REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Pn 584/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) R. C. I. – U. za djecu s teškoćama u
razvoju, O.: …, S., zastupanog po predsjednici
K. B., a ona po pun. iz odvj. društva H.P. u Z. i pod 2)
K. B., O.: …, iz K., zastupane po pun.
I. M., odvj. u S. protiv tuženika R. H. d.o.o. Z., O.:
…, zastupanog po pun. L. Z., odvj. u S., radi
naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 27. siječnja 2023. g. zaključene u prisutnosti pun. tužitelja pod 1), zamjenice pun. tužiteljice pod 2) i pun. tuženika, dana 27. travnja 2023. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik R. H. d.o.o. Z., O.: …, u roku od 15
dana isplatiti tužitelju pod 1) R.C. I. – U. za djecu s
teškoćama u razvoju, OIB: …, na ime naknade neimovinske štete iznos od 1.592,67 EUR/12.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 27. srpnja 2019. g. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 398,17 EUR/3.000,00 kn s pripadajućim kamatama iz ovog osnova, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
II.Dužan je tuženik R. H. d.o.o. Z., O.: …, u roku od 15
dana isplatiti tužiteljici pod 2) K. B., O.: …, na ime naknade
neimovinske štete iznos od 1.061,78 EUR/8.000,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 27. srpnja 2019. g. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 398,17 EUR/3.000,00 kn s pripadajućim kamatama iz ovog osnova, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju pod 1) na ime parničnog troška iznos od 869,33 EUR/6.549,95 kn.
Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici pod 2) na ime parničnog troška iznos od 718,49 EUR/5.413,46 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 27. travnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj R.C. N.S. – U. za djecu s teškoćama u razvoju
ustao je tužbom pred ovim sudom dana 17. listopada 2019. g. u kojoj je naveo da je tuženik nakladnik internetskog portala S.D..rtl.hr koji je dana 26. srpnja 2019.
g. objavio članak autorice N. Š. nadnaslova: "…", naslova:
"….?". Tužitelj da je 27. srpnja 2019. g.
pozvao glavnog urednika na ispravak objavljenih informacija koji nije objavio tzv. demanti već se oglušio na poziv tužitelja, čime je tužitelju uskraćeno pravo na naknadu štete objavom ispravka informacija. Sporni članak da sadrži niz netočnih podataka i uvredljivih navoda o tužitelju čime je prouzročena šteta u vidu povrede prava na ugled, dobar glas, čast i slobodu privređivanja. Informacije iz spornog članka da se temelje na činjenicama koje nisu točne i čiju vjerodostojnost autorica članka nije provjerila. Osim što je prenosila neprovjerene informacije, autorica članka da ih je i potvrđivala te iznosila svoje vrijednosne sudove na štetu tužitelja, što je vidljivo iz nadnaslova i naslova teksta koji predstavljaju senzacionalističku opremu. Navedeno je da su netočne informacije da su zaposlenici tužitelja tete u vrtiću, a ne stručne osobe. Predsjednica K. B. da je u potpunosti kvalificirana, stručna i sposobna raditi kao senzorni pedagog, a tajnica I. S. da je po struci magistra defektologije, što je utvrđeno inspekcijskim nadzorom. Osim njih da su i drugi zaposlenici tužitelja stručnjaci za rad s djecom koja imaju teškoće u razvoju. Tužitelj da je osnovan u cilju promicanja, razvitka i unapređenja rada s djecom koja imaju teškoće u razvoju, a ne u cilju liječenja djece. Autorica članka da je to mogla saznati uvidom na internetske stranice R.U.
RH, a ne vjerovati izjavama T. C.. Tužitelj da se javnosti nije prezentirao kao udruga registrirana za liječenje djece već za pružanje usluga djeci s teškoćama u razvoju. Nadalje da nije točna ni informacija da su tužitelju G. S. i SDŽ ukinuli financiranje. Tužitelj da se u 2019. g. nije ni prijavljivao na
natječaje za bespovratna sredstva pa mu financiranje nije moglo biti ukinuto jer ga nije ni tražio, što se isto moglo provjeriti na internetskim stranicama G. S. i Ž..
Netočno je i da tužitelj ne pruža usluge socijalne skrbi tijekom ljetnih mjeseci zbog korištenja godišnjih odmora jer se godišnji odmori koriste u skladu za Zakonom i u dogovoru s roditeljima djece. Navedeno je i da S. V. nikada nije bio član udruge tužitelja. Kako je u javnosti poznato da je protiv te osobe podignuta optužnica zbog kaznenih djela zloupotrebe položaja i ovlasti i krivotvorenja službene ili poslovne isprave, povezivanje tužitelja s tom osobom da je zlonamjerno i usmjereno da diskreditaciju tužitelja u javnosti. Što se tiče izjava T. C. da te izjave nisu objavljene unutar autoriziranog intervjua pa se tuženik ne može se uspjehom eskulpirati. Iz izjava T. C. da proizlazi da se zaposlenicima tužitelja pokušava staviti na teret nadrilijčništvo te prikazati tužitelja kao udrugu osnovanu radi toga, a tuženikov pristup njenim izjavama da je problematičan jer je neprofesionalno citirati takve izjave i prezentirati ih javnosti kao točne. Istaknuta je rečenica u uvodnom dijelu teksta da je tužitelj iskoristio djecu s teškoćama u razvoju i njihove roditelje za svoj osobni interes koja ne predstavlja bilo čiju izjavu već tvrdnju autorice članka. Netočno je i da se autorica članka obratila tužitelju s upitom prije objave članka nego tek nakon što je članak objavljen. Tuženik da je sporni članak objavio i na svojoj F. stranici te su informacije iz članaka prenijeli i drugi mediji. Brojni korisnici usluga tužitelja da su reagirali na objavljene informacije i stali u obranu časti, ugleda i dobrog glasa tužitelja. Informacije koje su objavljene u spornom tekstu da su tužitelju nanijele štete jer se javnosti impliciralo da je tužitelj svojim radom obmanjivao roditelje djece s teškoćama u razvoju, G. S. i Ž. s ciljem stjecanja nepripadajuće materijalne koristi kao i
da je povezan s osobom koja je počinila kaznena djela. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 15.000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da se pred ovim sudom protiv tuženika vode još dva parnična postupka i to po tužbi predsjednice tužitelja K. B. pod brojem Pn 608/19 i I. S. pod brojem Pn 609/19, s tužbama koje su utemeljene na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je predloženo pripajanje tih predmeta. Informacije objavljene u članku od ….
g. da nisu neistinite. Netočno je da tuženik nije odgovorio na zahtjev za ispravak netočne informacije od 27. srpnja 2019. g. jer je tuženik 9. kolovoza 2019. g. dao odgovor u kojem je pojasnio kako informacije koje su objavljene u članku nisu neistinite te nema osnove za objavu ispravka, ali je tužitelju i ovlaštenim osobama tužitelja dana 5. kolovoza 2019. g. u dodatnom intervjuu povodom članka naslova ….'' dao mogućnost da otklone eventualne sporne navode. Po mišljenju tuženika ni K. B. ni I. S. nisu s uspjehom osporile nijedan navod iz članka od 26. srpnja 2019. g. već su potvrdile navode koristeći se argumentom, primjerice, da i druge kolegice rade bez licence ili da njima ne treba licenca. Nadalje, da i iz dokaza koje je dostavio tužitelj uz tužbu, a posebno rješenja M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 14. svibnja 2019. g. da proizlazi kako je tužitelj provodio edukacijsku rehabilitaciju korisnika usluga rane intervencije odnosno pružao usluge edukacijsku rehabilitaciju (liječenja) putem nestručne osobe pa je tužitelju naloženo u roku od 60 dana zaposliti 1 izvršitelja-edukacijskog rehabilitatora, što da tužitelj nije učinio niti je uložio žalbu na predmetno rješenje, da je tužitelj postupao protivno pozitivnim propisima jer nije sklapao ugovore o korištenju socijalnih usluga, a uredno je primao novac za usluge te da je tužitelj socijalne usluge pružao bez plana i bez vođenja matične knjige. Stoga da je jasno da niti jedan navod iz članka kojeg je objavio tuženik nije neistinit, već potpuno suprotno, itekako istinit. Da tužitelj nije postupio po navedenom rješenju nadležnog M. da proizlazi iz izjave predsjednice tužitelja K. B. koja je u članku od 5. kolovoza 2019. g. izjavila da nije nikoga zaposlila te dodala: ''Neka nam oduzmu tu ranu intervenciju….''. Nadalje, da je iz privremenog rješenja od 25. srpnja 2018. g. koje je donijelo M. znanosti i obrazovanja jasno kako postoji znatna razlika u programu obrazovanja između S. H., F. društvenih
znanosti dr. M. B., B., B. te sveučilišta u R. H. i to u
pogledu 15 kolegija zbog čega je za tužiteljicu (ne navodi se koju zaposlenicu tužitelja) određena provjera kompetencija i obveza polaganja razlike predmeta pri S. u
Z.. U odnosu na navode kako tužitelj nije osnovan u cilju liječenja djece navedeno je kako se tužitelj prema javnosti nije prezentirao kao udruga već kao rehabilitacijski centar, a sam pojam ''rehabilitacija'' da označava proces maksimalnog osposobljavanja za samostalan život i rad osoba koje su djelomično ili potpuno izgubile svoju samostalnost i sposobnost zbog ozljede, bolesti, prirođene mane ili nekog drugog uzroka s ciljem ponovnog osposobljavanja osobe u najvećoj mogućoj mjeri za povratak u život i/ili na radno mjesto, odnosno što je drugo rehabilitacija nego liječenje, a tužitelj da je dio usluga liječenja pružao po nestručnim osobama. Budući da većina roditelja koji su članovi tužitelja nisu mogli ostvariti primjereno ili financijski prihvatljivo liječenje unutar sustava odlučili su se za osnivanje tužitelja i članstvo u tužitelju kako bi mogli ostvariti više terapija za povoljniju cijenu, ali nisu bili upoznati s okolnostima da osobe koje rade s njihovom djecom nemaju odgovarajuću naobrazbu i licence. Ponovljeno je da je glavni smisao osnivanja tužitelja bilo liječenje, a ne promicanja rada s djecom. Informaciju koja se odnosi na ukidanje financiranja tužitelja od strane SDŽ da je autorica članka dobila od pročelnice UO za
zdravstvo, socijalnu skrb i demografiju SDŽ D. L. te
nije imala razloga sumnjati u istinitost informacije. Stoga da ne postoji tuženikova odgovornosti za štetu, a sukladno odredbi čl. 21. st. 4. t. 1. i 2. Zakona o medijima. Tuženik da je nakon objave članka u dobroj vjeri tužitelju i ovlaštenim osobama dao priliku da u članku od 5. kolovoza 2019. g. eventualno otklone sporne informacije koju priliku tužitelj ni ovlaštene osobe nisu iskoristili niti su to mogli učiniti jer nemaju potrebne isprave, a uz sve to predsjednica tužitelja je potvrdila da se oglušila o rješenje nadležnog Ministarstva kojim su utvrđene nepravilnosti. Što se tiče spominjanja S.
V. poznatog kao T. S., da njegova povezanost s tužiteljem proizlazi iz činjenice što su predsjednica tužitelja K. B. te tajnica I. S., kao i
određen broj roditelja, očigledno bili članovi i pomagali S. V. u okviru …. g. pod naslovom: …!'' te je I. S. i radila s
djetetom koje ime poteškoće u razvoju (što se vidi iz fotogalerije) te kasnije napustile navedenu udrugu s roditeljima i osnovale tužitelja.
Na ročištu od 20. rujna 2021. g. pun. tužitelja označila je naziv tužitelja:
R.C. I.- U. za djecu s teškoćama u razvoju, navodeći da
je tužitelj od podnošenja tužbe promijenio naziv.
Naredbom od 27. rujna 2021. g. ovom predmetu pripojen je predmet ovog suda broj Pn 608/19 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedne odluke.
U pripojenom predmetu broj Pn 608/19 tužiteljica K. B. ustala je tužbom od
25. listopada 2019. g. protiv istog tuženika radi istog članka te zatražila isplatu iznosa od 11.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime naknade nematerijalne štete, a tuženik je podnio odgovor na tužbu s istim sadržajem kao u ovom predmetu.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom impressuma internetskog portala S.D..rtl.hr, kopije članka od 26. srpnja 2019. g., zahtjeva za ispravak netočne i neistinite informacije od 27. srpnja 2019. g. s potvrdom o primitku, rješenja M.
za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, S. sektora za nadzor i predstavke, S. za inspekcijski nadzor od 14. svibnja 2019. g., uvjerenja o položenom stručnom ispitu od 7. prosinca 2016. g., rješenja M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 27. ožujka i 29. lipnja 2018. g., rješenja A. za znanost i visoko obrazovanje od 13. svibnja 2014. g., privremenog rješenja
M. znanosti i obrazovanja od 25. srpnja 2018. g., diplome o položenom stručnom usavršavanju D.V. M. dječja kuća S. od 15. listopada 2016. g., potvrdnice A. za razvojnu rehabilitaciju Z. bez datuma, ispisa iz
R. udruga na dan 29. kolovoza 2019. g. i 3. ožujka 2021. g., snimke zaslona
F. M., kopije spornog članka sa stranice portaloko.hr s komentarima,
kopije stranice S.D. rtl.hr s komentarima na sporni članak, kopije F.
stranice S.D. s komentarima, odgovora tuženika na zahtjev za ispravak netočne i neistinite informacije od 9. kolovoza 2019. g., kopije članka od 5. kolovoza 2019. g., kopije članka tuženika od 3. ožujka 2016. g., rješenja ovog suda broj Kov- 461/20 od 11. siječnja 2021. g., Statuta tužitelja od 16. prosinca 2020. g., rješenja ŽS u S. broj Kž-140/21 od 16. ožujka 2021. g. i predmeta ovog suda
broj Pn 609/19 čiji su dijelovi kopirani i nalaze se u privitku spisa. Sud je u dokazne svrhe saslušao z.z. tužitelja pod 1), koja je ujedno i tužiteljica pod 2) i svjedokinje I. S. i N. Š..
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjevi su djelomično osnovani.
Predmet postupka je zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za naknadu štete radi povrede prava osobnosti do koje je došlo objavljivanjem članka nadnaslova: "…", naslova: "….?" autorice N.Š., objavljenog na portalu tuženika S.D. rtl.hr 26. srpnja 2019. g. U ovoj pravnoj stvari trebalo je primijeniti odredbe Zakona o medijima (NN broj 59/04, 84/11 i 81/13 dalje ZM), koji je stupio na snagu 18. svibnja 2004. g.,
kojim danom je prestao važiti Zakon o javnom priopćavanju (NN broj 83/96, 105/97, 143/98, 20/00 i 96/01), a prema odredbi čl. 69. ZM-a.
Prema odredbi čl. 22. st. 2. ZM-a pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete, sukladno općim propisima obveznog prava, ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.
U ovom postupku nije bilo sporno da su tužitelj pod 1) i tužiteljica pod 2) prije podnošenja tužbe zatražili objavu ispravka netočne i neistinite informacije pa je trebalo zaključiti da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za naknadu štete temeljem ZM-a jer su tužitelji poštovali obvezu iz odredbe čl. 22. st. 2. ZM-a.
Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM-a nakladnik koji informacijom objavljenom u medijima prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim Zakonom.
Navodeći da se informacije iz članka, za koje tužitelji pod 1) i 2) smatraju da su im pričinile štetu, nisu neistinite tuženik se pozvao na razlog za oslobađanje od odgovornosti iz odredbe čl. 21. st. 4. al. 3. ZM-a, prema kojoj odredbi nakladnik za štetu ne odgovara ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne i poduzeo sve mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.
Prije osvrta na postojanje okolnosti koje oslobađaju nakladnika odgovornosti za štetu, potrebno je razmotriti za koje dijelove članka tužitelji pod 1) i 2) navode da je došlo do povrede njihovog ugleda i dostojanstva kao i koji je osnov odgovornosti tuženika.
Sporni članak objavljen je na portalu tuženika S.D. rtl.hr dana 26. srpnja 2019. g. Tužitelji pod 1) i 2) ustali su tužbom radi naknade štete radi iznošenja netočnih informacija kojima se, po njihovom mišljenju, imalo namjeru izvrgnuti tužitelja pod 1), kao udrugu, i tužiteljicu pod 2), kao predsjednicu te udruge, osudi javnosti te ih prikazati kao udrugu koja umjesto pomoći i skrbi za djecu s teškoćama u razvoju obmanjuje roditelje djece s ciljem stjecanja materijalne koristi (tužitelj pod 1)) odnosno kao osobu koja se krivo predstavlja jer nema potrebne kvalifikacije te je svojim radom obmanjivala roditelje djece s teškoćama u razvoju s ciljem stjecanja materijalne koristi (tužiteljica pod 2)) kao i da su tužitelji pod 1) i 2) povezani s osobom koja je počinila kaznena djela.
Tako je u spornom članku navedeno da su tužiteljica pod 2) i radnica I. S.
osobe koje nemaju stručnu kvalifikaciju za liječenje djece s teškoćama u razvoju, da je tužiteljica pod 2) teta u vrtiću, a I. S. osoba koja nema potrebnu licencu za rad
u RH jer se predstavljala kao defektologinja, a fakultet je završila u M. i sa svojom diplomom nema pravo na rad u RH jer joj diploma nije priznata, da bi trebala položiti razliku od 15 predmeta kako bi mogla raditi, a položila je tek polovinu, da ima naslov senzorne integracijske pedagoginje koje zvanje daje mogućnost prepoznavanja bolesti, a ne liječenja. Unatoč tome da su tužiteljica pod 2) i I. S. osnovale udrugu za pomoć djeci s teškoćama u razvoju iako nisu imale potrebne diplome za rad s bolesnom djecom čime su, po riječima majke djevojčice koja je koristila usluge udruge T. C. prevarile nju i njeno dijete, koje su postale njihove žrtve radi nestručnog rada i koje su dale zadnju kunu lopovima te da su iskoristile nju i njeno dijete za svoj osobni interes. U naslovu je, dodatno, navedeno da je S.U. izigrala roditelje djece s poteškoćama u razvoju jer ni predsjednica ni tajnica nemaju licencu za rad.
Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je sve navedeno o stručnim kvalifikacijama tužiteljice pod 2) i I. S. točno i istinito te je ukazano sudu na isprave koje su dostavljene i uz tužbu koje da sve navedeno potvrđuju.
Suprotno navodima tuženika, po ocjeni ovog suda, dostavljena dokumentacija za tužiteljicu pod 2) i I. S. potvrđuje navode tužitelja pod 1) i 2) o tome da su u spornom članku iznesene neistinite i netočne informacije te uvredljivi zaključci kojima je tužiteljima pod 1) i 2) nanesena šteta.
Tako iz:
-rješenja M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 14. svibnja 2019. g. proizlazi da je tužiteljica pod 2) zaposlena Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 19. siječnja 2017. g. na poslovima senzornog pedagoga, da je po struci VŠS odgajatelj predškolske djece, da ima položen stručni ispit za odgajatelja predškolske djece i završeno usavršavanje na A. za razvojnu rehabilitaciju
Z. iz senzorno integracijske pedagogije, a da je I. S. zaposlena na
radnom mjestu defektolog na neodređeno vrijeme temeljem Ugovora o radu od 19. siječnja 2017. g. te da nema odobrenje za obavljanje edukacijsko rehabilitacijske djelatnosti jer obavljanje takve djelatnosti ima samo magistar edukacijske rehabilitacije i sveučilišni prvostupnik edukacijske rehabilitacije upisan u I. H.K. edukacijskih rehabilitatora s odobrenjem za samostalni rad, odnosno da nema potrebnu edukaciju za provođenje rane intervencije djece s teškoćama u razvoju,
-rješenja A. za znanost i visoko obrazovanje od 13. svibnja 2014. g. proizlazi da je I. S. priznata inozemna visokoškolska kvalifikacija mr defektologije,
smjer opća defektologija,
-rješenja M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 27.
ožujka 2018. g. proizlazi da je usvojen zahtjev I. S. za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za reguliranu profesiju u području socijalne skrbi-edukacijski rehabilitator,
-diplome DV M. dječja kuća S. i potvrdnice A. za
razvojnu rehabilitaciju Z. proizlazi da je I. S. stekla dodatna znanja te se usavršavala, između ostalog, i za senzornu integracijsku pedagoginju,
-uvjerenja M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku od 7.
prosinca 2016. g. o položenom stručnom ispitu proizlazi da je I. S. 3. prosinca 2016. g. polagala ispit za rehabilitatora pred I. povjerenstvom tog M. i
položila,
-privremenog rješenja M. znanosti i obrazovanja od 25. srpnja 2018. g. proizlazi da je I. S. tražila priznavanje inozemne stručne kvalifikacije u svrhu pristupa i bavljenja reguliranom profesijom stručnog suradnika edukatora-rehabilitatora u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama u koju joj je svrhu određena dopunska mjera provjere kompetencija na E.R.F. u Z. iz 15 kolegija koju je dužna provesti u
roku od najdulje tri godine od dana dostave tog rješenja.
Sud je prihvatio obrazloženje svjedokinje S. iz njenog iskaza iz pregledanog predmeta ovog suda Pn 609/19 s ročišta od 24. siječnja 2021. g. koji je sud pročitao u dokazne svrhe prilikom saslušanja ove svjedokinje, u kojem je postupku imala pravni položaj tužiteljice, a radi se o predmetu naknade štete radi istog članka protiv istog tuženika, o tome da se M. znanosti i obrazovanja obratila zahtjevom da joj se izda rješenje za bavljenje profesijom edukacijskog rehabilitatora u sustavu školstva, nakon čega je dobila privremeno rješenje o polaganju 15 ispita razlike na E.R.F. kako bi mogla postati učitelj i raditi u sustavu školstva, te da
M. obrazovanja nema nikakve veze s M. za demografiju koje je
nadležno za socijalnu skrb pod čijom je nadležnošću udruga kao i da udruga uopće nije bila registrirana za liječenje nego za pružanje psihosocijalne podrške djeci s teškoćama u razvoju.
Ujedno je prihvaćen i dio iskaza tužiteljice pod 2) iz predmeta Pn 609/19 s ročišta od 7. prosinca 2020. g., u kojem je saslušana u svojstvu svjedoka: da je I. S.
imala svu potrebnu dokumentaciju za rad kao defektolog s djecom te da joj je u to vrijeme ostalo položiti 2 ispita razlike za dobivanje licence K. rehabilitacijskih edukatora potrebne za pružanje usluga rane intervencije. Tužiteljica pod 2) je u svom iskazu pred ovim sudom navela da je točno da je M. za demografiju, obitelj,
mlade i socijalnu politiku (u rješenju od 14. svibnja 2019. g. koje je sud pregledao) nakon inspekcijskog nadzora naložilo da udruga mora za pružanje usluga rane intervencije zaposliti jednog edukatora-rehabilitatora s tim da su kolegici S. odobrili daljnje obavljanje rada te joj pružanje usluga nije bilo zabranjeno, jer je pružala i druge usluge korisnicima osim rane intervencije.
Nadalje u pregledanom rješenju ovog suda broj Kov 461/20 od 11. siječnja 2021. g, kojim je odbačena optužnica protiv I. S. zbog kaznenog djela nadriliječništva (koje je potvrđeno rješenjem drugostupanjskog suda broj Kž-140/21 od 16. ožujka 2021. g.) u obrazloženju je navedeno:
-da je za postojanje navedenog kaznenog djela potreban i uvjet da osoba koja pruža drugoj medicinsku pomoć pri tome nema propisanu stručnu spremu, da, uz nespornu činjenicu da usluga defektologa ne spada u medicinsku pomoć u klasičnom smislu kako to pretpostavlja pravni opis tog djela, iz dokaza prikupljenih tijekom istrage i koji se nalaze u spisu ne proizlazi da okrivljena I. S. nije imala potrebnu stručnu spremu za obavljanje poslova na kojima je bila zaposlena u udruzi tužitelja pod 1) jer postoji dokumentacija iz koje je razvidno da je okrivljenoj akademska titula koju je stekla u B. priznata od strane A. za znanost i visoko obrazovanje, da je okrivljena pri M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku položila stručni ispit kao i da od strane tog M. ima rješenje kojim joj se priznaje inozemna stručna kvalifikacija, da iz činjenice da okrivljena u vrijeme opisano u optužnici nije bila upisana u Imenik magistara edukacijske rehabilitacije H.K. edukacijskih rehabilitatora, ne proizlazi zaključak da je poslove u okviru udruge tužitelja pod 1) obavljala bez potrebne stručne spreme jer je još 2015. g. od strane K. bila obaviještena kako u njezinom slučaju, umjesto upisa u I. koji bi joj omogućio trajni rad u RH, postoji mogućnost privremene registracije u stručnoj organizaciji, što u tom trenutku, zbog nedorečenosti Zakona o edukacijsko rehabilitatorskoj djelatnosti nije bilo moguće provesti, pa je od strane K. upućena da o tom pitanju postigne dogovor s poslodavcem uz uvjet da to odobri i nadležno M. te da je takav dogovor sa poslodavcem i postigla sklapanjem Ugovora o
radu i da je M. za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku o tome dalo pozitivno mišljenje pa da treba uzeti da je i u formalnom smislu ispunila sve potrebne uvjete za obavljanje djelatnosti defektologa u toj udruzi.
Ova utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
Stoga je ovaj sud zaključio da je u spornom članku na zlonamjeran i senzacionalistički način javnosti predočeno da su tužitelji pod 1) i 2) varali i izigrali roditelje djece s teškoćama u razvoju tako da su njihovoj djeci pružali usluge za koje njihovi stručnjaci nisu imali valjanu stručnu kvalifikaciju te se još i lažno predstavljali čime su roditelji postali njihove žrtve, a sve u cilju iskorištavanja roditelja i djece za osobne interese udruge i zaposlenika udruge.
Nadalje, zlonamjerno su u članku predočene i informacije da su tužiteljica pod 2) i I. S. na godišnjem odmoru tri mjeseca za koje vrijeme djeca ne dolaze u udrugu, a članarina se svejedno plaća jer je sud prihvatio navode tužiteljice pod 2) i svjedokinje S. da se godišnji odmor koristio u skladu sa Zakonom i u detaljnom dogovoru s roditeljima kako djeci ne bi bila uskraćena pomoć i kontinuirana skrb. Isto tako, na neprimjeren je način rad tužitelja pod 1) u spornom članku doveden u vezu s S. V. kao osobom koja je optužena za kaznena djela, jer okolnost što su tužiteljica pod 2) i svjedokinja S. bile članice U. koju je osnovao V. i iz koje su svojevoljno istupile i osnovale svoju udrugu ne može predstavljati uteg za novoosnovanu udrugu i uvredljivu kvalifikaciju koja se zlonamjerno provlači člankom. Što se tiče uskrate financiranja i ta je informacija plasirana javnosti bez ikakve provjere jer su tužiteljica pod 2) i svjedokinja S. objasnile, što je sud u cijelosti prihvatio, da u toj godini nije bilo ni prijave za financiranje G. i Ž., pa tako ni uskrate.
Zbog svega navedenog, a po ocjeni ovog suda, u odnosu na informacije iz sprnog članka koje su o radu tužitelja pod 1) i 2) ponuđene javnosti, nisu ostvarene okolnosti koje bi dovodile do neodgovornosti nakladnika za štetu koja je pričinjena objavom netočnih informacija u spornom članku iz odredbe čl. 21. st. 4. al. 3. ZM-a.
Što se tiče koncepcije neimovinske štete i naknade takve štete prema ZM-u, potrebno je primijeniti odredbe novog Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) koji se u
ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, a prema odredbi čl. 21. st. 3. ZM-a, koji propisuje da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako Zakonom nije drugačije određeno.
Novi ZOO uveo je objektivnu koncepciju štete navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.
Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. U st. 1. ovog čl. navedeno je da pravo na zaštitu svojih prava osobnosti ima svaka fizička i pravna osoba.
Naime, pravne osobe imaju sva prava osobnosti definirana ZOO-om osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr., a kako propisuje odredba čl. 19. st. 3. ZOO-a.
Stoga i pravna osoba ima pravo na pravičnu novčanu naknadu u slučaju povrede ugleda ili nekog drugog prava osobnosti objavom informacije u mediju, usprkos tome što dikcija odredbe čl. 21. st. 2. ZM-a upućuje na zaključak da bi nematerijalnu štetu mogla trpjeti samo fizička osoba. Naknada neimovinske štete može se dosuditi i pravnoj osobi jer je priznata ZOO-om koji, kao lex posterior, ima jaču snagu od ranije donesenog ZM-a.
Iz iskaza z.z. tužitelja pod 1), koja je ujedno i tužiteljica pod 2) sud je utvrdio na koji je način objavom netočnih informacija tužitelju pod 1) kao pravnoj osobi povrijeđeno pravo osobnosti i to prvenstveno na poslovni ugled jer je sud prihvatio navod da je sporni članak narušio čast i ugled tužitelja pod 1) što se dobro vidjelo iz toga što je nakon objave članka smanjen broj donacija iz kojih se, osim iz prikupljenih članarina roditelja, financirao rad tužitelja pod 1), da neki od prijavljenih projekata ne bi ''prolazili'' tako da je bilo financijskih posljedica zbog narušavanja ugleda tuženika pod 1). Osim toga da je rad tužitelja pod 1) bio pod povećalom javnosti jer su brojni donatori tražili obrazloženje informacija objavljenih u članku, pa čak i 4 godine nakon objave članka. Ime udruge da je promijenjeno djelomično i radi toga da se više ne povezuje s ranijim nazivom udruge i aferom koju je izazvao objavljeni članak. U odnosu na patnje i neugodnosti kojima je sama osobno bila izložena navela je da joj radi objave članka nije bilo ugodno jer su članak pročitali brojni roditelji koji su imali povjerenje u rad udruge, te da je nakon objave članka dugo vremena pila tablete za smirenje, što po preporuci liječnika što samoinicijativno.
Na ovom mjestu bilo se potrebno osvrnuti na navod tužitelja pod 1) i 2) iz tužbe da tuženik nije objavio demanti već se oglušio na poziv tužitelja, čime je tužiteljima uskraćeno pravo na naknadu štete objavom ispravka informacija.
Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZM-a tekst ispravka mora se objaviti bez ispravaka i dopuna na istom ili istovrijednom mjestu medijskog prostora i na isti ili istovrijedni način na koji je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi, a u izmijenjenom obliku samo ako na to pristane podnositelj zahtjeva.
Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZM-a nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavom ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.
Stoga bi objavom demantija šteta koju su pretrpjeli tužitelji pod 1) i 2) zbog objavljivanja spornog članka bila namirena ili barem donekle umanjena.
Iz odgovora tuženika od 9. kolovoza 2019. g. na zahtjev za ispravak netočne i neistinite informacije proizlazi da je tuženik odbio objaviti ispravak smatrajući da navodi izneseni u spornom članku nisu neistiniti, tako da nije točna tvrdnja iz tužbe da se tuženik na zahtjev oglušio.
Tuženik je, međutim, nakon objave spornog članka i nakon podnošenja zahtjeva za ispravak netočne i neistinite informacije, a prije odgovora od 9. kolovoza 2019. g. objavio drugi članak od 5. kolovoza 2019. g. u kojem je, prema navodima iz odgovora na tužbu, tužitelju pod 1) i ovlaštenim osobama dao mogućnost otkloniti eventualne sporne navode. U tom članku pod nazivom … tužitelju pod 1) i ostalim radnicima udruge, pa tako i tužiteljici pod 2), zaista je ostavljen dovoljan prostor za očitovanje o svim navodima, i to po svim istaknutim navodno neistinitim i netočnim informacijama iz spornog članka tako da se na taj način umanji šteta koju su, po mišljenju tuženika, neosnovano osjetile tužiteljica pod 2) kao i pravna osoba-tužitelj pod 1).
Sud je, stoga, uzeo u obzir da je vrlo promptno, ali bez da se objavio integralni tekst zahtjeva za ispravak netočne i neistinite informacije, tuženik na svom portalu bez cenzure i skraćivanja objavio opširan tekst u formi razgovora odnosno intervjua i s tužiteljicom pod 2) i svjedokinjom I. S. (koja je posebno podnijela tužbu radi informacija iz spornog članka u predmetu ovog suda broj Pn 609/19), čime je, po ocjeni ovog suda, ipak došlo do umanjenja štete koju su pretrpjeli tužitelji pod 1) i 2).
Osim toga, sud je vodio računa i o tome da su informacije iz spornog članka, a prema riječima z.z. tužitelja pod 1) i tužiteljice pod 2) objavljene i u drugim medijima i to nekim slavonskim i dubrovačkim kao i na F.-u ali da su na zahtjev tužitelja, uz koji je bila priložena sva potrebna dokumentacija, uklonjene. U spis je priložen sporni članak objavljen na portalu portaloko.hr u integralnom tekstu s fotografijama kao i originalni članak.
Sud je, stoga, zaključio da su neistinite i uvredljive informacije o tužiteljima mogli pročitati i čitatelji drugih portala, koju je okolnost trebalo uzeti u obzir prilikom ocjene visine pravične novčane naknade koja pripada tužiteljima radi povrede prava osobnosti.
Radi svega navedenog tužitelju pod 1) trebalo je na ime pravične novčane naknade zbog pretrpljene neimovinske štete trebalo priznati novčani iznos od 12.000,00 kn, jer sud smatra da se radi o adekvatnoj satisfakciji za neimovinsku štetu koja je ovom tužitelju nanesena. U preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova zatražena isplata iznosa od 3.000,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev bilo je potrebno odbiti kao neosnovan. Tužiteljici pod 2), pak, po ocjeni suda pripada naknada u visini od 8.000,00 kn, a u preostalom je dijelu, za isplatu iznosa od 3.000,00 kn s pripadajućim kamatama, njen je zahtjev ocijenjen neosnovanim.
Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljima pod 1) i 2), a u skladu s odredbom čl. 1103. ZOO-a, pripada zatezna kamata propisana zakonom koja teče od podnošenja zahtjeva za ispravak netočne informacije odnosno od 27. srpnja 2019. g. do isplate, kako su tužitelji i zatražili. Naime, prema ovoj odredbi obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe osim ako je šteta nastala nakon toga. Kako je u konkretnom slučaju šteta tužiteljima zasigurno nastala prije podnošenja zahtjeva trebalo je primijeniti citiranu odredbu i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
Tužitelji su na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražili u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude, s tim što temeljem ove odredbe, koja je izmijenjena novelama iz NN broj 114/22 i 156/22, na iznos glavnice tužiteljima nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa je tako sud odlučio u izreci.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužitelj pod 1) uspio u dijelu od 90%, a tuženik u dijelu od 10%, te tužiteljica pod 2) u dijelu od 86%, a tuženik u dijelu od 14%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužitelju pod 1) je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 80%, a tužiteljici pod 2) u postotku od 72%.
Tužitelju pod 1) trebalo je priznati trošak sastava zahtjeva za ispravak objavljene informacije u razmjernom dijelu od 1/3 jer su ovaj zahtjev zajednički podnijeli tužitelji pod 1) i 2) i tužiteljica iz predmeta ovog suda Pn 609/19 I. S. od 33,33 boda,
trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 6. listopada 2022. g. i 28. siječnja 2023. g. po 100 bodova (ukupno 300 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 20. rujna 2021. g. i 18. ožujka 2022. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova).
Ukupan broj bodova (383,33) bilo je potrebno pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Iznos koji se dobije na opisani način (5.749,95 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 500,00 kn) i tako dobiti iznos od 8.187,44 kn koji je trebalo umanjiti te ocijeniti da tužitelju pod 1), u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 80% ovog iznosa odnosno 6.549,95 kn što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužitelju pod 1) i zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
Tužiteljici pod 2) trebalo je priznati trošak sastava zahtjeva za ispravak objavljene informacije od 33,33 boda, trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 6. listopada 2022. g. i 28. siječnja 2023. g. po 100 bodova (ukupno 300 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 18. ožujka 2022. g. od 25 bodova.
Ukupan broj bodova (358,33) bilo je potrebno pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife. Iznos koji se dobije na opisan način (5.374,95 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 400,00 kn) i tako dobiti iznos od 7.518,69 kn koji je trebalo umanjiti te ocijeniti da tužiteljici pod 2), u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 72% ovog iznosa odnosno 5.413,46 kn što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužiteljici pod 2) i zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.
Na ovaj je trošak tužiteljici pod 2) priznata i zatražena zatezna kamata koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pod 2) pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.
Tužiteljici pod 2) nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 20. rujna 2021. g. jer tužiteljica pod 2) u tom trenutku nije bila stranka ovog postupka (prije pripajanja predmeta ovog suda Pn 608/19).
Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (NN broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o
objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz NN broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.
U Splitu, 27. travnja 2023. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a)
