Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-416/2023-5

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Marka Pribisalića, predsjednika vijeća, dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nediljke Radić, članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice D. J., iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. K., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. D. P., iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva B. i P. u S., i 2. A. G. d.o.o., G. M., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika 1. protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P- 3730/2022 od 13. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika 1. D. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3730/2022 od 13. listopada 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovr 6386/13 od 28. veljače 2014. i to u odnosu na nekretninu: 138 etaža: 23/9084 dijela čest. zem. 6337/2 koji suvlasnički dio je povezan sa garsonijerom oznake 213 B koja se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje,kupaonice, WC-a, lođe i terasa, ukupne površine 23,96 m[2] , na II. katu, poduložak 546 k.o. S., Z.U. 17896, dok se za više traženo tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik ad 1/ u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 116.935,00 kn/15.316,65 EUR-a."

2.Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženika 1. D. P. (u daljnjem tekstu: tuženik 1.), pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba tuženika 1. nije osnovana.

5. Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu br. Ovr 6386/13 od 28. veljače 2014. i to u odnosu na nekretninu: 138 etaža: 23/9084 dijela čest. zem. 6337/2 koji suvlasnički dio je povezan sa garsonijerom oznake 213 B koja se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, wc-a, lođe i terasa, ukupne površine 23,96 m[2] , na II. katu, poduložak 546 k.o. S., Z.U. 17896.

6. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka utvrđeno je:

- da je prednik tuženika 1. S. P. 6. prosinca 2013. podnio prijedlog za ovrhu protiv A. N. d.o.o. temeljem pravomoćne i ovršne presude ovog suda P1-9988/09 od 10. siječnja 2012.;

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda P1-9988/09 od 10. siječnja 2012.naloženo tuženiku A. N. d.o.o. da isplati tužitelju S. P. iznos od 316.828,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2002. do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 26.137,50 kn;

-da je temeljem naprijed navedene presude kao ovršne isprave ovrhovoditelj S. P. zatražio ovrhu na nekretninama upisanim u Z.U. 17896 k.o. S., i to na 4 nekretnine, među kojim i 138. etaža-23/9084 dijela čest. zem. 6337/2 koji je suvlasnički povezan sa garsonijerom označene kao 213 b, sastojećeg od dnevnog boravka, kuhinje, kupaone, WC-a, lođe i terase ukupne površine 23,96 m[2] na II. katu, upisano u poduložak 138;

- da je rješenjem Ovr-6386/13 od 28. veljače 2014. određena predložena ovrha;

- da je ovršenik A. N. d.o.o. protiv donesenog rješenja o ovrsi izjavio žalbu 27. lipnja 2014. navodeći da su svi stanovi poslovni prostori u predmetnoj zgradi prodani, pa tako i predmetni stan da je prodan L. D., koja ga je stekla 2001., a u dopuni žalbe od 15.srpnja 2014. priložio je i ugovor o kupoprodaji te dokaz da pod br. Z-943/04 u zemljišniku postoji zabilježba postojanja ugovora o kupoprodaji na predmetnom stanu;

-da je D. V. B., kćerka L. D. i prednica tužiteljice podnijela prigovor treće osobe u ovršnom postupku 27. travnja 2016. ističući da ovršenik Anić nekretnine d.o.o. nije vlasnik niti posjedni predmetnog stana, da je u posjedu istog nakon kupoprodaje od listopada 2001. i da je platila kupoprodajnu cijenu, kao i da joj je stan darovan od strane majke;

-da je rješenjem ovršnog suda Ovr-6386/13 od 22. veljače 2017. upućena treća osoba D. V. B. da protiv stranaka u ovršnom postupku pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi od 28. veljače 2014. u odnosu na predmetni stan;

- da je D. V. B. podnijela predmetnu tužbu 24. veljače 2017.;

-da je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo tuženika 2, te kako je 6. prosinca 2013. pod br. Z-12443/13 temeljem prijedloga za ovrhu od 6. prosinca 2013. zabilježeno pokretanje ovršnog postupka između S. P. kao ovrhovoditelja i Anić nekretnina d.o.o. kao ovršenika, kako je pod br. Z-3169/14 upisana zabilježba odbijanja prigovora Anić nekretnina d.o.o. izjavljenog na rješenje Z-12443/13, te kako je pod br. Z-6435/14 od 18. lipnja 2014. temeljem rješenja br. Ovr-6386/13 od 28. veljače 2014. zabilježena ovrha na predmetnom stanu u vlasništvu A. N. d.o.o. utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja S. P.;

- da je pod br. Z-3573/16 8. ožujka 2016. zabilježeno odbijanje prijedloga D. V. B. kojim je tražila uknjižbu prava vlasništva na svoje ime;

