2 UsI-3085/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Milki
Škaro Grozdanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja T. V. iz
M., P. P. .., zastupanog po opunomoćenicima V. A. i I.
A., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., D. …,
protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja (ranije: Ministarstvo branitelja), Zagreb,
Trg Nevenke Topalušić 1, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu,
Građansko-upravnom odjelu, Split, Gundulićeva 29A, radi oglašavanja rješenja
ništavim, bez rasprave, 31. siječnja 2024.,

p r e s u d i o j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev, poništava rješenje Ministarstva branitelja KLASA:
UP/II-562-02/13-0015/157, URBROJ: 522-04/1-4-1-13-2 od 1. listopada
2013. te obustavlja upravni postupak.

II. O troškovima upravnog spora će se odlučiti posebnim rješenjem.

Obrazloženje

1. Tužitelj je osporio zakonitost rješenja tuženika zbog, u biti, svih zakonskih
razloga. Istaknuo je da je rješenje koje je oglašeno ništavim donijeto prema
dokumentaciji koja se u trenutku njegovog donošenja tražila. Istaknuo je da je
osporeno rješenje utemeljeno na odredbi članka 42. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz

2012. te da se ta odredba ne može primijeniti retroaktivno na pravomoćno završen
postupak, s obzirom na to da se primjenjuje materijalno pravo koje je na snazi u
trenutku podnošenja zahtjeva, a sve s ciljem poštivanja vladavine prava i osiguravanja

2 2 UsI-3085/2023-29

pravne sigurnosti. Istaknuo je i da je on status hrvatskog ratnog vojnog invalida (u
daljnjem tekstu: RVI) stekao pravomoćnim, konačnim i izvršnim rješenjem te da nisu
bili ispunjeni uvjeti za pokretanje upravnog postupka koji je prethodio sporu, jer su time,
smatra, grubo prekršena načela pravne sigurnost i vladavine prava, ali i temeljna
načela upravnog postupka, i to načelo zakonitosti, načelo razmjernosti u zaštiti prava
stranaka i javnog interesa, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine
te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Smatra i da su prekršena ustavna
načela stečenih prava (pravne sigurnosti) i legitimnih očekivanja, s obzirom na to da je
rješenje oglašeno ništavim bez obavijesti i njegova sudjelovanja u postupku. Istaknuo
je i da je rješenje iz 1997. donijeto od ovlaštenog tijela u zakonitom postupku na temelju
valjane dokumentacije koja je bila propisana tada važećim zakonima, a prvostupanjsko
rješenje također je prošlo postupak revizije od nadležnog tijela u kojemu je potvrđen
njegov status i dodijeljeno mu pravo za stalno. Istaknuo je i da eventualni propust u
vođenju evidencija nadležnog tijela ne može ići na štetu stranke. Stoga je zatražio
poništiti osporeno rješenje te da sud sam riješi upravnu stvar.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga
navedenih u osporenom rješenju. Njime je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva
obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar,
Referade za skrb, Klasa: UP/I-562-02/97-26/751 od 12. prosinca 1997., a kojim je
tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida IV. grupe s 80% oštećenja organizma, za
stalno, s osnova ranjavanja zadobivenog dana 4. rujna 1993. na „južnom bojištu“, s
pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak od 1. listopada 1993. Taj status mu
je priznat na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije za pregled osoba
obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih invalida i obitelji, poginulih i nestalih branitelja i
na temelju ovjerene prijave stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a iz listopada

1997., koja je potpisana od zapovjednika Lj. Ć..

