Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž Ovr-960/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja M. T. iz Ž., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., protiv ovršenice M. M. iz Z., OIB: …, radi ovrhe na nekretninama, uz sudjelovanje trećih osoba, i to B. M., OIB: … i K. M., OIB: …, oboje iz Ž., koje oboje zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., zatim treće osobe Z. V. iz Ž., te treće osobe V. C. iz G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Ž., odlučujući o žalbi trećih osoba B. M. i K. M. protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Ovr-582/2020-97 od 3. ožujka 2023., 28. travnja 2023,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba trećih osoba B. M. i K. M. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Ovr-582/2020-97 od 3. ožujka 2023, u pobijanom dijelu pod točkom I. kojim je odbijen prijedlog trećih osoba B. M. i K. M. za odgodom ovrhe i pod točkom II. izreke.

II. Odbacuje se žalba trećih osoba B. M. i K. M. protiv navedenog rješenja u pobijanom dijelu pod točkom I. kojim je odbijen prijedlog treće osoba V. C. za odgodom ovrhe i pod točkom III. izreke, kao nedopuštena.

III. Odbija se zahtjev trećih osoba B. M. i K. M. za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke, odbijen je prijedlog trećih osoba B. M. i K. M. te V. C. za odgodom ovrhe u ovom predmetu kao neosnovan, pod točkom II izreke odbijen je prigovor prava na dom trećih osoba B. M. i K. M. kao neosnovan, dok je pod točkom III. izreke, odbačen prigovor treće osobe Z. V., kao nepotpun.

2. Protiv navedenog rješenja žale se treće osobe B. M. i K. M. iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje: OZ). Predlažu pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe zajedno s PDV-om u iznosu od 622,14 eura /4.687,50 kuna te trošak sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba trećih osoba djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a i čl. 381. ZPP-a. Pazeći po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je ocijenio da ne postoji niti jedan od razloga koji bi doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, cijeneći isto tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju treće osobe u žalbi posebno upiru, budući da pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, slijedom čega se pobijano rješenje može ispitati.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Iz stanja spisa i pobijanog rješenja proizlazi da je postupak u ovom predmetu pokrenut prijedlogom za ovrhu od 18. travnja 2016. povodom kojeg je Općinski sud u Vukovaru, Stalna služba u Županji, 19. travnja 2016. donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-893/2016, kojim je odredio ovrhu (zabilježbom rješenja o ovrsi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine i njezinom prodajom) na nekretnini u suvlasništvu ovršenica M. i M. M.-N., svake u 4/24 dijela (nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 4499, k.o. Ž., kč.br. 785/2) i to na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Županji poslovni broj P-592/06 od 26. studenog 2009., kojom je ovršenicama naloženo da ovrhovoditelju isplate iznos od 116.905,27 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknade parnični trošak u iznosu od 29.212,50 kuna, koje rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno 9. kolovoza 2016., s time da je kasnijim pravomoćnim rješenjem istoga suda poslovni broj Ovr-893/2016-10 od 7. prosinca 2016., ovršni postupak u odnosu na ovršenicu M. M.-N., obustavljen.

7. Iz stanja spisa i pobijanog rješenja proizlazi i to da je u ovom ovršnom postupku ovrhovoditelj kao kupac, kupio nekretninu koja je predmetom ovrhe (4/24 suvlasničkog dijela upisanog u korist ovršenice M. M.) te mu je ista dosuđena rješenjem o dosudi poslovni broj Ovr-582/2020 od 28. travnja 2021., a koje rješenje je postalo pravomoćno 21. lipnja 2021., nakon čega je temeljem tog rješenja o dosudi, donesen zaključak o predaji nekretnine ovrhovoditelju, tj. kupcu, poslovni broj Ovr-582/2020 od 17. siječnja 2023., po donošenju kojeg zaključka su treće osobe B. M. i K. M., podnijele prigovor, ističući i prigovor prava na dom, predlažući odgodu ovrhe, s time da je prigovor podnijela i treća osoba Z. V. te treća osoba V. C., koji je ujedno

predložio

i

odgodu

ovrhe.

