REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-3152/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ARIS 2000 d.o.o. Zagreb, Fraterščica 60, OIB 06571045637, protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, OIB 65918029671, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, OIB 99619299023, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, Green Gold Centar – R3, uz sudjelovanje umješača na tužiteljevoj strani HRVOJA ŠIMIĆA iz Zagreba, Šenoina ulica 3, OIB 45735250142, radi utvrđenja ništetnosti, povlačenja zadužnice s naplate i isplate iznosa od 13.228,42 EUR / 99.669,50 kn, odlučujući o žalbama tužitelja i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1409/20 od 12. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1409/20 od 12. travnja 2022. u točkama I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O naknadi troškova žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: 1. na utvrđenje ništetnim Ugovora o leasingu broj 00664 od 22. travnja 2008. koji su sklopili tuženik kao davatelj leasinga i tužitelj kao primatelj leasinga; 2. na nalog tuženiku povući s izravne naplate kod Financijske agencije zadužnicu na iznos 45.466,15 CHF od 23. travnja 2008. na kojoj je potpis ovjeren po javnom bilježniku Vlasti Zajec iz Zagreba OV-5326/08 uz povrat zadužnice tužitelju; 3. na nalog tuženiku platiti tužitelju iznos od 99.669,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 12.500,00 kn (točka II. izreke), a odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.250,00 kn (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev i tužitelju naloženo naknaditi parnične troškove tuženiku, žalbu (s dopunom) izjavili su tužitelj i umješač. Žalbama oni sadržajno iznose jednake i obrazložene žalbene navode (poglavito u dijelu koji se odnosi na odluku o ništetnosti ugovora), osporavaju pravilnost i zakonitost pobijane presude i predlažu da ovaj sud pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovarajući na žalbe tuženik je osporio njihovu osnovanost.

4. Žalbe su osnovane.

5. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

6. Tužbeni zahtjev u ovoj parnici glasi na: 1). utvrđenje ništetnosti ugovora o leasingu, 2). nalog tuženiku povući s izravne naplate zadužnicu i vratiti ju tužitelju i 3). isplatu iznosa od 99.669,50 kn s kamatama. S obzirom na objektivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, u obrazloženju ove odluke se iznosi ocjena pravilnosti i zakonitosti pobijane presude te ocjena osnovanosti žalbenih navoda, zasebno po svakom dijelu tužbenog zahtjeva.

A. U odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje ništetnosti Ugovora o leasingu:

7. Tužitelj kao korisnik leasinga i tuženik kao davatelj leasinga sklopili su 22. travnja 2008. Ugovor o operativnom leasingu broj 00664 za teretno vozilo MAN, 8.185, LC broj šasije WMAL20ZZ05Y151389, s trajanjem ugovora 60 mjeseci. Ugovorom je utvrđena nabavna vrijednosti objekta leasinga u iznosu od 61.631,90 CHF, jamčevina od 5.051,80 CHF, ostatak vrijednosti objekta od 12.326,39 CHF, troškovi zaključenja ugovora od 308,16 CHF i iznos mjesečnog obroka leasinga od 984,03 CHF. Iznos ukupne naknade za leasing (uz napomenu da je promjenjiv sukladno točkama 7.2. i 21.1. Uvjeta) iznosi 59.349,96 CHF.

8. Stranke su ugovorile promjenjivost naknade za leasing, predujma za leasing i obroka leasinga u smislu točaka 7.2. i 21.1. Općih uvjeta za zaključenje ugovora o leasingu s ugovorenom visinom ostatka vrijednosti;

- odredbom točke 7.1. Općih uvjeta propisano je da se pravovaljane smatraju samo one izmjene i dopune Ugovora koje su učinjene u pisanom obliku; smatra se da ih je primatelj leasinga prihvatio ako ih je primio putem preporučene pošiljke s povratnicom i u roku od osam dana od dostave nije podnio prigovor ili primjedbu.

- odredba točke 7.2. Općih uvjeta propisuje da se usklađivanje iznosa učešća i rata leasinga, odnosno ukupnog iznosa naknade za leasing, kao i daljnjih plaćanja uslijed promjene tečaja, promjene valute ugovora/valute plaćanja, promjene propisa, odluka i mjera nadležnih tijela, kao i promjena uvjeta refinanciranja, a koje kao posljedicu imaju i povećanje troškova pri nabavi novčanih sredstava potrebnih za kupnju objekta leasinga, te promjene uvjeta navedenih u točkama 20. i 21. Uvjeta, ne smatraju izmjenama ili dopunama ugovora te nije potrebna suglasnost primatelja leasinga,

- odredba točke 7.3. Općih uvjeta navodi da ako je ugovorena nepromjenjivost godišnje kamatne stope, takva ugovorna odredba ograničena je samo na isključenje utjecaja promjena uvjeta refinanciranja na način kako je taj razlog promjene naknade za leasing utvrđen u točkama 7.2. i 21.1. Općih uvjeta na visinu godišnje kamatne stope i to samo za razdoblje od početka tijeka leasinga do prestanka ugovora, no ne isključuje promjene naknade iz bilo kojeg od preostalih razloga navedenih u točkama 7.2., 20. i 21. Općih uvjeta.

- odredba točke 21.1. Općih uvjeta propisuje da visina učešća i rate leasinga podliježu prilagodbi u slučaju promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i u slučaju promjena uvjeta refinanciranja koji su temelj kalkulacije, te u slučaju izmjene propisa odnosno donošenja odluka i mjera nadležnih tijela koje imaju neposredno ili posredno sličan učinak. Pod navedenim uvjetima mogu se promijeniti ukupan iznos naknade za leasing, ugovorena kamatna stopa kao i realna godišnja kamatna stopa. Visina naknade za leasing je promjenjiva i ako prije isporuke dođe do promjene cijene objekta leasinga (bez pripadajućih poreza i drugih davanja). Primatelj leasinga će se o promjenama u otplatnoj tablici uslijed promjene jednog od dijelova izračuna realne godišnje kamatne stope obavijestiti na način koji je odabrao pri sklapanju ugovora.

8.1. Tužitelj upravo pozivom na navedene ugovorne odredbe smatra predmetni ugovor ništetnim pa je prvostupanjski sud trebao prije svega ocijeniti je li u tom smislu riječ o ništavom pravnom poslu, odnosno ništetnim ugovornim odredbama.

9. Riječ je o ugovoru o operativnom leasingu (čl. 5. st. 4., čl. 36. i čl. 38. tada važećeg Zakona o leasingu, „Narodne novine“ broj 135/06; dalje: ZL) u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu, koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga; davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta i primatelj nema određenu opciju kupnje. Ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku i obavezno sadržavati elemente propisane odredbom čl. 36. ZL-a, među kojima vrijednost objekta leasinga, ukupan iznos naknada, iznos pojedine naknade. Zakonom je propisana i obveza da ugovor mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga (čl. 36. st. 4. ZL-a). Posebne odredbe koje ugovor o operativnom leasingu mora sadržavati propisane su u čl. 38. ZL-a: 1. iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih obroka te 2. ostatak vrijednosti objekta leasinga.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da predmetni ugovor sadrži sve zakonom propisane obvezatne sastojke i zaključio da je odredba kojom su stranke ugovorile promjenjivost naknade za leasing, predujma naknade za leasing i obroka leasinga sukladno točkama 7.2. i 21.1 Općih uvjeta, odnosno odredba općih uvjeta ugovora kojima je propisano da je visina učešća i rate leasinga podložna prilagodbi u slučaju promjena uvjeta refinanciranja koje su temelje kalkulacije, neodređena i neodrediva (čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima: „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) pa da je u tom dijelu ta odredba općih uvjeta ništetna. Unatoč tome, prvostupanjski sud je zaključio da ugovor nije ništetan (čl. 324. ZOO-a), jer da promjenjivost visine učešća i rate leasinga ne predstavlja bitan uvjet ugovora, niti je to bila odlučujuća pobuda zbog kojeg je on sklopljen. Iz tih je razloga odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o operativnom leasingu.

