REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZAGREBU

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:7 Kž-348/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća, te Mirjane Rigljan i Gordane Mihela Grahovac, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv okrivljene OS, zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenice, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: K-50/2020 od 22. veljače 2022., a objavljene 23. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljene OS kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj: K-50/2020 od 22. veljače 2022., a objavljene 23. veljače 2022., okrivljena OS proglašena je krivom zbog počinjenja produljenog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1., a sve u vezi čl. 52. KZ/11, činjenično opisano izrekom te presude pod toč. 1. i 2. izreke, pa se temeljem čl. 236. st. 2. u vezi sa st. 1., a sve u vezi sa čl. 52. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a temeljem čl. 56. KZ/11 okrivljenici se izriče uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine neće izvršiti ukoliko ista ne počini novo kazneno djelo i to u roku 4 (četiri) godine.

2. Temeljem čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 nalaže se okrivljenoj OS posebna obveza da u roku 10 (deset) mjeseci po pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom, odnosno da oštećenom Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Područnoj službi u Dubrovniku, isplati iznos 83.646,20 kuna.

3. Temeljem čl. 58. st. 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu, ukoliko okrivljenica u danom roku u potpunosti ili većoj mjeri ne ispuni posebnu obvezu izrečenoj na temelju čl. 62. KZ/11.

4. Temeljem odredbe čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, 118/18 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) djelomično se dosuđuje imovinskopravni zahtjev oštećenika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područne službe u Dubrovniku, te se nalaže okrivljenoj OS da u roku 10 (deset) mjeseci isplati oštećenom Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Područnoj službi u Dubrovniku, iznos 83.646,20 kuna, dok se za ostatak imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućuje u parnicu.

5. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka i to paušalni trošak u iznosu 400,00 kuna, kao i trošak branitelja padaju na teret okrivljene OS, koje je dužna podmiriti u roku 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe, uplatom na račun državnog proračuna Republike Hrvatske, model HR64, IBAN: [broj bankovnog računa], poziv na broj odobrenja 6084-3847-502020 (opis plaćanja: troškovi u predmetu 14K- 50/2020).

6. Protiv navedene presude pravovremeno je žalbu podnijela okrivljena OS po branitelju Ivanu Ljubičiću, odvjetniku iz OD Orlić i partneri iz Dubrovnika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona (pogrešne primjene materijalnog prava) te je predložila da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu okrivljenice podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, nalazeći da su navodi žalbe okrivljenice neosnovani te je predložilo da se žalba kao takva odbije.

8. Prije sjednice vijeća u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

9. Žalba okrivljenice nije osnovana.

10. Okrivljena OS smatra da su ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 tvrdeći da su razlozi o odlučnim činjenicama iznijeti u pobijanoj presudi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se nalazi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava, a što sve čini navedene bitne povrede i okolnost da se presuda kao takva ne može ispitati. Objašnjavajući ovaj stav žaliteljica tvrdi da sud ne daje jasne razloge za zaključak da okrivljenica u inkriminiranom razdoblju nije živjela u [adresa], već da je bila samo fiktivno prijavljena.

10.1. Suprotno navedenim tvrdnjama žaliteljice, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da je okrivljenica počinila kazneno djelo prijevare na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, te je za svoje zaključke dao valjano i argumentirano obrazloženje.

10.2. Naime, iako žaliteljica nastoji osporavajući pobijanu presudu dokazati svoje navode, te u žalbi iznosi prigovore koji se međusobno nadopunjavaju, a u naravi čine bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, suština prigovora je da žaliteljica smatra da prvostupanjski sud nije obrazložio kome je nešto lažno predočio i koga je održavao u lažnom uvjerenju, te da sud nije dao razloge o činjenici kome su isplaćeni iznosi iz toč. 1. presude, pa da ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama.

10.3. Suprotno navedenim tvrdnjama prvostupanjski sud je detaljno utvrdio i obrazložio da je u ovom postupku ključno da li je okrivljenica u vremenskom periodu od 1. kolovoza 2011. do 25. rujna 2015., boravila u [adresa] ili u [adresa], tj. u Bosni i Hercegovini, te je li svojim postupanjem, tj. ostvarivanjem prava na zdravstvenu zaštitu kao i prava na rodiljnu i roditeljsku naknadu počinila terećeno joj kazneno djelo, a koje je ostvarila putem prijave prebivališta u [adresa].

10.4. Naime, kazneno djelo prijevare čini onaj tko drugoga dovede u zabludu ili održava u zabludi lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica. Dovođenje u zabludu znači stvaranje kod druge osobe pogrešne predodžbe o nekim činjenicama, dok održavanje u zabludi pretpostavlja da druga osoba već ima pogrešnu predodžbu o određenim činjenicama, a počinitelj je nekom svojom djelatnošću održava u zabludi. Dovođenje u zabludu i održavanje u zabludi može se vršiti činjenjem ili propuštanjem, a obuhvaća sve događaje vanjskog i unutarnjeg svijeta (volju, cilj, motiv, namjeru). Prijevarno postupanje objektivno mora biti podobno da neku osobu dovede u zabludu ili ju drži u zabludi, a ono u sebi sadrži i okolnost da se njime sebi ili drugome nanosi imovinska šteta, s time da se imovinska šteta može počiniti pravnoj ili fizičkoj osobi.

10.5. Prema tome, za postojanje kaznenog djela prijevare potrebno je da je počinitelj već pri uspostavljanju određenog pravnog odnosa sa drugom osobom (bilo fizičkom ili pravnom) imao namjeru ostvariti neko svoje pravo, a koje u objektivnom smislu ne bi imao pravo. Dovođenjem u zabludu u ovdje konkretnom slučaju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (u izreci su kolokvijalno navedeni "djelatnici HZZO" koji obavljaju djelatnost iz djelokruga i nadležnosti HZZO-a) na način da se prijavila na teritoriju Republike Hrvatske (u [adresa]), te je u periodu od 1. kolovoza 2011. do 25. kolovoza 2015. ostvarila pravo na obvezno zdravstveno osiguranje za sebe, kao nositelj osiguranja, te za svoju djecu CS i MS, kao i pravo na rodiljnu i roditeljsku naknadu u Republici Hrvatskoj, otvorila bolovanje na način da je lažno predočila i održavala u lažnom uvjerenju da prebiva na adresi [adresa], iako to stvarno nije bilo jer je cijelo to vrijeme stanovala u [adresa] na adresi [adresa], Bosna i Hercegovina, pa ne bi imala pravo na rodiljnu i roditeljsku naknadu za svoju djecu CS i MS u [adresa], kao i troškove zdravstvene zaštite za sebe i za djecu, okrivljenica je počinila navedeno kazneno djelo.

10.6. To što ista bezuspješno pokušava ukazati da je prvostupanjski sud činjenično stanje nepotpuno a time i pogrešno utvrdio jer je odbio većinu dokaznih prijedloga obrane, a između ostalog okolnost da je odbio saslušati djelatnike HZZO-a u Dubrovniku, valja reći da se saslušanjem navedenih djelatnika ne bi dobile informacije bitne za odlučivanje o ovdje kaznenopravnoj odgovornosti okrivljenice iz razloga jer se okrivljenica tereti da je prijavljivanjem na području teritorija RH, a koja okolnost je nesporna, što priznaje i okrivljenica, ista je ostvarivanjem prava zdravstvene zaštite za sebe i djecu, odnosno prava za rodiljnu i roditeljsku naknadu za djecu u RH, dovela pravnu osobu, ovdje HZZO kao instituciju koja je s naslova prava na osiguranje, odnosno prava na rodiljnu naknadu podmirila troškove zdravstvene zaštite, odnosno rodiljne i roditeljske naknade za okrivljenicu na način kako je to prezentirano u izreci presude. Saslušanjem osoba, tj. zaposlenika djelatnika HZZO u Dubrovniku nije potrebno ništa utvrđivati jer na okolnost da su ta prava ostvarena čak ni tijekom postupka nije osporavala ni okrivljenica, a niti dovodila u pitanje osim što je tvrdila da je cijelo to vrijeme živjela u [adresa], bolje reći većinu tjedna boravila i živjela u [adresa], a vikendom kod muža u [adresa].

10.7. Međutim, u odnosu na navedene tvrdnje prvostupanjski sud je pravilno zaključio da takva obrana okrivljenice kao i iskaz njezinog supruga BS nisu prihvatljivi. To iz razloga što ista tvrdi da je u periodu od 1. kolovoza 2011. do 25. kolovoza 2015. boravila u [adresa], tj. [adresa], tri do četiri dana tjedno, a ostatak (vikendom) sa suprugom, a sam suprug je rekao isto to, tj. da je vikendom boravila u [adresa]. Međutim, navedene tvrdnje su kontradiktorne s navodima okrivljenice da je od 2010. do 2017. bila u radnom odnosu u Čapljini, tj. da je nakon isteka porodiljnog dopusta radila u NLB banci u Čapljini. Uz to, iz podataka dobivenih od Zavoda za zdravstveno osiguranje Hercegovačko-neretvanske županije/kantona od 8. ožujka 2016. (list 13 spisa) odnosno iz dopisa Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 9. ožujka 2016 (list 14 spisa), proizlazi da je okrivljenica nastanjena u [adresa], registrirana kao osigurana osoba od 6. srpnja 2007. kod poslodavca NLB banka d.d. Sarajevo, a što sve govori u prilog pravilnog zaključka suda da ista u inkriminiranom periodu nije živjela u [adresa] već je bila samo fiktivno prijavljena. Pokušaji okrivljenice, tj. u žalbi iznošenje tvrdnji da je ista u to vrijeme mogla biti na bolovanju, ne raditi i sl., a što bi opravdalo njene tvrdnje da je živjela u [adresa], su neprihvatljivi i neuvjerljivi, te ničim od strane okrivljenice niti dokazani.

10.8. To iz razloga što je sve to u suprotnosti s dokazima u spisu, kao što je već rečeno prvostupanjski sud je o istom dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja na isto upućuje žaliteljicu.

10.9. Pri tome je bitno istaknuti i zakonsku regulativu, tj. odredbe čl. 7. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13) koji propisuje cit: "Status osiguranika stječu: osobe s prebivalištem, odnosno stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] zaposlene u drugoj državi….. , koje nemaju zdravstveno osiguranje nositelja zdravstvenog osiguranja država članica……, odnosno koje nisu obavezno zdravstveno osigurane prema propisima države rada…..". U ovdje konkretnom slučaju, prema dokazima iz spisa, okrivljenica je imala osiguranje u Federaciji BiH - po mjestu rada, pa stoga nije mogla koristiti i zdravstveno osiguranje u RH, a što je predmet ovog postupka.

10.10. Prema tome, suprotno tvrdnjama žaliteljice ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenjeni svi izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno uz ispravan zaključak da je dokazano da je okrivljenica počinila kazneno djelo za koje je optužena na način kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke pobijane presude.

11. U vezi navoda u žalbi koji se mogu podvesti pod povredu kaznenog zakona, a u kojoj se pokušava osporiti utvrđenje da se ovdje ne radi o produljenom kaznenom djelu, tvrdeći da bi se eventualno moglo govoriti o tzv. trajnom kaznenom djelu, valja reći da su i te tvrdnje neosnovane.

11.1. Naime, činjeničnim opisom pobijane presude pod toč. 1. izreke okrivljenici se stavlja na teret da je u namjeri da se nepripadno okoristi ostvarivanjem prava na obvezno zdravstveno osiguranje za sebe, te kao nositelj osiguranja za svoje dvoje djece, djelatnicima HZZO-a, Područna služba Dubrovnik, lažno predočila, odnosno i održavala ih u zabludi da prebiva na adresi [adresa], iako to nije bilo točno jer je u to vrijeme stanovala u [adresa] na adresi [adresa], Bosna i Hercegovina, pa ne bi imala pravo ostvarivati zdravstveno osiguranje za sebe i djecu u RH, dok se pod toč. 2. stavlja na teret da je u istom vremenskom periodu kao i pod toč.

