Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 72 Gž-1153/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Iris Gović Penić kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Darije Horvat, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. G. iz D., I. G., OIB: …, zastupana po punomoćniku I. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R.b. A. d.d. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćnicima B. I. i P. K., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12042/2019-25 od 12. siječnja 2023., dana 25. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12042/2019-25 od 12. siječnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je u izreci pod točkom I utvrđeno da je ništetna odredba čl. 2.1. Ugovora o kreditu od 12. lipnja 2007. pod brojem … u dijelu u kojem je regulirana kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te je ništetna odredba čl. 7.a. i čl. 7.b. u dijelu u kojem je regulirana isplata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, zatim je naloženo tuženiku u izreci pod točkom II isplata iznosa od 1.170,79 eura/8.821,34 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose tekuće od dospijeća do isplate navedene u izreci, zatim je naloženo tuženiku u izreci pod točkom III isplata iznosa od 5.617,49 eura /42.324,95 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose tekuće od dospijeća do isplate navedene u izreci, te točkom IV izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.277,65 eura /17.161,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je točkom V izreke odbijen tuženik s potraživanjem troška parničnog postupka u iznosu od 1.310,64 eura/9.875,00 kn.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu te odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak žalbenog postupka podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF (valutna klauzula) te posljedično isplata preplaćenih iznosa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) dana 12. lipnja 2007. a iz kojeg proizlazi da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila Ugovor radi kupnje vozila (čl. 6. Ugovora).

8. Međutim, ovdje je sporno da li su ništetne ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule te je posljedično sporna isplata preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF kao i razlike koja je proizašla uslijed promjenjive kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu te je sporno da li je došlo da zastare potraživanja predmetnih iznosa.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da je ovdje tužiteljica zaključila predmetni Ugovor kao fizička osoba za vlastite potrebe pa da je stoga u primjeni Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača neosnovani.

10. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora a prema kojoj odredbi potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je isti zaključen radi kupnje automobila pa prema tome sud je izveo pravilan zaključak da se radi o potrošačkom kreditu temeljem kojeg tužiteljica ima svojstvo potrošača. Točno jest da je teret dokazivanja na tužiteljici da se radi o potrošačkom ugovoru temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača a što je tužiteljica u ovom postupku i dokazala, a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojima je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) kao i Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO-a).

13. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) kao procesnom odredbom, određene su posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama i to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

15. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF).

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

18. Stoga je uzimajući sve gore navedeno pravilno sud utvrdio da je smislu odredbe čl. 502.a. st. 1., 502.b i čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.

19. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a da pri tome nije u konkretnom predmetu proveo dokazni postupak odnosno nije primijenio pravilo o teretu dokazivanja te je propustio provesti dokazne prijedloge tuženika jer nije niti saslušao stranke u ovom postupku i na taj način onemogućio tuženika da na pravilan način sudjeluje u ovom parničnom postupku a što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka te ozbiljan propust suda u pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja.

20. Naime, ovdje valja reći da teret dokazivanja jest na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi.

21. Dakle, s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takovih ugovora a što proizlazi iz navoda samog tužitelja tijekom postupka, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

22. Prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke a prema st. 2. istog članka sud, a ne stranke, odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica kao i koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pa stoga sud nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke ako smatra da isti nije od važnosti za donošenje odluke.

23. Prema tome, kada ovdje tužiteljica već u samoj tužbi kao i tijekom postupka ističe da se o ništetnim odredbama (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula) nije pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica već pripremljeni ugovor potpisala i isti je solemniziran onda je tuženik taj koji treba dokazivati suprotno i predložiti sudu konkretne dokazne prijedloge u tom pravcu a što tuženik nije predložio u ovom postupku, a saslušanje same tužiteljice, djelatnika tuženika i javnog bilježnika nisu odlučni u ovom postupku.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud je u potpunosti pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrsishodno saslušavati tužitelja, s obzirom na vezanost suda na utvrđenja iz spora koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a također niti saslušanje djelatnika tuženika jer tuženik nije niti tvrdio da je ponudio tužitelju da prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovaraju o odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF niti da mu je na transparentan način učinio dostupnima potrebne informacije i obavijesti o spornim odredbama. Kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, niti tuženik u činjeničnim navodima iznesenim tijekom postupka tvrdi da je prije sklapanja ugovora pružio tužitelju obavijesti o spornim ugovornim odredbama za koje je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i djelatnika banke na predložene okolnosti nije potrebno niti bi bilo od utjecaja na ishod postupka u cjelini.

25. Također saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati informiranost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takove zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

26. Ovdje valja naglasiti kako su odredbe o promjeni kamatne stope i valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja a što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO- a kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a.

27. Stoga je prvostupanjski sud iz svega naprijed navedenog, pravilno utvrdio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne odredbe a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a.

28. Prvostupanjski sud je, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Lj. Ž., a kojeg sud prihvaća kao stručnog i obrazloženog utvrdio da je tužiteljica preplatila u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznos od 1.170,79 eura/8.821,34 kn dok je u odnosu na valutnu klauzulu preplatila iznos od 5.617,49 eura/42.324,95 kn a što je vještakinja tabelarno prikazala za svaki pojedini mjesec u svom pisanom nalazu i mišljenju.

29. Žalbeni navodi tuženika da je sud pogrešno dopustio preinaku tužbe nisu osnovani.

30. Naime, ovdje se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a jer se ne radi o povećanju postojećeg tužbenog zahtjeva jer je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja smanjila visinu tužbenog zahtjeva stoga je prvostupanjski sud pogrešno dopustio preinaku tužbe, međutim to nije utjecalo na pravilnost pobijane odluke.

31. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

32. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene pa su stoga i iz navedenih razloga neosnovani prigovori tuženika u pogledu drugačijeg utvrđenja visine.

33. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

34. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

35. Prema tome, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

36. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 6. lipnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

37. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.

38. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.

39. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

40. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku ovaj sud je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odbio njegov zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

U Zagrebu 25. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić, v.r.