Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-42/2023-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim, predsjednika vijeća te dr. sc. Tanje Pavelin i Tomislava Juriše, članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. K., zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 1. točke 1. i članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. , 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. listopada 2022., broj K-21/2022, u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog E. K. i njegovih branitelja, odvjetnika M. D. i V. J.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba optuženog E. K., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi E. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode , teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 1. u vezi članka 153. stavka 1. KZ/11., opisano pod točkom 1. pobijane presude, te zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnje iz članka 139. stavku 3. u vezi s člankom 139. stavkom 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. pobijane presude, sve uz primjenu članka 51. KZ/11.

1.1. Optuženom E. K. za kazneno djelo pod točkom 1. na temelju članka 154. stavak 1. točka 1. u svezi s člankom 48. stavak 1. i člankom 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo pod točkom 2. na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te je optuženi E. K. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 8 (osam) mjeseci.

1.2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom E. K. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme uhićenja, oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 6. veljače do 6. ožujka 2020.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. u svezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optuženi E. K. dužan je naknaditi troškove provedenog vještačenja u iznosu od 4.160,00 kuna/552,13 eura , te trošak svjedoka u iznosu od 373,00 kune/49,51 eura, kao i paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna/132,72 eura, odnosno, sveukupno u iznosu od 5.533,00 kune/734,36 eura.

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik po braniteljima, odvjetnicima M. D. i V. J. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske donese oslobađajuću presudu, a podredno pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika i njegovih branitelja, odvjetnika M. D. i V. J., a u odnosu na državnog odvjetnika, koji nije pristupio, a uredno je obaviješten, sjednica vijeća je u smislu odredbe članka 475. stavak 3. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.

6. Žalba optuženika je osnovana.

7. Optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., nakon čega reproducira tu zakonsku odredbu bez daljnjeg obrazlaganja čime je ta povreda konkretno ostvarena. Stoga na ovu neobrazloženu žalbenu tvrdnju valja odgovoriti da izreka presude nije nerazumljiva niti proturječna razlozima presude, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u znatnoj mjeri proturječni, niti postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza.

8. Nadalje, optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. jer se presuda temelji na nezakonitom dokazu (članak 10. ZKP/08.), a to je čitanje iskaza privilegiranog svjedoka – žrtve koja nije neposredno ispitana pa nije niti upozorena na prava koja ima kao privilegirani svjedok. Suprotno tome, žrtva S. K. ispitana je od strane sudbene vlasti na raspravi kada je propisno upozorena sukladno člancima 285. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i 285. stavak 3. ZKP/08. nakon čega je izjavila da želi svjedočiti i da razumije upozorenja. Nadalje, s obzirom da je žrtva u dva navrata ispitana na raspravi, kada su joj predočene i njene izjave sa zapisnika o ispitivanju pred Županijskim državnim odvjetništvom u Rijeci 25. svibnja 2020., to svi njeni iskazi čine cjelinu, konfrontirani su i ne predstavljaju nezakonit dokaz po niti jednoj osnovi propisanoj u članku 10. ZKP/08.

9. Optuženik neosnovano upire i da je prvostupanjski sud povrijedio načelo ravnopravnosti oružja te konfrontacijsko načelo čime da je povrijeđeno pravo na obranu što je utjecalo na donošenje valjane i zakonite presude pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., a ujedno je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čime je ostvarena i povreda iz članka 468. stavak 2. ZKPZ/08.

9.1. Povredu konfrontacijskog načela optuženik nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud odbio ponovno ispitati žrtvu S. K., pa kako je taj nekonfrontirani dokaz isključivi ili u odlučujućoj mjeri temelj za osudu, smatra da je došlo do povrede odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08. Međutim, optuženik zanemaruje da se povreda prava na konfrontaciju promatra kroz postupak u cjelini, pa se konkretno ne radi o nekonfrontiranom dokazu jer je žrtva ispitana na raspravama od 29. siječnja 2021. i 25. svibnja 2021. Činjenica da je u ovom postupku donesena ukidna odluka uslijed koje je rasprava započela iznova, kada su pročitani raniji iskazi žrtve, ne čini iskaz žrtve nekonfrontiranim dokazom jer se radi o istom kaznenom postupku koji se, dakle, promatra u cjelini.

