Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-1223/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A., OIB: …, iz P., kojeg zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. b. d.d., OIB: …, Z., koju zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u O. D. M. K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5499/2021-11 od 29. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 2. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Z. b. d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5499/2021-11 od 29. kolovoza 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. …, kreditne partije broj …, sklopljenog između tužitelja D. A. i tuženika Z. b. d.d., Z., od dana 18.3.2008., sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

II/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z. isplatiti tužitelju D. A. iznos od 4.557,07 kn zakonskim zateznim kamatama, i to počevši od 26.3.2008. pa do 31.7.2015. po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05) određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1.8.2015. do isplate po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi

tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z. naknaditi tužitelju D. A. troškove parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, počevši od 29.8.2022. do isplate, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se zahtjev tuženika Z. b. d.d., Z. za naknadu troškova parničnog postupka, u cijelosti."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, te tuženici naknadi parnični trošak zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je tužitelj odrasla osoba za koju se pretpostavlja da zna osnove matematike, a odredba o naknadi i troškovima za usluge kreditora je jasna, lako uočljiva i razumljiva i razvidno je da iznos ulazne naknade iznosi 1% od ukupnog iznosa kredita, pa je lako izračunati kolika bi ta naknada bila. I iz samog iskaza tužitelja proizlazi da je bio obaviješten o točnom iznosu ulazne naknade prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ističe i kako se prvostupanjski sud propustio osvrnuti na priloženu dokumentaciju, odnosno letke iz kojih je razvidno da je tužitelj imao sasvim dovoljno podataka o svim ugovornim odredbama, pa tako i o obvezi plaćanja naknade za slučaj prijevremenog povrata kredita, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 338. Zakona o parničnom postupku. Netočan je navod prvostupanjskog suda prema kojemu bi općepoznata činjenica bila da se o odredbama akata banke, kao kreditora, nije moglo i ne može pregovarati. Navedenim postupanjem počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Navodi da sve i da je bilo dopušteno utvrđivati nepoštenost, odnosno ništetnost predmetne ugovorne odredbe, takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U tom pravcu ukazuje na odluku sud Europske unije u predmetu broj C-621/17. Sud prvog stupnja je propustio utvrditi odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita te je li ugovaranja predmetne naknade uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača, pa je pobijanom presudom povrijeđena i odredba čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Smatra kako je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete i primjeni odredbe čl. 230. Zakona o obveznom odnosu, kao i da je prvostupanjski sud dosuđujući tužitelju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, nezakonito i nepravilno su tužitelju dosuđene zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti. Pogrešna je i odluka o troškovima postupka. Tužitelj je neosnovano odmjerio vrijednost deklaratornog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 kn, te je sud prvog stupnja propustio po službenoj dužnosti na prikladan način provjeriti točnost te vrijednosti, što nije učinio. Također, pogrešno je tužitelju priznat sastav podneska od 28. lipnja 2021., koji podnesak ne postoji u spisu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22).

6. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženice da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u vezi čl. 8. ZPP.

7. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da pobijana presuda sadrži sve elemente propisane tim člankom.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

9. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj … sklopljenog 18. ožujka 2008. između tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu za odobrenje kredita, sadržanu u toč. 2. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 4.557,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekla temeljem nepoštene i ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

11. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 26. ožujka 2008. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 4.557,07 kn, temeljem odredbe 2. Ugovora o kreditu te da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba, slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1% jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje ZZP) i odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

12. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a što iznosi 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

13. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

13.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke, jer na drugačiji način ne bi dobio iznos kredita koji je iskoristio za kupnju stana.

13.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

15.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

17. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 2. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

18. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

19. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.557,07 kn, koji po visini nije bio sporan, te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi počev od 26. ožujka 2008., dakle, od dana kada je tužitelj taj iznos platio tuženici.

24. Zakonom o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine", broj 53/20), na koji se u žalbi poziva tuženica, propisan je zastoj zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u ovršnim i stečajnim postupcima, slijedom čega se isti ne primjenjuje na konkretan slučaj.

25. Neosnovano tuženica u žalbi ukazuje kako je vrijednost predmeta spora u predmetnoj pravnoj stvari previsoko označena. Naime, predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i isplata iznosa od 4.557,07 kn, slijedom čega je u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a kojoj vrijednosti spora tuženica nije prigovorila.

25.1. Osnovano u žalbi tuženica ukazuje da je tužitelju pogrešno priznat sastav podneska od 28. lipnja 2021., koji se ne nalazi u spisu i za čiji sastav tužitelj u predanom troškovniku nije potraživao naknadu troška. Međutim, tužitelj je popisao trošak sastava podneska od 6. listopada 2021. pa je očito došlo do pogreške u pisanju datuma podneska, a što prvostupanjski sud u svako doba može ispraviti.

26. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

27. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 2. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin

.