REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-445/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D. P., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 23. studenog 2020., broj: 24. Pp J-1400/2020, u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. D. P. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. D. P. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 50,00 EUR (pedeseteura) / 376,73 HRK (tristosedamdesetšestkunaisedamdesettrilipe)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 23. studenog 2020., broj: 24. Pp J-1400/2020, proglašen je krivim okr. D. P. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 5.100,00 kuna, u koju se lišenje slobode 2. i 3. listopada 2020. uračunava kao 600,00 kuna pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 4.500,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 45 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 380,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem branitelja iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J., zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe da „presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni“. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

6. Međutim, po ocjeni ovog suda, citirana tvrdnja žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka svodi se na puko parafraziranje zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala. Iz navedenog razloga, žalbena tvrdnja o počinjenoj ovoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka nije se mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

7. Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ističe se i tvrdnjom da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, koja tvrdnja se obrazlaže činjenicom da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 285. st. 6. Zakona o kaznenom postupku i žrtvu nasilja I. P. pogrešno upozorio da ima pravo na blagodat nesvjedočenja na temelju čl. 285. st. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku, pri čemu se poziva na stav Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Jž-262/2019.

8. Razmatrajući ove žalbene navode, ocijenjeno je da nisu osnovani. Naime, iako je točno da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl. 285. st. 6. Zakona o kaznenom postupku i žrtvu nasilja I. P. pogrešno upozorio da ima pravo na blagodat nesvjedočenja, koju blagodat I. P. nije prihvatila, ta činjenica ne dovodi do nezakonitosti iskaza navedene svjedokinje. Neosnovano smatra okrivljenik da se stav Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, izražen u odluci Jž-262/2019, može primijeniti u ovom prekršajnom predmetu, jer se u tom predmetu radilo o procesnoj situaciji kada je žrtva nasilja, koja je također pogrešno upozorena da ima pravo na blagodat nesvjedočenja, prihvatila navedenu blagodat i po toj osnovi uskratila svoj iskaz, zbog čega je Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio da prvostupanjski sud nije proveo sve potrebne i dostupne dokaze i prvostupanjsku presudu ukinuo s osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, neosnovano se u žalbi tvrdi da činjenica pogrešnog upozorenja o pravu na blagodat nesvjedočenja dovodi do nezakonitosti dokaza, a u ovom konkretnom predmetu, s obzirom na činjenicu da žrtva nasilja I. P. nije prihvatila blagodat nesvjedočenja, na koje pravo je pogrešno upozorena, nema utjecaja ni na stupanj potpunosti utvrđenja odlučnih činjenica.

9. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

10. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na diskreditiranje iskaza žrtve nasilja. Međutim, suprotno tvrdnjama u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedokinji žrtvi nasilja I. P. s obzirom da je ista iskazivala neproturječno, a što jasno upućuje na vjerodostojnost njenog iskaza, za razliku od obrane okrivljenika koja je proturječna sama sebi, a i žalbenim navodima. Naime, okrivljenik je u obrani koju je iznio na prvostupanjskom sudu naveo da je „u jednom trenutku gađao šlapom zavjesu, dok je bio udaljen od supruge nekih 2-3 metra a ona se nalazila pored zavjese“, dok je u pisanoj obrani tvrdio da je „bacio šlapu prema tlu te je ista pogodila zavjesu u donji dio koji se pruža prema tlu“; u žalbi ističe da je žrtva nasilja „napala okrivljenika nakon što ga je pokušala pogoditi šlapom“, a u obrani uopće nije iskazivao da ga je žrtva nasilja „pokušala pogoditi šlapom“, nego je o tome iskazivala žrtva nasilja rekavši da ju je okrivljenik pogodio papučom a ona je „uzela papuču i vratila mu natrag odnosno gađala ga no promašila ga je“; u žalbi tvrdi da ga je žrtva nasilja „uspjela ozlijediti i to tako da ga je čašom udarila u glavu“, a u obje svoje obrane tvrdi da ga je žrtva nasilja „pokušala pogoditi“ čašom ali da joj je on uspio čašu izbiti iz ruke. Osim navedenog, nakon što je žrtva nasilja iznijela svoj iskaz, okrivljenik je osporavao samo onaj dio njenog iskaza u kojem tvrdi da ju je bacio na krhotine čaše, kao i onaj dio iskaza u kojem je ista navela da ju je on uhvatio za vrat, u vezi koje primjedbe ovaj sud primjećuje da je sam okrivljenik, u obrani koju je iznio na prvostupanjskom sudu, dopustio mogućnost da je žrtvu nasilja uhvatio za vrat. SMS korespondencija, na koju se okrivljenik poziva, ni po ocjeni ovog suda, ne dovodi u dvojbu pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica.

11. Slijedom navedenog, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

12. Nadalje, okrivljenik u žalbi ističe i da je odlučna činjenica nazočnosti djeteta inkriminiranom događaju utvrđena „tek posredno i sa nedovoljnim stupnjem sigurnosti“. Ovim žalbenim navodom, okrivljenik očigledno ističe povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava (a posredno i odluku o kazni), smatrajući da nije bilo mjesta primjenu kvalfikatornog elementa iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Međutim, ovaj sud smatra da ni ova žalbena tvrdnja nije osnovana. Naime, i okrivljenik i žrtva nasilja izrijekom su naveli da je njihova malodobna kćer bila u svojoj sobi, iz koje je, u jednom trenutku, dok je inkriminirani događaj trajao, izašla i prišla im, pri čemu su njihovi iskazi suglasni i po pitanju u kojem su se položaju okrivljenik i žrtva nasilja nalazili kada im je kći prišla. Kod takvog stanja stvari, nikako se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je nazočnost djeteta inkriminiranom događaju utvrđena „tek posredno i sa nedovoljnim stupnjem sigurnosti“, jer za primjenu kvalifikatorne okolnosti počinjenja prekršaja nasilja u obitelji u nazočnosti djeteta nije nužno da je dijete prisutno cijelom inkriminiranom događaju. U ovom prekršajnom predmetu nije uopće sporno da je mlt. L. P. bila neposredno izložena atmosferi nasilja u obitelji, zbog čega su se u ponašanju okr. D. P. ostvarila sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim.

13. Stoga, nije osnovana ni žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

14. Odluku prvostupanjskog suda o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik pobija tek posredno, kao posljedicu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, koja povreda, kao što je to prethodno obrazloženo, nije ostvarena. No, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

15. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 7.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana pa je okrivljeniku prije svega izrečena blaža vrsta kazne, a osim toga izrečena je u visini koja je daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma. Imajući na umu prethodno navedeno te cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja, pri čemu se naročito misli na činjenicu da je okrivljenik proglašen krivim da je počinio teži oblik nasilja, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 50,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

17. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. travnja 2023.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja, CSS i tužitelja.