1. i u istoj nakani da se okoristi, ali ovaj put ostvarivanjem prava na rodiljnu i roditeljsku naknadu u RH, otvorila bolovanje i djelatnicima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područne službe Dubrovnik, lažno predočavala i održavala ih u lažnom uvjerenju da prebiva na adresi [adresa], iako svjesna da ne stanuje na toj adresi, već da stanuje u [adresa] na adresi [adresa], Bosna i Hercegovina, te stoga nema pravo na rodiljnu i roditeljsku naknadu za svoju djecu u Republici Hrvatskoj, dakle radi se o ostvarivanju prava s dva osnova pa je u tom smislu pravilno u navedeni činjenični opis okvalificirano u pravnom i zakonskom opisu kao produljeno kazneno djelo, budući je lažno predočavala djelatnicima HZZO Dubrovnik da boravi na adresi u [adresa], s ciljem da ostvari pravo na obvezno zdravstveno osiguranje kao i pravo na rodiljnu i roditeljsku naknadu, dakle dva djela koja su međusobno vremenski i prostorno povezana, a modus operanti im je u suštini istovrstan pa se može podvesti pod koncept produljenog kaznenog djela, a kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

11.2. Stoga nije osnovan navedeni prigovor žaliteljice.

12. Na navode žalbe gdje se, između ostalog, pokušava dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda na način da je prvostupanjski sud bio dužan prihvatiti prijedlog obrane i zatražiti podatak imaju li hrvatski državljani iz BiH, posebno [adresa], pravo koristiti zdravstvenu zaštitu na teret HZZO-a, valja reći da to nije bilo potrebno, jer je iz naprijed iznijetih razloga nesporno utvrđeno da nije imala pravo u RH ostvarivati zdravstvenu zaštitu, odnosno rodiljne naknade.

12.1. Stoga je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te prigovori od strane žaliteljice nisu osnovani.

12.2. Dakle, u kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenice, kao i navoda istaknutih u žalbi, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenice su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žaliteljica zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenice za inkriminirano joj kazneno djelo prijevare.

12.3. Zbog navedenog utvrđeno je da je dokazano da je okrivljenica počinila terećeno joj kazneno djelo na način kako je precizirano u izreci pobijane presude.

13. Iako žaliteljica ne pobija odluku o kazni, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, pa je ovaj drugostupanjski sud ispitao i pobijanu presudu u pogledu izrečene kazne.

13.1. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

13.2. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o izboru vrste i mjere kazne kao olakotno uzeo u obzir raniju neosuđivanost okrivljenice, činjenicu da je majka četvero malodobne djece, dok otegotnih okolnosti nije našao.

13.3. Imajući u vidu naprijed utvrđene olakotne okolnosti, te odsutnost otegotnih okolnosti, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud odlučio da okrivljenoj OS zbog navedenog kaznenog djela izrekne uvjetnu osudu, dakle samo prijetnju kaznom zatvora s prethodno utvrđenom kaznom zatvora u trajanju 1 godine i rokom provjeravanja u trajanju 4 godine, te izrečenom posebnom obvezom iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, tj. da se u roku 10 mjeseci popravi šteta počinjena kaznenim djelom. Navedena kazna primjerena je težini počinjenog djela, okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno, dostatna je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, te će, po stavu ovog drugostupanjskog suda dostatno djelovati na okrivljenicu kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Ovako odmjerenom kaznom optimalno će se ostvariti svrha, kako generalne tako i specijalne prevencije, pa nije bilo mjesta blažem kažnjavanju okrivljenice.

14. Zbog svega navedenog presuđeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

15. Ispitana je pobijana presuda, glede bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, tj. postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 i je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegova branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, pa kako niti jedna takva povreda nije utvrđena, a žalba nije osnovana, valjalo je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 25. travnja 2023.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Sonja Brešković Balent