2.1. Tuženik je istaknuo i da je osporeno rješenje donijeto u postupku primjene
odredbe članka 42. stavka 2. ZIDZOPHBDR-a, koji je na snagu stupio 17. prosinca

2012., da je iz očitovanja Ministarstva obrane iz 2013. (kao i uvida u Registar hrvatskih
branitelja iz Domovinskog rata) razvidno da tužitelj nije sudjelovao u obrani
suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih
branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj
174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11; u daljnjem tekstu:
ZPHBDR), odnosno da on nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske
sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i
članova njihovih obitelji (“Narodne novine“ broj 108/96. i 23/01.). Istaknuo je i da je
činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i stradavanja u ovoj
upravnoj stvari utvrđena putem pisanih dokaza, pribavljenih od ovlaštenog tijela
Ministarstva obrane, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim
statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (članak 2. i 109. navedenog
Zakona). Smatra da ranije izdane potvrde o stradavanju nisu upravni akti i nemaju
značenje ni sadržaj rješenja koje bi moglo steći svojstvo konačnosti i pravomoćnosti,
već se njima daje izvod iz službene evidencije i potvrđuju činjenice o kojima se vodi
službena evidencija, a da je dopušteno dokazivati da su u ispravi činjenice neistinito
utvrđene ili da je ona neispravno sastavljena. Tvrdi da, prema pisanom očitovanju
Ministarstva obrane iz 2013. tužitelj nema evidentiranu pripadnost oružanim snagama
Republike Hrvatske. Shodno tomu smatra da je na tako utvrđeno pravilno primijenjeno
materijalno pravo.

3 2 UsI-3085/2023-29

3. Postupajući po navedenoj tužbi sud je presudom od 24. veljače 2021. odbio
tužbeni zahtjev, koja je, povodom tužiteljeve žalbe, potvrđena od višeg suda presudom
od 4. svibnja 2022.

4. Nakon pravomoćnosti konkretnog upravnog spora Ustavni sud Republike
Hrvatske je, odlukom poslovni broj U-III-5135/2022 od 9. studenog 2023., usvojio
ustavnu tužbu, ukinuo presude upravnih sudova i predmet vratio ovom sudu na
ponovni postupak.

4.1. Ustavni sud je istaknuo da su upravni sudovi povrijedili tužitelju pravo na
pravično suđenje, zanemarivši da je u trenutku odlučivanja na snazi Zakon o hrvatskim
braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj:
br. 121/17., stupio na snagu 14. prosinca 2017.; u daljnjem tekstu: ZHBDR/17), a koji
drukčije uređuje status i prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane te da su oni
propustili uzeti u obzir legitiman cilj odredbe članka 139. toga Zakona u skladu s kojim
se načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo
dodatno zaštiti stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili
status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i pravo na osobnu
invalidninu.

5. Podneskom od 12. siječnja 2024. tuženik je istaknuo da je uvidom u podatke
spisa nesporno utvrđeno da tužitelj nikada nije bio na redovnoj isplati osobne
invalidnine temeljem rješenja pa tako ni na dan stupanja na snagu članka 139. Zakona.
Smatra da legitimna očekivanja tužitelja moraju biti utemeljena na zakonskim
propisima, a kako ni jednim zakonom u Republici Hrvatskoj nije propisano da pripadnici
Hrvatskog vijeća obrane, tj. vojske druge države mogu u Republici Hrvatskoj ostvariti
status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i status hrvatskog ratnog vojnog
invalida iz Domovinskog rata. Istaknuo je i da Vrhovnom sudu Republike Hrvatske
podnijet zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog
upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4/23-6 od 15. ožujka 2023.

6. U (ponovnom) dokaznom postupku pregledan je spis upravnog tijela KLASA:
UP/II-562-02/13-0015/157.

6.1. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga.

7. Tužitelj je popisao troškove spora, a tuženik to nije učinio do donošenja ove odluke.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Premet ovoga spora je ocjena zakonitosti rješenja, kojim je, po službenoj
dužnosti, oglašeno ništavim rješenje kojim se tužitelju priznaje status ratnog vojnog
invalida, a kojeg je on stekao na temelju odredbe članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i
civilnih invalida rata (Narodne novine, broj: 33/92.; u daljnjem tekstu: ZoZVCIR), koji je
bio u primjeni u trenutku donošenja toga rješenja. Prema toj zakonskoj odredbi
postojanje rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobivane u obrani suvereniteta
Republike Hrvatske, utvrđuje se samo pisanim dokaznim sredstvima, a pisanim

4 2 UsI-3085/2023-29

dokaznom sredstvom smatra se potvrda o uzorku i okolnostima pod kojima se slučaj dogodio izdan od nadležne vojne jedinice ili ustanove odnosno od nadležnog tijela.

10. Nije sporno da je tuženik, utemeljujući osporeno rješenje na članku 128.
stavku 1. točki 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj:
47/09.), ocijenio da su u konkretnom predmetu ispunjeni uvjeti/razlozi za oglašavanjem
ništavim rješenja, jer ono sadrži nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi
razlog za ništavost rješenja.

10.1. Nije sporno ni da je osporeno rješenje donijeto po službenoj dužnosti u
primjeni odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne
novine", broj: 140/12., u daljnjem tekstu: ZIDZPHBDR; stupio na snagu 17. prosinca

2012.), prema kojoj je ništavo rješenje o statusu ratnog vojnog invalida odnosno HRVI
iz Domovinskog rata kao i statusu člana obitelji poginulog ili umrlog hrvatskog
branitelja, te o pravu na osobnu i obiteljsku invalidninu i druge novčane naknade po
osnovi oštećenja organizma, odnosno rečenih statusa, ako sadržava sljedeću
nepravilnost: osoba kojoj se priznaje ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava
temeljem rješenja iz ovoga članka, nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike
Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog
rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 174/04., 92/05., 2/07., 107/07.,
65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) odnosno nije sudjelovala u obrani suvereniteta
Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz
Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", br. 108/96. i 23/01.).
Stavkom 2. toga članka je propisano da će ministarstvo o oglašavanju ništavim
pojedinačnih rješenja iz stavka 1. toga članka donijeti rješenja u roku od jedne godine
od dana stupanja na snagu toga zakona.

10.2. Nije sporno ni da je osporena odluka utemeljena na pisanom očitovanju
Ministarstva obrane Republike Hrvatske iz 2013. i podatcima iz Registra hrvatskih
branitelja iz Domovinskog rata, prema kojima tužitelj nije bio evidentiran kao hrvatski
branitelj. Tuženik je ocijenio da je tužitelj bio pripadnik Hrvatskog vijeća za obranu i da
prijava o stradavanju koja je izdana od Specijalne postrojbe, ovjerena pečatom
Ministarstva obrane Republike Hrvatske i potpisana od generala bojnika Ljube Ćosića
nije potpisana od ovlaštene osobe i nije izdana u skladu s podacima sadržanim u
službenoj evidenciji. Stoga je zaključio da tužitelj kao pripadnik postrojbi HVO-a nije
mogao ostvariti prava po Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i
članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 108/96., koji je tada bio na snazi),
budući da je tim, a i kasnijim zakonima definirano da je hrvatski branitelj iz
Domovinskog rata dragovoljac i pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske
(Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova) koji je organizirano sudjelovao u
obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske
te da se status hrvatskog branitelja dokazuje potvrdom Ministarstva obrane, odnosno
Ministarstva unutarnjih poslova.

11. Pokazalo se spornim jesu li bili ispunjeni zakonski uvjeti/razlozi za
oglašavanje ništavim rješenja kojim je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog
invalida (skraćeno: HRVI).

5 2 UsI-3085/2023-29

12. Iz izloženog nespornog činjeničnog stanja može se zaključiti da je postupak
oglašavanja ništavim pravomoćnog i konačnog rješenja kojim je tužitelju priznat status
HRVI i pripadajuća prava po toj osnovi pokrenut po službenoj dužnosti preispitivanjem
činjeničnog stanja. S tim u vezi sud ocjenjuje da je tužitelju trebalo omogućiti izjasniti
se o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima bitnim za rješavanje upravne
stvari, a što je tuženik propustio učiniti i čime je povrijedio članak 30. ZUP-a.

13. Sud smatra i da je osporena odluka protivna i temeljnim odredbama i
načelima ZUP-a, osobito načelu zaštite stečenih prava stranaka iz njegova članka 13.,
a prema kojem se odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti
pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla određeno pravo
odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može poništiti, ukinuti ili izmijeniti
samo u situacijama propisanim zakonom. Te situacije moraju biti propisane, a
zakonska norma primijenjena sukladno članku 3. stavku 1. ZUP-a uključivši poštivanje
načela upravnog postupka, koja su, u biti, razrada ustavnog načela zaštite stečenih
prava koje proizlazi iz vladavine prava i načela pravne sigurnosti i s njim povezanog
načela zaštite legitimnih očekivanja.