9.3. Jednako pogrešno optuženik smatra da je došlo po povrede načela jednakosti oružja promatrajući isključivo predmetni postupak nakon što je rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-46/2022-4 od 16. veljače 2022. ukinuta ranija presuda od 28. svibnja 2021., iako se, kako je to prethodno navedeno, ocjenjuje je li postupak u cjelini bio (ne)pravičan. Stoga valja istaknuti da je tijekom prvostupanjskog postupka sud prihvatio određene dokazne prijedloge obrane, a u ponovljenom postupku je odbio dokazne prijedloge obrane, na koje se upire u žalbi. Odbijanje prijedloga sud prvog stupnja je pomno i razumno obrazložio pod točkom 19. pobijane presude. Nadalje, pravo predlaganja dokaza ne znači da sud mora prihvatiti sve dokazne prijedloge jer je sud ovlašten odbiti dokazne prijedloge stranaka ako smatra da postoji neki od razloga predviđenih u članku 421. stavak 1. ZKP/08., a tu svoju odluku je, sukladno stavku 2. iste norme dužan obrazložiti, kako je prvostupanjski sud u ovom predmetu i postupio. Naime, odluka hoće li se ili neće izvesti neki dokaz ovisi o ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju, shodno stanju dokazne građe te može biti predmet žalbenog pobijanja s osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Načelo jednakosti oružja, na koje upire žalitelj, kao sastavnica načela prava na pravično suđenje, propisana odredbom članka 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine" – Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17-dalje: Konvencija), predviđa vođenje postupka na način da se održi procesna ravnopravnost stranaka pri čemu svaka stranka treba imati razumnu mogućnost prezentirati i braniti svoja prava pod uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnu stranku. Kako je već prethodno navedeno, i nije sporno, obrana je imala mogućnost očitovanja i predlaganja dokaza, od kojih su neki prihvaćeni i izvedeni, a nema zakonske odredbe koja bi obvezivala sud na izvođenje svih dokaza koje predlažu stranke, pod daljnjim uvjetom da su odbijeni dokazni prijedlozi razumljivo i razumno obrazloženi. Stoga nema govora o povredi načela jednakosti oružja i s tim u svezi prava na pravično suđenje, odnosno nije ostvarena povreda prava obrane na raspravi iz članka 468. stavak 3. ZKP/08.

10. Međutim, ispravno žalitelj upire da prvostupanjski sud, nakon izmjene raspravnog vijeća, nije neposredno ispitao žrtvu na čijem iskazu, kao isključivom dokazu, se temelji osuđujuća presuda. Čitanje iskaza žrtve sud je odbio s obrazloženjem da ''bi to bilo četvrto ispitivanje u postupku te uzimajući u obzir protek vremena, ne bi doprinijelo preciznije i potpunijem utvrđivanju činjeničnog stanja''.

10.1. Prava žrtve cjelovito su uređena sedmom izmjenom i dopunom ZKP/08. ("Narodne novine" broj 70/17.) s ciljem usklađenja domaćeg kaznenog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, i to Direktivom 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP koja propisuje da države članice osiguravaju da se broj saslušanja žrtve zadrži na najmanjoj mjeri, međutim, valja istaknuti da ta Direktiva, u skladu sa svojom uvodnom izjavom 12., predviđa da prava koja ona propisuje ne dovode u pitanje prava počinitelja kaznenog djela.

