REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-1371/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Ružice Omazić, suca izvjestitelja i Nevenke Marković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FERO-TERM d.o.o., OIB 69638067216, Donji Stupnik, Gospodarska 17, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Krešimir Škarica i partneri d.o.o. iz Zagreba, Petrova 120/I, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Hrvatske bratske zajednice 1 i umješača HRVATSKE VODE, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB 28921383001, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šunić i partneri j.t.d., Zagreb, Donje Svetice 99a, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2382/2018-61 od 24. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2382/2018-61 od 24. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2382/2018-61 od 24. veljače 2022. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 966.398,24 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 77.360,00 kn (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 79.387,50 kn (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. i 6. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje odlučujući o prigovoru zastare, budući da prema njegovom shvaćanju zastara nije počela teći od dana štetnog događaja 30. srpnja 2014. nego od dana kada je tužitelj saznao i za visinu štete (jer saznanje za štetu obuhvaća i visinu štete), a da je u konkretnom slučaju tužitelj za visinu štete saznao nakon provedenog vještačenja u postupku osiguranja dokaza. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom sporu pozivajući se na odredbu čl. 140. st. 2. Zakona o vodama. Smatra da pasivna legitimacija u konkretnom slučaju proizlazi iz odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji propisuje obvezu Republike Hrvatske za brigu i upravljanje o općim dobrima, a da to što je Republika Hrvatska prenijela na druge (jedinice lokalne samouprave ili javna poduzeća) obvezu održavanja korita ili drugih dijelova odvodnje ne utječe na njenu odgovornost za štetu koja nastane trećim osobama od istjecanja vode iz korita. Ističe da solidarna odgovornost Republike Hrvatske s ostalim osobama koje sudjeluju u održavanju ili upravljanju insfrastrukture koja regulira odvodnju proizlazi iz odredbe čl. 1107. Zakona o obveznim odnosima, kao i da prvostupanjski sud nije utvrdio status spornog potoka u odnosu na Republiku Hrvatsku i da nije dao valjano obrazloženje za što smatra da Republika Hrvatska nije pasivno legitimirana. Konačno, navodi da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda glede primjene pravila o teretu dokazivanja, budući da je potok opasna stvar pa je tužitelj trebao dokazati štetu i štetnu radnju, a tuženik je trebao dokazati oslobađajuće okolnosti, a što nije učinio. Smatra da iz izvedenih dokaza (vještačenja) nije nedvojbeno utvrđen uzrok izlijevanja vode iz korita potoka, a da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Gorana Mazije koji je utvrdio kao jedan od mogućih uzroka plavljenja tužiteljevog skladišta taj da tužitelj nije imao adekvatan sustav odvodnje oborinskih voda, te da vještak pri utvrđenju da se radi enormnoj količini oborina nije uzeo u obzir da nije proglašena elementarna nepogoda. Smatra da je zbog nekritičke ocjene nalaza i mišljenja vještaka počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, te da tuženik nije dokazao s dovoljnom razinom izvjesnosti da je uzrok plavljenja nekretnine tužitelja viša sila, a veća količina vode nije viša sila i ne može biti razlog za oslobađanje od odgovornosti, dok za utvrđenje vještaka da je skladište tužitelja izgrađeno bez građevinske dozvole i da je upitan sustav odvodnje oborinskih voda s nekretnine tužitelja nema valjanih razloga. Odluku o trošku osporava zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje ili ju preinačiti. Zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 25.109,37 kn.

3. Umješač na strani tuženice podnio je odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti te predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva trošak za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 12.087,50 kn.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima spora.

6. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u visini od 966.398,24 kn. Tužitelj tvrdi da mu je šteta nastala poplavom njegovog skladišta u Sesvetama, Zagrebačka 49, uzrokovanom izlijevanja potoka iz korita 30. srpnja 2014., zbog čega je došlo do oštećenja uskladištenih stvari i oprema, pa je po prijedlogu tužitelja provedeno osiguranje dokaza radi utvrđenja opsega nastale štete. Smatra da je tuženica kao vlasnica potoka pasivno legitimirana za predmetnu štetu. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare, osporio je pasivnu legitimaciju te osnovanost i visinu zahtjeva za naknadu štete.

7. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je utvrdio da je nastupila zastara potraživanja, da tuženik nije pasivno legitimiran te da tužitelj nije dokazao postojanje kumulativno propisanih pretpostavki za štetu odnosno da na strani tuženika postoji protupravnost u postupanju.

8. Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja, budući da smatra da je šteta nastala tuženiku 30. srpnja 2014. (dan štetnog događaj), a uzimajući u obzir činjenicu da je zbog podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno čl. 168.a st. 3. ZPP-a s danom 25. srpnja 2017. (pet dana prije nastupanja zastare) došlo do zastoja zastarijevanja, te da je računajući od dana kada je okončan postupak mirnog rješenja spora 10. veljače 2018., uz nastavljanje roka zastarijevanja za preostalih pet dana, nastupila zastara potraživanja s danom 15. veljače 2018., i da je stoga tužba podnesena 26. srpnja 2018. podnesena izvan zastarnog roka propisanog odredbom čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO).