- da je između A. N. d.o.o., S. i L. D. zaključen 10. kolovoza 2001. ugovor o kupoprodaji predmet kojega je 24/9084 dijela cjelina stambeno-poslovnog objekta izgrađenog na čest. zem. 6337/2 k.o. S. koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom jedne garsonijere na etaži II. kata označen br. 213 B koji se sastoji od terase, dnevnog boravka i kuhinje, kupaone i WC-a, ukupne površine 23,96 m[2] (čl. 1. i 2. ugovora);

-da se predmetna garsonijera prema čl. 2. st. 2. ugovora o kupoprodaji od 10. kolovoza 2001. kupuje u dovršenom stanju po principu ključ u ruke dok je čl. 3. ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 51.000,00 DEM-a, koja je prema st. 2. istog članka prilikom potpisivanja ugovora isplaćena;

-da se prema odredbi čl. 6. istog ugovora prodavatelj A. N. d.o.o. obvezao u cijelosti dovršiti i predati u posjed kupcu predmetnu garsonijeru i pripadajuće dijelove i uređaje zgrade do 31.prosinca 2001., a najkasnije do 31. ožujka 2002. uz obostrano potpisivanje primopredajnog zapisnika;

-da je između L. D. kao darodavca i D. V. B. kao daroprimca zaključen ugovor o darovanju predmetnog stana 27. studenog 2001.;

- da je L. D. preminula ...;

-da je između A. N. i D. V. B. zaključen 1. travnja 2013. aneks kupoprodajnom ugovoru sklopljenom 10. kolovoza 2001. u kojemu je uvodno konstatirano što je bio predmet kupoprodaje, da je isplaćena kupoprodajna cijena u cijelosti i da je kupac zaključio ugovor o darovanju s kćerkom 27. studenog 2001., dok je predmet aneksa preciziranje predmeta kupoprodaje nakon uplanjenja i etažiranja zgrade, kako bi se stan precizno upisao u zemljišne knjige, te je tako predmetni stan preciziran kao 138. etaža, 23/9084 dijela čest. zem. 6337/2, koji je suvlasnički dio povezan s garsonijerom označenom kao 213 B, a sastoji se od dnevnog boravka, kuhinje, kupaone, WC-a, lođe i terase ukupne površine 23,96 m[2] , na II. katu, poduložak br. 546, Z.U. 17896 k.o. S., te je prodavatelj ovlastio kupca da može zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva (tabularna isprava);

- da je prednica tužiteljice L. D. 27. siječnja 2004. predala sudu zamolbu radi upisa prava vlasništva predmetne nekretnine, te je postupak vođen pod br. Z-943/04;

- da je rješenjem suda Z-943/04 od 6. prosinca 2006. odbijena zamolba L. D. kojom je tražila zabilježbu postojanja ugovora o kupoprodaji iz formalnih razloga, između ostalog i zbog činjenice da opis posebnog dijela predmetne nekretnine iz čl. 2 ugovora o kupoprodaji od 10. kolovoza 2001. i onog upisanog u zemljišnoj knjizi glede predmetnog stana nisu istovjetni, budući je u zemljišnoj knjizi posebni dio zgrade označen brojem 213 b površine 23,96 m[2] na II. etaži povezan s 23/9084 dijela čest. zem. 6337/2, dok je u ugovoru utvrđeno i ugovoreno da je taj dio povezan s 24/9084 dijela;

-da je aneksom ugovora od 10. kolovoza 2001. greška na koju upućuje zk sud u rješenju Z-943/04 od 6. prosinca 2004. ispravljena te je predmetni stan povezan s 23/9084 dijela čest. zem. 6337/2;

- da iz povijesnog zk izvatka za zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan proizlazi da je za Z.U. 15562 k.o. S. u listu B zabilježena plomba zatraženog upisa pod br. Z-943/04;

-da iz povijesnog zk izvatka proizlazi da su rješenjem ovog suda Z-1241/04 čest. zem. 6337/8, 6337/10,6337/2 i 6337/4 iz Z.U. 15562 prenijete u novi Z.U. 17896 i da je u listu A II evidentiran upis nastalih samostalnih uporabnih cjelina u poduloške, s time da je pod rednim br. 146 lista A II evidentirano da se predmetni stan upisuje u poduložak 546 kao 23/9084 dijela zgrade povezane sa stanom 213 b, površine 23,96 m[2] na II katu;

- da se u podulošku 546 Z.U. 17896 predmetni stan upisuje kao vlasništvo tuženika ad 2/, te se iz Z.U. 15562 u taj poduložak prenosi neriješena plomba upisa pod Z -943/04; te

- da je u podulošku br. 546 sud upisao odbijanje zamolbe L. D. za zabilježbu postojanja ugovora o kupoprodaji od 27. siječnja 2004.

