REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž R-64/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. F. (OIB:…) iz B., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, (OIB:…), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-686/2017-71 od 25. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 02. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice – i potvrđuje se u pobijanom dijelu u pogledu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama (dio st. I.) presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: Pr-686/2017-71 od 25. siječnja 2023.

II. Preinačuje se djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženice odluka o troškovima postupka sadržana u st. I. izreke prvostupanjske presude tako da se nalaže tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.701,42 eura[1] /20.353,85 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25. siječnja 2023. do isplate sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (u st. I.) naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 1.932,09 eura odnosno 14.557,34 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine dijelove tog iznosa teče kako je pobliže navedeno u izreci odluke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.947,86 eura odnosno 22.210,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 25. siječnja 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana. Zahtjev je odbijen (st. II.) za isplatom zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima bruto plaće te dio zahtjeva za isplatom glavnice i zatezne kamate na žiro-račun punomoćnika tužitelja A. P., odvjetnika u Z..

2. Protiv dijela odluke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženica iz svih žalbenih razloga. Prvenstveno se ističe da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tuženica se protivila nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji je napravljen na temelju izmišljenih podataka prema prijedlogu tužitelja, svjedok M. L. izjavio je da se znalo raditi 20 sati radnim danom, subotom i nedjeljom kraće a svjedok M. G. do 20 sati dok je tužitelj izjavio da se pridružuje tim iskazima. Svi ti iskazi su paušalni i kratki bez ikakvih podataka i detalja te svjedoče za razdoblje od prije sedam godina. Tužitelj bez ikakvih dokaza navodi da je tuženica evidentirala manju satnicu a nije se uzelo u obzir da su sve evidencije potpisane po tužitelju. Za utvrđivanje činjenica jedino isključivo je mjerodavna evidencija i liste obračuna plaće iz kojih se za svaki pojedini dan vidi do koliko sati se radilo te koliko je svaki dan odrađeno prekovremenih sati. Tužitelj je evidenciju radnom vremenu ovjerio svojim potpisom te prihvatio kao potpunu, točnu i istinitu te nije u upravnom postupku prije podnošenja tužbe osporio evidencije niti podnio pisani prigovor pa tuženica drži da se ne može nakon proteka od nekoliko godina osporavati njihova vjerodostojnost u parničnom postupku, tvrdeći da nisu istinite i potpune.

2.1. Tuženica je postupala sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu te je vodila evidenciju o tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi i njegovom radnom vremenu. Službene evidencije predstavljaju javne isprave prema čl. 230. st. 1. ZPP-a te postoji zakonska pretpostavka da su one istinite i u njihov sadržaj sud i sudionici u postupku mogu se pouzdati. Osporava se i odluka o troškovima postupka jer je sud dosudio trošak koji premašuje glavnicu te je tuženica dužna platiti veći trošak od glavnice i kamate. Sud je dosudio tužitelju trošak sastava podneska odnosno očitovanje na odgovor na tužbu od 04. rujna 2017. kojim se citiraju zakonski članci te je isti nepotreban jer sud poznaje pravo, sastav podneska od 02. studenog 2017. nije niti dostavljen tuženici, na ročištima od 11. listopada i 12. prosinca 2017. te 05. siječnja 2018. tužitelj se mogao očitovati i te sve podneske objediniti u jedan, sud je priznao tužitelju sastav podnesaka od 11. srpnja i 29. rujna 2018. koji su dostavljeni u kratkim razmacima te ih je tužitelj trebao objediniti u jedan i nisu bili nužni za postupak kao ni podnesci od 08. studenog i 21. prosinca 2021. koji je tužitelj također trebao objediniti jer se ništa u postupku niti nije događalo pa su bili nepotrebni.

2.2. Žalbeni je prijedlog tuženice da se preinači u pobijanom dijelu presuda i "odbije tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška tuženici", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje ZPP).

4. U svom odgovoru na žalbu tuženice tužitelj navodi da tuženica nije uredno vodila evidenciju radnog vremena koje je provedeno na terenu, odnosno da je sudu dostavljena samo evidencija sačinjenu u sjedištu postrojbe bez evidencije logističkog dočasnika vođenih na svakom konkretnom terenu gdje se upisivalo detaljno izvršenje svake pojedine zadaće i stvarna angažiranost djelatne vojne osobe, da okolnost da je tužitelj potpisao pojedine dnevne evidencije radnog vremena ne znači da je svojim potpisom prihvatio kao istinit njezin sadržaj nego da je samo upoznat sa sadržajem evidencije. Predlaže da se odbije kao neosnovana žalba tuženice te potvrdi pobijana prvostupanjska presuda.

