REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-152/2020-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nives Nikolac, kao predsjednice vijeća, Dijane Jakoliš i Jadranke Biga Milutin, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marine Jaram, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. Š., M. F. i V. M. zbog kaznenog djela iz članka 243. stavka 1. u vezi čl. 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući povodom žalbi braniteljice N. J., odvjetnice u Z., branitelja J. G., odvjetnika u Z. i branitelja J. P. odvjetnika u Z., izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Zlataru od 28. siječnja 2020. br. 6 K-166/2016-40, u sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog M. Š., optuženog M. F. i optuženog V. M. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zlataru pod brojem 6 K-166/2016-40 od 28. siječnja 2020. optužni M. Š. i optuženi M. F. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, iznude u pokušaju iz članka 243. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11 te optuženi V. M. zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, pomaganjem u iznudi iz članka 243. stavka 1. u vezi članka 38. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude.

2. Optuženi M. Š. i optuženi M. F. su temeljem članka 243. stavka 1. i članka 34. KZ/11 osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 7 mjeseci time da je istima temeljem članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda i određeno da se izrečene kazne zatvora optuženicima neće izvršiti ako u roku od 2 godine ne počine novo kazneno djelo. Optuženi V. M. je na temelju članka 243. stavka 1. i članka 38. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci te mu je temeljem članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda i određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 1 godine ne počini novo kazneno djelo.

3. Sukladno članku 158. stavku 1. i 2. ZKP/08 oštećeni se sa imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu, dok su optuženici temeljem članka 148. stavka 1. ZKP/08 obvezani platiti troškove postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.500,00 kuna svaki, i to u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

4. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. Š. po branitelju J. P., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači u korist optuženika, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno, da se optuženik blaže kazni.

5. Žali se i optuženi M. F. po branitelju J. G., odvjetniku u Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni sa prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Optuženi V. M. u žalbi podnesenoj po braniteljici N. J. iz OD T. & parteri iz Z. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni sa prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da toga optuženika oslobodi od optužbe, podredno da pobijanu presudu ukine i vrati na ponovni postupak.

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

8. U skladu sa člankom 474. stavkom 1. ZKP/08 spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.

9. Žalbe optuženika nisu osnovane.

10. Optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 tvrdeći da je obrazloženje pobijane presude nejasno i u znatnoj mjeri proturječno, prema optuženom M. Š., da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi da su međusobno proturječni, prema optuženom M. F., te da je izreka presude proturječna njenom obrazloženju i da nema razloga o odlučnim činjenicama, prema optuženom V. M., zbog čega da se ne može ispitati. No, protivno navedenim tvrdnjama žalitelja izreka prvostupanjske presude je u svemu jasna i u skladu sa njenim obrazloženjem, dok je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama bez proturječja, slijedom čega nije ostvarena ova žalbena osnova. Sadržajno razmatrajući navode žalbi vezano za ovaj žalbeni osnov, u stvari proizlazi da se žalitelji žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti govora u nastavku ove odluke.

10.1. Stoga, kako nisu utvrđene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pa niti one povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, to je valjalo odbiti kao neosnovane žalbe optuženika izjavljene iz ovog žalbenog osnova.

11. Nisu osnovane niti žalbe žalitelja izjavljene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11.1. Naime, analizirajući kompletan tijek ovog dokaznog postupka, te povezujući inkriminirano postupanje optuženika s provedenim i utvrđenim dokazima, valja istaći da žalitelji pogrešno ocjenjuju provedene dokaze, subjektivno zauzimaju stav u pogledu tih dokaza, a posebno analize pojedinih dokaza od strane prvostupanjskog suda. Za svoja utvrđenja prvostupanjski je sud dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a koji ni navodima žalbe nisu dovedeni u pitanje.

11.2. Tako je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaz oštećenog D. K. nalazeći da je iskaz oštećenika uvjerljiv i logičan, a osim toga i u suglasnosti sa priležećim punomoćima od 10. svibnja 2013. kojom je ovlastio optuženog M. Š. za upravljanjem i raspolaganjem sa predmetnim vozilom marke C., te od 03. siječnja 2014. kojom je opunomoćio optuženog M. F. da upravlja istim vozilom, registrira ga, te sa istim raspolaže, kao i potvrdom od 03. siječnja 2014. kojom oštećeni potvrđuje da je od optuženog M. F. uzeo pozajmicu od 7.000,00 eura koju se obvezuje vratiti u roku od šest mjeseci. Suviše toga, iskaz oštećenog, kako je to pravilno našao prvostupanjski sud, potvrđuje i svjedok V. K., inače oštećenikov otac, kojemu je oštećenik ispričao inkriminirane događaje.

Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje na str. 17. pobijane presude da su optuženici M. Š. i M. F. pri počinjenju djela postupali zajednički i po prethodnom dogovoru, a što da proizlazi iz činjenice da se oštećeni za posudbu novca prvo obratio optuženom M. F. kojega je ovaj uputio optuženom M. Š. u Z., pa kada je oštećeni došao kod toga optuženika ovaj je već imao novac kod sebe, a davajući novac oštećenom uvjetovao je to kamatama na dnevnoj bazi od 100,00 eura te predaju na korištenje i raspolaganje predmetnog vozila, pa kada je optuženi M. Š. odbio od oštećenog prihvatiti povrat pozajmice sa kamatama, vozilo predao V. Z., da bi potom u posjed toga istog vozila došao optuženi M. F., tražeći od oštećenika da od njega otkupi predmetno vozilo, zahtijevajući od oštećenog prvo 6.000,00 eura, a potom 7.000,00 eura, koji iznos je upravo i naznačen u potvrdi od 03. siječnja 2014. kojom oštećeni potvrđuje da bi od optuženog M. F. uzeo pozajmicu od 7.000,00 eura, ujedno istoga dana potpisujući i punomoć kojom ovlašćuje toga optuženika ne samo na upravljanje vozilom, već i na raspolaganjem istim, uključujući i njegovu prodaju. Prema tome, nema nikakve sumnje u to da su optuženici M. Š. i M. F. postupali zajednički i dogovorno u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Stoga su potpuno neutemeljeni žalbeni navodi optuženika M. Š. u kojima isti osporava postojanje bilo kakve veze između optuženog M. F. i njega navodeći da bi oštećeni u stvari bio u dva zasebna pravna odnosa sa svakim od optuženika. Međutim, izloženi stav optuženika je potpuno neprihvatljiv upravo uzimajući u obzir samu kronologiju događaja iz koje nedvojbeno proizlazi da su optuženici Š. i F. upravo postupali zajednički i po prethodnom dogovoru sve sa ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi.

11.3. Optuženici M. Š. i M. F. u svojim žalbama osporavaju i da bi prema oštećenom primijenili bilo kakvu silu ili ozbiljnu prijetnju, tvrdeći da ta činjenica nije ničim dokazana, niti bi proizlazila iz provedenih dokaza, niti bi u tom pravcu prvostupanjski sud tu činjenicu u pobijanoj presudi valjano utvrdio i obrazložio, dok bi optuženi V. M. u žalbi isticao da nije jasno na čijem iskazu i kojem dijelu iskaza oštećenog D., njegova oca V. i majke Š. K. našao dokazanim da bi taj optuženik počinio kazneno djelo za koje se teretio.

11.4. Suprotno izloženim žalbenim navodima osnovano je prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaz oštećenog D. K., utvrdio da bi mu optuženi M. Š. prilikom predaje novca od 1.500,00 eura kazao da su to ozbiljne stvari i da se sa njim "ne zajebaje" i pokazao policijsku značku, te da takvo postupanje doista predstavlja ozbiljnu prijetnju koja je kod oštećenika izazvala opravdani osjećaj straha. Da je tomu tako proizlazilo bi i iz dijela iskaza oštećenog kada navodi, da unatoč tome što bi optuženi od njega odbijao uzeti novac, optuženog Š. nije prijavio policiji jer mu je kazao da se sa njim "ne zajebaje", da je bivši policajac i da ima veze u policiji te da će ga polomiti ako ga prijavi. Kada se pri tomu uzme u obzir da je optuženi Š. došao na oštećenikovo radno mjesto tražeći da potpiše punomoć za upravljanje vozilom čovjeku u R. pri čemu je bio verbalno nasilan ponavljajući da će ga polomiti, zbog čega je, kako oštećeni navodi, i potpisao traženu punomoć, tada doista nema nikakve sumnje da je taj optuženik uputio ozbiljne prijetnje oštećeniku.

11.5. Isto tako i u odnosu na optuženog M. F., pravilno prvostupanjski sud nalazi da je i taj optuženik upućivao prijetnje oštećenom na način da ga je opetovano zvao telefonom, dolazio u obiteljsku kuću, da mu je govorio da će ga istući ako ne plati traženi iznos, zbog čega je oštećeni pristao na sve što je ovaj tražio. Naime, kada se uzme u obzir cjelokupna situacija oko vozila oštećenog, traženih iznosa novca i kamata potpisanih punomoći koje je od oštećenog zahtijevao optuženi M. Š., tada, u takvoj situaciji, i ponašanje optuženog M. F., kada učestalo naziva oštećenog, dolazi mu u kuću, govori da će ga istući, se može okarakterizirati ozbiljnom prijetnjom. Da je oštećeni izloženo ponašanje toga optuženika doista ozbiljno shvatio proizlazi iz onog dijela njegova iskaza kada navodi da je zbog opisanog ponašanja toga optuženika pristao na sve što je ovaj od njega tražio – sklapanje potvrde i punomoći od 03. siječnja 2014., a kako optuženi nije prestajao sa pritiscima da je bio u tolikom strahu da je to postalo neizdrživo zbog čega je početkom 2015. odlučio sve prijaviti policiji.

