, niti u ovom dijelu izjavljene žalbe optuženik nije u pravu.
7.9. Naime, prema zapisniku s održanog pripremnog ročišta od ... (list 9855-9858 spisa predmeta) optuženi S. R. je u ovom kaznenom predmetu prije tog ročišta zaprimio pisanu pouku o pravima, koju je u cijelosti i razumio (stranica 3. zapisnika), nakon čega je u nastavku pripremnog ročišta zamjenica ravnatelja USKOK-a, imajući u vidu činjenicu da je u međuvremenu stupio na snagu KZ/11. (1. siječnja 2013.), na zapisniku izmijenila pravnu oznaku i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz ranije podignute i potvrđene optužnice, izjavivši da je to učinila s obzirom da je KZ/11., po njezinom mišljenju, blaži za počinitelja od KZ/97. (stranica 4. zapisnika). Dakle, iz navedenog proizlazi da ovlašteni tužitelj nije postupio protivno odredbi članka 441. ZKP/08.-17., kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj, jer je odredbom članka 370. stavka 1. ZKP/08.17. propisano da se na pripremno ročište odgovarajuće primjenjuju odredbe o raspravi, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a to ovdje nije bio slučaj. Osim toga žalitelj isto tako zanemaruje činjenicu da je prije održavanja pripremnog ročišta stupio na snagu KZ/11., koji u članku 3. propisuje zakon koji se primjenjuje u odnosu na počinitelja određenog kaznenog djela, pri čemu je stavkom 3. tog članka propisano na koji način se ispituje postojanje pravnog kontinuiteta, a stavkom 2. istog članka propisana je obvezna primjena zakona koji je najblaži za počinitelja, ako se nakon počinjenog kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon izmjeni jednom ili više puta. Stoga je ovlašteni tužitelj, postupajući na način kako je to prethodno opisano, postupio u skladu sa svojim zakonskim ovlastima kada je na zapisniku o održanom pripremnom ročištu, smatrajući da je u konkretnom slučaju KZ/11. blaži zakon, izvršio izmjenu zakonskog opisa i pravne
I Kž-Us 17/2019-13
kvalifikacije djela iz optužnice. Stoga, slijedom svega navedenog nije ostvarena postupovna povreda na koju u ovom djelu izjavljene žalbe ukazuje optuženik.
7.10. I na koncu, također nije u pravu optuženik kada smatra da je počinjena i postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. jer su, po mišljenju ovog žalitelja, razlozi pobijane presude nerazumljivi, izreka pobijane presude je proturječna razlozima, pri čemu isti tvrdi da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su dani, po njegovom mišljenju, u proturječju su sa stvarnim sadržajem zapisnika o iskazima danim u postupku. Argumentirajući ovaj žalbeni navod optuženik ističe kako prvostupanjski sud uopće nije dao razloge zbog čega je intervenirao u činjenični opis izreke optužnice navodeći okolnosti iz kojih proizlaze tzv. subjektivni elementi utuženog kaznenog djela. Također smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi samo pobrojao dokaze na kojima je temeljio prvostupanjsku presudu (iskazi ispitanih svjedoka i rezultati posebnih dokaznih radnji), pri čemu u razlozima presude nije analizirao niti je ocijenio navedene dokaze, a to da se osobito odnosi na iskaze ispitanih svjedoka A. F., Đ. F., S. K. i M. D. A., ali isto tako i iskaze drugih svjedoka koji su tijekom postupka pročitani, uslijed čega su, po ocjeni ovog žalitelja, izostali razlozi o odlučnim činjenicama.
7.11. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva i niti u jednom dijelu nije proturječna razlozima koji su dani o odlučnim činjenicama, niti su dani razlozi u proturječju sa sadržajem zapisnika o iskazima danim u postupku, a iz danih razloga u potpunosti je vidljivo i razvidno što je i zbog čega je sud prvog stupnja odlučio na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude. Isto tako prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao razloge zbog kojih je intervenirao u činjenični opis izreke optužnice navodeći okolnosti koje se odnose na subjektivna obilježja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim (stranica 3., 4. odlomak odozgo i stranica 11. obrazloženja). Pritom i ovom žalitelju treba napomenuti kako su već u prethodnom dijelu ovog obrazloženja (točke 7.2., 7.3., 7.4., 7.5. i 7.6.) dani detaljni i iscrpni razlozi zbog čega je prvostupanjski sud bio ovlašten na taj način intervenirati u činjenični opis izreke optužnice te optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo koje je blaže od onog koje mu je bilo stavljeno na teret potvrđenom optužnicom pa se u odnosu na taj dio izjavljene žalbe ovaj žalitelj, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja ove odluke. I u odnosu na tvrdnju da prvostupanjski sud nije analizirao i ocijenio iskaze ispitanih svjedoka i rezultate provedenih posebnih dokaznih radnji treba napomenuti da je u pobijanoj presudi sud prvog stupnja najprije analizirao rezultate posebnih dokaznih radnji (tonske zapise i zapise SMS poruka) te izvješća o tajnom praćenju i tehničkom snimanju osoba i predmeta, nakon čega je iste doveo u vezu kako s obranom optuženika, tako i s iskazima relevantnih svjedoka kao što su A. F., Đ. F., S. K. i M. D.´ A. te je potom dao ocjenu ovako izvedenih dokaza i iznio utvrđenja i zaključke do kojih je došao na temelju tako provedenih dokaza (stranica 7., 10. odlomak odozgo do stranice 10., 1. odlomak odozgo), pri čemu nije na poseban način cijenio i analizirao iskaze onih svjedoka čiji su zapisnici tijekom dokaznog postupka pročitani iz razloga što na temelju tih i na taj način izvedenih dokaza nije utvrđivao odlučne činjenice u ovom kaznenom postupku. Stoga, a imajući u vidu navedeno, nije osnovana tvrdnja ovog žalitelja da je prvostupanjski sud, bez analize i ocjene dokaza o postojanju činjenica koje proizlaze iz sadržaja iskaza relevantnih svjedoka, te
I Kž-Us 17/2019-13
analize i ocjene rezultata posebnih dokaznih radnji donio paušalne i neutemeljene zaključke.
7.12. Slijedom svega naprijed iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede koje ističu USKOK i optuženi S. R., a isto tako nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti.
8. Iako uvodno označava da žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, USKOK u žalbi ne navodi koje je dokaze prvostupanjski sud tijekom postupka trebao provesti, a nije ih proveo te koje je to odlučne činjenice u provedenom dokaznom postupku propustio utvrditi, pa će stoga istaknuti žalbeni prigovori po ovom žalitelju biti ocijenjeni samo u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.1. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđeno činjenično stanje USKOK smatra kako iz pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud, na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrdio da optuženik prilikom poduzimanja inkriminirane aktivnosti nije imao svijest da pripada zločinačkom udruženju, povezanom sa zajedničkim ciljem počinjenja kaznenih djela te da se nije udružio s drugim osobama u namjeri da im pomogne da neovlašteno radi prodaje posjeduju, prenose i posreduju u prodaji i kupnji droge kokain u više navrata, već da se radi samo o jednokratnom povezivanju s Đ. F., kao dijelom tog udruženja. Međutim, suprotno ovakvim utvrđenjima suda prvog stupnja, USKOK u ovom dijelu izjavljene žalbe tvrdi da prvostupanjski sud pritom u potpunosti zanemaruje činjenicu da se optužnicom optuženik niti ne tereti za udruživanje u zločinačko udruženje, već se tereti da je pomagao drugima u počinjenju kaznenog djela koje su oni počinili u sastavu zločinačkog udruženja. Tvrdi da je sud prvog stupnja, na temelju svih izvedenih dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, u pobijanoj presudi pogrešno zaključio kako je tijekom dokaznog postupka bilo potrebno dokazati da se optuženik udružio s Đ. F. i N. E. radi prenošenja opojne droge u više navrata, a ne jednokratno te da mora postojati dokaz o postojanju sporazuma između optuženika i drugih dviju osoba u pogledu višekratnog djelovanja, pa da bi se onda radilo o kaznenom djelu iz optužnice.
