Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž-1706/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ivana Rogića iz Stare Plavnice, Ive Tijardovića 52, OIB: 57774427728, kojega zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2611/21-23 od 7. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2611/21-23 od 7. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I i II.

II. Preinačava se djelomično prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom IV. izreke i sudi se:

"Nalaže se tužitelju da naknadi parnični trošak tuženoj u iznosu od 155,53 eura/1.171,88 kn[1] u roku od 15 dana.

Odbija se kao djelomično neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 155,53 eura/1.171,88 kn do zatraženog iznosa od 1.202,80 eura/79.062,50 kn (za iznos od 1.047,27 eura/7.890,66 kn)."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju Ivanu Rogića iz Stare Plavnice, Ive Tijardovića 52, OIB: 57774427728, iznos od 1.943,24 eur1 / 14.573,56 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4,26 eur / 32,13 kn od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,55 eur / 56,85 kn od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,91 eur / 74,65 kn od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,98 eur / 82,70 kn od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,18 eur / 61,65 kn od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,75 eur / 65,96 kn od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,17 eur / 31,42 kn od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,80 eur / 5,99 kn od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,69 eur / 12,75 kn od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,47 eur / 26,16 kn od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,32 eur / 24,99 kn od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,45 eur / 10,91 kn od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,67 eur / 35,15 kn od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,24 eur / 54,58 kn od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,91 eur / 82,22 kn od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,07 eur / 75,88 kn od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,05 eur / 113,39 kn od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,11 eur / 106,28 kn od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,95 eur / 120,14 kn od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,88 eur / 240,19 kn od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,60 eur / 215,48 kn od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,62 eur / 290,99 kn od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,16 eur / 264,90 kn od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,59 eur / 222,93 kn od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,34 eur / 311,47 kn od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 56,29 eur / 424,09 kn od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,70 eur / 344,35 kn od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 49,41 eur / 372,31 kn od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,69 eur / 336,74 kn od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,54 eur / 343,13 kn od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,58 eur / 494,12 kn od 31.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,53 eur / 508,83 kn od 30.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 70,18 eur / 528,77 kn od 16.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,44 eur / 545,77 kn od 27.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,82 eur / 533,61 kn od 15.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,54 eur / 531,45 kn od 10.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,21 eur / 529,03 kn od 13.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,59 eur / 539,41 kn od 15.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,00 eur / 534,98 kn od 13.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,98 eur / 489,62 kn od 14.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,24 eur / 521,71 kn od 15.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,75 eur / 540,62 kn od 14.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,61 eur / 547,10 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,70 eur / 547,77 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,68 eur / 547,60 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,75 eur / 548,10 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,89 eur / 549,19 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,74 eur / 548,03 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 72,66 eur / 547,47 kn od 30.11.2012. godine do isplate,

i to za razdoblje od 31.10.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.01.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska Središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju Ivanu Rogiću iz Stare Plavnice, Ive Tijardovića 52, OIB: 57774427728, trošak parničnog postupka u iznosu od 1.855,28 eur /13.978,61 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja Ivana Rogića za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama a tvrdnja žaliteljice o toj procesnoj povredi je pušalna i neodređena, svodi se na reproduciranje zakonske odredbe.

5. Neosnovana je tvrdnja da prvostupanjski sud "zanemaruje dokaze na okolnost da se o valutnoj klauzuli pregovaralo". Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP, na temelju slobodne ocjene dokaza, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. U skladu sa odredbom čl. 220. st. 2. ZPP sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

6. U ovom slučaju tužena je tvrdila, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, da je informirala tužitelja o posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF, argumentirajući to navodima da na svjetskom i domaćem tržištu nisu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, koje bi ona trebala znati i o njima informirati tužitelja. Međutim, te su okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze, pa niti saslušavati djelatnika tužene kako bi potvrdio ove njene navode. Navodi kojima tužena ukazuje na dopuštenost valutne klauzule kao takve nisu odlučni jer to nije u ovom slučaju sporno niti se odluka u postupku kolektivne zaštite i odluka prvostupanjskog suda temelje na takvom zaključku.

7. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, što slijedi i iz daljnjeg obrazloženja ove presude.

8. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetne odredbe.

9. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 10. studenoga 2005. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 25.196,78CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseca. U čl. 7. ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. 12. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. I odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP 07) uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

14. Tužitelj se u tužbi poziva na sadržaj navedenih sudskih odluka a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

15. Imajući u vidu izložena pravna utvrđenja i shvaćanja u citiranim sudskim presudama iz postupka kolektivne zaštite potrošača, sama okolnost da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nije dokaz da mu je tužena prije sklapanja ugovora dala sve potrebne informacije o rizicima valute CHF pa su njeni dokazni prijedlozi radi utvrđenja mogućnosti takvog izbora irelevantni. Iz priloženih promotivnih uvjeta tužene za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2005. ne proizlaze ikakve informacije o rizičnosti valute CHF utvrđene u postupku kolektivne zaštite potrošača, upravo su krediti u toj valuti promovirani kao tada najpovoljniji obzirom na najnižu kamatnu stopu.

16. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tužena predložila ne proizlazi da je takve informacije dala tužitelju prije sklapanja ugovora. Stoga žaliteljica neosnovano tvrdi da je tijekom postupka iznijela niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima o tome da "sporne odredbe nisu nepoštene i da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite".

17. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 24. svibnja 2019.

19. Kako iz sadržaja navoda tužene i dokaza koje je predložila ne proizlazi da je tužitelja informirala o rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo pregovaralo a pravomoćne odluke o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke veže sud i u ovom sporu stranaka, nije ni bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača i kao takvo suprotno smislu odredbe čl. 503.a st. 1. ZPP.

20. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

21. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

23. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa.

24. Okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

25. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

26. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

27. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužitelj podnio tužbu 6. travnja 2021. zastara nije nastupila.

28. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao takav nije sporan dok je pogrešno shvaćanje žaliteljice da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

29. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tužena takav zahtjev nije podnijela niti je uopće obrazložila osnov njenog navodnog potraživanja.

30. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

31. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

32. Odluka o naknadi parničnoga troška tužitelju zakonita je i pravilna u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

33. Prema odredbi čl.1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 126/22, stupila na snagu 5. studenoga 2022.) vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Odredba Tbr. 48. st. 3. Tarife propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u ovom slučaju u vrijeme donošenja odluke o naknadi troškova tužitelju na teret protivne strane bila na snazi odredba Tbr. 50. Tarife koja propisuje vrijednost boda od 15,00 kn, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn.

34. Također je pravilno tužitelju dosuđen trošak pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura/499,99 kn jer iz uplatnice proizlazi da je platio taj iznos a ne umanjeni kao što proizvoljno tvrdi žaliteljica. Sastav podneska od 2. rujna 2022. kojim je tužitelj zbog iskazao zahtjev za isplatu i u valuti eura, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, bio je potreban za vođenje postupka a nagrada od 25 bodova je utvrđena pravilnom primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife.

35. Međutim, odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnoga troška zbog povlačenja dijela tužbe temelji se na pogrešnoj primjeni odredbe čl. 193. ZPP odnosno pogrešnom stavu suda prvoga stupnja da tužba nije djelomično povučena. Naime, tužitelj je u tužbi u ovom postupku istaknuo dva tužbena zahtjeva, restitucijski zahtjev za isplatu zbog ništetnosti odredbe o redovnoj kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odluke banke i restitucijski zahtjev po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. To su različiti, samostalni tužbeni zahtjevi jer se temelje na različitoj činjeničnoj osnovi a kod generičkih zahtjeva kao što su ovi identitet je određen činjeničnom osnovom.

36. Stoga, kada je tužitelj na pripremnom ročištu izjavio da "povlači dio zahtjeva" za isplatu iznosa od 1.440,00 kn sa zateznom kamatom, a to je bio iznos koji je tražio na ime preplaćene kamate, onda je on povukao tužbu u tome dijelu, parnica je odnosu na taj zahtjev prestala teći. To proizlazi i iz daljnjeg postupka i pobijane odluke kojom je odlučeno samo o isplati po osnovi preplaćene glavnice vezane uz tečaj CHF. Zato tužitelj nije na ovaj način snizio iznos tužbenog zahtjeva već povukao tužbu u dijelu koji sadrži taj zahtjev čemu se tužena nije protivila ali je odmah zatražila naknadu parničnoga troška temeljem odredbe čl. 158. st.1. ZPP.

37. Prema toj odredbi tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka.

38. Budući da tužitelj nije izjavio da tužbu povlači zbog udovoljenja tome tužbenom zahtjevu, u kojem slučaju prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka tužena ne bi imala pravo na naknadu troškova postupka, proizlazi da je zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbe osnovan.

39. Stoga su joj prema vrijednosti zahtjeva u povučenom dijelu tužbe od 1.440,00 kn priznati troškovi sastava odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 24. studenoga 2021. po 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištu 7. studenoga 2021. 12,5 bodova (Tbr. 9. t. 2. Tarife), ukupno 62,5 bodova ili 937,50 kn/124,43 eura, uvećano za PDV 1.171,88 kn/155,53 eura. U preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnoga troška do zatraženog iznosa od 1.202,80 eura/9.062,50 kn, vezanom za raspravljanje o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na valutnu klauzulu, nije osnovan jer u tome dijelu tužena nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP).

40. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

41. Imajući u vidu ishod ovoga spora u pogledu glavnog zahtjeva, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. travnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić