Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-1877/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Emanuelu Matešiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2765/2021-10 od 24. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2765/2021-10 od 24. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda citiranom izreci odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, da isplati tužitelju ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 887.000,49 kn sa zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 12. travnja 2018. pa do isplate, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, da nadoknadi tužitelju ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 33.262,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje a tužitelju dosudi parnični trošak uvećan za trošak žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je odštetni zahtjev tužitelja od 887.000,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. travnja 2018. do isplate.

6. Taj zahtjev tužitelj temelji na činjenici da je tuženik 11. travnja 2018. na temelju rješenja prvostupanjskog suda Z-19452/2018-2 od 11. travnja 2018. uknjižen kao vlasnik nekretnine zk.č.br. 62/1 k. o. [katastarska općina], u naravi nerazvrstana cesta, Ulica Vale Vouka od 1319 m2 a da tužitelj nije izvlašten niti mu je plaćena bilo kakva naknada iako je prethodno bio suvlasnik nekretnina diobom kojih je nastala nekretnina u vlasništvu tuženika. Smatra da mu je time nastala šteta u iznosu koji odgovara tržišnoj sti nekretnina faktički izvlaštenih u korist tuženika, a koja, uvažavajući njegov suvlasnički udio na tim nekretninama iznosi upravo utuženih 887.000,49 kn.

7. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno, da je nekretnina zk.č.br. 62/1 k. o. [katastarska općina] od 1319 m2, u naravi Ulica Vale Vouka - nerazvrstana cesta u vlasništvu tuženika Grada Zagreba. Nije sporno niti to da je ista izgrađena na dijelovima ranijih zemljišnih čestica koje su bile u suvlasništvu tužitelja. Naposljetku, nije sporno niti to da nije proveden postupak izvlaštenja te da tužitelj nije dobio naknadu za nekretnine od kojih je diobom formirana nekretnina koja je sada nerazvrstana cesta – Ulica Vale Vouka u vlasništvu tuženika.

8. Sporno je i u ovoj žalbenoj fazi postupka je li nastupila zastara zahtjeva tužitelja, odnosno kada je počeo teći zastarni rok za isti.

9. Prema iskazu tužitelja i njegove sestre IV, saslušanih u postupku, sporna nekretnina je u javnoj uporabi od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća i to prvo kao poljski put, kasnije makadamski put, da bi 1995. postala asfaltirana ulica. Pritom je do formiranja javnog puta došlo uz suglasnost tužitelja i njegovog oca i pravnog prednika. U tom su smislu prihvaćene tvrdnje tuženika o tome da je već 1. siječnja 1997. predmetna nekretnina bila kategorizirana kao nerazvrstana cesta, a kako i proizlazi iz uvjerenja nadležnog Gradskog ureda tuženika od 27. veljače 2017. (list 75 spisa). Tome u prilog govori i iskaz tužitelja kada je naveo da je prvi puta još 2000. zahtijevao od tuženika uređenje predmetne ulice. Iz toga proizlazi da je tužitelj već tada odgovornim za održavanje i upravljanje predmetne ulice, iako je još uvijek bio uknjižen kao suvlasnik nekretnina na kojima je ona izgrađena, smatrao upravo tuženika.

10. Tuženik je vlasništvo predmetne nekretnine stekao na temelju članaka 131. i 133. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014., 110/2019., 144/2021., dalje: ZOC) koji je stupio na snagu 28. srpnja 2011. Zbog toga, jer je riječ o izvornom stjecanju vlasništva, nije odlučna činjenica da je uknjižba istog prava vlasništva dopuštena (tek) rješenjem Zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda od 11. travnja 2018. Predmet ovog postupka nije vlasništvo predmetne nekretnine nego obveznopravni zahtjev tužitelja koji u skladu s općim propisima, jer postupak izvlaštenja nije proveden, traži naknadu štete u visini neisplaćene naknade za oduzeto zemljište.

11. Taj zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku.

Tužitelj ne može više zahtijevati povrat stvari odnosno posjed sporne nekretnine zbog izgradnje Ulice Vale Vouka, a prema prethodno navedenom, zastarni rok počeo je teći upravo kada on više nije mogao zahtijevati povrat nekretnine, jer je na zemljištu u suvlasništvu tužitelja izgrađena spomenuta cesta. Iz uvjerenja nadležnog Gradskog ureda tuženika, a što nije dovedeno u pitanje saslušanjem tužitelja i svjedokinje IV već je naprotiv potvrđeno, utvrđeno je da je predmetna nekretnina bila nerazvrstana cesta koja se koristila za promet vozila i koja je bila pristupačna većem broju korisnika najkasnije 1. siječnja 1997. Stoga, računajući zastarni rok od tog datuma, a uz primjenu tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO/78) koji je u odredbi članka 371. propisivao opći zastarni rok od pet godina, imajući na umu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2021. prvostupanjski sud zaključuje da je zahtjev tužitelja u svakom slučaju zastario prije podnošenja tužbe.

12. Tužitelj se u postupku, kao i u žalbi pozvao na presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) za koje prvostupanjski sud ocjenjuje, da nisu primjenjive u ovom predmetu. U tim je presudama ESLJP utvrdio povredu prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva (zajamčeno člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju) jer je ocijenjeno da lišenje prava vlasništva podnositelja nije bilo izvršeno na temelju zakona. Imajući na umu da stavak 2. članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju priznaje pravo državama uređenje upotrebe vlasništva donošenjem zakona, to je vlasništvo tuženika koje je na predmetnoj nekretnini stečeno na temelju članak 131. i 133. ZOC- a stečeno uz poštivanje načela zakonitosti. Osim toga u dostavljenoj je praksi ESLJP-a povreda prava na mirno uživanje vlasništva utvrđena i stoga što je nacionalna sudska praksa o tzv. konstruktivnim izvlaštenjima dovela do toga da se to pravilo primjenjuje nedosljedno pa da nije riječ o predvidivoj situaciji. Zbog toga podnositelji nisu do dostave sudske odluke u svom predmetu mogli sa sigurnošću znati da im je oduzeto njihovo zemljište. U ovom parničnom predmetu tužitelj nije mogao imati takve sumnje imajući na umu ZOC koji je stupio na snagu još u srpnju 2011. Sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare zahtjeva za naknadu za oduzeto zemljište prema općim pravilima obveznog prava (kad postupak izvlaštenja nije proveden) stabilna je i predvidiva (primjerice U-III-5723/2016 od 7. svibnja 2019., Rev 1973/2014 od 12. travnja 2016., Rev-2284/2011 od 23. travnja 2014. i Rev-754/2011 od 28. rujna 2011.) U tom smislu tužitelj ne može s uspjehom tvrditi da 12. travnja 2021. (kad je podnesena predmetna tužba) sudska praksa u primjeni općeg zastarnog roka za odštetni zahtjev koji je u njegovoj tužbi postavljen nije bila predvidiva, a prema istoj potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku prema odredbi čl. 371. ZOO - ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je kasnije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete - ako je riječ o odštetnom zahtjevu.

13. Odredbama čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je, da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala, pri čemu, kako pravilno navodi prvostupanjski sud, pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta.

14. Tužitelj u žalbi, u bitnom, ističe da je tek rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Z-19542/18-2 od 11. travnja 2018., kojim je tuženik upisan kao vlasnik spornog zemljišta, saznao u čiju je korist njegovo vlasništvo oduzeto, jer postupak izvlaštenja nije proveden, te za koje bi dijelove nekretnine uopće treba tražiti naknadu, jer uvjerenje i kategorizacija ceste kao nerazvrstane nisu sudski ili upravni akt te tužitelju nikada nisu dostavljeni niti postoji postupak u kojem bi ih mogao osporavati.

15. Navedeno je proturječno utvrđenjima u prvostupanjskom postupku, da je predmetna nekretnina bila nerazvrstana cesta koja se koristila za promet vozila i koja je bila pristupačna većem broju korisnika najkasnije 1. siječnja 1997., da se tužitelj upravo tuženiku, još 2000. godine, obraćao radi uređenja ulice, dok tvrdnja, da je tužitelj zajedno s ostalim suvlasnicima gradio put kako bi si olakšali pristup do svojih nekretnina, proturječi navodima žalbe da tužitelj do primitka rješenja Z-19542/18-2 od 11. travnja 2018. nije znao koji su dijelovi njegovog zemljišta oduzeti. Ako je upravo tužitelj po svojim prednicima, iskolčavao, nasipao i konačno asfaltirao sporni put, nelogično je da ne bi znao o kojim se dijelovima njegovog zemljišta radi, te radi toga ne bi mogao podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog oduzimanja zemljišta. Nadalje, u odluci ESLJP na koju se tužitelj poziva, navodi se da je rok zastare od pet godina počeo teći od datuma kad je zemljište nepovratno izmijenjeno – što u konkretnom slučaju nije bilo 11. travnja 2018., nego, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, već 1997. godine.

Dakle, nesporno je da je zemljište bilo potrebno eksproprirati i za to isplatiti naknadu, ali neosnovane su tvrdnje tužitelja da istu nije mogao tražiti sve do 2018. godine, kada je primio rješenje zemljišnoknjižnog odjela iz kojeg proizlazi da je tuženik upisan kao vlasnik spornog zemljišta.

16. Činjenica izgradnje puta na konkretnoj čestici tužitelju je bila poznata daleko prije toga, do stjecanja vlasništva tuženika došlo je po samom zakonu 2011., a tužba je podnesena 12. travnja 2021., pa je osnovano prvostupanjski sud zaključio, da je pravo tužitelja na isplatu naknade zastarjelo. Evidentna gradnja ceste na određenoj nekretnini i njezina evidentna, ustaljena opća uporaba u svojstvu ceste, po prirodi stvari, isključuje mogućnost mirnog uživanja vlasništva nekretnine, što je tužitelju kao i ostalim vlasnicima, bilo poznato već 1997. godine, a rok zastare za traženje naknade za nekretninu koja je ušla u režim javnog dobra teče od trenutka izgradnje ceste, a ne upisa javnog dobra, odnosno vlasništva tuženika, u zemljišne knjige.

17. Radi toga je citirano materijalno pravo pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev odbijen.

18. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

19. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić