REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-314/2021-21

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. J., OIB: , iz N., K. 155, zastupan po punomoćnici V.

B., odvjetnici iz P., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: , iz Z., P. 59, zastupan po punomoćniku S. P.,

odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2023. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 26. travnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 122,12 EUR[1] / 920,11 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 56,48 kn (7,50 €) od 30.11.2007. do isplate,

- na iznos od 54,98 kn(7,30 €) od 31.12.2007. do isplate,

- na iznos od 55,48 kn (7,36 €) od 31.1.2008. do isplate,

- na iznos od 54,95 kn(7,29 €) od 29.2.2008. do isplate,

- na iznos od 55,58 kn (7,38 €) od 31.3.2008. do isplate,

- na iznos od 53,51kn (7,10 €) od 30.4.2008. do isplate,

- na iznos od 81,24kn (10,78 €) od 31.05.2008. do isplate,

- na iznos od 45,80 kn (6,08 €) od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 43,81kn(5,81 €) od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 41,96 kn(5,57 €) od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 40,73 kn(5,41 €) od 31.1.2012. do isplate,

- na iznos od 38,57 kn (5,12 €) od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos od 36,01 kn(4,78 €) od 5.4.2012. do isplate,

- na iznos od 33,92 kn(4,50 €) od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 31,79 kn(4,22 €) od 6.6.2012. do isplate,

- na iznos od 29,26 kn(3,88 €) od 9.7.2012. do isplate,

- na iznos od 26,99 kn (3,58 €) od 6.8.2012. do isplate,

- na iznos od 24,55 kn (3,26 €) od 10.9.2012. do isplate,

- na iznos od 21,93 kn (2,91 €) od 9.10.2012. do isplate,

- na iznos od 19,83 kn(2,63 €) od 7.11.2012. do isplate,

- na iznos od 17,56 kn(2,33 €) od 10.12.2012. do isplate,

- na iznos od 14,96 kn (1,99 €) od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 12,55 kn (1,67 €) od 31.1.2013. do isplate,

- na iznos od 10,02 kn (1,33 €) od 5.3.2013. do isplate,

- na iznos od 7,61kn (1,01 €) od 8.4.2013. do isplate,

- na iznos od 5,07 kn (0,67 €) od 7.5.2013. do isplate,

- na iznos od 5,01kn (0,66 €) od 7.6.2013. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.954,03 EUR[2] / 14.722,46 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 0,28 € / 2,14 kn od 1.10.2006 do isplate,