14. Sud ocjenjuje i da razlozi koje je iznio tuženik, zaključivši da nisu bile
ispunjene pretpostavke za priznanjem tužitelju statusa HRVI na temelju novo utvrđenih
činjenica, ne podrazumijevaju postojanje razloga za oglašavanje rješenja ništavim.
Naime, na ništavost se, kao na najtežu vrstu nezakonitosti, pazi po službenoj dužnosti
pa su i razlozi zbog kojih se nezakonito rješenje oglašava ništavim u svako doba, bez
ikakvog vremenskog ograničenja, u zakonu taksativno i strogo propisani. Riječ je o
zatvorenom krugu zakonom propisanih razloga ništavosti, koji ne podrazumijevaju i
oglašavanje ništavim rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja koje je možda dovelo i do pogrešne primijene materijalnog propisa. Pravomoćna
rješenja koja nisu ništava, već su zbog njihove nezakonitosti samo pobojna, mogu se
poništavati primjenom izvanrednih pravnih lijekova, unutar propisanih zakonskih,
prekluzivnih rokova.

15. Vezano za tvrdnju tuženika da prijava stradavanja nije izdana u skladu s
podatcima iz službene evidencije Ministarstva obrane, valja istaknuti da je Ustavni sud
Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj U-III-2666/2010 od 7. ožujka 2012., ali i
Europski sud za ljudska prava u presudi u predmetu Čakarević protiv Hrvatske (zahtjev
br. 48921/13) ocijenio da propust državnog tijela ne može ići na štetu stranke koja na
to nije mogla utjecati.

16. U izloženom sud ocjenjuje da osporeno rješenje nije zakonito i da ga je
trebalo poništiti bez vraćanja na ponovni postupak. Sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti
za vraćanje predmeta na ponovni postupak, s obzirom na to da je osporena odluka
donijeta po službenoj dužnosti a ne po zahtjevu stranke te uzimajući u obzir da je
stupanjem na snagu ZHBDR/17 prestao važiti ZPHBDR iz 2004., pa i naknadno
implementirani članak 42. stavak 1. ZIDZPHBDR-a. Osim toga, člankom 139.
ZHBDR/17 je propisano e da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima
je priznat status ratnog vojnog invalida odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo
na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji
se na dan stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati
osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog
prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog

6 2 UsI-3085/2023-29

branitelja iz Domovinskog rata. Intencija zakonodavca pri inkorporiranju regulacije toga
članka, prema obrazloženju prijedloga zakona, bila je u duhu načela zaštite legitimnih
očekivanja, koje je srodno načelu zaštite stečenih prava, kao jednom od osnovnih
načela upravnog postupka, dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su
već ostvarili status ratnog vojnog invalida, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i
pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja
iz Domovinskog rata.

17. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim
sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.,
u daljnjem tekstu: ZUS), s obzirom na prirodu upravne stvari koja to dopušta, u
granicama tužbenog zahtjeva, usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti osporeno rješenje te,
odgovarajućom primjenom odredbe članka 46. stavka 5. ZUP-a, sam riješiti upravnu
stvar, tako što će se obustaviti upravni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom I.
izreke.

18. O troškovima upravnog spora će se odlučiti posebnim rješenjem u skladu s
odredbom članka 79. stavka 6. ZUS-a.

UPRAVNI SUD U SPLITU,

u Splitu 31. siječnja 2024.

S U D A C

Silvio Čović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina
pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za
sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona
odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5. i članak 66.a stavak 1.
ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja V. A. i I. A., odvjetnicima u
ZOU u Z., D. …,

- tuženiku po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-
upravnom odjelu, Split, Split, Gundulićeva 29a, a spis upravnog tijela
KLASA: UP/II-562-02/13-0015/157 vratiti nakon pravomoćnosti presude,
- u spis.