11. U opsežnoj i argumentiranoj žalbi tužitelj i umješač, u bitnome osporavaju iznijeti zaključak prvostupanjskog suda koji iako utvrđuje da je navedena odredba općih uvjeta (da su visina učešća i visina leasing rate podložne prilagodbi u slučaju promjena uvjeta refinanciranja) neodređena i neodrediva, nastavno utvrđuje da promjenjivost visine učešća i rate leasinga ne predstavlja bitni uvjet ugovora niti odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor sklopljen pa da iz tog razloga nije ništetan cijeli ugovor. Međutim, žalitelji smatraju da je pobijana presuda nerazumljiva i zahvaćena apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. t. 11. ZPP-a, jer prvostupanjski sud pogrešno smatra da promjenjivost visine učešća i naknade za leasing nije bitan uvjet ugovora. U žalbi nastavno u bitnome iznose da su stranke ugovorile promjenjivu mjesečnu ratu i ukupno promjenjivu naknadu, što je bila njihova volja pri sklapanju ugovora, ali da prvostupanjski sud nije naveo razloge zašto bi ugovor mogao opstati, kada je utvrdio da je ništetna odredba općih uvjeta kojima je propisano da su visina učešća i rate podložne prilagodbi u slučaju promjena uvjeta refinanciranja.

12. Ocjenjujući žalbene navode, zaključak je ovoga suda da je prvostupanjski sud za odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva iznio nedostatne i neargumentirane razloge za iznijete zaključke, pa se ona ne može niti ispitati (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP), kako se u žalbama pravilno upućuje.

13. Osnovno je načelo obveznog prava da ništetnost pojedine ugovorne odredbe sama po sebi ne povlači sa sobom ništetnost i cijelog ugovora. Zakonodavac je propisao iznimku, odnosno odstupanje od tog načela (čl. 324. st. 1. ZOO-a), na način da će ugovor biti ništetan u slučaju ništetnosti pojedine njegove odredbe i to: a) ako ugovor ne može opstati bez te ništetne odredbe (dakle, ako je riječ o bitnom sastojku ugovora) ili b) ako je ta ugovorna odredba bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda, odnosno motiv za njegovo sklapanje. U slučaju takvih iznimki ništetnost pojedine ugovorne odredbe povlači sa sobom ništetnost cijelog ugovora; no i tada ugovor ostaje valjan ako je ništetnost ustanovljena upravo radi toga da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i bez nje vrijedio.

14. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud se sasvim jasno opredijelio za zaključak da je dio ugovorne odredbe (u dijelu općih uvjeta koji čine sastavni dio ugovora) ništetan, kao i za zaključak da ta činjenica ne povlači sa sobom ništetnost cijelog ugovora. Dakle, prvostupanjski sud s jedne strane utvrđuje ništetnost odredbe općih uvjeta (u dijelu kojim je propisano da su visina učešća i rate leasinga podložne prilagodbi u slučaju promjena uvjeta refinanciranja koje su temelj kalkulacije) pozivajući se na to da ta ugovorna odredba nije određena ni odrediva (čl. 270. i čl. 272. ZOO-a). Međutim, nastavno zaključuje da promjenjivost visine učešća i rate leasinga ne predstavlja bitni uvjet ugovora niti je to odlučujuća pobuda zbog kojeg je sklopljen ugovor, slijedom čega po mišljenju prvostupanjskog suda nije ništetan cijeli ugovor (čl. 324. ZOO-a). Iznijeto postupanje prvostupanjskog suda zahvaćeno je bitnom povredom i ne može se ispitati.