na iznos od 6,47 € / 48,76 kn od 1.11.2008 do isplate,

na iznos od 0,87 € / 6,59 kn od 1.12.2008 do isplate,

na iznos od 7,20 € / 54,26 kn od 1.1.2009 do isplate,

na iznos od 9,67 € / 72,83 kn od 1.2.2009 do isplate,

na iznos od 11,54 € / 86,95 kn od 1.3.2009 do isplate,

na iznos od 6,48 € / 48,85 kn od 1.4.2009 do isplate,

na iznos od 9,50 € / 71,58 kn od 1.5.2009 do isplate,

na iznos od 5,29 € /39,89 kn od 1.6.2009 do isplate,

na iznos od 3,95 € / 29,79 kn od 1.7.2009 do isplate,

na iznos od 4,68 € / 35,27 kn od 1.8.2009 do isplate,

na iznos od 5,60 € / 42,17 kn od 1.9.2009 do isplate,

na iznos od 5,53 € / 41,66 kn od 1.10.2009 do isplate,

na iznos od 4,09 € / 30,84 kn od 1.11.2009 do isplate,

na iznos od 6,63 € / 49,95 kn od 1.12.2009 do isplate,

na iznos od 7,16 € / 53,93 kn od 1.1.2010 do isplate,

na iznos od 10,94 € / 82,40 kn od 1.2.2010 do isplate,

na iznos od 11,37 € / 85,64 kn od 1.3.2010 do isplate,

na iznos od 15,34 € / 115,56 kn od 1.4.2010 do isplate,

na iznos od 14,22 € / 107,17 kn od 1.5.2010 do isplate,

na iznos od 17,21 € / 129,66 kn od 1.6.2010 do isplate,

na iznos od 20,95 € / 157,83 kn od 1.7.2010 do isplate,

na iznos od 25,70 € / 193,60 kn od 1.8.2010 do isplate,

na iznos od 31,46 € / 237,01 kn od 1.9.2010 do isplate,

na iznos od 31,79 € / 239,49 kn od 1.10.2010 do isplate,

na iznos od 26,38 € / 198,75 kn od 1.11.2010 do isplate,

na iznos od 35,02 € / 263,83 kn od 1.12.2010 do isplate,

na iznos od 45,25 € / 340,91 kn od 1.1.2011 do isplate, na

iznos od 39,10 € / 294,60 kn od 1.2.2011 do isplate, na

iznos od 41,78 € /314,76 kn od 1.3.2011 do isplate, na

iznos od 38,38 € / 289,19 kn od 1.4.2011 do isplate, na

iznos od 38,23 € / 288,02 kn od 1.5.2011 do isplate, na

iznos od 44,20 € / 333,04 kn od 1.6.2011 do isplate, na

iznos od 55,82 € / 420,54 kn od 1.7.2011 do isplate, na

iznos od 67,64€ / 509,62 kn od 1.8.2011 do isplate, na

iznos od 68,04 € / 512,61 kn od 1.9.2011 do isplate, na

iznos od 53,29 € / 401,49 kn od 1.10.2011 do isplate, na

iznos od 51,59 € / 388,70 kn od 1.11.2011 do isplate, na

iznos od 52,28 € / 393,93 kn od 1.12.2011 do isplate, na

iznos od 53,80 € / 405,39 kn od 1.1.2012 do isplate, na

iznos od 58,65 € / 441,88 kn od 1.2.2012 do isplate, na

iznos od 59,21 € / 446,15 kn od 1.3.2012 do isplate, na

iznos od 56,99 € / 429,42 kn od 6.4.2012 do isplate, na

iznos od 58,39 € / 439,91 kn od 1.5.2012 do isplate, na

iznos od 59,33 € / 446,99 kn od 7.6.2012 do isplate, na

iznos od 57,74 € / 435,04 kn od 10.7.2012 do isplate, na

iznos od 58,16 € / 438,17 kn od 7.8.2012 do isplate, na

iznos od 56,96 € / 429,18 kn od 11.9.2012 do isplate, na

iznos od 54,37 € / 409,67 kn od 10.10.2012 do isplate,

na iznos od 57,13 € / 430,42 kn od 8.11.2012 do isplate,

na iznos od 58,45 € / 440,37 kn od 11.12.2012 do isplate,

na iznos od 57,13 € / 430,47 kn od 1.1.2013 do isplate, na

iznos od 57,53 € / 433,45 kn od 1.2.2013 do isplate, na

iznos od 56,73 € / 427,45 kn od 6.3.2013 do isplate, na

iznos od 57,12 € / 430,37 kn od 9.4.2013 do isplate, na

iznos od 55,40 € / 417,41 kn od 8.5.2013 do isplate,

na iznos od 50,02 € / 376,91 kn od 8.6.2013 do isplate po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), te od 01.08.2015.god. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.595,57 eura / 12.021,82 kn, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

i

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužba radi utvrđenja ništetnom odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj ugovora 128-50- 3449934 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 09. svibnja 2006. godine, a koja glasi: „…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“ pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Odbacuje se tužba radi utvrđenja ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 128-50-3449934 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 09. svibnja 2006. godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi: „…kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja…“, u odredbi čl. 7.1. koja glasi:“…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća…“ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 22. travnja 2021. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, da su dana 09. svibnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 128-50-3449934, čiji je predmet bio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.300,00 CHF. Predmetni ugovor da sadrži odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu tuženika, a koja odredba da je nepoštena i ništetna, iz razloga jer da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen po unaprijed formuliranom obrascu čiji sadržaj unaprijed priprema tuženik, te da parnične stranke o navedenoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, a da je spornu odredbu tuženik unio u ugovor kako bi pogodovao sebi, obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Navedena odredba da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja, jer bi mu se time stvarali dodatni financijski troškovi u slučaju eventualnih sudskih postupaka. Predmetni ugovor da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, obzirom da u vrijeme zaključenja ugovora, parnične stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje da se kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala, a što je uzrokovalo povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze, po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Budući da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom tuženika, a o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i da ugovorom nisu ugovoreni egzaktni parametri metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj predlaže, sukladno gore citiranoj presudi, da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom tuženika. Utvrđenje navedene ugovorne odredbe ništetnom ima učinak ex tunc, što znači da su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Tuženik da je predmetnim ugovorom tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.300,00 CHF-a prema srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate, a kojim ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan dospijeća. U vrijeme zaključenja, kao i prilikom ugovaranja valutne klauzule da je tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan, a što da je posljedično dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tečaj CHF da se od početka otplate kredita pa nadalje stalno mijenjao što je uzrokovalo povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda koja je već gore citirana, također da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba kojom se glavnica kredita vezala za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka, a koja presuda je potvrđena i od strane Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018. Obzirom da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita vezala za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka, shodno navedenoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru utvrde ništetnim ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj CHF. Spomenutom presudom utvrdila se ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, te da je ista obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sporne ugovorne odredbe da su u suprotnosti s kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (Narodne novine, 96/2003), a takve nepoštene ugovorne odredbe povlače sa sobom posljedicu ništetnosti. Vezano s time, temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih primila. Tužitelj smatra da se, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kao i početni srednji tečaj CHF, obzirom da su jedino navedeni parametri bili poznati tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Uzevši u obzir nepošteno ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 23.483,30 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koji iznos i potražuje tužbenim zahtjevom. Kako se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj da nema stručna znanja, tužitelj zadržava pravo da po primitku izračuna tuženika ili nakon provedenog financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Tužitelj također navodi da se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješavanje spora i za dostavom dokumentaciju za koju je tužitelj morao platiti, nakon čega je tuženik istu i dostavio tužitelju.

