Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-1066/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Alena Goluba, kao predsjednika vijeća, Antuna Dominko kao člana vijeća i suca izvjestitelja i sutkinje Vesne Šuflaj-Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. D., OIB …, H., zastupanog po punomoćniku odvjetniku I. L., iz S. B., protiv tuženika Bolnica D. T. B., OIB …, K., zastupanog po punomoćniku odvjetniku M. G., iz K., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C.o. d.d. Z., OIB …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD H. i p. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 9 Pn-59/2019-47 od 17. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2023.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I.) Žalbe tuženika i umješača na strani tuženika djelomično se uvažavaju kao osnovane a djelomično se odbijaju kao neosnovane, pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 9 Pn-59/2019-47 od 17. svibnja 2022. godine:

-potvrđuje u točki II. izreke rješenja;

-ukida u točki I., točki III. te u točki V. izreke presude, a predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

II.) U ne pobijanom dijelu (točka II. i IV. izreke presude i točka I. izreke rješenja) navedene odluke ostaju neizmijenjene.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj 9 Pn-59/2019-47 od 17. svibnja 2022. godine, naloženo je tuženiku Bolnici D. T. B., K., da tužitelju F. D. iz H., isplati na ime naknade štete iznos od 160.710,00 kuna, zajedno sa zakonskom zatezno kamatom tekućom, i to na naknadu neimovinske štete u iznosu od 152.550,00 kuna od 01. listopada 2019. godine pa do isplate, a na naknadu imovinske štete u iznosu od 8.160,00 kuna od 17. svibnja 2022. godine pa do isplate, sve to po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I. izreke); kao i da mu isplati na ime naknade na ime tuđe pomoći i njege iznos od 3.600,00 kuna mjesečno za razdoblje od 15. listopada 2015. godine pa do 05. lipnja 2019. godine, iznos od 3.000,00 kuna mjesečno za razdoblje od 05. lipnja 2019. godine pa do mjeseca svibnja 2022. godine, i to nakon pravomoćnosti ove presude, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, počevši od 17. svibnja 2022. godine pa do isplate, i naloženo je tuženiku da tužitelju isplaćuje mjesečno iznos od 3.000,00 kuna počevši od 01. lipnja 2022. godine pa nadalje sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, i to do 15. u mjesecu za tekući mjesec sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka III. izreke).

1.1.) Tužitelj je sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, i to za isplatu iznosa od 30.850,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, i to na neimovinsku štetu u iznosu od 28.450,00 kuna počevši od 01. prosinca 2018. godine pa do isplate, a na imovinsku štetu u iznosu od 2.400,00 kuna počevši od 17. rujna 2021. godine pa do isplate, i za isplatu zakonske zatezne kamate, i to na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete od 152.550,00 kuna za razdoblje od 01. prosinca 2018. godine pa do podnošenja tužbe 01. listopada 2019. godine, i na dosuđeni iznos naknade imovinske štete od 8.160,00 kuna za razdoblje od 17. rujna 2021. godine pa do 17. svibnja 2022. godine, tužitelj je odbijen kao s neosnovanim (točka II. izreke), a odbijen je kao s neosnovanim i sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 3.600,00 kuna mjesečno na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 10. svibnja 2015. godine pa do 15. listopada 2015. godine, za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.600,00 kuna mjesečno na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 15. listopada 2015. godine pa do 05. lipnja 2019. godine, i na iznos od 3.000,00 kuna mjesečno na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 05. lipnja 2019. godine pa do svibnja 2022. godine za razdoblje do 17. svibnja 2022. godine (točka IV. izreke).

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 34.985,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2022. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka V. izreke).

1.3.) Rješenjem istog broja i datuma odobreno je C.o. d.d. Z. sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača na strani tuženika (točka I. izreke); i tužitelju je odobrena preinaka tužbe prema podnesku od 17. rujna 2021. godine (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbe izjavljuju tuženik i umješač na strani tuženika, i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlažu da ih nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu im parničnog troška zajedno sa troškom izjavljivanja žalbi, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

4.) Odgovor na žalbe nije podnesen.

5.) Žalbe su djelomično osnovane.

6.) Predmet spora je tražbina naknade neimovinske (povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) te imovinske (tuđa pomoć i njega) štete, koju je tužitelj pretrpio zbog pogreške u liječenju, i to izvođenju pri operativnog zahvata ugradnje femoralne komponente revizijske endoproteze te serklaže bedrene kosti, a koji zahvat je tuženik izvršio dana 20. srpnja 2015. godine.

6.1.) S navedenog osnova tužitelj je prvotno potraživao isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 90.000,00 kuna te imovinske štete na ime tuđe pomoći kroz razdoblje od deset mjeseci u iznosu od 10.000,00 kuna (po 1.000,00 kuna mjesečno). Međutim, konačno postavljenim (preinačenim) zahtjevom prema podnesku od 17. rujna 2021. godine potraživao je naknadu neimovinske štete u iznosu od 181.000,00 kuna, i naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, i to za razdoblje od 11. kolovoza do 14. rujna 2015. godine iznos od 10.560,00 kuna, od 15. listopada 2015. godine pa do 05. lipnja 2019. godine iznos od 3.600,00 kuna mjesečno, a nadalje od 05. lipnja 2015. godine iznos od po 3.000,00 kuna mjesečno. 7.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da je tužitelj u periodu od 14. srpnja pa do 11. kolovoza 2015. godine boravio na tuženikovom odjelu za ortopediju, kada je nad njim dana 20. srpnja 2015. godine izveden operativni zahvat ugradnje femoralne komponente revizijske endoproteze te serklaže bedrene kosti.

7.1.) U postupku pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno da li je navedeni operativni zahvata izveden u skladu sa pravilima struke, odnosno da li su posljedice po zdravlje tužitelja, koje su zaostale nakon navedenog operativnog zahvata, nastale zbog pogreške pri liječenju te zavisno od toga da li postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju. Bio je sporan i obim štete, odnosno njena visina, a i to da li je utužena tražbina naknade štete zastarjela.

8.) Raspravljajući sporno pitanje odgovornosti za štetu sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće važne činjenice:

-da je tužitelju kod tuženika dana 22. siječnja 2010. godine izvršen operativni zahvat ugradnje totalne endoproteze lijevog kuka te da je, prema postojećoj medicinskoj dokumentaciji, postoperativni tijek bio uredan i bez ikakvih komplikacija;

-da je nakon pada u mjesecu travnju 2015. godine, RTG snimkom od 14. srpnja 2015. godine kod tužitelja utvrđen periprotetski prijelom lijeve bedrene kosti, zbog čega je tužitelj kod tuženika hospitaliziran, a 20. srpnja 2015. godine izvršen je operativni zahvat ugradnje femoralne komponente revizijske endoproteze te serklaže bedrene kosti;

-da je prilikom izvođenja navedenog operativnog zahvata 20. srpnja 2015. godine učinjena stručna pogreška – jer je revizijski implantat, koji je trebao zamijeniti primarni femoralni dio endoproteze oko kojeg je došlo do prijeloma, postavljen u neadekvatni položaj;

-da je navedena pogreška uzrokovala distalnu migraciju implantata s učinkom vidljivim u skraćenju lijeve noge za 6 centimetara, što je opet prouzročilo da se lijeva noga nalazi u položaju vanjske rotacije za oko 80 %, da je pokretljivost lijeve noge u kuku moguća u fleksiji za oko 35 %;

-da je potonuće endoproteze zbog postavljanja revizijskog implantata, sa svim njenim posljedicama, bilo vidljivo već na RTG snimkama od 03. rujna 2015. godine a i u kasnijim nalazima specijalne bolnice u kojoj je tužitelj provodio rehabilitaciju, što su liječnici tuženika pri kontrolnim pregledima propustili uočiti te pristupiti reviziji odnosno zamjeni femoralnog dijela endoproteze te postavljenjem istog u pravilan položaj, što predstavlja daljnju stručnu pogrešku u liječenju tužitelja,

-da iz medicinske dokumentacije proizlazi da, u razdoblju prije spornog operativnog zahvata, u vrijeme njegova izvođenja te neposredno nakon toga, kod tužitelja nisu vidljive bolesti ili stanja koja bi utjecala na ishod spornog operativnog zahvata izvršenog 20. srpnja 2015. godine;

-da kod tužitelja tijekom i nakon izvođenja spornog zahvata nije došlo do komplikacija u smislu infekcija, luksacije endoproteze, oštećenja krvnih žila, živaca i dr.;

-da mogućnost nastanka komplikacija u vidu skraćenja ili produljenja noge je veća kod operacija periprotetskih prijeloma nego kod operacija ugradnje primarnih endoproteza, pri čemu se razlike od 1 do 2 centimetra smatraju prihvatljivima u kliničkoj praksi;

-da se je kliničko stanje tužitelja po operativnom zahvatu od 20. srpnja 2015. godine, u smislu mogućnosti njegova daljnjeg poboljšanja, stabiliziralo nakon pregleda 14. travnja 2016. godine:

-da je nakon navedenog datuma tužitelj obavio još jednu stacionarnu rehabilitaciju u toplicama te obavio nekoliko kontrolnih pregleda kod tuženika, što nije utjecalo na njegovo kliničko stanje;

-da je tuženik dana 06. prosinca 2018. godine obavio pregled u drugoj ustanovi (bolnica S.. K.), pri kojem je konstatirano kliničko stanje u smislu skraćenja lijeve noge te položaj u rotaciji od oko 80 stupnjeva, i da nakon navedenog pregleda nema druge medicinske dokumentacije o tužiteljevu liječenju;

-da se kliničko stanje lijeve noge tužitelja može promijeniti na bolje samo revizijom zahvata učinjenog 20. srpnja 2015. godine te postavljanjem endoproteze u pravilan položaj.

8.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja nalazi postojanje odgovornosti tuženika za štetu koja mu je nastala operativnim zahvatom izvršenim 20. srpnja 2015. godine, sve to u smislu odredbe čl.1061.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. – dalje: ZOO/05), jer je u konkretnom slučaju riječ o šteti uzrokovanoj pogreškom u liječenju kod tuženika čiji djelatnici liječenje nisu proveli u skladu sa pravilima struke, pri čemu sud ocjenjuje da u predmetnom slučaju ne postoje ni pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti u smislu odredbe čl.1067.st.1. ZOO/05.

9.) Raspravljajući pitanje postojanja štete te njene visine sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

-da su zbog pogrešno izvedenog operativnog zahvata zaostale trajne posljedice u vidu skraćenja lijeve noge te u vidu neadekvatnog položaja lijeve noge, što ga onemogućava u izvođenju osnovnih životnih radnji kao što su samostalno oblačenje, svlačenje, održavanje osnovne higijene, priprema hrane, kućne nabavke i sve druge životne radnje primjerene dobi tužitelja;

-da je kod tužitelja nastupilo smanjenje opće životne aktivnosti od 70 %, pri čemu je 30 % posljedica pada i prijeloma (toliko bi iznosilo smanjenje životne aktivnosti da je operativni zahvat od 20.07.2015. godine izveden u skladu sa pravilima struke), a preostalih 40 % je direktna posljedica propusta u liječenju pri izvođenju navedenog operativnog zahvata;

-da je tužitelj tijekom liječenja trpio sekundarni strah srednjeg intenziteta 15 dana i blagog intenziteta u trajanju od 60 dana;

-da je tužitelj trpio bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana te bolove lakog intenziteta u trajanju daljnjih 90 dana;

-da je kod tužitelja, kao direktna posljedica pogreške pri liječenju, nastala naruženost jakog stupnja, koja je posljedica skraćenja lijeve noge i položaja u vanjskoj rotaciji za 80 %;

-da je nakon operativnog zahvata u dva navrata provodio stacionarnu rehabilitaciju u toplicama te obavio veći broj liječničkih pregleda i snimanja lijeve noge;

-da je tužitelj u vrijeme operativnog zahvata bio u životnoj dobi od 73 godine;

-da je zbog zdravstvenog stanja koje je posljedica pogreške pri liječenju tužitelju bila potrebna pomoć druge osobe pri kretanju, oblačenju, svlačenju, održavanju osobne higijene, pripremanju hrane, i to po 8 sati dnevno u razdoblju od 11. kolovoza pa do 14. rujna 2015. godine, a od 15. listopada 2015. godina pa nadalje doživotno po 4 sata dnevno;

-a je pomoć druge osobe u navedenom obimu uvjetovanja isključivo pogreškom u liječenju, i da tužitelju ne bi bila potrebna doživotna pomoć da je operacija od 20. srpnja 2015. godine obavljena po pravilima struke;

-da su pomoć tužitelju pružali njegovi ukućani – supruga i sin;

-da je tužitelju, rješenjem Centra za socijalnu skrb K. od 21. studenog 2019. godine, počevši od 05. lipnja 2019. godine, priznato pravo na doplatak za tuđu pomoć u iznosu od 600,00 kuna.

9.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja, primjenom odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, nalazi utvrđenim da je kod tužitelja, zbog pogreške u liječenju od strane tuženika, došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, i da mu slijedom toga pripada pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete u iznosu od 152.550,00 kuna, pri čemu navedenu pravičnu naknadu odmjerava prema kriteriju fizičkih bolova iznosom od 16.050,00 kuna, prema kriteriju straha iznosom od 15.000,00 kuna, prema kriteriju naruženosti 55.500,00 kuna te prema kriteriju smanjenja životnih aktivnosti 66.000,00 kuna. Stoga sud prvog stupnja navedeni iznos i dosuđuje tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenje tužbe u skladu sa odredbom čl.1103. ZOO/05, a preostali dio zahtjeva za isplatu iznosa od 28.450,00 kuna odbija kao previsoko postavljen te stoga neosnovan.

9.2.) Isto tako, polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja te pozivom na primjenu odredbe čl.1095.st.1. ZOO/05, za ukupno 272 sata (34 dana x 8 sati) tuđe pomoći u razdoblju od 11. kolovoza pa do 14. rujna 2015. godine, i primjenom cijene sata tuđe pomoći od 30,00 kuna, utvrđene primjenom odredbe čl.223. ZPP-a, sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći u iznosu od 8.160,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude u skladu sa odredbom čl.1086. ZOO/05, a dio zahtjeva za navedeno vremensko razdoblje u iznosu od 2.400,00 kuna, odbija kao neosnovan jer je previsoko postavljen.

9.3.) Za razdoblje od 15. listopada 2015. godine sud utvrđuje da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu u iznosu od 3.600,00 kuna (30 dana x 4 sata x 30,00 kuna) mjesečno pa mu taj iznos, temeljem odredbe čl.1088. st.1. ZOO/05, i dosuđuje za vremensko razdoblje od 15. listopada 2015. godine pa do 05. lipnja 2019. godine, a za razdoblje od 05. lipnja 2019. godine pa nadalje dosuđuje mu iznos od 3.000,00 kuna, tj. iznos naknade od 3.600,00 kuna umanjen za iznos od 600,00 kuna koji tužitelj od 05. lipnja 2019. godine prima od Centra za socijalnu skrb K. s osnova doplatka za tuđu pomoć.

9.4.) Prigovor zastare sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim primjenom odredbe čl.230.st.1. ZOO/05, jer tužiteljevo liječenje još uvijek nije dovršeno sve dok specijalist ortoped ne postavi indikaciju za revizijskim zahvatom i dok se ne utvrdi da li bi tužiteljevo zdravstveno stanje bilo adekvatno za provođenje takvog zahvata s prihvatljivim rizicima, slijedom čega sud zauzima stav da rokovi zastare ne teku od 14. travnja 2016. godine (stabiliziranje kliničkog stanja), a zauzima i stav da na zastaru nema nikakvog utjecaja okolnost da je tužitelj, nakon provedenog medicinskog vještačenja, dana 17. rujna 2021. godine, postavio konačan povećani zahtjev za isplatu, već da je za ocjenu relevantan moment (01. listopad 2019.) podnošenja tužbe.

9.5.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.5. ZPP-a, tj. dosudio je tužitelju cjelokupan parnični trošak koji je utvrdio kao potreban za vođenje parnice, jer nalazi da tužitelj u sporu nije uspio sa neznatnim dijelom (8,26 %) zahtjeva glede kojeg nisu nastali posebni troškovi.

10.) Tuženik i umješač na njegovoj strani u žalbi ukazuju:

a) na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a – jer presuda ne sadrži jasne i neproturječne razloge o svim važnim činjenicama a osobito o onima koje sud utvrđuje temeljem provedenog medicinskog vještačenja;

b) na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl.190. ZPP-a – jer je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva iako za to nije postojao pristanak tuženika;

c) na postojanje žalbenih razloga iz odredbe čl.355. i čl.356. ZPP-a, pri čemu se u bitnome ističe:

-da sud nije pravilno ocijenio prigovor zastare i da je pri tome pogrešno primijenio odredbu čl.230. ZOO/05, jer je tužiteljevo liječenje završeno 05.10.2015. godine, s tim da se je kliničko stanje stabiliziralo sa danom 14.04.2016. godine od kada je tužitelju tekao subjektivni rok zastare od tri godine i isti je istekao prije nego što je tužitelj podnio (01.10.2019.) tužbu u predmetnoj parnici;

-da je zasigurno u zastari dio tužiteljeve tražbine prema povećanom zahtjevu jer je za ocjenu zastare mjerodavan moment (17.09.2021.) preinake tužbe;

-da je pogrešan stav suda prvog stupnja, izražen pri ocjeni prigovora zastare, da tužiteljevo liječenje još nije završeno – odnosno da će isto biti završeno tek nakon što po liječniku specijalistu ortopedu bude postavljena indikacija za poduzimanje revizijskog operativnog zahvata te kada taj zahtjev bude izveden ili kada se postavi kontraindikacija za njegovo izvođenje zbog općeg zdravstvenog stanja tužitelja;