15. Naime, ako sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza zaključi o djelomičnoj ništetnosti ugovora, odnosno o ništetnosti pojedine ugovorne odredbe (ili njenog dijela), onda je to dužan deklarirati u izreci odluke djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Obrazloženje sudske odluke koje ne podržava sadržaj njene izreke predstavlja proturječje koje se ne može ukloniti. Sukladno tome, iznijeto zaključivanje prvostupanjskog suda u pobijanoj presudi proturječno je i nedostatno za ispitivanje; ako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju utvrdio da je pojedina ugovorna odredba ništetna (iako je nadalje zaključio da to ne dovodi ujedno i do ništetnosti cijelog ugovora), tada nije pravilno odbiti cijeli tužbeni zahtjev, jer je to u izravnoj suprotnosti s iznijetim zaključkom.

16. Uz navedeno, ovaj sud utvrđuje da je u obrazloženju pobijane presude izostalo iznošenje razloga za zaključak prvostupanjskog suda o tome da zbog ništetnosti jedne ugovorne odredbe ili njenog dijela, nije ništetan cijeli ugovor; stoga se ni takav zaključak ne može ispitati. Glede navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da nije riječ o razlozima koje je zakonodavac propisao u odstupanju od temeljnog pravila da ništavost neke odredbe ne povlači ništavost cijelog ugovora, odnosno da to nije bitni sastojak ugovora, uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda. Međutim, pritom je prvostupanjski sud iznio samo konstataciju bez obrazloženja pa se odluka u tom dijelu ne može ispitati.

17. Za istaknuti je da su stranke ugovorile promjenjivost (a ne nepromjenjivost) visine učešća i naknade za leasing, te da su ti iznosi podložni prilagodbi u slučaju promjena uvjeta refinanciranja. Riječ je o obvezatnim sastojcima ugovora o operativnom leasingu (čl. 36. i 38. ZL-a) i sud je trebao ispitati može li ugovor opstati bez postojanja ugovornih odredaba na koje se tužitelj posebno pozivao, kako bi utvrdio je li uslijed toga ništetna samo ta ugovorna odredba (kako je to zaključio u pobijanoj presudi) ili cijeli ugovor; neovisno o tome je li do promjene tih iznosa tijekom trajanja ugovora zaista i došlo (ako jest, to može biti od utjecaja na financijske obveze iz tog ugovora i njihovu visinu).

18. Konačno, kao što je utvrdio i prvostupanjski sud, HANFA je rješenjem od 22. travnja 2021., nakon nadzora nad poslovanjem društva tuženika po predmetu nadzora obračuna kamatnih stopa po ugovorima o leasingu, tuženiku naložila radi utvrđenih nepravilnosti i nezakonitosti, s primateljima leasinga sklapati ugovore o leasingu na jasan i razumljiv način tako da u ugovorima o operativnom leasingu bude jasno određena vrsta leasing obroka te u slučaju ugovaranja mogućnosti promjene leasing rata/obroka koja nije rezultat usklađivanja s ugovornim promjenjivim parametrom bude jasno naveden način promjene te objektivni, opravdani i dokazivi razlozi za promjenu pri čemu je za navedene promjene potrebno zatražiti suglasnost primatelja leasinga. Kao što je već naglašeno, zakonska je obveza da ugovor mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga (čl. 36. st. 4. ZL-a).

19. Pritom, sama činjenica što je tuženik cedirao tražbinu iz tog ugovora na treću osobu EOS MATRIX d.o.o. nije od utjecaja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pravnog posla, kako je to prvostupanjski sud pravilno obrazložio; cesijom je došlo do promjene subjekata obveznog odnosa, a pravo na isticanje ništavost se ne gasi.

20. Slijedom navedenog, presuda je u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. ZPP-a) koji će u nastavku postupka ukloniti bitnu povredu u postupanju i uvažavajući upute iz ovog rješenja u ocjeni valjanosti predmetnog pravnog posla, valjanom ocjenom izvedenih dokaza i iznošenjem razloga koji se mogu ispitati, donijeti novu odluku.