9. U pravu je žalitelj da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je zastara počela teći od dana štetnog događaja, plavljenjem skladišta tužitelja (30. srpnja 2014.). Prema članku 230. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila (stavak 1.), a u svakom slučaju za pet godina od kad je šteta nastala (stavak 2.). U pravu je tužitelj da saznanje za štetu podrazumijeva i saznanje za opseg štete. Prema tome, budući da je tužitelj podnio prijedlog radi osiguranja dokaza radi utvrđenja opsega štete na stvarima i opremi koja se nalazila u skladištu, za opseg štete je saznao iz nalaza vještaka sačinjenog u postupku osiguranja dokaza u predmetu poslovni broj R1-115/2014. Iz podataka u spisu proizlazi da je vještak dostavio u predmet spisa poslovni broj R1-115/2014 nalaz 29. srpnja 2015. (list 14. spisa), pa je s obzirom na to da je najranije tog dana tužitelj saznao za opseg štete (i bez uračunavanja roka zastoja zastarijevanja) evidentno da do dana podnošenja tužbe 26. srpnja 2018. nije nastupila zastara budući da još nije istekao zastarni rok od tri godine.

10. Glede ocjene pasivne legitimacije prvenstveno treba reći da se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 140. st. 2. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 130/11, 56/13 i 14/14; dalje: ZV). Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na taj Zakon o vodama budući da je bio na snazi i primjenjivao se u vrijeme štetnog događaja, međutim odredba čl. 140. tog Zakona propisuje sadržaj, oblik i način vođenja vodne dokumentacije (....), dok je odredbama čl. 15., 105., 107., 115., 1016., 122. i 133. propisana tko obavlja zaštitu od štetnog djelovanja vode, na način da uređuje i održava vodotoke radi zaštite od štetnog djelovanja vode, u koje spada i zaštita od bujičnih tokova, a na što se poziva tužitelj budući da tvrdi da mu je šteta nastala uslijed izlijevanja potoka kao posljedice njegovog neodržavanja. Prema čl. 15. Zakona o vodama javnim vodnim dobrom (što je i predmetni potok) upravljaju Hrvatske vode, te se upravljanjem smatra održavanje, korištenje čuvanje javnog vodnog dobra za namjene kojima javno dobro služi, a prema čl. 115. Hrvatske vode upravljaju obranom od poplava pa i bujica. Odredbom čl. 122. propisano je da su bujični tokovi povremeni ili stalni vodotoci u kojima zbog intenziteta oborina i/ili topljenja snijega nastaju nagle promjene u protjecanju vode, uslijed čega se mogu ugroziti život i zdravlje ljudi, njihova imovina (....). Prema odredbi čl. 125. tog Zakona građevine oborinske odvodnje s javnih površina i iz građevina iz stavka 1. ovoga članka koje se na njih imaju priključiti, u građevinskim područjima, grade i održavaju jedinice lokalne samouprave iz svog proračuna. Za štete nastale štetnim djelovanjem vode (poplave, bujice, led i dr.) izvan vodnog dobra odgovara se po osnovi krivnje (čl. 133. st. 1. Prema odredbi čl. 188. ZV-a Hrvatske vode za svoje obveze odgovaraju cijelom imovinom, te Republika Hrvatska solidarno i neograničeno odgovara za obveze Hrvatskih voda. Dakle, za eventualne propuste u zaštiti od posljedica bujičnih tokova, odnosno za štetu nastalu kao posljedicu neodržavanja vodotoka (prelijevanjem potoka) odgovaraju solidarno, kako osobe koje upravljaju i održavaju vodotoke tako i Republika Hrvatska. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženica u konkretnom slučaju nije pasivno legitimirana za predmetnu štetu, budući da iz navedenih mjerodavnih odredbi Zakona o vodama proizlazi suprotno.

11. U pravu je žalitelj da je glede prigovora pasivne legitimacije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

12. Unatoč svemu navedenom, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev, budući da je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost tuženice za predmetnu štetu.

13. Prvostupanjski sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske i hidrološke struke radi utvrđenja uzroka plavljenja skladišta tužitelja, odnosno je li zbog štetne radnje tuženika (propusta u održavanju vodotoka – potoka) došlo do štetnog događaja uslijed kojeg je nastala šteta tužitelju uništenjem i oštećenjem uskladištenih stvari i opreme.

14. Iz nalaza i mišljenja vještaka Borisa Kukića sud je utvrdio kako vještak nije mogao utvrditi uzrok plavljenja odnosno da li postojeća regulacija potoka zadovoljava potrebe odvodnje sadašnjih potreba, ali je naveo da postoji mogućnost da je došlo do „začepljenja“ profila uslijed nanosa smeća, šljunka, mulja koji je bujica poslije odnijela, te da je uspor mogla izazvati instalacija u rešetki. Vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio i to da je skladište tužitelja izgrađeno ilegalno (bez potrebne suglasnosti Hrvatskih voda za izgradnju skladišta) i to na nižoj razini od tla. Parnične stranke i umješač su prigovorili nalazu i mišljenju vještaka, a vještak je u usmenom očitovanju ostao kod pisanog nalaza i mišljenja, te je naveo da pri izradi nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir hidrološke uvjete i zašto.

