REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3741/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HANA-VUKA d.o.o., OIB 82683829473, iz Budimaca, A. Starčevića 27, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Uskoković & partneri iz Varaždina, Vatroslava Lisinskog 6, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, radi predaje stvari i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1356/2015-3 od 14. svibnja 2019. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-158/2013-28 od 17. lipnja 2014., u sjednici održanoj 25. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražena predaja u posjed i vlasništvo ukupno 290.380,70 kg pšenice standard, dok je točkom 2. izreke odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete u iznosu od 686.024,40 kuna (91.051,08 €, prema fiksnom tečaju od 1€ = 7,53450 kuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 51.190,00 kuna (6.794,08 €).
2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.
5. Revizija je neosnovana.
6. Revizijski je sud odlučujući o reviziji, sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP, ispitao pobijanu presudu samo u dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Neutemeljeno revident u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP paušalno ističući da drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su razlozi za odbijanje tužbenog zahtjeva koje sud navodi u obrazloženju presude nejasni i proturječni. Sadržaj revizijskih navoda kojima se obrazlaže ova bitna povreda u osnovi ukazuje na tužiteljevo neprihvaćanje zaključka suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, posebno s obzirom na svojstvo i ulogu tuženice, ali sudovi su dali jasne i uvjerljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva upravo imajući na umu ulogu i svojstvo tuženice u obeštećenju oštećenika prijenosom pšenice iz strateških robnih zaliha poljoprivrednim proizvođačima oštećenima u poslovanju društva Đakovština d.d., samo što tužitelj ne prihvaća zaključak suda da u postupanju tuženice nema elementa protupravnosti kod izostanka obeštećenja tužitelja. Međutim, ta okolnost nema obilježje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.
8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za restituciju imovinske štete koju je pretrpio uslijed gubitka 279.885,01 kg merkantilnog kukuruza smještenog u skladištu društva Đakoviština d.d. nad kojim je bio otvoren stečajni postupak, a koja je tražbina u cijelosti priznata u stečajnom postupku, ali nije namirena.
9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće pravno odlučne činjenice:
- da je tužitelj u vrijeme kada je nad društvom Đakovština d.d. otvoren stečajni postupak 25. siječnja 2010., kod tog društva u skladištu imao uskladištenu količinu od 279.885,01 kg merkantilnog kukuruza iz roda u 2009.
- da je tužitelj kao vjerovnik u tom stečajnom postupku prijavio svoju tražbinu i da mu je ona u cijelosti priznata time da je prethodno podnio obavijest o svom izlučnom pravu zbog stečajnog postupka, ali nije uspio ishoditi povrat svoje robe (merkantilnog kukuruza) jer nije bilo robe koja je činila izlučna prava tužitelja kao vjerovnika,
- da je Vlada Republike Hrvatske, sukladno ovlaštenju iz članaka 6. i 14. Zakona o strateškim robnim zalihama, na sjednici od 19. veljače 2010., donijela Odluku o prijenosu pšenice iz strateških robnih zaliha poljoprivrednim proizvođačima oštećenim u poslovanju društva Đakovština d.d. kojom je odobreno Ravnateljstvu za robne zalihe izvršiti prijenos do 18.000 tona pšenice iz strateških robnih zaliha poljoprivrednim proizvođačima oštećenim u poslovanju društva Đakovština d.d. temeljem gubitka robe predane na uskladištenje,
- da je na temelju ove Odluke djelomično ili potpuno obeštećen 1181 individualni poljoprivredni proizvođač te deset zadrugara, poduzeća i obrta s dodatnih 820 individualnih poljoprivrednika, među kojima nije bio tužitelj koji kao pravna osoba nije bio uvršten na popis stečajnog upravitelja dostavljenog Vladi u svrhu obeštećenja jer je Ravnateljstvo za robne zalihe razradilo kriterije za dodjelu obeštećenja prema kojima su prioritetno obeštećeni individualni proizvođači te društva koja su se bavila skupljanjem proizvoda od individualnih proizvođača i te proizvode predavala na uskladištenje kod stečajnog dužnika, a koji su se nalazili na spomenutom popisu,
- da je tužitelju dano obrazloženje zašto nije uvršten u spomenuti popis,
- da tužitelj nije namiren ni u stečajnom postupku nad dužnikom Đakovština d.o.o. jer stečajna masa nije omogućila namirenje tražbina vjerovnika drugog višeg isplatnog reda među koje je spadao i tužitelj.