1.1. Podneskom od dana 17. siječnja 2023. godine, nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja vještaka financijsko–računovodstvene struke, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev tako da predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. t. 1. Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: "…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…", te isplatu iznosa od 122,12 eura po osnovi ništetne navedene odredbe. Zatim predlaže utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, a sadržane u odredbi čl. 1. i čl. 7. t. 1. Ugovora o kreditu, te po toj osnovi predlaže donošenje presude za isplatu iznos od 1.954,03 eura, sve sa pripadajućim kamatama plus trošak parničnog postupka. Dakle, podneskom od 17. siječnja 2023. godine tužitelj je u cijelosti uredio tužbeni zahtjev i na taj način je tužitelj odustao od tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržane u čl. 12. Ugovora o kreditu. Da je tužitelj odustao od tužbenog zahtjeva vezano za utvrđenje ništetnom odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti sud zaključuje iz toga što je podneskom od 17. siječnja 2023. godine tužitelj uredio tužbeni zahtjev te je u istome ponovio da predlaže donošenje presude da se utvrde ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, ali i o odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu, a da je tužitelj smatrao drugačije tada bi podneskom od 17. siječnja 2023. godine on uredio tužbeni zahtjev samo u odnosu na isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te osporava i sve činjenične navode u tužbi osim izričito priznatih. Tuženik tvrdi da je nesporno da su stranke dana 09. svibnja 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 128-50-3449934 s namjenom kupnje vozila, iznosa kredita od 18.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate 84 mjeseci. Tuženik se osvrće na citiranu presudu Trgovačkog suda posl.br. P- 1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2018. godine i presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, za koje ističe da se granice pravomoćnosti ne protežu na predmet ovog spora obzirom da se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Također da su se postupci u kojima su donesene citirane presude, vodili radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te da sudovi u tom postupku nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene, te posljedično ništetne. Tuženik navodi str. 54. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine iz koje da nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Iz svega navedenog, da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne, budući da navedeno ne proizlazi iz citiranih presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava. Tuženik navodi odredbe čl. 81. st. 1., čl. 83., čl. 84. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/03) koje su bile na snazi prilikom sklapanja predmetnog ugovora, ukazujući da je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ukoliko jesu, tada da uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene, no u suprotnom slučaju potrebno je provesti tzv. test poštenosti. Prilikom provođenja spomenutog testa, sukladno citiranim zakonskim odredbama, da je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, da je potrebno uzeti u obzir i narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, okolnosti prije i nakon sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju, to bi značilo da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge njegova sklapanja i ostale opcije koje su bile na raspolaganju tužitelju kao i opće uvjete tuženika kao dio predmetnog ugovora. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu bila jasna, uočljiva i razumljiva. Člankom 1. da nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 18.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je u čl. 7. Ugovora ugovoreno, te jasno i razumljivo obrazloženo da će tužitelj vraćati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora za CHF, te da je tuženiku moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući da je tako izričito ugovoreno. Tužitelju da je kod zaključenja predmetnog Ugovora, predan i otplatni plan gdje su anuiteti bili izraženi u valuti CHF, te da je na svakoj stranici otplatnog plana bilo naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Osim toga da je na svakoj stranici otplatnog plana podebljanim slovima bilo naglašeno „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom telefonskog broja: 062/62-62-62.“ Predmetni Ugovor o kreditu da je solemniziran od strane javnog bilježnika, te se poziva na čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, 57/22) pri čemu ističe činjenicu da je javni bilježnik morao objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, kao i da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovor jasan i razumljiv i da odražava pravu volju stranaka. Tuženik smatra, uzevši u obzir definiciju prosječnog potrošača kojeg uvodi praksa Suda EU, a koja je obvezujuća i za naše sudove, prosječnog potrošača definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna, da je potrebno ispitati je li se tužitelj prije i prilikom zaključenja predmetnog ugovora informirao o posljedicama valutne klauzule i povrh onog što proizlazi iz samih ugovornih odredbi i onog što je tužitelju obrazložio tuženik i javni bilježnik prilikom solemnizacije, kao i je li prilikom zaključenja ugovora tužitelj bio pažljiv i razborit, odnosno je li pročitao odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, te ako mu odredbe odmah nisu bile jasne, zašto nije postavljao dodatna pitanja tuženiku. Tuženik također smatra da je tužitelju bilo poznato, odnosno nije moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se i analogno tome mijenjati i troškovi kredita, slijedom čega da je tužitelju sporna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te se ne može ocjenjivati njezina nepoštenost sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/03). Prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu, tuženik da je nudio više mogućnosti glede valutne klauzule (EUR, USD, CHF, kn), a tužitelj da je sam pristao i odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula da je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu, te u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, tužitelj da bi morao vratiti manji iznos kredita, pa da shodno time, valutna klauzula, po mišljenju tuženika, ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije ni suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj da je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta nego li u odnosu na početno utvrđeni početni plan, no i činjenica da bi tužitelj, uslijed smanjenja vrijednosti valute CHF, bio dužan vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđeni otplatni plan, je sukladno tuženiku ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Povećanje vrijednosti valute CHF da nije