Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-678/2021-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u P.-P., protiv tuženika Z. S. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 2 P- 168/2020-6 od 15. siječnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj 26. travnja 2023.

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj 2 P-168/2020-6 od 15. siječnja 2021. godine, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I izreke) utvrđeno je postojanje tražbine tužitelja od 49.473,32 kuna, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. ožujka 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. U točki II izreke odlučeno je kako slijedi:

„Novčana tražbina tužitelja utvrđena stavkom I izreke ove odluke i novčana tražbina tuženika utvrđena presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr- 40/17 od 10. srpnja 2017. godine lipnja 2014. godine međusobno se prebijaju, te se nalaže tužitelju Republici Hrvatskoj da tuženiku Z. S. isplati razliku između tražbina u prijeboju, i to na način da:

=23.679,74 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi H.n.b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine na dalje uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena teče na:

- na iznos od 2.699,69 kuna od 15. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 408,70 kuna od 15. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.265,92 kuna od 15. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3.087,86 kuna od 15. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4.079,03 kuna od 15. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.116,14 kuna od 15. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.934,79 kuna od 15. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2.602,39 kuna od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3.370,44 kuna od 15. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3.114,78 kuna od 15. studeni 2008. godine do isplate,

=11.385,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. srpnja 2017. godine do isplate po stopi nastaloj uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena umanji za

=49.473,32 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. ožujka 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena“.

3. U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se od tuženika zahtijeva isplata zakonske zatezne kamate na iznos od 49.473,32 kuna od 03. studenoga 2016. godine do 28. veljače 2017. godine.

4. U točki IV. izreke određeno je da će svaka stranka snositi svoj trošak. 5. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP).

6. U žalbi u glavnome navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, te proturječna sama sebi i razlozima presude, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. U vezi toga ističe kako je sud prvog stupnja pogrešno postupio kada je u izreci pobijane presude naložio istome da tuženiku isplati razliku između tražbina u prijeboju, jer da u slučaju da je tuženikova tražbina veća od njegove sud o postojanju te tražbine može odlučiti samo do iznosa tužiteljeve tražbine, a nije u takvom slučaju ovlašten donijeti presudu kojom se tužitelju nalaže izvršenje bilo kakve tražbine.

8. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odnosno nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je u pobijanoj presudi postupajući po prigovoru tuženika radi prijeboja propustio izvršiti izračun tražbina tužitelja i tuženika, i to samostalno ukoliko smatra da je takav izračun moguće na taj način utvrditi, a podredno utvrditi navedeno putem financijskog vještačenja, te da je propustio izračunati iznos glavnice, zateznih kamata i troškova parničnog postupka koji se prebijaju, te odlučiti o preostalom dijelu njegovog tužbenog zahtjeva.

9. Tužitelj ističe kako pravomoćna presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-40/17 od 10. srpnja 2017. godine predstavlja novu pravnu osnovu na temelju koje će tuženik moći tražiti naplatu, pa da je obveza istoga na povrat naplaćenog iznosa na temelju pravomoćne presude istog suda poslovni broj P-326/13 od 29. studenoga 2013. godine bezuvjetna, jer da je nakon ukidanja te presude ona ostala bez učinka.

10. Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

11. Odgovor na žalbu nije podnesen.

12. Žalba je osnovana.

13. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 49.473,32 kuna, sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 03. studenoga 2016. godine do isplate, kojeg temelji na tvrdnjama da je tuženik taj iznos stekao bez osnove, a da je tuženik u vezi tog zahtjeva istaknuo prigovor prijeboja.

14. Nadalje utvrđuje da je Općinski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj P- 326/13 od 29. studenoga 2013. godine naložio tužitelju da isplati tuženiku iznos od 23.679,74 kuna, sa zateznim kamatama na ime neisplaćene naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, te troškove postupka u visini od 15.312,50 kuna, koja presuda je u odnosu na dosuđenu glavnicu i zatezne kamate potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-145/14 od 18. travnja 2014. godine, dok je ista odluka preinačena u pogledu dosuđenih parničnih troškova na način da je tuženiku odmjerena naknada tih troškova u visini od 9.965,50 kuna, pri čemu utvrđuje da je na temelju potonjih odluka dana 13. studenoga 2014. godine iz sredstava tužiteljice naplaćen u korist tuženika iznos od 49.473,32 kuna. Međutim, prvostupanjski sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revr-1312/14 od 03. studenoga 2016. godine ukinuo navedene presude Općinskog suda u Puli-Pola i Županijskog suda u Puli- Pola, te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

15. Sud prvog stupnja utvrđuje da je Općinski sud u Puli-Pola u ponovnom postupku donio dana 10. srpnja 2017. godine presudu poslovni broj Pr-40/17 kojom je naložio tužitelju da isplati tuženiku iznos od 23.679,74 kuna sa zateznim kamatama, na ime neisplaćene naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, kao i troškove postupka u iznosu od 11.385,50 kuna, koja odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž R-8/2019 od 30. travnja 2019. godine.