15. Dakle, iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da vještak nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li do izlijevanja potoka došlo zbog neadekvatnog održavanja, a budući da pri izradi nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir hidrološke uvjete, sud je odredio novo vještačenje po vještaku Goranu Maziji na okolnost svih uzroka plavljenja, ne samo izlijevanja iz korita potoka nego i utjecaja slivnih voda na nekretninu tuženika.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka Gorana Mazije sud je utvrdio da je vještak mišljenja kako enormne padaline tijekom cijelog 30. srpnja 2014. predstavljaju ekstrem i višu silu na koju nitko nije mogao utjecati i da je to uzrok plavljenja skladišta tuženika. Vještak je u očitovanju na tužiteljeve primjedbe na nalaz i mišljenje obrazložio zašto se količina kiše koja je padala tog dana smatra višom silom, te je naveo da su na dan štetnog događaja pale tolike količine kiše koje su u kombinaciji s prethodnim kišnim razdobljem i tlom natopljenim kišom mogle prouzročiti bujične poplave. U odnosu na protok cijevi je utvrdio da protok cijevi nije mogao biti veći od maksimalnog protoka, ali da su ti maksimalni protoci višestruko manji od količine oborina koje su tog dana pale. Ukazao je i na to da je ta enormna količina oborina pala na okolne nekretnine koje se visinski nalaze iznad (nelegalne) nekretnine - skladišta tužitelja pa da su stoga se sve vode s okolnih nekretnina gravitacijski spuštale na nekretninu tužitelja.

17. Prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka ocjenjujući ga stručnim i argumentiranim, te je zaključio da je do plavljenja tužiteljevog skladišta došlo isključivo zbog enormne količine oborina, pri čemu je uzeo u obzir da je skladište tuženika izgrađeno bez izdane suglasnosti Hrvatskih voda (kao obveznog uvjeta gradnje) i to na nižoj razini od tla. Navedeni zaključak prihvaća i ovaj sud jer je vještak u očitovanju na primjedbe tužitelja na njegov pisani nalaz i mišljenje, dao argumentirane i detaljno obrazložene razloge zbog kojih ostaje kod nalaza i mišljenja. Osim toga, valja istaknuti da je u pravu žalitelj da za predmetnu štetu nije odlučno to što se radilo o nelegalno izgrađenom skladištu. Međutim, odlučno je upravo to što je skladište izgrađeno ispod nivoa tla, a što je utjecalo na plavljenje skladišta kako je utvrdio i obrazložio vještak Goran Mazija.

18. Prema tome, ovaj sud suprotno žalbenim navodima smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao štetnu radnju glede predmetne štete budući da vještak Boris Kukić nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je do izlijevanja potoka (bujičnih voda uslijed enormnih padalina) došlo usred neadekvatnog održavanja potoka, dok je iz nalaza i mišljenja vještaka Gorana Mazije utvrdio da je uzrok plavljenja enormna količina kiše kao i činjenica da je skladište ispod razine okolnih nekretnina, te da skladište u vrijeme štetnog događaja prema starim orto foto slikama nije imalo kvalitetno izveden sustav odvodnje oborinskih voda. Valja istaknuti da se sporna činjenica mora sa sigurnošću utvrditi i da nije dovoljno dopustiti mogućnost propusta u održavanju. Budući da tužitelj nije dokazao postojanje svih kumulativno propisanih pretpostavki odgovornosti za štetu, pravilno je primjenom odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21) prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. Na kraju valja reći da s pravom ukazuje žalitelj na nepravilnu primjenu odredbe čl. 221.a ZPP-a. Naime, iako se u obrazloženju presude prvostupanjski sud pozvao na tu zakonsku odredbu, nije ju primijenio u njenom stvarnom značenju, nego samo načelno kao (pogrešan) razlog zbog kojega odbija tužbeni zahtjev. Ta odredba glasi: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“ i očito je da se odnosi na procesne radnje dokazivanja bitnih činjenica tako da će sud uzeti da neka bitna činjenica ne postoji ako neka stranka na kojoj je teret dokazivanja ne dokaže njeno postojanje. U ovoj pravnoj stvari sud je sa sigurnošću utvrdio da ne postoje sve pretpostavke odgovornosti za štetu propisane odredbom čl. 1045. ZOO-a (štetna radnja odnosno propust u održavanju vodotoka) i odbio tužbeni zahtjev, pa uopće nije bilo potrebe pozivati se na ovu odredbu.

20. Tužitelj odluku o trošku žalbom pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari te nije navodio druge razloge zbog kojih bi odluka u tom dijelu bila nepravilna.

21. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 26. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić

Broj zapisa: 9-30858-216ed

Kontrolni broj: 0a158-17f4b-7c50c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Mirta Matić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.