11.6. U odnosu na žalbene navode optuženog V. M. u kojima isti ukazuje na razlike u iskazivanju oštećenog D. K. sa iskazom njegovog oca V. K. i majke Š. K. o posjeti toga optuženika njihovoj obiteljskoj kući, zbog čega, po stajalištu žalitelja nije bilo mjesta zaključku prvostupanjskog suda da bi se u njegovom ponašanju inkriminirane prigode ostvarila obilježja kaznenog djela pomaganja u iznudi, valja navesti da je pravilno prvostupanjski sud prvo utvrdio da o tijeku samog događaja postoje različitosti u iskazima oštećenog i njegovih roditelja, ali da se iz toga može razabrati da svjedoci prethodno nisu usklađivali svoje iskaze te da razlike u njihovim iskazima ne utječu na njihovu vjerodostojnost. Naime, kada se uzme da je taj optuženik – kojega su od ranije poznavali kao svog radnika, došao u obiteljsku kuću oštećenog kojemu se obratio riječima da je došao utjerati dug za "M.", tada je sasvim životno da razgovor sa tom osobom ne može biti uobičajen i svakodnevan. Pa bi tako oštećeni naveo da bi taj optuženik na njega galamio, psovao ga i vrijeđao, prijetio da će ga istući i ubiti boga u njemu ako ne riješi taj dug, što bi u svom iskazu dijelom potvrdila i majka oštećenog Š. K., kada navodi da razgovor nije čula ali da bi joj suprug kasnije kazao da je optuženi došao utjerati dug za Š. kojemu je sin bio dužan, što je uostalom svjedok V. K. u svom iskazu i potvrdio da bi optuženi M. jednom prilikom došao kada je prijetio te da je došao utjerati dug od sina, bila je nedjelja, iz džepa je izvadio crne rukavice i kazao da to može i drukčije riješiti ukoliko dug ne vrati. Okolnost da bi svjedok V. K. u svojim naknadnim iskazima, na što žalba upire, u tom pravcu navodno dijelom različito iskazivao u pogledu izrečenih prijetnji od strane optuženog, ničim ne dovodi u pitanje, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka.

12. Prema tome, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu je, suprotno istaknutim žalbenim navodima, pravilno i potpuno utvrđeno.

13. Optuženici u svojim žalba ističu i žalbeni razlog povrede kaznenog zakona time da optuženi M. F. i optuženi V. M. u žalbama ne obrazlažu povredu kaznenog zakona koju imaju u vidu, dok optuženi M. Š. u žalbi navodi da je nejasno da li je inkriminacijama opisano kazneno djelo iznude iz članka 243. KZ/11 ili bi se radilo o kaznenom djelu protupravne naplate iz članka 323. KZ/11.

13.1. Prvo valja navesti da se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stajališta žalitelja, bilo ispravno. Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu činjenično stanje iz izreke pobijane presude, nema nikakve dvojbe da bi se radilo upravo o kaznenom djelu iznude, a ne kaznenom djelu protupravne naplate. Naime, u konkretnom slučaju ne bi se radilo o naplati tražbine koju bi oštećenik optuženicima dugovao uz uporabu sile ili ozbiljne prijetnje, da bi se moglo kvalificirati kao kazneno djelo protupravne naplate iz članka 323. KZ/11. U konkretnom slučaju optuženici M. Š. i M. F. su zajednički i dogovorno postupali upravo s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi te ozbiljnom prijetnjom prisilili oštećenog da im potpiše punomoći temeljem kojih su mogli raspolagati sa njegovim vozilom, u čemu im je pomogao optuženi V. M., pa nema nikakve dvojbe da se radi o kaznenom djelu iznude iz članka 243. stavka 1. KZ/11, i to dovršenom djelu, a ne djelu koje je ostalo u pokušaju, za što su optuženici Š. i F. proglašeni krivima, budući je vozilo oštećeniku vraćeno tek naknadno od strane policije, kako navodi svjedok V. K. Međutim, budući su ti optuženici proglašeni krivima za kazneno djelo iznude u pokušaju, što je blaže za optuženike nego da su proglašeni krivima za dovršeno kazneno djelo, to je utvrđenu povredu kaznenog zakona valjalo samo konstatirati.

14. Ispitujući pobijanu presudu i u odluci o kazni, polazeći od toga da odluka o kazni mora uvijek sadržavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne za optuženike kada je optuženicima izrekao uvjetne osude i to optuženicima M. Š. i M. F. kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci koje se neće izvršiti ako optuženici u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo, a optuženom V. M. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

Izrečene uvjetne osude optuženicima u svemu su primjerene težini počinjenog kaznenog djela, svim okolnostima u kojima je djelo počinjeno, primjerene su svrsi kažnjavanja te svim okolnostima vezanim za ovo djelo, te će se istima ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu generalne tako i u pogledu specijalne prevencije.

15. Zbog svega navedenog, kako žalbe optuženika nisu osnovane, valjalo ih je odbiti te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke (članak 482. ZKP/08).

U Šibeniku, 27. travnja 2023.

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marina Jaram,v.r.

Nives Nikolac,v.r.