B. U odnosu na odluku o zahtjevu za isplatu

21. Prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o iznosu kojeg je tužitelj platio tuženiku i slijedom toga pravilno otklonio osnovanost tuženikovog prigovora promašene pasivne legitimacije. Riječ je o iznosu od 99.669,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom kojeg je tužitelj tuženiku isplatio na osnovi predmetnog ugovora o operativnom leasingu (naknade leasinga u iznosu od 85.274,00 kn i iznos od 14.385,50 kn za jamčevinu); oko te okolnosti među strankama nema spora. Na temelju zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao deklaraciju ništetnosti ugovora, prvostupanjski sud je odlučio o neosnovanosti i tog dijela tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu, budući da je tužitelj time tražio povrat plaćenog kao posljedicu ništetnosti ugovora (čl. 323. ZOO-a).

21.1 Posljedično odluci o ukidanju pobijane presude kojom je odlučeno o ništetnosti predmetnog ugovora odbijanjem tog zahtjeva, ovaj sud na jednak način odlučuje i o žalbi protiv odluke u tom dijelu (čl. 369. st. 1. ZPP-a), jer osnovanost zahtjeva za povrat plaćenog s osnove ugovora, ovisi o tome postoji li osnova za povrat plaćenog, je li ugovor ništetan, u kojem je dijelu ništetan, odnosno od kakvog je to utjecaja na plaćeni iznos.

C.) U odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za povlačenje zadužnice s izravne naplate i njen povrat tužitelju

22. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev navedenog sadržaja, pozivajući se prvenstveno na tvrdnju o zastari tražbine radi čijeg je osiguranja izdao zadužnicu. Prvostupanjski sud je utvrdio ove okolnosti, koje nisu niti sporne:

- tužitelj je kao dužnik izdao zadužnicu 21. travnja 2008. tužitelju i ovjerio potpis odgovorne osobe dužnika (umješača u ovoj parnici) kod javnog bilježnika (OV-5326/08 od 23. travnja 2008.) te dao suglasnost i neopozivo izjavio da se radi naplate tuženikove tražbine u iznosu od 45.466,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti zajedno s ugovornom kamatom, zakonskom zateznom kamatom i ugovornim troškovima, a koja je utemeljena na predmetnom Ugovoru o leasingu, danom kad vjerovnik dostavi zadužnicu zaplijene svi njegovi računi i tuženiku izravno isplati taj iznos sve do potpunog namirenja. Tužitelj je kao dužnik izjavio suglasnost da vjerovnik pisanim nalogom sam odredi vrijeme dospijeća i dospjeli novčani iznos za koji će se provesti ovrha do označene visine uvećano za kamate i troškove te da ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po svim dužnikovim računima i prenosi na vjerovnika radi naplate,

- tuženik je zadužnicu podnio na naplatu kod Raiffeisenbank Austria d.d. 16. prosinca 2009. radi naplate tražbine od 202.000,00 kn, potom 20. prosinca 2011. aktivirao zadužnicu kod FINA-e na iznos od 204.094,43 kn koja je u Očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje evidentirana 16. prosinca 2009. na iznos glavnice od 56.950,68 kn, a potom 23. prosinca 2011. na iznos od 204.094,43 kn (ti su podaci sadržani i u očevidniku neizvršenih osnova od 11. kolovoza 2020. dostavljen uz tužbu).

- tuženik je izjavom od 3. lipnja 2011. raskinuo predmetni ugovor, jer tužitelj nije podmirio više uzastopnih dospjelih rata niti je to učinio u ostavljenom primjerenom roku za ispunjenje obveza, čime dospijevaju na naplatu sve tražbine koje proizlaze iz Ugovora. Izjava o raskidu dostavljena je tužitelju 7. lipnja 2011.

- tuženik je Ugovorom o cesiji od 4. listopada 2017. svoje potraživanje prema tužitelju po predmetnom ugovoru zajedno sa sporednim pravima ustupio društvu EOS MATRIX d.o.o., o čemu je tužitelj obaviješten 18. listopada 2017. U obavijesti o prijenosu potraživanja tuženik je ujedno obavijestio tužitelja da na dan 16. kolovoza 2017. dug iznosi 221.415,06 kn.