uzrokovano postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit uzevši u obzir da je i sam zadužen u istoj valuti što je utvrđeno u kolektivnom sporu. U odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe da je gramatički jasna i uočljiva, također se poziva na čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu i ističe da je tuženik tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Tuženik ukazuje da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, već da su sporne bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji, odnosno parametri za promjenu kamatne stope. Člancima 2. i 9. Ugovora o kreditu, tužitelj da je pristao da se na sve što nije regulirano predmetnim Ugovorom, primjenjuju opći akti tuženika kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora, te da je na tužitelju teret dokaza da su nepoštene i ništetne odredbe Odluka tuženika kao i drugih općih akata tuženika temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik da je savjesno i pošteno donosio Odluke o promjenama kamatnih stopa, a o svakoj promjeni da je obavijestio tužitelja koji nikada nije imao prigovora odnosno primjedbe na iste, te da je očito s istima bio suglasan, a navedeno da ni u tužbi nije osporio. Tuženik da je mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to imao opravdan razlog, a sve sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u toč. IV da je propisano da je opće načelo da tuženik visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje promjene kamatnih stopa da su detaljno razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada, a upravo da je temeljem tih Općih uvjeta i akata tuženika potrebno ocijeniti opravdanost i poštenost tuženika glede promjena kamatnih stopa. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF, a sukladno uputi HNB-a, bili su kretanje šestomjesečnog LIBOR-a za CH, trošak regulatora (obvezna pričuva banke koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima), te CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku. Tuženik tvrdi da, iako Zakon o potrošačkom kreditiranju u spornom razdoblju nije bio na snazi (kao u ostalom nijedan zakon koji bi nalagao utvrđivanje egzaktnih kriterija za promjenu kamatne stope što da dodatno ukazuje na savjesnost i poštenost tuženika), čl. 11.a st. 2. navedenog zakona da potvrđuje da su navedeni parametri predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope, a koji također potvrđuje da je postupanje tuženika bilo zakonito i pošteno. Promjene tih parametra da uzrokuju promjene kamatne stope, s time da je potrebno naglasiti da su troškovi financiranja za vrijeme otplate kredita, porasli znatno više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu tužitelju, odnosno na svoju štetu, tj. da ju je povećao manje nego što je po navedenim parametrima trebao. Tuženik također naglašava da se jednaka kamatna stopa onoj promijenjenoj, primjenjivala na nove ugovore o kreditu, slijedom čega da se kamatna stopa pošteno mijenjala jer da tuženik kamatu na nove kredite mora postavljati sukladno tržišnim uvjetima, u suprotnom da ne bi mogao zadovoljiti uvjete na tržištu, a koja kamatna stopa se formulirala sukladno unaprijed izloženoj formuli. Pozivajući se na odredbu čl. 83. Zakonu o zaštiti potrošača (96/03), tuženik tvrdi da se radi o namjenskom Ugovoru o kreditu, sklopljenog u svrhu kupnje osobnog automobila, što da je bitno imajući na umu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, koja na str. 60. u bitnom ističe da ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim se korištenjem vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača zaključeni radi kupnje stana, a koji je osnovna potreba svakog čovjeka i to većinom u trenutku kad su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak – traženje kredita, obaviti što prije. Tuženik tvrdi da je definicija potrošača kao iscrpljenog, nestrpljivog i očajnog, protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Osim toga, od važnosti za donošenje presuda u kolektivnom sporu da je bila i narav, odnosno namjena ugovora o kreditu, a posebice se smatralo bitnim ako su potrošači bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja. Tužitelj da sasvim sigurno nije bio iscrpljen i nestrpljiv, te da nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao osnovne životne potrebe, već je njime financirao automobil, koji mu nije bio neophodan, te da ga zapravo uopće nije ni morao kupiti, ili pak da je mogao izabrati drugi način financiranja. Tužitelj da je predmetnim kreditom financirao svoj luksuz, te da nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, slijedom čega da nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Tuženik osporava i obračun visine tužbenog zahtjeva i potraživanje s osnove kamata, te ističe da čak i da bi se hipotetski utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika, tužitelju da ne pripadaju zakonske zatezne kamate kako to tužitelj zahtijeva tužbom. Tuženik, glede promjenjive kamatne stope, da nije bio nepošten obzirom da je isti postupao sukladno tada važećim zakonskim odredbama, sukladno predmetnom ugovoru, općim uvjetima tuženika kao sastavnim dijelom Ugovora, kao i da je kamatnu stopu prilagođavao tržišnim parametrima koji ne ovise o njegovoj volji, te da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije znao kako će se navedeni parametri kretati, a koji ovise o promjeni kamatne stope. Tuženik da je bio pošten u trenutku primitka povećanih anuiteta zbog povećanja kamatne stope, a isto da se odnosi i na primanje uplata zbog povećanja tečaja valute CHF koje da također ovisi o tržištu i objektivnim okolnostima na koje tuženik nije imao utjecaja. Tužitelj da nema pravo, u slučaju eventualne ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtijevati isplatu utuženog iznosa na način da se predmnijeva da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Da je nesporno da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a eventualna praznina u ugovoru koja bi nastala eventualnim utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da se treba popuniti teleološkim tumačenjem ugovora, vezanih općih akata tuženika kao sastavnih dijelova Ugovora, te u vrijeme zaključenja ugovora, postojećom zakonskom regulativom. Tuženik smatra da se usvajanjem takvog tužbenog zahtjeva implicira primjena fiksne kamatne stope, a što da posljedično dovodi do ništetnosti cijele odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatne stope, te samim time da se za potrebe izračuna visine tužbenog zahtjeva ne bi mogla primijeniti početna kamatna stopa, budući da je ona bila ponuđena samo za ugovore o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Dalje navodi da je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti prorogacijske klauzule, paušalan i neosnovan, te da se iz same tužbe ne može utvrditi iz kojeg razloga tužitelj smatra da bi sporna odredba bila ništetna. Konačno, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnih troškova.