8.2. Međutim, iako je u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da za ostvarenje kaznenog djela koje je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret optuženiku nije nužno utvrditi činjenicu da počinitelj tog dijela ima svijest da pripada zločinačkom udruženju te da je potrebno dokazati postojanje sporazuma između optuženika i drugih dviju osoba u pogledu višekratnog, a ne jednokratnog djelovanja, kako se to pogrešno navodi u pobijanoj presudi, zanemaruju činjenicu da je za ostvarenje svih zakonskih obilježja inkriminiranog kaznenog djela iz članka 329. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 4. i člankom 190. stavkom 2. KZ/11. nužno i neophodno na potpuno nedvojben način utvrditi da počinitelj doista ima svijest o tome da pomaže članovima zločinačkog udruženja u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, a to iz provedenog dokaznog postupka u ovom konkretnom slučaju, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, ne proizlazi jer, i po ocjeni drugostupanjskog suda, niti iz jednog izvedenog
I Kž-Us 17/2019-13
dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, nije utvrđeno na potpuno nedvosmisleni način da je optuženik toga bio svjestan te da je doista imao takvih saznanja, osim saznanja da konkretno i neposredno pomaže svom rođaku Đ. F..
8.3. Naime, iz provedenog dokaznog postupka nije bilo sporno da je Đ. F., po povratku iz K. Š., ... nazvao optuženika rekavši mu kako je „mislio da pođe s njim doli te da napravi putovnicu“, a to proizlazi iz rezultata posebnih dokaznih radnji, pa iako u tom razgovoru nije precizirao o kojoj zemlji se radi, imajući u vidu obranu optuženika u kojoj je on naveo kako mu je „poznato da je Đ. i ranije bio u Š.“ te da mu je prije toga i Đ. mama, njegova teta, predložila da s Đ. pođe u Š. kako bi autom povezao jedan gumenjak, a potom taj auto vratio u Z., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik iz svih ovih okolnosti nedvojbeno znao kamo bi trebao krenuti s Đ. F.. Također nije bilo sporno da je prije tog puta Đ. F. snosio troškove koje je optuženik imao uslijed dolaska u Z. radi izrade putovnice te da su potom njih dvojca zajedno krenuli na dogovoreni put ..., kojom prigodom su u K. Š. na prikolici prevezli i jedan gumeni gliser kojeg su po dolasku zajedno spustili u more ..., nakon čega se slijedeće jutro optuženik autom vratio u Z., a za to je dobio naknadu od 1.000,00 eura, što sve proizlazi iz rezultata posebnih dokaznih radnji, ali isto tako i iz obrane optuženika. I na koncu nije bilo sporno da je Đ. F. upravo tim gumenim gliserom ..., dakle dvadeset dana nakon povratka optuženika u Z., s broda M. „L.“ preuzeo količinu od 338,29 kg opojne droge kokain, kada je i uhićen po policijskim službenicima K. Š.