8 U odnosu na prigovore B. M., K. M. i V. C., sud je iste uputio na pokretanje parnice zaključkom posl. br. Ovr-582/2020 od 2. ožujka 2023.

9. Pobijanim rješenjem pozivom na odredbu čl. 67. OZ-a, sud prvog stupnja odbija prijedlog za odgodu ovrhe u odnosu na treće osobe B. M. i K. M., cijeneći da u odnosu na njih nije ispunjena niti jedna od pretpostavki za odgodu ovrhe (nisu ničim dokazali vjerojatnost postojanja svog prava, niti vjerojatnost da bi provedbom ovrhe nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta ili postojanje opasnosti nasilja), dok u odnosu na treću osobu V. C., cijeni da nije ispunjena druga od tri kumulativno postavljene pretpostavke (nije dokazao vjerojatnost da bi provedbom ovrhe nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta ili postojanje opasnosti nasilja).

10. U odnosu na točku II. izreke pobijanog rješenja kojom je odbijen prigovor prava na dom trećih osoba B. M. i K. M., sud prvog stupnja zaključuje da su treće osobe ovlaštene isticati prigovor prava na dom u ovom ovršnom postupku, s time da je stav prvostupanjskog suda, rukovodeći se odredbom čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) te odredbom čl. 34. st. 1. u vezi s čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, kao i odgovarajućom praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, da iako su prijavljeni na adresi predmetne nekretnine, da ista nekretnina ne predstavlja njihov dom (treće osobe ne stanuju u predmetnoj nekretnini, već duži niz godina žive žive u Š. gdje također imaju prebivalište, gdje su proveli svoj radni vijek i gdje imaju isti stan u najmu već više od dvadeset godina, a u Hrvatsku se tek namjeravaju vratiti, a predmetnu nekretninu namjeravaju koristiti za godišnji odmor te za povremeni boravak u Hrvatskoj, kao i boravak nakon odlaska u mirovinu), slijedom čega zaključuje da se osjećaj pripadnosti i povezanosti mogao razviti u odnosu na stan u kojem su u najmu u Š., a da u odnosu na predmetnu nekretninu nisu uspjeli razviti dovoljne i kontinuirane veze da bi ju smatrali svojim jedinim domom, tako da provođenjem ovrhe ne bi ostale bez doma. Pored navedenog, provodeći test razmjernosti, prvostupanjski sud zaključuje i to da su treće osobe B. M. i K. M., osobe koje su ekonomski stabilne, materijalno neovisne o bilo kome, da oboje imaju primanja kojima si mogu osigurati smještaj za vrijeme boravka u Hrvatskoj, pa smatra da nije nerazmjerno miješanje ovrhovoditelja u njihovo pravo na dom, koji si trebaju i mogu osigurati na drugi, zakonom dopušteni način, slijedom čega, kako nije utvrđen osnovanim istaknuti prigovor prava na dom, imajući u vidu da je ovrhovoditelj suvlasnik predmetne nekretnine, odlučuje kao u točki II. izreke pobijanog rješenja.

11. U odnosu na točku III. izreke pobijanog rješenja, prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 59. st. 3. OZ-a, odbacuje prigovor treće osobe Z. V., kao nepotpun, cijeneći da isti nije priložio isprave iz kojih dokazuje postojanje svoga prava.

12. Sukladno takvim utvrđenjima, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom se ukazuje odluka prvostupanjskog suda kojom je, rukovodeći se odredbom čl. 67. OZ- a, odbio prijedlog žalitelja za odgodu ovrhe te rukovodeći se konvencijskim i ustavnim pravom, kao i pravom Europskog suda za ljudska prava, odbio njihov prigovor prava na dom.

13. Iz sadržaja prijedloga za odgodu ovrhe žalitelja od 5. veljače 2023. (koji je stavljen istovremeno s prigovorom protiv ovrhe), proizlazi da su žalitelji u istom prijedlogu isticali da imaju pravo koje sprječava ovrhu, jer da ovršenica nije niti suvlasnica, niti posjednica nekretnine koja je predmetom ovrhe, već da su žalitelji predmnjevani suvlasnici navedene nekretnine koju su kupili od ovršenice (njezin suvlasnički dio), za koji su joj isplatili kupoprodajnu cijenu, u prilog svojih tvrdnji prilažući Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 13. travnja 2001. i 14. rujna 2001. te Kupoprodajni ugovor od 30. srpnja 1999., za koje ugovore tvrde da su ih prijavili i platili porez i da se od njihovog sklapanja nalaze u nesmetanom posjedu kupljene nekretnine u odnosu na koju je, s obzirom na veći broj suvlasnika, pokrenut postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice, koji postupak je obustavljen zbog spora o predmetu diobe i opsegu suvlasništva, slijedom čega ukazuju na zloupotrebu prava od strane ovrhovoditelja koji provodi ovrhu u vrijeme kada se između ostalih knjižnih suvlasnika vodi spor radi utvrđenja predmeta diobe i opsega suvlasništva, pa da bi provedbom ovrhe pretrpjeli nenadoknadivu štetu jer bi ostali bez jedinog doma, upirući i na to da bi ovrhovoditelj nekretninom mogao dalje raspolagati i opteretiti ju, pozivajući se i na to da su za istu platili kupoprodajnu cijenu od 98.000,00 dem, koju bi izgubili, predlažući ovrhu odgoditi do okončanja postupka povodom uloženog prigovora.

14. Prema odredbi čl. 67. st. 1. OZ-a propisano je da će sud na zahtjev osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom, odgoditi ovrhu u pogledu toga predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da u roku pokrene parnicu na koju je upućena (čl. 60. OZ-a).

15. Kako iz stanja spisa proizlazi da je o prigovoru žalitelja i treće osobe V. C., da na predmetu ovrhe imaju pravo koje sprječava ovrhu, odlučeno zaključkom od 2. ožujka 2023., na način da su žalitelji i V. C., kao treće osobe upućene na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, slijedi da je ispunjen jedan od uvjeta za odgodu ovrhe iz čl. 67. OZ-a, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrđivao jesu li ispunjena i druga dva uvjeta za odgodu ovrhe, odnosno jesu li treće osobe učinile vjerojatnim postojanje svoga prava na predmetu ovrhe te bi li treće osobe provedbom ovrhe trpjele nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

16. Suprotno mišljenju suda prvog stupnja, pitanje osnovanosti navoda žalitelja o pravu suvlasništva na nekretnini koja je predmet ovrhe, biti će predmetom drugog postupka (na koji su žalitelji upućeni), dok je u ovom postupku bilo potrebno razmotriti isključivo vjerojatnost postojanja takvog njihovog prava, koju vjerojatnost su, po stavu ovoga suda, žalitelji dokazali u potrebnom stupnju (dostavljajući na tu okolnost Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 13. travnja 2001. i 14. rujna 2001. te Kupoprodajni ugovor od 30. srpnja 1999.).

17. Ovdje je potrebno naglasiti da je ovršni postupak po svojoj prirodi nesporan postupak, slijedom čega će se sve sporne činjenice u pogledu prava žalitelja na predmetu ovrhe utvrditi u parnici na koju su žalitelji upućeni. Naime, ovršni postupak u kojemu vrijedi načelo formalnog legaliteta, nije postupak u kojemu se mogu utvrđivati sporne činjenice, odnosno sporna pravna pitanja, pa je sud u ovom ovršnom postupku, bez prejudiciranja odluke koja će biti donesena u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, dužan stoga samo na razini vjerojatnosti utvrditi pretpostavke propisane odredbom čl. 67. st. 1. OZ-a, na što žalitelji osnovano upiru u žalbi.

18. Međutim, kako je prvostupanjski pravilno ocijenio nepostojanje preostalih pretpostavki za odgodu ovrhe na strani žalitelja (da provedbom ovrhe žalitelji ne bi pretrpjeli nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu), pravilno u tom kontekstu raspravivši i prigovor prava na dom, kod takvog stanja stvari je osnovano odbijen prijedlog žalitelja za odgodu ovrhe.

19. Naime, iz pobijane odluke jasno proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku koji joj je prethodio, raspravio prigovor prava na dom na koji su se žalitelji pozivali (prigovarajući da u predmetnoj nekretnini stanuju te da bi prodajom nekretnine ostali bez jedinog doma i da bi ovrhovoditelj nekretninom mogao dalje raspolagati i opteretiti ju, pozivajući se i na to da su za istu platili kupoprodajnu cijenu od 98.000,00 dem, koju bi izgubili), s time da je prvostupanjski sud proveo i test razmjernosti u odnosu na navedeni prigovor, temeljem čega je, i po stavu ovoga suda, pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor prava na dom, brižljivo pri tome razmotrivši sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od dva pojedinačna prava dati prednost, pravu ovrhovoditelja na namirenje tražbine ili eventualno pravu žalitelja na dom, adekvatno pri tome obrazlažući utvrđenje svih odlučnih činjenica i na temelju tako utvrđenih činjenica, adekvatno obrazlažući svoje zaključke.

20. Pimjenom konvencijskog prava prvostupanjski sud je proveo test razmjernosti u okviru kojeg je ispitao radi li se o pravu koje spada pod doseg čl. 8. Konvencije, odnosno može li se sporna nekretnina smatrati domom žalitelja, pri čemu je vodio računa o tome da je "dom" činjenični pojam koji, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) vezu, u okviru kojeg testa je ispitao i to, dolazi li ovrhom na predmetnoj nekretnini, do miješanja u pravo treće osobe na dom i je li to miješanje u skladu sa zakonom ili s nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl. 8. st. 2. Konvencije, kao i to, je li to miješanje razmjerno i nužno, temeljem čega je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor žalitelja o pravu na dom te pravilno zaključio i o tome da žalitelji nisu dokazali vjerojatnost da bi im provedbom ovrhe nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta i posljedično tome, pravilno ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe.

21. Naime, da bi se u konkretnom slučaju radilo o nenadoknadivoj ili teško nadoknadivoj šteti, žalitelji su trebali učiniti vjerojatnim kako bi im provođenjem ovrhe nastala takva šteta koju oni ne bi mogli poslije u redovitom pravnom postupku nadoknaditi ili bi to mogli uz iznimne i nerazmjerne troškove i teškoće, a koje okolnosti, i po mišljenju ovog suda, žalitelji nisu učinili u potrebnoj mjeri vjerojatnim, dok paušalne tvrdnje o tome da bi ovrhovoditelj nekretninom mogao dalje raspolagati i opteretiti ju te da bi žalitelji mogli „izgubili“ kupoprodajnu cijenu koju su isplatili ovršenici za kupnju nekretnine, same po sebi ne ukazuju na vjerojatnost da bi provedbom predmetne ovrhe žaliteljima nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju predviđa odredba čl. 67. st. 1. OZ-a, s time da u konkretnom slučaju treće osobe niti ne spominju imovinske prilike ovrhovoditelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, niti dokazuju zbog čega svoju eventualnu tražbinu ne bi mogli ostvariti od ovrhovoditelja.

22. Za naglasiti je da nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju treće osobe moraju učiniti vjerojatnom kada predlažu odgodu ovrhe, ne može biti šteta koja redovito po samom tijeku stvari nastaje u ovršnom postupku, a koji postupak je po samoj svojoj naravi postupak prisilnog ostvarenja tražbine ovrhovoditelja, pri čemu je sud prilikom odlučivanja o odgodi ovrhe dužan voditi računa o vrednovanju interesa svih subjekata ovršnog postupka, vjerojatnosti nastupanja štete te kvaliteti i kvantiteti štete koju bi uslijed (ne)odgode pretrpjeli, pa se interes žalitelja da preventivno zaštite svoju eventualnu imovinu od mogućeg neosnovanog umanjenja, u kontekstu svega obrazloženog, ne može smatrati nenadoknadivom ili teško nadoknadivom štetom koju predviđa odredba čl. 67. st. 1. OZ-a.

23. Suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, činjenica prijavljenog prebivališta na adresi predmetne nekretnine, sama po sebi, u kontekstu preostalih utvrđenih činjenica, nije od odlučnog značaja i bez utjecaja je na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, s obzirom na to, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da u odnosu na navedenu nekretninu (u kojoj žalitelji ne stanuju, već žive u drugoj zemlji dugi niz godina, u kojoj imaju iznajmljeni stan u kojem žive preko dvadeset godina), nisu uspjeli razviti dovoljne i kontinuirane veze da bi ju smatrali svojim jedinim domom, tako da provođenjem ovrhe ne bi ostali bez doma, pa pogrešno žalitelji smatraju da sama definicija prebivališta upućuje na zaključak da se radi o domu žalitelja (samom činjenicom prijavka prebivališta na navedenoj adresi).

24. Žalbeni razlozi kojima žalitelji prigovaraju da je predmetna nekretnina u naravi stambeno-poslovna zgrada na kojoj nije provedeno etažiranje te da je ovrhovoditelj u ovršnom postupku stekao suvlasništvo predmetne nekretnine u idealnom dijelu (od 4/24 dijela ovršenice M. M.), a da nije stekao pravo vlasništva na bilo kojem posebnom dijelu, pa tako niti na stanu i poslovnom prostoru predmnjevano vlasništvo žalitelja, slijedom čega ovrhovoditelju osporavaju pravo zahtijevati ovrhu na točno određenom dijelu nekretnine (stanu i poslovnom prostoru predmnjevano vlasništvo žalitelja), pozivom na odredbu čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV) i na čl. 64. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO/05), kojima je regulirano pravo više suvlasnika glede cijele stvari po pravilima o nedjeljivim obvezama, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost odluke o odgodi ovrhe, na što je bez utjecaja i činjenica da se između više suvlasnika iste nekretnine vodi spor o predmetu diobe i opsegu suvlasništva, s time da je ovdje za dodati da je rješenjem o dosudi od 28. travnja 2021. (list 204-205 spisa), ovrhovoditelju kao kupcu dosuđeno upravo 4/24 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, za koji suvlasnički dio (4/24) je zaključkom od 19. kolovoza 2022. (list 236 spisa), i određena predaja tog idealnog dijela ovrhovoditelju kao kupcu (a ne točno određenog posebnog dijela nekretnine, kako to pogrešno tvrde žalitelji).

25. Isto tako, niti žalbeni razlozi kojima žalitelji upiru na to da je predmetnu ovrhu trebalo obustaviti (s tvrdnjom da se radi o samovolji, nesavjesnosti i nepoštenju ovrhovoditelja koji zahtijeva ovrhu usprkos tome što se između suvlasnika vodi spor o predmetu diobe i opsegu suvlasništva), ne mogu predstavljati žalbene razloge koji bi doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke o odgodi ovrhe.

26. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP- a, u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen njihov prijedlog za odgodu ovrhe te pod točkom II. izreke i riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

27. U odnosu na žalbu žalitelja u preostalom dijelu (kojim žalitelji pobijaju odluku u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen prijedlog treće osobe V. C. za odgodu ovrhe te u dijelu pod točkom III. izreke kojim se odbacuje prigovor treće osobe Z. V.), kako se pobijana odluka u tom dijelu ne odnosi na žalitelje, isti ju u tom dijelu nemaju pravni interes žalbom pobijati, pa je njihovu žalbu u smislu čl. 358 st. 3 ZPP-a, valjalo u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu temeljem čl. 367. ZPP-a i riješiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom II.

28. Zahtjev žalitelja za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 28. travnja 2023.

Sutkinja:

Roberta Pandža, v.r.