-da liječnički vještak, a onda ni sud prvog stupnja, prilikom utvrđivanja posljedica (smanjenja životne aktivnosti, tuđa pomoć, naruženost) po tužiteljevo zdravlje nije uzeo u obzir tužiteljevo zdravstveno stanje prije prijeloma zbog kojeg je izvođen sporni operativni zahvat, tj. da je tužitelju još 2010. godine izvršena gradnja totalne endoproteze lijevog kuka zbog čega je došlo do skraćenja lijeve noge te je nosio ortopedske cipele, i da u navedenom dijelu nisu otklonjeni tuženikovi prigovori na nalaz i mišljenje liječničkog vještaka;

-da prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade neimovinske štete sud nije mogao retroaktivno primijeniti orijentacijske kriterije VSRH;

-da sud primjenom odredbe čl.223. ZPP-a nije mogao tužitelju dosuditi naknadu za tuđu pomoć prema cijeni od 30,00 kuna po satu, s obzirom da je riječ o nemedicinskoj pomoći koju su tužitelju pružali njegovi ukućani, već da je istu trebalo odrediti prema prosječnoj plaći nekvalificiranog radnika;

-da je sud pogrešno odlučio i o obvezi plaćanja zateznih kamata, jer kamata na povećani dio zahtjeva neimovinske štete nikako ne može teći od podnošenja tužbe već od dana kada je izvršena preinaka tužbe, a prigovaraju i odluci o troškovima postupka.

10.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje djelomično se ukazuju kao osnovane a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

11.) Nisu osnovane tvrdnje niti tuženika niti umješača na njegovoj strani o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a. To stoga što je pobijana presuda potpuno jasna i u izreci i u obrazloženju, i stoga što su u njenom obrazloženju navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve važne činjenice, kako one koje se odnose na sporno pitanje odgovornosti za štetu, tako i za sve važne činjenice, a kako presuda nema niti nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, nije ostvareno postojanje navedene bitne povrede postupka.

12.) Nisu osnovane niti žalbene tvrdnje kojima se ukazuje na počinjenje bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.190. ZPP-a, a koju bitnu povredu je, prema navodima žalbe, sud prvog stupnja učinio time što je dopustio tužitelju preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka iako se je tuženik tome protivio.

12.1.) Nije sporno da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka, i to podneskom od 17. rujna 2021. godine (list 147 – 150) povisio i zahtjev za isplatu naknade neimovinske štete i zahtjev za isplatu naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, a povišenje tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom čl.191.st.1. ZPP-a, predstavlja preinaku tužbe.

12.2.) Odredbom čl.190. ZPP-a, u tekstu važećem vrijeme (17.09.2021.) navedene preinake tužbe propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (st.1.); da iznimno od odredbe st.1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (st.2.); i da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi preinaci da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st.3.).

12.3.) Nije sporno da je preinaka tužbe u predmetnoj parnici izvršena nakon što je u ovom postupku medicinski vještak u sudski spis dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojem se je očitovao i o posljedicama po zdravlje tužitelja koje su zaostale zbog pogreške u liječenju tužitelja, ali i nakon što su po Vrhovnom sudu RH usvojene Izmjene orijentacijskih kriterija pri dosudi naknade neimovinske štete. Polazeći već od navedenog – da je povišenje tužbenog zahtjeva uslijedilo nakon davanja pisanog nalaza i mišljenje medicinskog vještaka na okolnost visine štete, i polazeći od toga da je odredbom čl.190. ZPP-a predviđena mogućnost da sud dopusti preinaku tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o protivljenju preinaci od strane tuženika, sud prvog stupnja, kada je dopustio preinaku tužbe koju je izvršio tužitelj podneskom od 17.09.2021. godine, nije učinio bitnu povredu postupka na koju upire i tuženik i umješač na njegovoj strani.

12.4.) Slijedom navedenog, i žalba tuženika i žalba umješača u navedenom dijelu nisu osnovane pa je stoga valjalo, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, potvrditi rješenje suda sadržano u točki II. izreke rješenja kojom je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe.

13.) Ovaj sud drugog stupnja u potpunosti prihvaća, kao pravilna, i sva utvrđenja i sve zaključke suda prvog stupnja glede spornog pitanja odgovornosti tuženika za štetu, sve to temeljem odredbe čl.1045.st.1. i st.2. ZOO/05, s tim da se je pri utvrđivanju postojanja te odgovornosti sud pogrešno pozvao na odredbu čl.1067.st.1. ZOO/05. To stoga što bolnica za štetu koja nastane pogrešnim liječenjem odgovara po principu krivnje, a ne po objektivnom kriteriju, a u do sada provedenom postupku, odnosno ničim dovedenim u sumnju u tom dijelu prihvaćenim nalazom i mišljenjem medicinskog vještaka M. M., sud prvog stupnja je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio da operativni zahvat koji je tuženik izvršio na tužitelju dana 20. srpnja 2015. godine nije izveden u skladu sa pravilima struke, odnosno da je počinjena pogreška u liječenju zbog koje su zaostale posljedice po zdravlje tužitelja. Dakle, s obzirom da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi u predmetnom slučaju šteta nastala bez njegove krivnje, on je dužan istu i naknaditi tužitelju.

14.) Međutim, osnovane su žalbene tvrdnje i tuženika i umješača da sud prvog stupnja, još za sada, nije pravilno raspravio prigovor zastare, jer nije pravilno utvrdio sve važne činjenice od kojih ovisi pravilna ocjena tog prigovor. Isto tako, djelomično su osnovane i žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja još za sada nije pravilno i potpuno utvrdio niti sve činjenice od kojih ovisi donošenje i pravilne odluke o visini tužbenog zahtjeva. Zbog svega navedenog, nisu postojale niti pretpostavke za pravilnu primjenu materijalnog prava pri donošenju odluke kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

15.) Glede prigovora zastare, kojeg ocjenjuje neosnovanim, prije svega valja prvostupanjskom sudu ukazati na njegov pogrešan pravni stav prema kojem je moment preinake (povišenja) tužbenog zahtjeva bez utjecaja na ocjenu prigovora zastare te da se zastara cijelog utuženog iznosa ocjenjuje s obzirom na moment podnošenja tužbe, a na što se s pravom ukazuje i u izjavljenim žalbama i tuženika i umješača.

15.1.) Naime, s obzirom da povećanje tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom čl.191.st.1. ZPP-a, predstavlja preinaku tužbe, to se onda i zastara za onaj povećani dio zahtjeva (u konkretnom slučaju za neimovinsku štetu preko 90.000,00 kuna i za imovinsku štetu preko 10.000,00 kuna) ima prosuđivati, ne prema momentu podnošenja tužbe, već prema momentu njene preinake (tako i VSRH u Rev-x 526/2018 od 28. svibnja 2019. ali i u nizu drugih svojih odluka).

16.) Nadalje, pri ocjeni prigovora zastare neosnovanim sud prvog stupnja polazi od stava kako u predmetnom slučaju liječenje tužitelja još uvijek nije okončano, i da slijedom toga zastara utužene tražbine nije niti mogla nastupiti. I taj stav suda prvog stupnja nije pravilan, na što se također ukazuje u izjavljenim žalbama.

16.1.) Naime, odredbom čl.230. ZOO/05 je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok zastare), a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (objektivni rok zastare). Dakle, u smislu navedenih odredbi zastarijevanje tražbine naknade štete nikako ne može teći prije nastanka štete, odnosno prije saznanja za istu i za počinitelja, no pri tome treba imati u vidu da u određenim situacijama moment poduzimanja štetne radnje ne mora nužno predstavljati i moment nastanka štete – odnosno, u određenim situacijama šteta nastaje sa vremenskim odmakom (kasnije) u odnosu na poduzetu štetnu radnju.

16.2.) U primjeni navedene odredbe a vezano za početak tijeka roka zastare, kako subjektivnog tako i objektivnog, bilo je potrebno utvrditi kada je završeno tužiteljevo liječenje, odnosno kada je nastala šteta koja je posljedica nepravilno izvedenog operativnog zahvata 20. srpnja 2015. godine, odnosno kada je tužitelj saznao za tu štetu, a sud prvog stupnja još za sada to nije pravilno niti potpuno utvrdio. 16.3.) Naime, kada se govori o završetku tužiteljeva liječenja koje je odlučno za ocjenu prigovora zastare, tada treba razlučiti liječenje zbog kojeg je nad tužiteljem izvršen operativni zahvat 20. srpnja 2015. godine – kojem je podvrgnut zbog periprotetskog prijeloma lijeve bedrene kosti, od onog liječenja koje bi trebalo provesti radi saniranja (popravljanja) zdravstvenog stanja koje je posljedica pogreške učinjene pri izvođenju zahvata 20. srpnja 2015. godine. Ovo potonje liječenje, prema stanju predmetnog spisa te u njemu raspoložive medicinske dokumentacije se niti ne provodi – jer je tužitelj, nakon što je 6. prosinca 2018. godine izvršio pregled u Bolnici S. K., prekinu sa daljnjim liječenjem. Slijedom toga to liječenje doista nije okončano, kako to i zaključuje sud prvog stupnja, no to liječenje nema nikakvog utjecaja na početak i tijek zastare za tužiteljevu tražbinu. Za ocjenu prigovora zastare odlučan je završetak onog liječenja kojem je tužitelj bio podvrgnut zbog periprotetskog prijeloma lijeve bedrene kosti, tijekom kojeg je nad tužiteljem izvršen operativni zahvat za koji je u provedenom postupku utvrđeno da nije izveden u skladu sa pravilima struke.

16.4.) Završetak navedenog liječenja, relevantnog za početka tijeka roka zastare može se povezati sa momentom stabilizacije tužiteljeva kliničkog stanja u smislu da nakon toga momenta više objektivno nema mogućnosti za poboljšanje toga stanja. Prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka M. M. taj moment je nastupio sa danom 14. travnja 2016. godine, što je utvrdio i sud prvog stupnja, jer je navedeni vještak iskazao da svi pregledi koje je tužitelj obavio nakon navedenog datuma, kao i provođenje rehabilitacije u toplicama obavljeno nakon navedenog datuma, više nisu mogli utjecati na poboljšanje tužiteljeva stanja zdravlja. Slijedom toga, navedeni moment mogao bi se smatrati momentom nastanka štete i mogao bi predstavljati početak objektivnog roka zastare.

16.5.) Za ocjenu da li je tužitelju istekao subjektivni rok zastare bilo je pak potrebno utvrditi kada je tužitelj saznao za štetu i počinitelja, a to sud nije niti utvrđivao niti je onda tu odlučnu činjenicu i utvrdio. Dakle, sud nije utvrdio kada je i na koji način tužitelj saznao za konačnost stanja njegove lijeve noge na kojoj je izvršen operativni zahvat dana 20. srpnja 2015. godine, odnosno kada je postao svjestan svih nastalih posljedica te da više ne postoji mogućnost popravljanja tog stanja. Da li je za takvo konačno stanje lijeve noge saznao 14. travnja 2016. godine, ili je za takvo stanje saznao kasnije, tj. tijekom provođenja druge rehabilitacije u V. T. 2017. godine, ili je toga postao svjestan nakon izvršenog pregleda 06. prosinca 2018. godine u Bolnici S. K., nakon kojeg pregleda više nema nikakve dokumentacije o njegovu daljnjem liječenju, ili je pak do navedenog saznanja došao u nekom drugom momentu Na naprijed navedene odlučne okolnosti sud prvog stupnja je propustio saslušati i tužitelja i njegovu suprugu u svojstvu svjedoka, iako ih je u vođenom postupku saslušavao. Sve dok sud ne utvrdi navedene važne činjenice, nije moguće izvoditi niti zaključak o tome kada je tužitelju počeo teći subjektivni rok zastare, a onda niti pravilno ocijeniti istaknuti prigovor zastare.

17.) Kada je pak riječ o visini utužene neimovinske štete tužitelj istu potražuje prema kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova, prema kriteriju pretrpljenog straha, prema kriteriju duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti i zbog naruženosti. Kada je riječ o dosuđivanju naknade za navedenu štetu, tada treba imati u vidu da tuženik odgovara samo za onu štetu koja je posljedica pogreške (postavljanja revizijskog implantata u neadekvatni položaj što je kod tužitelja prouzročilo skraćenje lijeve noge i njen položaj u vanjskoj rotaciji za 80 stupnjeva) pri izvođenju operativnog zahvata 20. srpnja 2015. godine, tj. samo za posljedice navedene pogreške.

17.1.) Kada je riječ o posljedicama u vidu trpljenih bolova i pretrpljenog straha, tužitelj je u svojem stranačkom iskazu naveo da je i fizičke bolove i strah trpio kako prije tako i poslije spornog operativnog zahvata. Nadalje, sasvim je izvjesno da svaki operativni zahvat po prirodi stvari, i onaj koji bude izveden potpuno u skladu sa pravilima struke, proizvodi trpljenje i fizičkih bolova i trpljenje straha, o čemu je i iskazivao tužitelj. Medicinski vještak M. M. u svojem nalazu i mišljenju ustvrdio je da je tužitelj, vezano za sporni operativni zahvat, trpio fizičke bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana i slabijeg intenziteta u trajanju od daljnjih 90 dana, te da je trpio sekundarni strah srednjeg intenziteta u trajanju od 15 dana i slabijeg intenziteta u trajanju od 60 dana. Međutim, niti iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 115 -125), niti iz njegove pisane dopune (list 173 – 174), a ni iz njegova usmenog iskaza (list 176) nije razvidno da li je vještak pri iz procjene ukupno pretrpljenog straha i bolova isključio strah i bolove koje bi tužitelj inače pretrpio pri obavljanju navedenog operativnog zahvata, odnosno nije razvidno da li su u njegovu mišljenju iskazani fizički bolovi i strah posljedica isključivo pogreške pri izvođenju navedenog zahvata. Stoga je, radi potpunog utvrđenja odlučnih činjenica potrebno dodatno izjašnjenje medicinskog vještaka.

17.2.) Isto tako, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda potrebno je dodatno izjašnjenje vještaka i glede njegove ocjene tužiteljeva stupnja naruženosti. Naime, vještak je u danom nalazu i mišljenju ustvrdio da je kod tužitelja zaostao teški stupanj naruženosti te da je posljedica pogreške pri izvođenju spornog operativnog zahvata. Međutim, pri tome se vještak nije očitovao o činjenici koja proizlazi iz tužiteljeva stranačkog iskaza, a to je da je on i prije operativnog zahvata izvršenog 20. srpnja 2015. godine nosio ortopedske cipele, što bi sugeriralo na određeno skraćenje lijeve noge kao posljedice zahvata izvršenog još 2010. godine. Dakle, potrebno je da se vještak očituje da li je kod tužitelja eventualno skraćenja lijeve noge, kao posljedica ugradnje totalne endoproteze lijevog kuka 2010. godine, prouzročilo naruženost i u kojem stupnju, jer bi u tom slučaju navedeni kriterij pri odmjeravanju pravične novčane naknade trebalo vrednovati samo u onoj mjeri u kojoj je, uslijed predmetnog štetnog događaja, došlo do pogoršanja stupnja naruženosti.

18.) Nadalje, prema ocjeni prvostupanjskog suda, još za sada nisu pravilno utvrđene niti činjenice od kojih ovisi i odluka o tužbenom zahtjevu za naknadu imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, pa je i u tom dijelu potrebno dopunski saslušati medicinskog vještaka.

18.1.) To prije svega stoga što se je vještak u danom nalazu i mišljenju očitovao da je tužitelju prvo bila potrebna tuđa pomoć trajnu u obimu od po 8 sati dnevno i to u vremenskom periodu nakon otpuštanja iz bolnice pa do odlaska na prvu rehabilitaciju u V. T., a nakon povratka sa rehabilitacije da mu je potrebna tuđa pomoć trajno (doživotno) od po 4 sata dnevno. Međutim, logično bi po prirodi stvari bilo da bi tužitelju, u razdoblju od 11. kolovoza 2015. (otpust iz bolnice) pa do 14. rujna 2015. (odlazak u toplice), bila potrebna pomoć druge osobe i da je sporni operativni zahvat izveden lege artis (bez učinjene pogreške), no iz nalaza i mišljenja nije potpuno razvidno da li je ta pomoć obuhvaćena u navedenih 8 sati, ili je tih 8 sati isključivo posljedica pogreške u izvedenom operativnom zahvatu. Nadalje, vještak je u svojem mišljenju naveo da tužitelju ne bila potreban tuđa pomoć trajno, odnosno doživotno, da je zahvat izveden bez učinjene pogreške, ali se nije očitovao do kada i u kojem obimu bi mu u tom slučaju bila potrebna ta pomoć, jer je i to od utjecaja za visinu pripadajuće naknade imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege. Dakle, radi pravilnog utvrđenja odlučnih činjenica, a od kojih ovisi i pravilna odluka o postavljenom tužbenom zahtjevu, potrebno je dopunski saslušati medicinskog vještaka.

19.) Zbog svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.370. ZPP-a, uvažiti žalbe tuženika i umješača kao osnovane te ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu – tj. u točki I. i točki III. izreke, a onda i u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki V. izreke, i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

20.) U ponovnom postupku sud prvog stupnja će, u skladu sa navedenim u točkama 16.5. do 18.1., utvrditi odlučne činjenice na koje se ukazuje u navedenom dijelu obrazloženja ove odluke izvođenjem dokaza, nakon čega će ponovno ocijeniti istaknuti prigovor zastare, ponovno će odlučiti o visini pretrpljene štete, i donijet će novu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i novu odluku o troškovima parničnog postupka.

Bjelovar, 27. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Alen Golub