2.1. U podnesku od dana 20. veljače 2023. godine, tuženik navodi da pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva i ustraje kod prigovora zastare potraživanja.

3. Tužitelj tijekom postupka replicira na odgovor na tužbu tuženika. Navodi da je presuda donesena u kolektivnom sporu primjenjiva na ovaj individualan slučaj iz razloga što se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Predmetni ugovor da je sklopljen 26. ožujka 2007. godine (vjerojatno misleći 09. svibnja 2006. godine), a koji da sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope prema odluci tuženika, a iste da su proglašene ništetnima. Da iako su odredbe predmetnog ugovora gramatički jasne, tužitelj da nije dobio informacije prije sklapanja ugovora, ali da ni iz samog Ugovora ne proizlazi o čemu ovisi jednostrana odluka tuženika o promjeni kamatne stope niti kretanje tečaja CHF, pri čemu da rizik vezanja kredita uz valutu CHF nije bio općepoznat. Tužitelj da nije imao izbora (ne)prihvaćanja jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope, obzirom da je predmetni ugovor sklopljen pod uvjetom da je tužitelj suglasan s budućim jednostranim odlukama tuženika o promjeni kamatne stope. Solemnizacija ugovora kao ni temeljito čitanje svih ugovornih odredbi, da ne dovode do saznanja o činjenicama zbog čega se kamatna stopa mijenja upravo u nekom postotku, te je li tečaj CHF u nekoj projekciji promjenjiv i u kojem omjeru. Prigovor zastare da je u potpunosti neosnovan, pozivajući se na odredbe čl. 328. ZOO-a kojim je propisano da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a čl. 328. istog zakona propisuje da ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji je bezvremenski, a navedeni stav da je zauzet u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž – 666/13. Glede ništetnosti odredaba o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž – 7129/13, kao i presude Vrhovnog suda, i tužitelj i ostali korisnici kredita da su došli u situaciju da zahtijevaju povrat onog što su preplatili temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Od 13. lipnja 2014. godine pa nadalje, korisnici kredita da mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate, u slučaju nemogućnosti rješavanja spora mirnim putem. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara, a takvo pravno shvaćanje da je zauzeto i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/20. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnom, a kao posljedica te ništetnosti da je nastao njegov zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih kamata, te da se u pogledu zastare taj rok računa od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, što da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, a obzirom da o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu još nije odlučeno, rok, koji se prosuđuje prema pravilima stjecanja bez osnove i koji iznosi pet godina, da još nije protekao. Paušalni da su navodi tuženika koji tvrdi da kamatna stopa predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, te da su za odredivost kamatne stope postojale pretpostavke za njezino određivanje. Tužitelj ukazuje da je nesporno da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa mijenja, te da je tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati kako je htio, kada je htio i koliko je htio, a budući da Ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli potkrijepiti takvu provjeru, pravilnost provjere da se ne može provjeriti. Tužitelj navodi presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13, a na koju se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž – 7129/13. Tuženik da se, kao financijska institucija koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetnih odredbi stavio tužitelja u neravnopravni položaj, zbog čega da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja je sadržana u čl.4. ZOO-a i koja predstavlja jedno od temeljnih načela obveznog prava. Ugovor o kreditu da je formulirani (tipski) ugovor pripremljen od strane tuženika za veći broj korisnika, te da tužitelj nije mogao prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje njegove odredbe, jer da se s kojom ugovornom odredbom nije slagao, do sklapanja predmetnog Ugovora ne bi ni došlo. Tužitelj ukazuje na presudu Vrhovnog suda posl.br. Revt-249/14 u kojoj stoji da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi („take it or leave it“), iz čega tužitelj izvodi zaključak da pozicija tužitelja i tuženika u ovom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Nadalje, da je pogrešan zaključak tuženika da tužitelj tužbom traži od suda da redovnu kamatnu stopu po Ugovoru o kreditu utvrdi kao fiksnu kamatnu stopu, jer da tuženik, s ciljem pogrešnog usmjeravanja u ovoj pravnoj stvari, pokušava nametnuti sudu zaključak da tužitelj osporava samu promjenjivost, a ne način promjenjivosti kamatne stope. Ako je način promjene kamatne stope ništetan, u prethodno navedenom vremenskom razdoblju, da je potrebno utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno isplatio tuženiku u odnosu na onu koju je trebao isplatiti prema otplatnom planu koji da je tužitelju uručen prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Sud da nema ovlasti da kod predmetnog ugovora uvede kriterij/parametar po kojemu se kamatna stopa imala mijenjati u utuženom razdoblju, jer da bi u protivnom to predstavljalo prekoračenje njegovih ovlasti, ali i činjenicu da sud nije ovlašten mijenjati ugovorne odredbe jer ne smije ulaziti u međusobni odnos stranaka, da potvrđuje i praksa Europskog suda u presudi C 618/10. Tužitelj naglašava da kriterij/parametar po kojem se kamatna stopa trebala mijenjati u utuženom razdoblju, nije moguće odrediti retroaktivno, te da se, radi utvrđenja iznosa koji je tuženik na štetu tužitelja stekao neutemeljeno u utuženom razdoblju, treba primijeniti početna ugovorena kamatna stopa, budući da je ona jedini poznati element. U spornom razdoblju da se ne može primijeniti niti jedna druga kamatna stopa, budući da predmetnim ugovorom nije previđeno kada, na koji način i pod kojim uvjetima se kamatna stopa trebala mijenjati. Primjena početno ugovorene kamatne stope da ne znači da se ona smatra fiksnom kamatnom stopom, nego znači da se ona primjenjuje sve dok ne nastupe ugovorom predviđene okolnosti kada se ista ima zamijeniti drugom kamatnom stopom. Tužitelj predlaže u nastavku postupka provesti financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

4. U dokaznom postupku vrši se uvid u: Ugovor o kreditu (7-8), otplatnu tablicu (9), otplatni plan (10, 18), zahtjev za mirno rješenje spora i dostavu dokumentacije (11), dopise (12 i 14), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31. svibnja 2006. godine do 26. veljače 2021. godine (15-17), Pravilnike o obračunu kamata i naknada (401-616), nalaz i mišljenje vještaka (788-803), te je saslušan tužitelj kao parnična stranka.

4.1. Druge dokaze sud nije provodio, jer je na temelju provedenih dokaza dostatno utvrđeno činjenično stanje za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu nije osnovan, odnosno pozivom na naprijed navedene pravomoćne Presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe te odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a radi se o presuđenoj stvari, o čemu će riječi biti kasnije (u točki 19. obrazloženja), zato je riješeno kao u izreci Rješenja.

7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 09. svibnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 128-50-3449934, novčanog iznosa od 18.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu. Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,20% godišnje.

8. Tužitelj ima položaj potrošača.

9. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

10. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

11. U čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za kupnju automobila.

12. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

13. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje osobnog automobila, te ima svojstvo potrošača. Iz iskaza tužitelja, kome je sud u cijelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da je tužitelj kupio predmetni automobil i da mu je kupnja tog automobila bila nužno potrebna kako bi mogao odlaziti na posao, što podrazumijeva da mu je automobil tada bila i egzistencijalna potreba, pa se ne radi o automobilu kao luksuzu, već o nužnoj potrebi.

14. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena Presudama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Zato da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

15. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u utuženom razdoblju.

16. Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a do 502.h Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) i čl. 131. do 141.d Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,79/09 i 89/09), te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. Zato se tužitelj poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih Presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi tako što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

17. Ugovor o kreditu od 09. svibnja 2006. godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

18. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

19. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine. Zato tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer je povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava o tome već pravomoćno odlučeno. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku. U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio istovrsan zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, o čemu je već pravomoćno presuđeno, pa je primjenom čl. 333. st. 1. ZPP-a tužba u tom dijelu odbačena tj. riješeno je kao u izreci Rješenja.

20. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

21. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da li je nastupila zastara potraživanja.

22. Prigovor tuženika o nastupu zastare za isplatu utuženog iznosa na ime promjenjive kamatne stope je osnovan, a za isplatu na ime valutne klauzule nije osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine i od 01. ožujka 2022. godine kada je donio Zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22.1. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno je okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 dana 13. lipnja 2014. godine, a s obzirom da je tužitelj podnio tužbu 26. travnja 2021. godine, protekao je opći zastarni rok od 5 godina, u kojem roku je tužitelj mogao zahtijevati isplatu. A u odnosu na valutnu klauzulu postupak je pravomoćno okončan donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, to znači da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 26. travnja 2021. godine nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Zato nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa o valutnoj klauzuli, ali je nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope.

23. Tužitelj je iskazao da je 2006. godine kod tuženika u poslovnici u Umagu podigao kredit na rok od 7 godina, za kupnju auta koji mu je bio nužan za odlazak na posao. Inače je živio u Virovitici i roditelji su mu ostali živjeti u Virovitici pa kako se zaposlio u policiji u Umagu odlazio je posjećivati roditelje u Viroviticu, te mu je auto trebao i za odlazak na posao i za odlazak u posjet roditeljima. Također, i za odlazak na fakultet u Rijeku. Kod tuženika su mu preporučili da kredit podigne u CHF, jer da mu je to najpovoljnije. Ugovor o kreditu sa tuženikom da je sklopio u dobroj vjeri. Sve po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu da je otplatio, što god je banka od njega tražila, to da je i učinio, vratio je sve što je bio obvezan po Ugovoru. Djelatnici u banci su mu preporučili upravo kredit u CHF. Sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni vezano za kamatnu stopu, ni valutnu klauzulu. Ono što je u Ugovoru o kreditu napisano on je to potpisao tj. ono što su oni ponudili on da je to i potpisao. Njega je zanimalo koliko će mu iznositi rata kredita i nakon što je od djelatnika banke dobio odgovor da će mu rata kredita iznositi oko 1.200,00 kn, on je pristao na to i zato je potpisao Ugovor. Banka mu je predočila gotov Ugovor o kreditu i nakon što je dobio odgovor da će mu rata iznositi oko 1.200,00 kn on je Ugovor potpisao. Njemu osobni bankar odnosno djelatnik banke nije objasnio razliku kredita u eurima ili u CHF valuti. Rekli su mu da su povoljniji uvjeti za kredit u CHF, pa je zato prihvatio tu njihovu ponudu da podigne kredit u CHF. U početku rata mu je iznosila oko 1.200,00 kn, a pred kraj otplate kredita iznosila je oko 1.600,00 kn. Kod banke je pročitao Ugovor, ali nije stručnjak za financije pa nije razumio odredbe vezane za kamatne stope, ni valutne klauzule. Drugih pitanja osim koliko će mu iznositi mjesečna rata nije imao za djelatnika banke. Koliko se sjeća on nije dizao ranije drugih kredita. Nema stručna znanja što znači promjenjiva kamatna stopa i što znači valutna klauzula i jedino je mogao pretpostaviti da bi mu rata mogla biti nešto viša za npr. najviše do 50,00 kn. Sigurno ne bi bio digao kredit da je znao da bi mu rata kredita mogla doseći iznos do onog iznosa koji je u stvarnosti i do kraja otplate kredita dosegnuo.

24. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja kada je iskazivao da mu je predmetni kredit bio nužan za kupnju auta i odlazak na posao, da nije bio u potpunosti informiran i obaviješten o mogućnosti tako znatnih promjena kamatne stope kao i rasta tečaja CHF i u odnosu na navedeno da mu od strane službenika banke to nije niti objašnjeno. Dakle, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača, da je predmetni kredit istome bio nužan za kupnju automobila i odlazak na posao tj. za ostvarenje plaće radi egzistencije za život, te konačno da nije bio u potpunosti informiran o svim rizicima i posljedicama koje mogu nastati sklapanjem predmetnog Ugovora.

25. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 20. prosinca 2022. godine, koji je analizirao svu potrebnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, inicijalni otplatni plan, otplatnu tablicu, prijepis knjigovodstvene kartice, Pravilnike o obračunu kamata i naknada, Opće uvjeti poslovanja sa stanovništvom, načela za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i naknada za usluge) utvrđeno je da je vještak iznio izračun visine potraživanja prema početnom otplatnom planu u CHF prema Ugovoru o kreditu, prema otplatnom planu u CHF, prema obračunu banke, razliku plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule (razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na početni plan). Vještak je iznio pregled promjena kamatnih stopa, tako je za period od 29. svibnja 2006. do 01. studenog 2007. kamatna stopa iznosila 5,20%, od 01. studenog 2007. do 01. svibnja 2008. iznosila je 6,20%, od 01. svibnja 2008. do 01. ožujka 2009. iznosila je 6,75%, od 01. ožujka 2009. do 01. srpnja 2011. iznosila je 7,75%, od 01. srpnja 2011. do 01. listopada 2011. iznosila je 7,50% i od 01. listopada 2011. do 31. svibnja 2006. iznosila je 6,75%. Vještak je zaključno dao mišljenje da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 4.792,08 HRK (636,03 eura). Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio 14.722,46 HRK (1.954,03 eura). Ukoliko se priznaje potraživanje (4.792,08 HRK/636,03 eura) tada potraživanje (14.722,46 HRK/1.954,03 eura) umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata iznosi 14.228,03 HRK/1.888,36 eura. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio 1.118,87 HRK/148,49 eura.

26. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno istome podneskom od 17. siječnja 2023. godine precizirao tužbeni zahtjev za isplatu sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

27. Tuženik nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer smatra da je zadatak vještaku pogrešno određen, da namjera ugovornih strana nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope već upravo promjenjive kamatne stope. Vještak da je u svom nalazu i mišljenju prikazao razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu tuženika i iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu, primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje i time da se faktično zamjenjuje ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbrajanjem samo pozitivnih razlika da se dobiva simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Zato se tuženik protivi korištenju izračuna koji uzima u obzir samo "više" plaćene anuitete. Vještačenje da je izvršeno pod primjenom pretpostavke da je ugovorena jednostrana valutna klauzula u CHF, te da ne daje odgovor na pitanje koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule.

28. Tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 16. siječnja 2023. godine djelomično povukao tužbeni zahtjev na način da ga je smanjio za iznos od 7.840,73 kn, te ističe da pristaje na djelomično povlačenje, ali da potražuje trošak s PDV-om za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištu 29. rujna 2022., te za sastav podnesaka od 19. siječnja 2023. i 20. veljače 2023. godine.

29. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva, budući da je ista izvršena nakon provođenja financijskog vještačenja, a prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije ni mogao sa sigurnošću znati visinu tužbenog zahtjeva. Tom stavu u prilog ide i Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". U tom smislu, sud ne smatra zahtjev tužitelja u dijelu povučen, kako to navodi tuženik u podnesku od 20. veljače 2023. godine. Zato je sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je presuđeno kao u izreci Presude.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je isti razumljiv, objektivan i izrađen u skladu s pravilima struke.

31. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka nisu osnovani iz razloga jer je predmet prihvaćenog tužbenog zahtjeva za isplatu iznos koji je tužitelj preplatio u mjesecima u kojima je došlo do preplate. A tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u okviru kojeg bi se moglo odlučivati.

32. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja CHF i to prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan isplate Ugovora o kreditu koji je iznosio 4,664781 HRK za 1 CHF.

32.1. A tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi kamatne stope nije osnovan, jer je nastupila zastara.

33. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate, kako je to opisano u izreci Presude.

34. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj u odnosu na isplatu uspio je u pretežitom dijelu (nije uspio u iznosu od 122,12 eura), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Također, tužitelj nije uspio u odnosu na utvrđenje ništetnosti, međutim u odnosu na navedeno je već pravomoćno utvrđeno u korist tužitelja, a glede neuspjeha u ovom postupku za to nisu nastali posebni troškovi.

Tužitelju je priznat trošak s PDV-om za sastav tužbe 186,63 eura, za sastav podneska od 06. srpnja 2021. godine 186,63 eura, za sastav podneska od 22. studenog 2022. godine 186,63 eura, za sastav podneska od 17. siječnja 2023. godine 186,63 eura, zastupanja na ročištu 29. rujna 2022. godine 186,63 eura i 13. ožujka 2023. godine iznos od 186,63 eura, zatim trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu 38,81 eur i sudske pristojbe na presudu 38,81 eur, a što sveukupno iznosi 1.595,57 eura.

Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022). Visina vrijednosti boda iznosi 1,99 eura / 15,00 kn, te tarifni broj 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.

Pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

36. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno i riješeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 26. travnja 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.