REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 78 Pž-4908/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja RADMILE BOROVIĆ, OIB 51375802210, Zagrebačka 282, Varaždin, ranije vlasnice obrta Bunnyhop, obrt za popravak bicikala, Bartolovec, Varaždinska 18, kojeg zastupa punomoćnik Josip Kozjak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kozjak i Rendić j.t.d. iz Varaždina, Franjevački trg 11, protiv tuženika KODRA d.o.o., Bartolovec, Vrtna 40, OIB 81118596940, kojeg zastupa punomoćnica Jasmina Vukalović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, Anina ulica 2/II, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv točke V. izreke presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-205/2021-24 od 19. listopada 2022., 26. travnja 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki V. izreke presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-205/2021-24 od 19. listopada 2022.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-205/2021-24 od 19. listopada 2022. utvrđeno je postojanje tužiteljeve tražbine, utvrđeno je postojanje tuženikove tražbine, izvršeno je prebijanje navedenih tražbina te je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (točka I. - IV. izreke), te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove (točka V. izreke presude).
2. Protiv točke V. presude žalbu je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio omjere uspjeha u parnici, te da je cjelokupni trošak postupka trebao snositi tužitelj. Ukazuje kako je prigovorom radi prebijanja obuhvaćen iznos od 12.710,57 kn, dok je platni nalog ukinut i tužbeni zahtjev odbijen i za iznos od 15.389,43 kn. Prema mišljenju žalitelja, u odnosu na prigovor radi prebijanja nisu nastali nikakvi posebni troškovi, pa bi tužitelj trebao snositi troškove postupka u cijelosti. Predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu odnosno istu ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. O ovoj žalbi sud nije odlučivao presudom, s obzirom na to da se odluka o trošku postupka, sadržana u izreci presude, smatra rješenjem (čl. 129. st. 5. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Stoga, u slučaju kada se žalitelj žali samo protiv dijela presude koji se odnosi na trošak postupka, takva žalba ne predstavlja žalbu protiv presude već žalbu protiv rješenja.
6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. U ovom postupku tužitelj je zatražio određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 28.100,00 kn, a nakon primitka prigovora tuženika u podnesku od 22. travnja 2021. navodi da nije sporno postojanje duga tužitelja prema tuženiku u iznosu od 14.234,59 kn, no da je tuženik osporio tužiteljevo potraživanje u cijelosti, u osnovi i visini, pa stoga prijeboj tražbina nije izvršen.
8. Podneskom od 7. lipnja 2021. tuženik je izjavio prigovor radi prebijanja za iznos od 12.710,57 kn, prema računima koje je priložio, a nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 12.710,57 kn / 1.1686,98 EUR, te izvršio prijeboj s tuženikovom tražbinom u tom iznosu, i za taj iznos ukinuo platni nalog te odbio tužbeni zahtjev.
9. No, osim toga, prvostupanjski je sud utvrdio neosnovanim tužiteljevo potraživanje u iznosu od ukupno 15.389,43 kn, te je i u tom dijelu ukinuo platni nalog te odbio tužbeni zahtjev.
10. Žalitelj navodi da su troškovi postupka nastali upravo radi utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine, jer je tužitelj još u podnesku od 22. travnja 2021. naveo kako postoji potraživanje tuženika u iznosu od 14.234,59 kn, te to ističe kao glavni razlog zbog kojega bi tužitelj trebao snositi troškove postupka.
11. U odnosu na tu činjenicu, prvostupanjski sud pravilno ukazuje da se, kada utvrdi postojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja, prijeboj vrši samo do iznosa do kojega je utvrđena tužiteljeva tražbina, što proizlazi iz svrhe tog prigovora kojemu je cilj prebijanje utužene tužiteljeve tražbine s tuženikovom protutražbinom. Dakle, prigovor radi prebijanja ne predstavlja protutužbeni zahtjev niti materijalno pravni prigovor prijeboja, već procesni prigovor temeljem kojega tražbina prestaje odlukom suda, a ne istaknutim prigovorom.
12. S obzirom na to da se postupak vodio radi utvrđivanje osnove i visine tužiteljeve tražbine (jer je tužitelj priznao postojanje tražbine tuženika), a ta je tražbina utvrđena u iznosu od 12.710,57 kn, prvostupanjski je sud utvrdio omjere uspjeha u sporu i to 45,23% uspjeha tužitelja, te 54,77% uspjeha tuženika.
13. Ovaj sud ukazuje da, u odnosu na troškove postupka, sudovi nisu ograničeni na mehaničko zbrajanje troškova u odnosu na konačan uspjeh u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a), već imaju znatnu diskreciju iste ocjenjivati i kvalitativno, u odnosu na njihovu opravdanost (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Stoga je, posebno kod djelomičnog uspjeha stranaka u postupku (čl. 154. st. 2., 3. i 4. ZPP-a), prilikom određivanja troškova postupka izraze „djelomični uspjeh i „razmjerni dio troškova“ potrebno ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno, dakle kako s obzirom na visinu, tako i s obzirom na osnovu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.
14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je još na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 6. lipnja 1980., a potvrđeno je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-1083/09-2 od 15. listopada 2009. i dr.) te u odluci u predmetu Klauz protiv Hrvatske, pred Europskim sudom za ljudska prava (Zahtjev br. 28964/10, presuda od 18. srpnja 2013.).
15. U konkretnom slučaju, kada je tuženik osporio osnovu i visinu potraživanja tužitelja, prilikom odlučivanja o troškovima postupka sud treba imati u vidu činjenicu da je dokazano postojanje osnove potraživanja, dok je visina dokazana samo djelomično, u postotku od 45,23%. Dakle, tužitelj je u cijelosti dokazao postojanje osnove potraživanja, dok je visinu dokazao djelomično, što znači da bi troškove vezane za osnovu potraživanja trebalo tužitelju naknaditi u cijelosti, dok bi troškove vezane za visinu potraživanja trebalo naknaditi u skladu s uspjehom u sporu.
16. Imajući u vidu te činjenice te nemogućnost da se u potpunosti odredi koji bi dio troškova otpadao na dokazivanje osnove, a koji dio na dokazivanje visine tužiteljevog potraživanja, i ovaj sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda prema kojemu su stranke uspjele u sporu u približno jednakim dijelovima.
17. Stoga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana, a pobijano rješenje potvrđeno (čl. 380. t. 2. u vezi čl. 381. te čl. 368. st. 2. ZPP-a).
Zagreb, 26. travnja 2023.
Sudac
Mladen Šimundić