8.4. Međutim, kada se ima u vidu činjenica, a koja proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka, da je optuženik prije odlaska na put u odnosu na svrhu tog putovanja kontaktirao isključivo A. F., njegovu tetu, i Đ. F., njegovog bratića, pri čemu nije kontaktirao neke druge osobe koje se dovode u vezu s ovim kaznenim predmetom, niti neposredno, a niti putem telefona ili SMS poruka, pa tako niti S. K., te da je tek naknadno, iz razgovora s A. F. ..., saznao da je njezin sin „pao“ u Š. zajedno s drugim počiniteljima u krijumčarenju droge, da je tek tada prvi puta čuo za neke druge osobe, pa tako i za „kapetana“ (svjedok S. K.) te da je i u tom razdoblju isključivo i jedino kontaktirao s A. F., a ne i s drugim osobama, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako iz provedenih dokaza proizlazi da optuženik, osim svijesti i htijenja da pomogne Đ. F., istovremeno nije imao svijest i htijenje da pomogne i većem broju drugih osoba (najmanje tri osobe), a koje su se udružile sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog ili više kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, jer na takav zaključak nedvojbeno ne ukazuje niti jedan izvedeni dokaz. Naime, i po ocjeni ovog suda, naknadno saznanje do kojeg je optuženik došao iz razgovora s A. F., da je njezin sin s još nekim drugim osobama uhićen u K. Š. zbog krijumčarenja opojne droge kokain i da se zbog toga nalazi u zatvoru, u nedostatku nekih drugih uvjerljivijih i vjerodostojnijih dokaza, ne ukazuju na to da je optuženik, prije i tijekom odlaska u K. Š., s ciljem koji je prethodno već opisan, a koji put je prethodio uhićenju Đ. F., imao svijest i htijenje da, osim svome bratiću, na taj način pomaže i drugim osobama koje su se zajedno s njegovim bratićem (Đ. F.) udružile radi počinjenja jednog ili više kaznenih djela zlouporabe opojnih droga, a kako to u ovom dijelu izjavljene žalbe neosnovano tvrdi USKOK. Stoga je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan zaključak prvostupanjskog
I Kž-Us 17/2019-13
suda da iz provedenog dokaznog postupka nije nedvojbeno utvrđeno da su u postupanju optuženika ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 329. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 4. i članka 190. stavka 2. i članka 38. KZ/11.
8.5. No, isto tako, po ocjeni suda drugog stupnja, nije u pravu niti optuženi S. R. kada ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
8.6. U odnosu na ovu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno zaključio kako je optuženik prije poduzetog putovanja u K. Š. radi prevoženja gumenog glisera imao saznanja o tome za što će se taj gliser dvadeset i jedan dan nakon njegovog povratka u R. H. koristiti i za što će ga njegov rođak Đ. F. upotrijebiti, pri čemu niti prije toga, a niti nakon toga nije, osim s njime, kontaktirao niti s jednom osobom iz inkriminiranog kriminalnog udruženja. U tom pogledu žalitelj ističe da je sud prvog stupnja, na temelju provedenog dokaznog postupka, pogrešno zaključio da je optuženik znao za prethodnu kriminalnu djelatnost Đ. F., da je znao za to da će se ovaj gumeni gliser, kojeg mu je pomogao prevesti u K. Š., upotrijebiti za kriminalnu djelatnost odnosno za trgovinu opojnom drogom kokain pa da mu je, unatoč svih tih saznanja, svjesno pomogao u predstojećoj kriminalnoj aktivnosti.
8.7. No, iznošenjem takvih žalbenih navoda optuženi S. R. propušta uzeti u obzir činjenicu da se u ovom konkretnom slučaju, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, radilo o razgovoru između njega i Đ. F. (od ...) u kojem se doista nije puno toga preciziralo, ali se iz konteksta cjelokupnog razgovora („... trebalo ići doli“) i okolnosti da bi on trebao hitno izraditi putovnicu, a da je Đ. F. i ranije znao boraviti u K. Š., moglo zaključiti o kojoj se destinaciji doista radi. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica, a koja također proizlazi iz razgovora između optuženika i A. F., u kojima ju on obavještava o tome je li gliser spušten u more te kada će se vratiti natrag s njezinim automobilom, tada sve ove okolnosti, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, u svojoj ukupnosti upravo nedvosmisleno ukazuju na to da je optuženik ipak bio svjestan činjenice da Đ. F. ide u K. Š. radi angažmana kraćeg trajanja, a ne radi trajnijeg odnosno vremenski duljeg zaposlenja. Kada se uz sve ove okolnosti ima u vidu i činjenica da je optuženik istovremeno bio svjestan toga da je Đ. F., kao nezaposlena osoba, kupio gumeni gliser i trajler, da je financirao njegov put u Z. i hitnu izradu putovnice te da je istovremeno snosio sve troškove njegovog odlaska i boravka u K. Š. te povratka u R. H., tada je također pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, imajući u vidu sve ove okolnosti, bio svjestan da se njegov rođak, boravkom u inozemstvu, zasigurno neće baviti zakonitim odnosno legalnim aktivnostima. Pri tome je isto tako optuženik, kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, iz svih okolnosti ovog slučaja bio svjestan činjenice da se radi o takvim nezakonitim aktivnostima koje se odnose na preprodaju opojne droge s obzirom da je isti znao i bio svjestan toga da njegov rođak, iako nema nikakvih redovitih trajnih i legalnih prihoda, ne samo da je financirao sve njegove troškove vezano za ovo putovanje, već je, u međuvremenu, kupio i stan koji ni na koji način nije mogao opravdati svojim legalnim prihodima. Stoga, a imajući u vidu sve prethodno navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, postupajući na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, znao iz kojih razloga njegov rođak Đ. F. odlazi
I Kž-Us 17/2019-13
u K. Š. te da mu je u tome htio pomoći na način da mu sredstvo (gumeni gliser) koje će mu poslužiti za počinjenje kaznenog djela preveze iz R. H. u k. Š. Naime, u smislu članka 38. KZ/11. pomaganje je svako podupiranje počinitelja u počinjenju konkretnog kaznenog djela na način da pomagač daje određeni kauzalni doprinos počinjenju kaznenog djela u smislu da ga olakša, ubrza ili intenzivira. U ovom konkretnom slučaju, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, optuženik je djelovao prije počinjenja kaznenog djela svjestan da svoga rođaka Đ. F. podupire u njegovoj protuzakonitoj aktivnosti i to je htio, pri čemu je u glavnim i bitnim crtama bio svjestan svih objektivnih obilježja kaznenog djela počinitelja.
8.8. Dakle, prethodno citirani dokazi, kako pojedinačno, tako i u svojoj ukupnosti, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, izvan svake sumnje potvrđuju činjenicu da je optuženi S. R. nedvojbeno znao iz kojih razloga njegov rođak Đ. F. odlazi u K. Š. te da mu je u tome htio pomoći prevozeći gumeni gliser koji će ovome potom poslužiti za počinjenje kaznenog djela koje se odnosi na zlouporabu opojnih droga, a to je sve pravilno utvrdio i zaključio i prvostupanjski sud.
8.9. Slijedom svega prethodno iznesenog, žalbenim tvrdnjama USKOK-a i optuženog S. R. nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, koja se temelji na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka pa stoga nisu osnovane njihove žalbe podnesene iz razloga navedenih u članku 470. stavku 2. ZKP/08.-17.
9. Ističući žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženi S. R. tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena povreda iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-17. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu ovaj žalitelj smatra da je kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika iz razloga što u terećenom kaznenom djelu nije bila opisana pomagačka svijest odnosno pomagačka namjera, dok je u pobijanoj presudi prvostupanjski sud u činjeničnom djelu izreke, i to na vlastitu inicijativu, unio nove bitne činjenice koje opisuju svijest i namjeru optuženika da pomogne drugome u izvršenju kaznenog djela. Stoga, smatra da je kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika jer kazneno djelo za koje se optuženik progonio, a kako je to bilo opisano u izreci izmijenjene optužnice, po zakonu nije kazneno djelo.
9.1. Međutim, nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.
9.2. Naime, već je ranije obrazloženo iz kojih razloga je sud prvog stupnja bio ovlašten intervenirati u činjenični opis izreke optužnice, a shodno tome i u pravnu oznaku te pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz podignute odnosno naknadno izmijenjene optužnice, pa se, radi nepotrebnog ponavljanja, ovaj žalitelj u tom dijelu upućuje na taj dio obrazloženja ove odluke. S druge strane, iz sadržaja ovog dijela izjavljene žalbe proizlazi kako optuženik smatra da iz njegovih radnji, kako su opisane u činjeničnom dijelu izreke optužnice, ne proizlaze bitna obilježja kaznenog djela koje mu se stavljalo na teret, a da je sud prvog stupnja u činjenični opis izreke pobijane presude neosnovano i neovlašteno unio činjenice koje se odnose na opis njegove namjere da pomogne drugome u počinjenju kaznenog djela (da bi ta osoba od njega izričito zatražila obavljanje posla - prevoženja glisera - kojeg će koristiti radi daljnje preprodaje kokaina, pa je te radnje i poduzeo u toj nakani), čime, u suštini,
I Kž-Us 17/2019-13
pobija valjanost odnosno pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, pritom ovaj žalitelj zanemaruje činjenicu da ovakvo osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja ne opravdava ovu žalbenu osnovu. To stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke pobijane presude, a ne prema činjeničnom stanju iz izreke optužnice, a osobito ne prema onom činjeničnom stanju za koje sam žalitelj smatra da bi bilo ispravno. Kako su, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, u ovom konkretnom slučaju izrekom prvostupanjske presude utvrđeni i opisani svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik i osuđen, to uslijed navedenog ne postoji povreda kaznenog zakona na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe upire optuženik.
10. Zbog odluke o kazni žale se USKOK i optuženi S. R..
10.1. Žaleći se zbog odluke o kazni USKOK smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti u odnosu na otegotne okolnosti. Ističe kako sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je optuženik prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela iskazao primjereni stupanj upornosti te da je drugome pomogao u počinjenju kaznenog djela zlouporabe opojnih droga u količini od 338,29 kg opojne droge kokain pa kazna zatvora od svega jedne godine, po mišljenju ovog žalitelja, neće polučiti svrhu specijalne i generalne prevencije, osobito imajući u vidu činjenicu da se radi o kaznenom djelu s međunarodnim elementom.
10.2. S druge strane, optuženi S. R., ističući žalbenu osnovu koja se odnosi na odluku o kazni, smatra da prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je on bio sudionik Domovinskog rata te da je i nosilac spomenice Domovinskog rata, da je tijekom boravka u istražnom zatvoru doživio srčani arest, nakon čega je tijekom ovog kaznenog postupka doživio još dva srčana aresta, a zbog čega je trajno invalidna osoba pa smatra da je izrečena kazna zatvora prestroga.
10.3. Žalbe USKOK-a i optuženika zbog odluke o kazni nisu osnovane.
10.4. Naime, prvostupanjski sud je u smislu čl. 47. KZ/11. za optuženika pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti) te ih je na odgovarajući način vrednovao i doveo u ravnotežu. Sud je, s pravom, kao olakotno cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost i manju količinu kriminalne aktivnosti koja se ogleda u pomaganju drugome u počinjenju kaznenog djela te njegove obiteljske i materijalne prilike, dok je kao otegotno pravilno uzeo u obzir primjeren stupanj upornosti i okolnost raširenosti počinjenja kaznenih djela koja se odnose na zlouporabu opojnih droga, nakon čega mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Imajući u vidu prethodno navedene okolnosti te činjenicu da je od počinjenog kaznenog djela proteklo više od deset godina u kojem razdoblju, barem prema podacima u spisu predmeta, optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima USKOK-a i optuženika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio i ispravno vrednovao sve okolnosti koje su u konkretnom slučaju relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tvrdnja USKOK-a da je optuženik pomogao drugome u počinjenju
I Kž-Us 17/2019-13
kaznenog djela zlouporabe opojnih droga s međunarodnim elementom, u količini od 338,29 kg opojne droge, nije od takvog značaja i važnosti da bi iziskivala strože kažnjavanje optuženika, kao što niti navodi optuženika da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovo učešće u Domovinskom ratu i narušeno zdravstveno stanje nemaju takvog utjecaja na izrečenu kaznu pa da bi mu se zbog toga izrekla blaža kazna kako to ovaj žalitelj sugerira. Slijedom svega navedenog, i po ocjeni ovog suda, kaznom zatvora u trajanju jedne godine izrazit će se jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, njome će se prvenstveno i u potpunosti utjecati na optuženika da ubuduće ne čini ovakva, ali i druga kaznena djela, istovremeno će se djelovati i na ostale članove društvene zajednice da niti oni ne čine kaznena djela, čime će se istodobno utjecati i na njihovu svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i opravdanosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Upravo izrečenom kaznom zatvora ostvarit će se, i po ocjeni drugostupanjskog suda, sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja u odnosu na ovog optuženika, ali i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakvih ili sličnih kaznenih djela.