5. Žalba tuženice nije osnovana protiv odluke o glavnoj stvari i kamati, dok je djelomično osnovana protiv odluke o parničnim troškovima.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatom dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, u smjenama, za vrijeme rada na terenu za lipanj i studeni 2013. te ožujak, travanj i svibanj 2014.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7.1. Isto tako u obrazloženju presude dani su jasni i valjani razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa izrekom presude te ne postoje drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane presude ne bi moglo ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koji upućuje tuženica.

8. Prema provedenom dokaznom postupku (saslušanje tužitelja, svjedoka, uvidom u isprave, te vještačenjem po vještaku financijske struke) sud prvog stupnja je (po čl. 8. ZPP-a) utvrdio i zaključio slijedeće:

-da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba u Ministarstvu te da je u tom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama;

-da se je tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora;

-da iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka M. L. i M. G. koji su s tužiteljem radili na terenu i čije je iskaze sud prihvatio proizlazi da je tužitelj na terenu u G. i VP u S. u utuženom razdoblju radio radnim danom od 06,00 do 20,00 sati, subotom od 06,00 do 20,00 sati te nedjeljom od 06,00 do 16,00 sati. Kako je u službenim evidencijama za navedeno razdoblje evidentirano da je radio od 08,00 do 16,00 sati proizlazi da tuženica nije vodila precizne evidencije;

-da je sama tuženica za pojedine mjesece utuženog razdoblja dostavila različite dvostruko vođene dnevne evidencije radnog vremena i to za studeni 2013. te za ožujak, travanj i svibanj 2014., dok je za određeno razdoblje tako što je to primjerice za veljaču 2014. tuženica dostavila tri različite dnevne evidencije;

-da prema provedenom financijskom vještačenju proizlazi da tužitelju nije isplaćivana razlika bruto plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, smjenama i dr. za vrijeme boravka na terenu za utuženo razdoblje te je nalazom i mišljenjem vještaka iskazano navedeno u četiri varijante i to u varijanti 1 u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za sate rada po slobodnim danima a prema dokumentaciji iz spisa tužitelj je ostvario dodatke na plaću u visini od 21.689,89 kuna, prema varijanti 2 u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za sate rada po slobodnim danima i to prema dokumentaciji iz spisa ostvario je dodatke na plaću u visini od 2.421,42 kune, prema varijanti 3 u kojoj se prekovremeni rad ne umanjuje za sate rada po slobodnim danima i to po prijedlogu tužitelja ostvareni su dodaci u visini od 34.362,12 kuna i konačno u varijanti 4 u kojoj se prekovremeni rad umanjuje za sate rada po slobodnim danima i to po prijedlogu tužitelja ostvareni su dodaci na plaću u visini od 14.557,34 kuna;

-da na nalaz i mišljenje vještaka parnične stranke nisu imale prigovor, tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev prema varijanti 4 nalaza i mišljenja sudskog vještaka dok je tuženica iznosila prigovore "pravne prirode", a sud je prihvatio varijantu iz izračuna vještaka prema varijanti 4 izračuna vještaka a kako je to predložio tužitelj;

-da prema utvrđenju suda prvog stupnja do stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena (stupila na snagu 01. lipnja 2014.) tužitelj ima pravo na povećanu plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i smjenama i za vrijeme rada na terenu do zaključno sa 31. svibnjem 2014. i to sve prema provedbenim propisima koji su doneseni u primjeni Zakona o obrani ("Narodne novine" broj: 33/02, 58/02 i 76/07), Zakona o službi u Oružanim snagama RH ("Narodne novine" broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09) i Zakona o službi u Oružanim snagama RH ("Narodne novine" broj: 73/13, 75/15 i 50/16).

9. Polazeći od navedenih utvrđenja i zaključaka sud prvog stupnja je s obzirom da tuženica nije vodila precizne evidencije radnog vremena te da iz suglasnih izjava svjedoka i tužitelja proizlazi nedvojbeno da je tužitelj ostvario prekovremene sate obavljajući svoje zadatke na terenu odlučio da tužitelju pripada razlika plaće u iznosu od 1.932,09 eura odnosno 14.557,34 kuna, a sve prema varijanti 4 nalaza i mišljenja vještaka. Pri tome sud prvog stupnja vrlo iscrpno i argumentirano u svojoj odluci obrazlaže pravnu osnovu zahtjeva tužitelja koju tuženica u biti ne osporava već drži da je evidencija vođena pravilno, odnosno da tužitelj nije dokazao da "je odgovorna osoba prilikom sastava evidencije neistinito unosila podatke u evidencije".

10. Odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09 i dr.), odnosno odredbom čl. 135. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14 i 127/17) propisano je da u slučaju spora u svezi sa radnim vremenom ako poslodavac ne vodi evidenciju na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. U takvom slučaju teret dokazivanja o radnom vremenu kojega je radnik proveo na radu kod poslodavca, uključujući i prekovremeni rad, je na poslodavcu te je poslodavac dužan dokazati da radnik u promatranom razdoblju nije radio prekovremeno (tako i Rev-3773/18 od 08. siječnja 2019.).

11. Ovdje valja navesti da pogrešno tuženica navodi da se broj sati rada na terenu ne može utvrđivati na temelju iskaza tužitelja i svjedoka iz razloga što tužitelj nije u upravnom postupku osporio evidenciju o radnom vremenu. Ovo ni onda kada je od prekovremenog rada prošlo više godina. Naime, tužitelj nije bio dužan osporavati tu evidenciju a da bi naknadno u radnom sporu mogao tvrditi i dokazivati da mu je isplaćen niži iznos plaće s obzirom da ta njegova obveza ne proizlazi iz Zakona o radu a niti iz nekog drugog propisa. Tužitelj je tijekom postupka, a i ranije prigovarao dnevnim evidencijama radnog vremena koje je tuženica dostavila u spis kao nepreciznim i nepotpunim. Stoga je i predloženo saslušanje svjedoka i samog tužitelja te je traženo da se dostave ručno vođene evidencije rada na terenu koje se nalaze kod logističkog dočasnika čemu tuženica nije udovoljila. Uostalom sama tuženica je kako je to naveo i sud prvog stupnja u spis predmeta dostavila različito vođene dnevne evidencije radnog vremena. Iako je tužitelj potpisao dnevne evidencije radnog vremena istima je prigovarao pa je i na pojedinim evidencijama vlastoručno na pozadini napisao primjedbe. Odredbom čl. 230. st. 3. ZPP-a je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

12. Stoga, kraj navedenih utvrđenja a imajući u vidu sukladne iskaze tužitelja i svjedoka o trajanju radnog vremena pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tuženica nije ispravno vodila evidenciju prekovremenih sati prema stvarno odrađenom radu i odrađenim prekovremenim satima rada tužitelja na terenu te svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju navedeno utvrđenje.

13. No međutim, žalba tuženice djelomično je osnovana protiv odluke o troškovima postupka. Prvenstveno valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno odluku o troškovima postupka temeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a jer je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelj uspio u postupku u većem dijelu odnosno nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva. Međutim, prilikom odlučivanja o troškovima koji će se priznati tužitelju kao i o njegovoj visini sud prvog stupnja nije pravilno primijenio odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredbe Odvjetničke tarife.

14. Tužitelju tako pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe, sastav prijedloga za mirno rješenje spora te sastav podneska od 07. srpnja 2022. u vrijednosti od po 100 bodova te trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za pet ročišta od po 100 bodova kao i trošak pristupa na ročište radi objave odluke u vrijednosti od 50 bodova. Tužitelju za sastav ostalih podnesaka pripada prema Tbr. 8. t. 3. Odvjetničke tarife nagrada za podneske od 07. rujna 2017., 04. veljače 2020. te 08. studenog 2021. po 25 bodova. Za ostale podneske tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška s obzirom da je sadržaj istih tužitelj mogao iznijeti na ročištima koja su se održavala u postupku kako to pravilno navodi tuženica u svojoj žalbi. Tužitelju je valjalo priznati trošak uplaćenog vještačenja od 398,17 eura. Stoga slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na naknadu parničnog troška u visini od 2.701,42 eura/20.353,85 kuna.

15. Tuženici nisu dosuđeni troškovi nastali povodom žalbe zato što ista nije uspjela u pogledu glavne stvari (čl. 35. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

16. Slijedom svih navedenih razloga, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 380. t. 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Puli - Pola 02. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus, v.r.