10.2. Sud Europske unije, koji osigurava da se pravo Europske unije tumači i primjenjuje na jednak način u svim državama članicama, razmatrao je svojoj sudskoj praksi ponovno ispitivanja žrtve nakon izmjene sastava suda u odnosu na zajamčena prava i zaštitu žrtava kaznenih djela s jedne strane i prava optuženika s druge strane. Tako je u presudi broj C‑38/18 od 29. srpnja 2019. (ECLI:EU:C:2019:628) Sud Europske unije ponovio da u skladu s člankom 47. drugim stavkom Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja), svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj, svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan dok članak 48. stavak 2. Povelje propisuje da je zajamčeno poštovanje prava na obranu svakog optuženika. Budući da Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom, članak 52. stavak 3. Povelje nastoji osigurati nužnu usklađenost između prava sadržanih u njoj i odgovarajućih prava zajamčenih Konvencijom pa tako članak 47. drugi stavak Povelje odgovara članku 6. stavku 1. Konvencije, a članak 48. Povelje istovjetan je članku 6. stavcima 2. i 3. Konvencije. Stoga, kad je riječ o Okvirnoj odluci 2001/220 koja je zamijenjena Direktivom 2012/29, Europski sud je zaključio da tu okvirnu odluku treba tumačiti na način da se poštuju temeljna prava, među kojima konkretno valja istaknuti pravo na pošteno suđenje, kako je utvrđeno u članku 6. Konvencije i kako ga tumači Europski sud za ljudska prava (presude od 16. lipnja 2005., Pupino, C‑105/03, EU:C:2005:386, t. 59. i od 9. listopada 2008, Katz, C‑404/07, EU:C:2008:553, t. 48.). U tom pogledu, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da načela poštenog suđenja nalažu da, u odgovarajućim slučajevima, interesi obrane nalažu procjenu važnosti interesa obrane, s jedne strane, i interesa svjedoka ili žrtava koje su pozvane dati iskaz, s druge strane (ESLJP, 26. ožujka 1996., Doorson protiv Nizozemske, CE:ECHR:1996:0326JUD002052492, t. 70. i ESLJP, 5. listopada 2006., Marcello Viola protiv Italije, CE:ECHR:2006:1005JUD004510604, t. 51.). Konačno, u citiranoj presudi je istaknuto, pozivanjem i na relevantnu praksu Suda za ljudska prava da, oni koji su odgovorni za odlučivanje o krivnji ili nedužnosti optuženika moraju, u načelu, osobno saslušati svjedoke i ocijeniti njihovu vjerodostojnost jer je ocjena vjerodostojnosti svjedoka složen zadatak koji se, u pravilu, ne može ispuniti pukim čitanjem sadržaja izjava svjedoka kako su zabilježene u zapisnicima sa saslušanja (ESLJP, 5. srpnja 2011., Dan protiv Moldove, CE:ECHR:2011:0705JUD000899907, t. 33. i ESLJP, 29. lipnja 2017., Lorefice protiv Italije, CE:ECHR:2017:0629JUD006344613, t. 43.). Slijedom toga, Sud Europske unije je zaključio da omogućavanje optuženiku suočavanja sa svjedokom u prisutnosti suca koji u konačnici donosi odluku jedan je od važnih elemenata poštenog kaznenog postupka. To načelo neposrednosti važno je jamstvo kaznenog postupka s obzirom na to da sučeva zapažanja o ponašanju i vjerodostojnosti svjedoka mogu imati dalekosežne posljedice za optuženika. Stoga, izmjena sastava suda nadležnog za donošenje odluke nakon saslušanja važnog svjedoka, u načelu, treba imati za posljedicu novo saslušanje potonjeg (ESLJP, 9. ožujka 2004., Pitkänen protiv Finske, CE:ECHR:2004:0309JUD003050896, t. 58. i ESLJP, 18. ožujka 2014., Beraru protiv Rumunjske, CE:ECHR:2014:0318JUD004010704, t. 64.). Dakle, u situacijama kada se pojave upravni ili postupovni razlozi za promjenu sastava vijeća, mogu se poduzeti mjere poput stavljanja na raspolaganje zapisnika kada vjerodostojnost predmetnog svjedoka nije osporena ili zakazivanja nove rasprave ili ponovnog saslušanja važnih svjedoka pred izmijenjenim sudskim vijećem (ESLJP, 2. prosinca 2014., Cutean protiv Rumunjske, CE:ECHR:2014:1202JUD005315012, t. 61. i ESLJP, 6. prosinca 2016., Škaro protiv Hrvatske, CE:ECHR: 2016:1206JUD000696213, t. 24.).

10.3. Slijedom citirane prakse Suda Europske unije i prateće prakse Suda za ljudska prava, valja zaključiti da priznata prava žrtve ne mogu utjecati na stvarno ostvarivanje postupovnih prava priznatih optuženoj osobi kada dođe do izmjene u sastavu suda, među kojima je i načelo neposrednosti, jer se konkretno ta okolnost ne može pripisati optuženiku.

10.4. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, osnovano optuženik upire da je počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., jer žrtva nije neposredno ispitana iako je njen iskaz isključivi dokaz krivnje optuženika, pa je valjalo prihvatiti njegovu žalbu i ukinuti pobijanu presudu.

11. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je upozoren ovim rješenjem te će ponovno provesti sve raspoložive dokaze i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

12. S obzirom na potrebu neposrednog ispitivanja žrtve pred novim vijećem, to nije moguće očitovati se o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje ovisi o sadržaju i kvaliteti iskaza žrtve.

13. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., riješeno je kao u izreci.

U Zagrebu 26. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Turudić, univ.spec.crim.,v.r.