16. Nastavno utvrđuje da je u trenutku kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revr-1312/14 od 03. studenoga 2016. godine ukinuo navedenu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, otpala pravna osnova po kojoj je tuženiku isplaćen iznos od 49.473,32 kuna, pa da je tuženik od primitka te odluke dana 01. ožujka 2017. godine bio dužan vratiti naplaćeni iznos tužitelju, te da isti od tog trenutka više nije bio pošteni stjecatelj, slijedom čega pozivom na odredbe članaka 1111. stavak 1. i 3. i 1115. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u nastavku teksta: ZOO) odlučuje kao u točkama I i III. izreke pobijane presude.

17. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik po osnovi pravomoćne presude tog suda poslovni broj Pr-40/17 od 10. srpnja 2017. godine ima prema tužitelju tražbinu u jednakom iznosu glavnice i kamata kao što je bila i njegova tražbina prema tužitelju iz gornje ukinute odluke, tj. u iznosu od 23.679,74 kuna, sa sporednim potraživanjem, ali da je istome dosuđen viši trošak postupka.

18. Pri tome utvrđuje da se radi o uzajamnim dospjelim novčanim tražbinama, pa pozivom na odredbu članka 195. ZOO-a utvrđuje osnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja, slijedom čega odlučuje na način kako je naznačeno u točki II izreke pobijane odluke.

19. Prethodno tome, utvrđuje kako okolnost da čitav prisilno naplaćeni iznos (dio koji se odnosi na uplaćene poreze, prireze i doprinose) nije isplaćen tuženiku ne predstavlja zapreku da se utvrdi postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u situaciji kada se zbog istaknutog prigovora radi prebijanja ne nalaže vraćanje stečenoga bez osnove, pa da je samim time neosnovan i prigovor tuženika o apsolutnoj nenadležnosti suda o zahtjevu za vraćanje neosnovano plaćenog iznosa na ime poreza, prireza i doprinosa, u smislu odredbe članka 127. stavak 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20), te odredbe članka 235. Zakona o doprinosima („Narodne novine“ br. 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18).

20. Utvrđujući da je tužitelj uspio s većim dijelom svojeg zahtjeva, a da je zbog prigovora prijeboja u obvezi isplatiti tuženiku razliku tražbine, o troškovima postupka odlučuje kao u točki IV. izreke pobijane presude, pozivom na odredbu članka 154. stavak 4. ZPP-a.

21. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

22. Međutim, u pravu je tužitelj kada ističe da je izreka pobijane prvostupanjske odluke nerazumljiva i sama sebi proturječna, čime je počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

23. Naime, iz pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je iz sredstava tužitelja naplaćen u korist tuženika iznos od 49.473,32 kuna, sve temeljem pravomoćne presude tog suda poslovni broj P-326/13 od 29. studenoga 2013. godine, koja je (zajedno sa drugostupanjskom presudom) ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1312/14 od 03. studenoga 2016. godine, čime je prema pravilnom utvrđenju suda nastala u smislu odredbe članka 1111. stavak 3. ZOO-a obveza tuženika na povrat gore naplaćenog novčanog iznosa tužitelju, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je tuženik primio potonje rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sve u skladu s odredbom članka 1117. stavak 2. ZOO-a.

24. Isto tako, pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik ima prema tužitelju tražbinu koja potječe iz pravomoćne presude istog suda poslovni broj Pr- 40/17 od 10. srpnja 2017. godine, kojom je naloženo tužitelju da tuženiku isplati iznos od 23.679,74 kuna, sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.385,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, sve u skladu sa sadržajem priložene presude tog suda.

25. U vezi toga valja navesti kako iz sadržaja spisa proizlazi da tuženik ne tvrdi da je tužiteljevo potraživanje koje je predmet ovog spora već ranije prestalo građanskopravnom kompenzacijom, već na ročištu koje je u ovoj pravnoj stvari održano dana 01. rujna 2020. godine (list 41 spisa) sadržajno ističe prigovor radi prebijanja, dakle procesno-pravni prigovor, pa u takvoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe članka 195. ZOO-a na koju se pogrešno pozivaju tuženik i prvostupanjski sud, jer ta odredba regulira pitanje građanskopravnog prijeboja (kompenzacije), o čemu se ovdje ne radi.

26. Pri tome na žalbene navode tužitelja koji ističe kako pravomoćna presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-40/17 od 10. srpnja 2017. godine predstavlja novu pravnu osnovu na temelju koje će tuženik moći tražiti naplatu, pa da je obveza istoga na povrat naplaćenog iznosa na temelju pravomoćne presude istog suda poslovni broj P-326/13 od 29. studenoga 2013. godine bezuvjetna, jer da je nakon ukidanja te presude ona ostala bez učinka, valja odgovoriti da navedeno ne predstavlja zapreku da se tuženik u ovoj parnici njegovom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa suprotstavi prigovorom radi prebijanja, i to pozivom na tražbinu koja potječe iz pravomoćne presude suda prvog stupnja poslovni broj Pr- 40/17 od 10. srpnja 2017. godine, u vezi čega je neosnovano pozivanje tužitelja na stajališta sudske prakse koja citira u svojoj žalbi, jer se te odluke ne odnose na situaciju u kojoj je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

27. Stoga je s obzirom na istaknuti prigovor radi prijeboja o takvom prigovoru valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 338. stavak 3. ZPP-a, što znači da je u slučaju da sud utvrdi kako postoji tužiteljeva tražbina trebalo o postojanju te tražbine donijeti deklaratornu presudu, pri čemu s obzirom na činjenicu da tuženikova tražbina prema tužitelju iz pravomoćne presude tog suda poslovni broj Pr-40/17 od 10. srpnja 2017. godine već egzistira, izreka presude ne sadrži onaj dio kojim se utvrđuje postojanje tuženikovog potraživanja. Nakon toga, potrebno je konstitutivnom odlukom suda izvršiti prijeboj međusobnih tražbina tužitelja i tuženika, pri čemu, ako je tužiteljeva tražbina veća od tražbine tuženika, treba naložiti tuženiku da ispuni nekompenzirani dio tužiteljeve tražbine, a odbiti tužbeni zahtjev za njegov kompenzirani dio. Ako su pak obje tražbine jednake, sud treba odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, jer je njegova tražbina u tom slučaju u cijelosti kompenzirana, a jednako treba postupiti i kad je tuženikova tražbina veća od tužiteljeve, jer o dijelu tuženikove tražbine koja prelazi iznos tužiteljeve tražbine sud u toj procesnoj situaciji nije ovlašten odlučivati. Dakle, iz navedenog slijedi da sud prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru radi prebijanja ne može donijeti odluku kojom nalaže tužitelju ispunjenje tražbine tuženiku.

28. S tim u vezi valja navesti kako iz točke II izreke pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije na pravilan način odlučio o istaknutom prigovoru radi prebijanja, jer je tom odlukom protivno onome što je navedeno u točki 27. obrazloženja ovog rješenja neosnovano naložio tužitelju da isplati tuženiku odgovarajući novčani iznos, pri čemu je sve kada bi i bilo dopušteno obvezivati tužitelja na isplatu određenog novčanog iznosa tuženiku nejasno o kojem bi se to točno iznosu radilo. Osim toga, pobijana presuda nerazumljiva je i u dijelu točke II izreke u kojem se spominje presuda tog suda poslovni broj Pr-40/17 od 10. srpnja 2017. godine i iz lipnja 2014. godine, pa je nejasno o kojoj se točno presudi odnosno kojeg točno datuma donošenja radi.

29. Uz navedeno, valja navesti i kako osnovano žalitelj ističe da je sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude propustio utvrditi točan iznos glavnice, zateznih kamata i parničnih troškova koji se prebijaju, a osobito kolika je točno visina tražbine tuženika prema tužitelju koja potječe iz pravomoćne presude istog suda poslovni broj Pr-40/17 od 10. srpnja 2017. godine, pa je ostalo neutvrđeno da li je tražbina tuženika iz potonje presude manja ili veća (i za koliko) od predmetne (utužene) tražbine tužitelja.

30. Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a valjalo u cijelosti ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

31. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke ovog rješenja.

32. U nastavku postupka sud prvog stupnja će vodeći računa o razlozima zbog kojih je ukinuta pobijana presuda ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja, te u vezi toga i o istaknutom prigovoru tuženika radi prebijanja, odnosno donijeti novu i zakonitu odluku, uključujući i odluku o troškovima ovog postupka.

U Rijeci 26. travnja 2023.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar,v.r

.