7. U konkretnom slučaju je trebalo utvrditi ima li tužiteljica kao treća osoba pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbi članka 59. i 60. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, u daljnjem tekstu: OZ).

8. Prema odredbi članka 59. stavka 1. OZ-a, osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima neko pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom.

9. Tužiteljica traži da se utvrdi da je ovrha nedopuštena u dijelu koji se odnosi na predmetni stan, za kojega tvrdi da je u njeno izvanknjižno vlasništvo temeljem ugovora o kupoprodaji zaključenog s prednikom tuženika 2. dana 10. kolovoza 2001.

10. Polazeći od svega naprijed navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik 1. prilikom podnošenja ovršnog prijedloga i zabilježbe ovrhe nije bio u dobroj vjeri. Tuženik 1. da se poziva se na odredbu članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, u daljnjem tekstu: ZV), odnosno na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Međutim, iz iskaza prednika tuženika 1. da proizlazi da je upoznat sa stanjem stanova u zgradi tuženika 2., te stan za koji je sklopio ugovor prodan dvojici prodavatelja, da nije htio provaljivati u tuđe stanove, te da je pokrenuo postupak radi isplate, a ne predaje, jer je znao da su svi stanovi prodani. Pored navedenog, u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu upisana je zabilježba odbijanja zamolbe L. D. za zabilježbu postojanja ugovora o kupoprodaji.

11. Prema odredbi članka 166. st. 1. ZV-a onaj tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnijevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Odredbom st. 4. istog članka određeno je da predmnijevani vlasnik treba, umjesto da dokazuje vlasništvo, dokazati činjenice na temelju kojih se predmnijeva njegovo vlasništvo.

12. Odredbom čl. 80. OZ-a propisano je da se ovrha na nekretnini provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, dok je odredbom čl. 84. propisano da čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe, i tom zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

13. Polazeći od navedenog, da bi ovrhovoditelj mogao ostvariti svoje pravo na namirenje, nužno je da na nekretnini koja je predmet ovrhe nije došlo do promjena prava vlasništva prije nego što je došlo do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama.

14. U ovom slučaju rješenje o ovrsi doneseno je 28. veljače 2014., a tuženik 2. prenio je pravo vlasništva na prednika tužiteljice ugovorom od 10. kolovoza 2001., što potvrđuje i aneksom tog ugovora od 1. travnja 2013., a tužiteljica je putem svojih prednika u posjedu predmetne nekretnine od 2002. neprekidno. Iz navedenog proizlazi da je do prijenosa prava vlasništva došlo valjanim pravim poslovima, da je prednica tužiteljice, odnosno tužiteljica stupila u posjed sporne nekretnine, te da tužiteljica ima zakonit, istinit i pošten posjed nekretnine, jer ima valjanu pravnu osnovu stjecanja i zakonit način stjecanja. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao predmnjevani vlasnik ima pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredbi članka 59. i 60. OZ-a.

15. Iz odredbe čl. 59. OZ-a proizlazi kako nije samo pravo vlasništva trećeg na predmetu ovrhe pravo zbog kojeg bi ovrha mogla biti nedopuštena, već i bilo koje drugo pravo koje sprječava provedbu ovrhe. Posljedica prodaje nekretnine je gubitak prava posjeda ovršenika, odnosno treće osobe, budući su dužne nekretninu predati ovrhovoditelju. U konkretnom slučaju predmetna nekretnina je u posjedu tužiteljice i njenih prednika, dakle, oni imaju pravo na posjed u smislu odredbe čl. 26. ZV-a te sukladno čl. 163. st. 1. ZV-a imaju pravo odbiti predaju stvari vlasniku ili trećoj osobi kao stjecatelju predmetne nekretnine u ovršnom postupku, koje bi to pravo izvodili iz prava tuženika 2. kao upisanog vlasnika. Pravo posjeda tužiteljica i njeni prednici stekli su prije zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, radi čega je ovrha na spornoj nekretnini, bez obzira što tužiteljica, odnosno njegovi prednici nisu upisani kao vlasnici, nedopuštena. Naime, predmnijevano vlasništvo iz čl. 166. ZV-a predstavlja pravo koje sprječava ovrhu, odnosno da kupac kojemu je na temelju valjanog pravnog posla nekretnina prodana iako nije stekao vlasništvo, jer nije izvršio upis u zemljišnu knjigu, može se s uspjehom protiviti zahtjevu vlasnika za povrat odnosno predaju stvari.

16. Tužiteljica ima istiniti, zakonit i pošten posjednik sporne nekretnine, odnosno sukladno odredbi čl. 166. ZV-a ima se smatrati predmnijevanim vlasnikom, a provođenjem ovrhe protiv osobe koja je samo formalno vlasnik sporne nekretnine zadire se u pravo na mirno uživanje dobara tužiteljice kao treće osobe te sukladno odredbi čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ima pravo na zaštitu tog svog prava protiv ovrhovoditelja i upisanog vlasnika sporne nekretnine

17. Što se tiče navoda tuženika 1. da tužiteljica ne bi bila kvalificirani posjednik, odnosno da nije protekao desetogodišnji rok za stjecanje vlasništva dosjelošću, za navesti je da iz rezultata raspravljanja proizlazi da je tužiteljica, odnosno njeni prednici i ona u nesmetanom mirnom posjedu predmetne nekretnine od 2002. do saznanja za predmetnu ovrhu (prigovor je izjavila 20. veljače 2017.) temeljem valjanog pravnog osnova, i to ugovora o kupoprodaji zaključenog s tuženikom 2., što potvrđuje i aneks iz 2013. Iz prednjeg je razvidno kako je neosnovan prigovor tuženika 1., odnosno da je desetogodišnji rok za stjecanjem vlasništva dosjelošću na nekretnini protekao, te da se radi o posjedu koje ima sve potrebe kvalitete u smislu odredbe čl. 18. ZV-a.

18. Nadalje, prvostupanjski sud smatra kako tuženik 1. prilikom podnošenja ovršnog prijedloga i zabilježbe ovrhe nije bio u dobroj vjeri. Tuženik 1. se poziva se na odredbu čl. 122. ZV-a odnosno načelo povjerenja u zemljišne knjige. Međutim, iz iskaza prednika tuženika 1. proizlazi da je upoznat sa stanjem stanova u zgradi tuženika 2. te da je stan za koji je sklopio ugovor prodan dvojici prodavatelja, da nije htio provaljivati u tuđe stanove, te da je pokrenuo postupak radi isplate, a ne predaje, jer je znao da su svi stanovi prodani. Pored navedenog, u zemljišnim knjigama za predmetnu nekretninu upisana je zabilježba odbijanja zamolbe L. D. za zabilježbu postojanja ugovora o kupoprodaji te je stjecatelj, odnosno zainteresirana strana uvijek dužna pregledati i sve isprave na osnovu kojih se dopušteni ili odbijeni upisi u glavnu knjigu, kako bi se mogla pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

19. Prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da su u postupku saslušane parnične stranke čije je iskaze je posebno cijenio. Tako, svjedokinja S. P. da u svom iskazu navodi da su se u vrijeme kada je stan koji je bio predmet predugovora iz 2002. trebao biti dovršen, počele pojavljivati različite priče zbog čega je posumnjala u ishod, te zahtijevala sklapanje ugovora. Ugovor da je zaključen 2002., da se nakon toga pokušala uknjižiti, ali je njen prijedlog odbijen jer su na stanu već bile uknjižene druge osobe, radi čega je od tuženika 2. tražila povrat novca, a potom podnijela kaznenu prijavu i tužbu. Njen pok. suprug također u svom iskazu navodi kako je s jednom liječnicom, također kupcem stana razgovarao o problemima glede useljenja. Iz priloženih zk izvadaka i iskaza stranaka da proizlazi da su na nekretnini na kojoj je izgrađena predmetna zgrada, odnosno predmetni stan, zabilježeni brojni sporovi, što predniku tuženika 1 nije moglo ostati nepoznato u trenutku pokretanja ovršnog postupka na predmetnom stanu. Ono što je bitno je da je u zemljišnim knjigama pod brojem Z-943/04 upisana zabilježba odbijanja molbe prednice tužiteljice L. D. koja je podnesena 27. 1. 2004., a koja se odnosila na zabilježbu postojanja ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog 10. 8. 2001. između nje kao kupca i prednika tuženika 2. kao prodavatelja. Savjesni stjecatelj je dužan pregledati i sve isprave na osnovi kojih su dopušteni ili odbijeni upisi u glavnu knjigu, pa je to bio dužan učiniti i prednik tuženika 1, osobito imajući u vidu cjelokupnu situaciju u vezi prodaje stanova u predmetnoj zgradi.

20. Radi toga prvostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju prednik tuženika 1. nije bio savjestan te se ne može se pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Slijedom naprijed navedenog, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i tuženiku 1. naložio da tužiteljici naknadi parnični trošak.

21. Žalbeni razlozi i navodi tuženika 1. su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge. Suprotno žalbenim navodima tuženika 1. u postupku nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. ZPP-a.

22. Radi toga je, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika 1. kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Split, 27. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.