23. Od odlučnog značaja o tom dijelu tužbenog zahtjeva jesu materijalno- pravni prigovori: tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije i tužiteljeva tvrdnja da je tražbina iz zadužnice u zastari slijedom čega da je tuženik izgubio pravo na naplatu jer da tuženik nije poduzimao radnje radi naplate tražbine iz te isprave.

24. U odnosu na pasivnu legitimaciju, prvostupanjski sud je utvrdio da taj tuženikov prigovor nije osnovan, jer je u očevidniku FINA-e kao vjerovnik po predmetnoj zadužnici zaveden tuženik, što prihvaća i ovaj sud. Uz navedeno, za dodati je da iz isprava u spisu vezano uz prijenos tražbine na novog vjerovnika, proizlazi da je tuženik prenio tražbinu prema tužitelju zajedno sa svim sporednim pravima. Predmet Ugovora o cesiji je cijeli portfelj (čl. 1.2. Ugovora) i odnosi se na zbroj prenesenih tražbina, što uključuje svu dokumentaciju o prenesenim tražbinama i sve pokrenute sudske postupke, po popisu u prilogu ugovora. U priloženom popisu (koji je kao i Ugovor, dostavljen u preslici i bez prateće dokumentacije) označena je tražbina iz predmetnog ugovora prema tuženiku kao dužniku (klijent) za predmetni objekt leasinga i iznos duga od 221.416,06 kn. Treća osoba (Eos matrix) se 24. listopada 2017. obratila tužitelju zahtjevom za podmirenje duga, o čemu je tužitelj obavijestio sud i predlagao da tuženik dostavi dokumentaciju, jer je zadužnica i dalje evidentirana u Očevidniku u korist tuženika. Tuženik je dostavio Ugovor o cesiji bez dokumentacije iz koje bi se sa sigurnošću moglo zaključiti o tome da je i tražbina iz zadužnice prenesena na treću osobu, neovisno o sadržaju tog pravnog posla. Stoga, budući da je u očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje kao vjerovnik zaveden tuženik, tužitelju se ne može osnovano odbiti pravo postavljanja tog zahtjeva prema tuženiku.

25. U obrazloženju odluke o tom dijelu tužbenog zahtjeva, ocjenjujući tužiteljeve tvrdnje o zastari, prvostupanjski sud je prije svega utvrdio da je zadužnica sastavljena u formi privatne isprave na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis tužitelja kao dužnika i da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Pritom se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-4/18-17 od 19. studenoga 2018. o tome da se „na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. Ovršni zakon „Narodne novine“ broj 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana), primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).“

25.1. Prvostupanjski sud je potom utvrdio da je dostavom zadužnice na naplatu 16. prosinca 2009. kod Raiffeisenbank Austria d.d. prekinut tijek zastare koji je ponovno počeo teći slijedeći dan; da je zadužnica ponovno aktivirana za naplatu 20. prosinca 2011. kod FINA-e čime je zastara prekinuta i počela iznova teći idući dan. Pritom se pozvao i na činjenicu da je u međuvremenu pokrenut stečajni postupak nad tužiteljem poslovni broj St-1696/2011 koji još nije otvoren (rješenje o otvaranju stečajnog postupka od 27. ožujka 2013. je 23. srpnja 2013. ukinuto i predmet je u prekidu, a tuženik je 7. travnja 2013. prijavio tražbinu po ugovoru u iznosu od 206.837,39 kn).

