REPUBLIKA HRVATSKA

P-2554/21

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. K., iz S., O.: …, koji je

zastupan po punomoćniku Z. B., odvjetniku u S., protiv tuženika

P. Z., O.: …, koja

je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima odvjetničkog društva L. i partneri u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika R. V.,

odvjetnika u S. te proglašenja presude od 2. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 12.3. ugovora o kreditu broj: …koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 10.

srpnja 2007. po javnom bilježniku S. Z. broj ovjere: O.-20053/2007 pa stoga ista ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, solidarne i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 877,13 eur / 6.608,74 kn[1] sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. srpnja 2007. do isplate po stopi od 15% godišnje od 11. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Za više zatraženo od dosuđenog u točki II. izreke presude, i to za više zatražen iznos glavnice od 51,93 eur / 391,26 kn, kao i za zatezne kamate na taj iznos, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

IV. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 826,20 eur / 6.225,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. lipnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik 10. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. …. Navedenim ugovorom da je ugovorena nepoštena i ništetna odredba o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), sve na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te da su strane tu naknadu dobrovoljno ugovorile. Također je istakao prigovor zastare.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu br. …od 10. srpnja 2007., otplatne kartice, pregleda uplata po kreditu, knjigovodstvene

kartice, saslušanjem svjedokinje M. B. – osobnog bankara, saslušanjem

tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22), dalje ZPP, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

7. Iz izvedenih dokaza, posebno ugovora o kreditu s otplatnom karticom te saslušanjem tužitelja i osobnog banka – svjedokinje M. B., sud je utvrdio:

- da su parnične stranke, dakle tužitelj i tuženik, sklopili ugovor o kreditu br. … 10. srpnja 2007. na iznos u kunama u protuvrijednosti od 150.100,00

CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,35 % te da je kredit trebalo otplatiti u 360 mjesečnih anuiteta,

- da je odredbom 12.3 predmetnog ugora o kreditu ugovoreno: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn",

- da je banka tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.501,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dana 10. srpnja 2007. (str. 23. spisa).,

- da je srednji tečaj CHF banke na dan 10. srpnja 2007. iznosio 4,402895 (str. 139. spisa), tako da naplaćena naknada preračunate u kune iznosi 6.608,74

(1.501,00 CHF × 4,402895 tečaj = 6.608,74 kn),

- da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) i to iz razloga što je ta naknada propisana cjenikom banke pa banka tu naknadu naplaćuje kod svih kredita, osim u situaciji kad banka ima neku posebnu akciju pa pojedinog svog klijenta oslobodi od toga troška, ali u konkretnom slučaju toga nije bilo,

- da u predmetnom ugovoru o kreditu nije objašnjeno na što se odnosi trošak tzv. ulazne naknade,

- da saslušana svjedokinja osobni bankar u svom iskazu nije objasnila na što se to točno odnosi trošak ulazne naknade, naime, svjedokinja je navela da trošak ulazne naknade, dakle trošak obrade kredita, ustvari predstavlja efektivnu kamatnu stopu koja se razlikuje od stvarne kamatne stope koja se uračunava u pojedine anuitete,

- svjedokinja je navela da je efektivna kamatna stopa stvarni trošak banke prilikom obrade kredita, a to je cijeli niz troškova obrada kreditnog zahtjeva, procjena stana ako se za kredit jamči hipotekom, ili ako se uzimaju drugi oblici osiguranja kredita, zatim troškovi izlazne naknade, troškovi solemnizacije i dr.,

- da je tužitelj naveo da je njemu jasno što predstavlja trošak procjene vrijednosti nekretnine u svrhu osiguranja založnim pravom, jer je snosio taj trošak, također mu je jasno što predstavlja trošak izrade projekta građevinskih radova jer je snosio taj trošak radi utvrđenja potrebnog iznosa kredita, da mu je jasno što je trošak solemnizacije kredita, jer je snosio i taj trošak, naime, svi ti troškovi tužitelju su jasni jer su stvarni, realni troškovi, koje je on snosio s razlogom, međutim, na što se odnosi trošak obrade kredita (tzv. ulazna naknada), a za koji iznos mu je umanjen isplaćeni iznos kredita, nije mu jasno tj. nije mu jasno na što se točno odnosi taj trošak.

8. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti je li navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena tzv. ulazna naknada, ništetna ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

9. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulaznoj naknadi) i sukladno tome zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom plačenog po osnovi ništetne odredbe.

Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Nadalje je za ukazati na pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Stoga je dakle prigovor zastare i u pogledu zahtjeva za isplatom neosnovan u cijelosti.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, dalje: ZZP).

Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno st. 2 čl. 81 st. 1 ZZP 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

11. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO.

12. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

14. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Slijedom navedenog u nastavku je potrebno raspraviti:

- je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu,

- odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl.4. ZOO, kako to tvrdi tužitelj.

16. Polazeći od utvrđenja:

- da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih u ugovoru poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i one sadržane u ugovoru,

- kao i da je u čl. 12.3 ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, s time da se ta naknada može naplatiti od iznosa odobrenog kredita, a korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita,

ovaj sud zaključuje da se radi se o ugovoru koji je unaprijed pripremio tuženik. Kako je općepoznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, to se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj ugovornoj odredbi. Da je tomu tako, dakle da nije bilo mogućnosti pregovaranja, proizlazi i iz iskaza svjedokinje - osobnog bankara i tužitelja.

Nadalje, po ocjeni ovoga suda, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tu neravnotežu posebno uzrokuje činjenica da je tuženik nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditiranog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za 1,00%. Ta činjenica je na opisani način prouzrokovala znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita. Stoga je pobijana odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna.

Dakle, odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, je nepoštena i ništetna, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovoj odredbi predmetnog Ugovora pojedinačno pregovaralo već se, očito radi o standardnoj stipulaciji ugovora od strane prednika tuženika na temelju koje se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u paušalnom iznosu od 1,00% jednokratno.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključio da odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

19. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, sud smatra da tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 12. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, a što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

20. Imajući u vidu da je tužitelj snosio sve troškove nastale sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršenjem toga Ugovora o kreditu (troškove osiguranja kredita, procjene nekretnine, troškove izrade projekta radova, troškove solemnizacije…), izneseno dodatno budi sumnju koji su to stvarni troškovi naplaćeni kroz trošak obrade kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu.

Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 1,00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi (troškove osiguranja kredita, procjene nekretnine, troškove izrade projekta radova, troškove solemnizacije…) koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

21. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. To rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja,

nepošten stjecatelj.

22. Slijedom svega naprijed navedenog, sporna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je propisa obveza plaćanja naknade za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) ukazuje se kao nepoštena, a time i ništetna, a tuženik se ukazuje kao nepošteni stjecatelj.

23. Nadalje je potrebno raspraviti visinu tužbenog zahtjeva.

Kako je navedeno u ulomku 7. obrazloženja čitanjem otplatne kartice s prikazom efektivne kamatne stope (str. 23. spisa) sud je utvrdio da je banka tužitelju naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.501,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dana 10. srpnja 2007. (str. 23. spisa). Nadalje, na ročištu od 18. listopada 2022. sud je izveo dokaz uvidom u arhivu tečajne liste tuženika te utvrdio da je srednji tečaj za CHF na dan 10. srpnja 2007. bio 4,402895 (str. 137.-138. spisa).

Stoga je dakle, tuženik tužitelju na ime obrade kredita naplatio iznos od 6.608,74 kn (1.501,00 CHF × 4,402895 tečaj = 6.608,74 KN).

Slijedom navedenog tužbeni zahtjev je osnovan do iznosa od 6.608,74 kn ili 875,13 eur pa ga je u tom dijelu sud prihvatio. Za više zatraženo u iznosu od 391,26 kn ili 51,93 eur tužbeni zahtjev nije osnovan pa ga je sud u tom dijelu odbio.

24. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na plaćeni iznos od dana stjecanja preplaćenog na ime ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

25. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 75/22).

26. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I., II. i III. izreke presude.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155 jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu. Naime, u osnovu je uspio 100%, a u visini 94,41% pa je ukupan uspjeh 97,20%. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 1.125,00 kn, zastupanje na 3 ročišta (07.06.22., 18.10.22., 21.11.22.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 1.125,00 kn, što ukupno iznosi 4.500,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 1.125,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 300,00 kn, što sveukupno iznosi 6.225,00 kn ili 826,20 eur.

Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki IV. izreke presude.

U Splitu 2. svibnja 2023.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi

v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA: pun. tužitelja

pun tužene

u spis