Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 13 Gž-1358/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Z. iz J., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i dr. iz R., protiv tuženika A. o. d.d. Z., Podružnica R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. & Partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-249/2020 od 29. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-249/2020 od 29. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke u kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.068,14 €[1] /8.047,87 kn.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-249/2020 od 29. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužiteljici dosuđena naknada štete u iznosu od 3.986,99 €/30.040,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 3.052,62 €/23.000,00kn od 09. ožujka 2020. do isplate, te na iznos od 934,37 €/7.040,00 kn od 18. listopada 2022. do isplate, kao i pod točkom III. izreke kojom tuženiku nije dosuđen parnični trošak.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-249/2020 od 29. studenog 2022. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 183,16 € / 1.380,00 kn, kao i pod točkom III. izreke kojom tužiteljici nije dosuđen parnični trošak u iznosu 1.068,14 €/8.047,87 kn te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za iznos od 183,16 € / 1.380,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2022. do isplate na ime imovinske štete.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.068,14 €/8.047,87 kn, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-249/2020 od 29. studenog 2022. kojim je dozvoljena preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 11. veljače 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 31.420,00 kn/4.170,15 € sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 23.000,00kn/3.052,62EUR od 09. ožujka 2020. do isplate, a na iznos od 8.420,00kn/1.117,53 EUR od 18. listopada 2022. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 32.370,00kn/4.296,24 EUR sa zateznom kamatom od 09. ožujka 2020. do isplate, kao neosnovan dok je pod točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. Rješenjem istog suda dopuštena je preinaka tužbe tužiteljice iz podneska od 11. veljače 2022.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom II. i III. žalbu je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv navedene presude u točki I. izreke za iznos od 14.280,00 kn s naslova dosuđene naknade štete (preko dosuđenog iznosa od 17.140,00 kn), kao i pod točkom III. u dijelu kojem tuženiku nije dosuđen parnični trošak te protiv rješenja kojim je dopuštena preinaka, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.- 3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno navodima žalbe, odnosno podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice radi naknade imovinske i neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti iz članka 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO) kao posljedice koju je pretrpjela u prometnoj nezgodi kada je stradala kao pješak, koju je prouzročio osiguranik tuženika dana 2. studenog 2017., a kojom prilikom je zadobila tjelesne povrede.

7. Donošenjem pobijane presude i postupkom koji joj je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje tuženik ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je, u obrazloženju presude, dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, a ne postoje niti drugi nedostaci, zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje tuženik u žalbi.

8. Isto tako, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje tuženik budući je u ovom postupku tužiteljica tek nakon provedenog medicinskog vještačenja ( provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogla postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego što su provedena medicinska vještačenja, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe tužiteljice iz podneska od 11. veljače 2022. te je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja. (čl. 380. st.2.ZPP)

9. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

10. Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. N. B. utvrdio da je tužiteljica u prometnoj nezgodi kao pješak zadobila prijelom 4,5,6 i 7 vratnog kralješka, prijelom ostalih prstiju i kontuziju koljena te je zbog ovih ozljeda boravila 1 dan u bolnici te je u više navrata odlazila na preglede kod kirurga, neurokirurga, fizijatara i psihologa tako da je ukupno obavila 32 pregleda kod doktora radi saniranja povreda koje je zadobila u predmetnoj nezgodi. Zatim je utvrdio da je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta 3 dana, neposredno i za vrijeme traume, bolove srednjeg intenziteta 14 dana do postupnog splašnjavanja otoka i resorpcije hematoma i na početku razgibavanja te bolove slabijeg intenziteta 30 dana kod pomicanja vrata, lijeve noge i opterećenja ruke, a smanjenje opće životne aktivnosti zbog posljedica zadobivenih ozljeda iznosi 10% te se manifestira u limitiranim kretnjama u vratu i kroničnim bolovima kod kretnji te redukciji terminalnih kretnji u lijevom kažiprstu u bazalnom zglobu, kao i u lijevom koljenu. Pri tom se smanjenje opće životne aktivnosti odnosi na povredu vrata 5%, lijevi kažiprst 1%, lijevo koljeno 3% i kronične bolove 1%. Isto tako, vještakinja je utvrdila da je tužiteljica imala potrebu nestručne tuđe pomoći zbog zadobivenih ozljeda, a koja se odnosila na sve oblike pomoći u kući, oko kuće, osobne higijene, odvoženje na kontrole i pomoć dok je imala imobilizaciju u vremenskom razdoblju od 30 dana po 4 dana na dan i 60 dana po 3 sata na dan. Isto tako, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke D. L. proizlazi da je kod tužiteljice od ozljeđivanja sljedećih mjesec dana bila prisutna dijagnoza akutne reakcije na stres, a od 03. prosinca 2017. do 06. veljače 2020. kod tužiteljice je bila prisutna dijagnoza poremećaj prilagodbe, a duševne boli tužiteljica je trpjela kroz strah i to primarni strah jakog intenziteta neposredno tijekom trajanja samog događaja do zbrinjavanja od strane medicinske službe u bolnici. Primarni strah srednjeg intenziteta trajao je jedan dan i to od započinjanja medicinske obrade do završetka bolničkog liječenja sljedeći dan. Primarni strah slabijeg intenziteta trajao je nakon otpusta s liječenja do 12. prosinca 2017. kada je preporučeno skidanje sa Schanzovog ovratnika i kada je upućena fizijatru na fizikalnu terapiju i rehabilitaciju. Sekundarni strah trajao je od 12. prosinca 2017. do 6. veljače 2020. kada je tužiteljica prekinula s psihološkim liječenjem te poremećaj prilagodbe koji je preklapajući sa sekundarnim strahom iznosi 5% za razdoblje u trajanju od 2 godine i 3 mjeseca.

11. Odgovarajući na žalbene navode tuženika posebno valja istaknuti da je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka dajući za to jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, te decidirano navodeći koje činjenice nalazi utvrđenima temeljem takvoga nalaza i mišljenja tako da je vještačenje provedeno potpuno u skladu s odredbama čl. 250-262 ZPP-a, dok se žalbeni navodi tuženika u bitnome svode na ponavljanje prigovora nalazu i mišljenju liječnika vještaka. Naime, vještak dr. D. L. je u dopunskom usmenom očitovanju na ročištu 18. listopada 2022. izričito naveo da u cijelosti ostaje kod očitovanja iz podneska od 12.5.2022. i da je kod vremenskog preklapanja sekundarnog straha i poremećaja prilagodbe kao psihijatrijske dijagnoze za smanjenje opće životne aktivnosti uzet u obzir samo poremećaj prilagodbe kao psihijatrijska dijagnoza, a smanjenje životne aktivnosti se sa psihijatrijske strane sastoji u tome što je bila zabrinuta za ishod svog zdravstvenog stanja hoće li biti prisutne trajne posljedice, bojala se hoće li zbog toga imati problema sa čovjekom koji joj je bio krivac za prometnu nesreću, zatim prilikom uključivanja u promet kao pješak, vozač ili suvozač zbog obavljanja dnevnih aktivnosti trpjela je povećanu anksioznost te su za vrijeme trajanja psihoterapije simptomi spali ispod razine i poremećaj se povukao u potpunosti.

12. Kako su, dakle, ranije istaknuti prigovori otklonjeni, to sud prvog stupnja nije imao razloga ne prihvatiti nalaz i mišljenje liječnika vještaka, za što je dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a tuženik paušalnim ponavljanjem istih prigovora u žalbi nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost postupkom suda prvog stupnja utvrđenog činjeničnog stanja. Također i navod tuženika da se provede novo vještačenje ide samo za nepotrebnim odugovlačenjem postupka što je suprotno čl. 10 ZPP-a.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) kada je uvažavajući osobitosti konkretnog slučaja, cijeneći utvrđeno trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti za 10 % trajno te 5% s psihijatrijskog gledišta u trajanju od 2 godine i 3 mjeseca, mjesto ozljede, dužinu i način liječenja, te vrstu i oblik medicinskih intervencija, dob tužiteljice 2001. godište, tužiteljici s osnove neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje priznao pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 45.000,00 kn, odnosno uz već isplaćeni iznos od 22.000,00 kn, dosudio joj pravilno iznos od još 23.000,00 kn s osnova neimovinske štete.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima isti osporava visinu dosuđene naknade štete. To iz razloga jer je sud prvog stupnja utvrdio sve okolnosti iz čl. 1100. st. 2. ZOO o kojima ovisi visina pravične novčane naknade, te je pravilno utvrdio da je tužiteljica pretrpjela povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i da težina povrede prava osobnosti kao i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravilne novčane naknade. Naime, tužiteljica je pretrpjela ozljede zbog kojih je trpjela fizičke bolove i strah, te duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti i to u opsegu koji, i prema stajalištu ovog suda, u potpunosti opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade.

15. U odnosu na žalbene navode da je sud primjenom čak i povišenih kriterija mogao tužiteljici maksimalno dosuditi s osnova pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 8.000,00 kn, valja reći valja reći da prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., a koji prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti više nisu vidovi neimovinske štete, već su samo kriteriji i mjerilo težine povrede prava osobnosti, te se uzimaju, pored drugih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade. Slijedom toga, nije bilo osnove da se za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti odmjeravaju i dosuđuju zasebno za svaki taj kriterij pojedini iznos pravične novčane naknade, već se pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđuje u jednom ukupnom iznosu koji je u konkretnom slučaju dosuđen u iznosu od 23.000,00 kn, što uz već isplaćen iznos od 22.000,00 predstavlja adekvatnu satisfakciju tužiteljici za pretrpljenu neimovinsku štetu.

16. Isto tako, u odnosu na žalbene navode tužiteljice da joj nije dosuđena pravična novčana naknada za posljedice iz predmetnog štetnog događaja, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 19. i čl. 1100. ZOO kada je utvrdio da je tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu u visini od ukupno 45.000,00 kn, te je, imajući u vidu nesporno isplaćeni iznos od 22.000,00 kn, tužiteljici s te osnove dosudio iznos od 23.000,00 kn, imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja kao i da je 5% smanjenja životne aktivnosti s psihijatrijskog osnova trajalo 2 godine i 3 mjeseca. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica pretrpjela i imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege u ukupnom 8.400,00 kn iznosu, te je, imajući u vidu nesporno isplaćeni iznos od 1.360,00 kn, tužiteljici s te osnove dosudio iznos od 7.040,00 kn, a imajući u vidu da tužiteljici tuđa pomoć i njega nije pružena od strane osoba koje se time profesionalno bave (pa plaćaju poreze i doprinose), a niti joj je pružena po satnici studenata, pa ni u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tužiteljica tako da se navodi žalbe tužiteljice ne mogu prihvatiti, a niti su njezina shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana.

17. Isto tako, stranke žalbenim navodima osporavaju primjenu materijalnog prava smatrajući da dosuđeni iznosi tužiteljici nisu u skladu sa izmjenama Orijentacijskih kriterija. Međutim, suprotno žalbenim navodima stranaka, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te je pravilno ocijenio da težina povrede prava osobnosti kao i ostale okolnosti slučaja, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade pri čemu je tužiteljica u štetnom događaju zadobio ozljedu zbog koje je trpio fizičke bolove i strah takvog intenziteta i trajanja kao i duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti koji, i prema ocjeni ovog suda, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u dosuđenom iznosu, a sud prvog stupnja svoju odluku o utvrđenoj povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno stanje prije svega, temelji na nalazu i mišljenju medicinskih vještaka koje je opravdano ocijenio stručnim i objektivnim jer su sačinjeni prema pravilima struke. Stoga se suprotni navodi žalbi tuženika ne mogu prihvatiti, niti su njihova shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana dok Orijentacijski kriteriji nisu puke matematičke formule kojima bi se automatizmom i strogim formalizmom po utvrđenoj formuli morale izračunavati i dosuđivati pravične novčane naknade tužiteljima koji u sudskim postupcima zahtijevaju naknadu neimovinske štete već je njihova svrha da se omogući određena ujednačena primjena odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Međutim, prilikom dosuđivanja konkretne pravične novčane naknade sud uvijek mora cijeniti, odnosno uzeti u razmatranje sve okolnosti i specifičnosti slučaja tako da je sasvim normalno da u pojedinim slučajevima dolazi do određenog odstupanja od iznosa utvrđenih Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete.

18. Kako je, slijedom navedenog, na temelju izvedenih dokaza činjenično stanje dovoljno raspravljeno i kako tuženikovom preocjenom izvedenih dokaza i relativizacijom njihove vjerodostojnosti, nisu dovedena u sumnju utvrđenja pobijane presude, to nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

19. Međutim, osnovano tuženik žalbenim navodima ističe da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala trošak prijevoza radi liječenja koji joj je prvostupanjski sud dosudio po slobodnoj ocjeni u smislu odredbe čl. 223. st. 1. ZPP jer na tu okolnost nije izveden niti jedan dokaz, a niti je priložio dokaz iz čega bi proizlazilo da je tužiteljica takve troškove imala kao i u kojoj visini odnosno baš u visini od 3,00 kn po 1 km.

20. Naime, u konkretnom slučaju, tužiteljica je bila dužna dokazati da joj je nastao trošak prijevoza radi liječenja odnosno bila je dužna dokazati osnovu i visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na trošak prijevoza radi liječenja te predložiti izvođenje adekvatnih dokaza za utvrđenje takvih činjenica o postojanju prava na isplatu takvog troška u ukupnom iznosu od 2.880,00 kn odnosno imajući u vidu nesporno isplaćeni iznos od 1.500,00 kn, tužiteljici je s te osnove dosuđen iznos od 1.380,00 kn. Međutim, iz izvedenih dokaza tijekom postupka ne proizlazi zaključak da je tužiteljica imala trošak prijevoza radi liječenja u zatraženom iznosu pa je u tom dijelu njezin zahtjev neosnovan. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tom dijelu i tužbeni zahtjev odbiti za iznos od 1.380,00 kn/ 183,16 € kao pod točkom III. izreke ove odluke.

21. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete. Naime, u konkretnom slučaju radi se o naknadi štete uzrokovane uporabom motornog vozila koje podliježe obveznom osiguranju u prometu. U takvom slučaju na dospjelost tražbine naknade štete primjenjuju se kao lex specialis odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) točnije odredba čl. 12. st. 4. koja propisuje da oštećenik na iznos naknade štete ima pravo na kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-720/14 od 5. prosinca 2017., Rev-1696/17 od 5. rujna 2017. i dr. ). Tužiteljica je odštetni zahtjev tužitelju podnijela 9. ožujka 2020. te joj zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja odštetnog zahtjeva kako je to pravilno dosudio prvostupanjski sud tužiteljici na ime neimovinske štete. Isto tako, tužiteljici bi na dosuđeni iznos imovinske štete, sukladno navedenom pripadale zakonske zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva, ali kako tužiteljica u tom dijelu u pogledu zateznih kamata na imovinsku štetu ne pobija prvostupanjsku presudu, to je u tom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti te potvrditi tijek zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu od 18. listopada 2022. do isplate. Pri tome valja napomenuti da iz obrazloženja prvostupanjske odluke prvostupanjski sud navodi da je dan kada je zaključena glavna rasprava 18. listopada 2022., ujedno i dan presuđenja. Međutim, dan presuđenja je dan kada je presuda donesena i objavljena, a ne dan kad je zaključena glavna rasprava.

22. Glede odluke o parničnom trošku, osnovano tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka kada je odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak jer da je tužiteljica u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspjela 49,26%, a tuženik 50,74%.

23. Naime, tužiteljica je u pogledu visine naknade štete uspjela sa 49% svog zahtjeva dok je glede osnove uspjela sa 100 % zahtjeva što ukupno iznosi 149%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 74,5% dok s druge strane tuženik nije glede osnove uspio, a u odnosu na visinu je uspio sa 51%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) iznosi 25,5%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 49% te tuženik treba tužiteljici naknaditi 49% opravdanog i potrebnog troška.

24. Stoga je tužiteljici valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu 1.000,00 kn (Tbr.7.1. Tbr.), trošak pristupa na ročište 11. prosinca 2020. u iznosu 500,00 kn (Tbr.9/2 OT), trošak pristupa na ročište 27. siječnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.9/1 OT), trošak sastava podnesak od 2. rujna 2021. u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 8/3 OT), trošak pristupa na ročište 8. prosinca 2021. u iznosu 500,00 kn (Tbr.9/2 OT), trošak sastava podneska 11. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8/1 OT), trošak pristupa na ročište 16. veljače 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.9/1 OT), trošak pristupa na ročište 9. lipnja 2022. u iznosu 500,00 kn (Tbr.9/2 OT), trošak pristupa na ročište 18. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.9/1 OT), što ukupno iznosi 6.750,00 kn uz PDV od 25% odnosno ukupno 8.437,00 kn.

25. Naime, tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 8. lipnja 2021. kao niti trošak sastava podneska od 2. rujna 2021. jer navedeni podnesci nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a nije joj priznat niti trošak pristupa na ročište 14. rujna 2022. jer na isto nije niti pristupila pa joj nije nastao niti trošak potreban radi vođenja parnice.

26. Stoga tužiteljici utvrđeni trošak od 8.437,00 kn sukladno uspjehu od 49% iznosi 4.134,37 kn uz trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn (iznos od 62,50 kn je vraćen tužiteljici), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 425,50 kn te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 988,00 kn odnosno ukupno 10.547,87 kn, od čega valja odbiti isplaćene troškove od 2.500,00 kn (list 85 spisa). Stoga je tužiteljici valjalo na ime parničnog troška dosuditi iznos od 1.068,14 €/8.047,87 kn te odlučiti kao pod točkom III. st. 2. izreke.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužiteljice u dijelu izreke pod točkom II. odbiti kao neosnovanu, kao i pod točkom III. u dijelu u kojem joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 1.068,14 €/8.047,87 kn te odlučiti kao pod točkom I. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP. Isto tako, valjalo je odbiti i žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom I. kojom je tužiteljici dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 3.986,99 € /30.040,00 kn, dok je žalbu tuženika valjalo djelomično usvojiti te tužiteljicu odbiti za iznos od 1.380,00 kn na ime imovinske štete za troškove prijevoza radi liječenja tako da je temeljem odredbe čl. 373. točka 3 ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke.

28. Kako je tužiteljica uspjela u žalbenom postupku samo djelomično u pogledu sporednog potraživanja, to joj nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

29. Isto tako, kako je tuženik uspio u žalbenom postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, to mu nije priznat trošak žalbenog postupka te je po čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

U Zagrebu 25. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.