26. Tužitelj u žalbi posebno obrazlaže da tuženik nije dokazao koju tražbinu želi zadužnicom naplatiti, koliko ona iznosi, kada je nastala i dospjela te je li zadužnica podnesena upravo radi ostvarenja te novčane tražbine ili kakve druge. Zato u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda o prekidu zastare podnošenjem na naplatu Fini, a da pritom ni sud ni tuženik ne opisuju identitet tražbine koja bi se zadužnicom naplatila, presudu smatra nerazumljivom, niti je jasno o kojoj je tražbini u tijeku postupak poslovni broj Povrv-1325/2012. Stečajni postupak se ne vodi pa nema ni prekida uslijed prijave. Poziva se na rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima je dopuštena revizija zbog pravnih pitanja vezano uz prekid zastare za tražbinu iz zadužnice u pogledu koje je zatražena izravna naplata putem FINA-e. Tužitelj smatra da su dostavom na naplatu zadužnice FINA-i provedene sve ovršne radnje i da se ovrha smatra provedenom te da je zadužnica djelomično i naplaćena za iznose otisnute na poleđini (12.060,69 kn od 13. kolovoza 2008., iznos od 146,07 kn od 9. prosinca 2008. i iznos od 11.498,61 kn od 17. travnja 2009.) što sud nije uzeo u obzir.

27. Ocjena je ovoga suda da unatoč pravilnom zaključku o prigovoru zastare, zasad nema osnove za prihvaćanje pobijane odluke prvostupanjskog suda niti u tom dijelu, s obzirom na valjanost ugovora stranaka iz kojeg potječe tražbina čije je osiguranje dano predmetnom zadužnicom, o čemu još treba odlučiti. Uz navedeno, osim tvrdnje o zastari tražbine osigurane zadužnicom, tužitelj se pozivao i na neutvrđenost identiteta te tražbine, o čemu sud tijekom parnice nije raspravljao niti ispitao te činjenice.

28. Dakle, zastara nakon prekida počinje teći iznova i vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a). Činjenica je da je tuženik osim u prosincu 2009. i u prosincu 2011. podnio na naplatu zadužnicu koju je tužitelj izdao 21. travnja 2008. radi osiguranja naplate tuženikove tražbine prema tužitelju. To iz razloga što tuženikova tražbina u vrijeme podnošenja zadužnice na naplatu Financijskoj agenciji nije bila podmirena (što tužitelj niti ne tvrdi), a uz navedeno i suprotno tužiteljevim navodima, tuženikovo potraživanje prema tužitelju nije ni bilo zastarjelo, jer otkad je tužitelj izdao zadužnicu i otkad je javni bilježnik ovjerio potpis tužitelja (dužnika) pa do podnošenja zadužnice na naplatu nije protekao petogodišnji rok zastarijevanja iz čl. 225. ZOO-a. Zato se zaključuje da podnošenje zadužnice na naplatu u svakom slučaju ima učinak prekida zastare koja potom počinje teći ispočetka, te da je podnošenje zadužnice na naplatu FINA-i (ili prije banci) radnja kojom vjerovnik pokušava ostvariti svoju tražbinu i takvom se radnjom zastara zato prekida.

29. Trenutak podnošenja zadužnice kao osnova za plaćanje na naplatu Fini ključan je i za upis u Očevidnik osnova za plaćanje i za redoslijed izvršavanja osnova za plaćanje prema nalozima FINA-e. Eventualno povlačenje zadužnice s naplate značilo bi gubljenje redoslijeda prvenstva u Očevidniku osnova za plaćanje, te ujedno onemogućavanje naplate. Pritom se ukazuje da ni sama nemogućnost provedbe ovrhe, odnosno naplate po zadužnici zbog nedostatka novčanih sredstava ne znači da je vjerovnik obveze dužan zadužnicu povući s naplate, a niti je to obveza iz ugovora o leasingu. Riječ je o postupku izravne naplate pred FINA-om na temelju zadužnice, u Očevidniku je tuženik naveden kao vjerovnik pa nastavno treba ispitati sadržaj tražbine i ovlaštenja stranaka u tom pogledu. Osim toga, tužitelj bi mogao tražiti povlačenje zadužnice s naplate i njen povrat tek u slučaju ispunjenja tražbine iz osnovnog posla, odnosno kad je tražbina iz zadužnice u cijelosti naplaćena.

30. S obzirom na sve navedeno, pobijana je presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a), koji će u nastavku postupka uvažavajući upute iz ovog rješenja, po valjanoj ocjeni svih izvedenih dokaza donijeti pravilnu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka.

Zagreb, 26. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić