Poslovni broj: Gž R-610/2023-4

Poslovni broj: Gž R-610/2023-4

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanče predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Denis Pancirov Parcen članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Č. iz O. S., OIB: ..., kojega zastupaju punomoćnici B. Š., N. T. i L. Š., odvjetnici u P., protiv tuženika L. P. d.d. P., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & B. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj: Pr-52/2022-19 od 21. rujna 2023., u sjednici održanoj 31. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj: Pr-52/2022-19 od 21. rujna 2023.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obveže tuženika da mu isplati na ime naknade neimovinske štete, novčanu svotu od 80.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od 4. prosinca 2019. kao dana podnošenja zahtjeva za obeštećenje do isplate, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu isplati na ime tuđe pomoći i njege, novčanu svotu od 4.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, a odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknaditi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke). Istom odlukom naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 1.554,25 eura / 11.710,50 kuna, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Tuženik je u odgovoru na žalbu tužitelja osporio sve žalbene navode te je predložio da se žalba kao takva odbije.

 

2.2. Žalba nije osnovana.

 

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

3.3. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju te odredbe, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpi zbog ozljeđivanja u nezgodi na radu koja se desila 24. lipnja 2017., kada je kako to on tvrdi, kao radnik tuženika zadobio ozljedu na radu na način što je radeći u štivi broda na utovaru, u jednom trenutku za trajanja utovara, dizalica podigla teret, iako dizaličar nije imao propisani znak na osnovu kojeg može obaviti tu radnju, i u tom trenutku da je dizalica zakačila ruku tužitelja i podigla ga u zrak, prilikom čega da je doživio brojne ozljede.

 

5. Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka, a ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, utvrdio je da tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu na radu ili u svezi s radom kod tuženika 24. lipnja 2017. Pri tome je prvostupanjski sud naveo kako iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da nitko nije vidio da je tužitelj doživio ozljedu na radu, odnosno da bi mu, kako tvrdi u tužbi, dizalica zakačila ruku i podigla ga u zrak. Ovo iz razloga što je taj sud utvrdio da je spornog dana tužitelj radio u štivi broda skupa s radnicima I. S. i D. K., dok je dizaličar bio T. J., i da nijedan od njih nije vidio da je dizalica zakačila ruku tužitelja i podigla ga u zrak, a nakon čega da bi on zadobio brojne ozljede.

 

6. Nadalje je prvostupanjski sud naveo kako iz iskaza dizaličara T. J. proizlazi da je vidio tužitelja kada je izašao iz broda, ali da tada nije bio ozlijeđen i da mu signalista nije ništa signalizirao, dok iz iskaza svjedoka D. Č., koji je tada bio voditelj službe za zaštitu na radu, proizlazi da nije ustanovio nikakvu ozljedu na radu, pa stoga nije ni sačinio prijavu ozljede na radu, a prethodno da su mu radnici rekli da tužitelja nije ništa udarilo, nego da mu je loše. Isto tako, prvostupanjski je sud naveo da iz iskaza svjedoka D. K., koji je skupa s tužiteljem radio u brodskoj štivi, proizlazi kako mu nije poznat razlog iz kojeg je tužitelj pao na vreće, ali da samo može kazati da nije vidio da je tužitelja nešto udarilo, a u slučaju da ga je udarila kuka na koju su vreće zakačene, da bi on to vidio jer su skupa radili.

 

6.1. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud zaključio da je bilo  suvišno izvoditi dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost je li tužitelj pretrpio ozljedu jer da sama činjenica što je tužitelj tog dana zatražio hitnu pomoć nije u vezi s radom kod tuženika, kao što je zaključio i da je bilo suvišno izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja koji i nije pristupio u sud, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

7. Navedena utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

 

8. U ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete kao radnik protiv poslodavca, a kod kojega je doživio kako to tvrdi radnu nezgodu, i to na temelju  odredbe članka 1064.  Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi s odredbama članka 1095. i članka 1100. ZOO-a, kao i na temelju odredbe članka 111. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22. – u daljnjem tekstu: ZR), a u svezi s odredbom članka 25. Zakon o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18. – u daljnjem tekstu: ZZR), koji su vrijedili u momentu ozljeđivanja tužitelja 24. lipnja 2017.

 

9. U konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac bi bio odgovoran tužitelju kao radniku za nastalu štetu na temelju odredbi članka 25. ZZR-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje kao lex specialis, da je tužitelj dokaza da je kod tuženika doživio radnu nezgodu 24. lipnja 2017., jer prema stavku 1. toga članka, ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok prema stavku 2. istoga članka, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

9.1. Dakle, poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), prema općim propisima obveznog prava, kako je to propisano odredbom članka 111. stavkom 1. ZR-a.

 

10. Međutim, kako je u ovom slučaju prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka koji su 24. lipnja 2017. (dan za koji tužitelj tvrdi da je doživio radnu nezgodu radeći kod tuženika) radili skupa s tužiteljem, i to I. S. i D. K. u štivi broda, nedvojbeno utvrdio da nisu vidjeli da je tužitelj doživio bilo kakvu nezgodu pa tako nisu vidjeli ni da ga je udarila dizalica jer da ga je udarila da bi to oni vidjeli, a što proizlazi i iz iskaza dizaličara T. J. jer ni on nije vidio da je dizalica zakačila ruku tužitelja i podigla ga u zrak, odnosno da je doživio radnu nezgodu na takav način.

 

11. Stoga, odbijanjem prijedloga za medicinskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja kao stranke, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, kraj navedenog utvrđenja i saslušanja svjedoka D. K. u ponovljenom postupku, koji je, suprotno tvrdnji tužitelja da je bio neposredni očevidac radne nezgode koju bi on doživio, kazao da nije vidio da je tužitelj doživio radnu nezgodu kod tuženika 24. lipnja 2017. Za istaći je da prema odredbi članka 220. stavka 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, odnosno koje su odlučne za primjenu mjerodavnih pravila, pa odbijanjem izvođenja tih dokaza prvostupanjski sud kod postojanja ostalih dokaza važnih za donošenje pravilne odluke u ovom slučaju nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

12. U ovom slučaju, kada je prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da tužitelj nije dokazao da je doživio radnu nezgodu kod tuženika 24. lipnja 2017. kako to tvrdi, pravilno je taj sud postupio kada je odbio njegov tužbeni zahtjev.

 

13. Isto tako, i odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i čanka 155. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

14. Zahtjev tuženika za naknadom troška za sastavljanje odgovora na žalbu odbijen je, iz razloga što ta radnja prema mišljenju ovoga suda nije bila potrebna za vođenje parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

15. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 31. siječnja 2024.