11. Osporavajući odluku o oduzimanju predmeta optuženi S. R. smatra kako je ista u cijelosti neosnovana.
11.1. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu optuženik navodi kako su tom odlukom od njega oduzeti jedan ispravan i dva neispravna mobitela pa mu je nejasno kakva su to sredstva izvršenja kaznenog djela s obzirom da su dva mobitela bila neispravna i bez SIM kartica, dok s ovim ispravnim mobitelom nije vodio nikakvu „kriminalnu komunikaciju“.
11.2. U pravu je optuženik kada tvrdi da je odluka o oduzimanju predmeta neosnovana.
11.3. Naime, pobijanom presudom su od optuženika, temeljem članka 79. KZ/11., oduzeta ukupno tri mobitela, pri čemu je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da se isti od njega oduzimaju iz razloga što se radi o predmetima koji su bili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela odnosno za međusobne kontakte te zbog postojanja opasnosti od njihove ponovne uporabe za počinjenje kaznenog djela. Međutim, iz podataka u spisu predmeta proizlazi da mobitel marke S., I. broja ..., bez SIM kartice (s punjačem) i mobitel marke S., I. broja ..., bez SIM kartice, uopće nisu bili korišteni prilikom kontakata koji su zabilježeni u vezi s počinjenim kaznenim djelom, a za koje je optuženik i osuđen. Dakle, iz navedenog proizlazi kako se ne radi o predmetima koji su u konkretnom slučaju bili uporabljeni za počinjenje upravo predmetnog kaznenog djela. S druge strane, iako je mobitel marke L., I. broja ..., sa SIM karticom, pozivnog broja ..., bio korišten i za kontakte koje je optuženik ostvarivao u svezi izvršenja ovog kaznenog djela, iz podataka u spisu predmeta ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o mobitelu koji je korišten i nabavljen samo i isključivo radi počinjenja predmetnog kaznenog djela, s obzirom da se radi o mobitelu koji je optuženik koristio veći niz godina u svom svakodnevnom životu. Stoga, imajući u vidu navedeno, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o dva mobitela koji nisu bili uporabljeni za počinjenje ovog kaznenog djela, dok jedan mobitel nije bio nabavljen, namijenjen ili uporabljen isključivo i jedino radi počinjenja
I Kž-Us 17/2019-13
predmetnog kaznenog djela, to uslijed navedenog nisu ostvarene pretpostavke iz članka 79. stavka 2. KZ/11. za oduzimanje navedenih predmeta pa je, prihvaćanjem žalbe optuženika, odluku o oduzimanju predmeta valjalo ukinuti.
12. Stoga je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog S. R., na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-22., trebalo presuditi kao u točki I. izreke presude, dok je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., trebalo žalbu USKOK-a u cijelosti te žalbu optuženog S. R., u ostalom dijelu, odbiti kao neosnovane i u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno u točki II. izreke ove odluke.
Zagreb, 3. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo, v.r.