10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženica, u skladu s odredbom članaka 6. i 14. Zakona o strateškim robnim zalihama (″Narodne novine″ broj 87/02 i 14/14), imala pravo samostalno odlučiti na koji će način obeštetiti određeni broj poljoprivrednih proizvođača i odrediti po kojim kriterijima i tko će dobiti obeštećenje u vidu određene količine pšenice iz robnih zaliha, kao i zbog toga što spomenuta Odluka Vlade RH nije konkretno tužitelju dala pravo na namirenje njegove tražbine. Sudovi su ocijenili da je spomenuta Oluka Vlade davala samo mogućnost da i tužitelj sklopi ugovor s Ravnateljstvom za robne zalihe o obeštećenju pšenicom, ali ne i njegovo pravo na to slijedom čega je ocijenjeno da ne postoji osnova na temelju koje sud može obvezati tuženika na drugačije postupanje protivno njegovoj volji, pa tako ne postoje ni zakonske pretpostavke koje bi činile tuženicu odgovornom za štetu za koju tužitelj tvrdi da ju je na opisani način pretrpio.
11. Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva smatrajući da se odgovornost tuženice temelji na odredbi članka 14. Zakona o sustavu državne uprave (″Narodne novine″ broj 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16 - dalje: ZSDU). Ovom je zakonskom odredbom propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom, među ostalim i, tijela državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.
11.1. Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke: nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela, odnosno protupravnost štetne radnje u objektivnom smislu, zatim postojanje štete i uzročne veze između nezakonitog i/ili nepravilnog tijela državne uprave i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela.
11.2. Nezakonit rad očituje se kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, ili propuštanje primjene zakona, drugog propisa ili općeg akta, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti (tako i Rev 973/2014-2 od 30. listopada 2018, Rev 1626/2016-2 od 15. svibnja 2019. i dr.). Prema pravnom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske (U-III-2314/2006 od 21. veljače 2007.) koje je prihvaćeno i u praksi revizijskog suda (primjerice Rev x 958/2015-2 od 6. srpnja 2016.), Republika Hrvatska odgovara za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave na temelju objektivne odgovornosti koja se temelji na načelu uzročnosti (causa).
12. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice te sadržaj i pravni domašaj odredbe članka 14. ZSDU, revizijski sud ocjenjuje da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. To stoga što opisanim postupanjem tijela tuženice nisu postupila protivno zakonu ili drugom propisu niti su propustila primjenu zakona ili drugog propisa, a niti je Vlada RH donošenjem i provedbom spomenute Odluke postupila suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.
12.1. Naime, kriteriji dodjele pšenice iz strateških robnih rezervi u slučaju masovnog gubitka uskladištene robe do kojeg dođe poslovanjem pravne osobe nad kojom je otvoren stečajni postupak, a koja nije pravna osoba iz članka 14. ZSRZ, nisu bili propisani niti uobičajeni. Masovni gubitak uskladištene robe je, kao izvanredna okolnost iz članka 2. spomenutog Zakona o strateškim robnim zalihama, bio povod Vladi RH za postupanje u skladu s odredbom članka 4. i 6. tog Zakona, odnosno za donošenje i provedbu predmetne Odluke pri čemu je Vlada RH, u okviru svoje autonomije volje, tim aktom upravljanja sredstvima robnih rezervi u iznimnim izvanrednim okolnostima, slobodno procjenila ugroženost oštećenika i rasporedila sredstava robnih zaliha kategorijama oštećenika koje je procijenila najugroženijima. Okolnost da pri tome svi oštećenici nisu obuhvaćeni Odlukom ne znači nezakonit ni nepravilan rad, već predstavlja akt poslovanja Vlade RH u kojem je Vlada bila slobodna procijeniti stupanj ugroženosti i shodno tome ocijeniti koga će unutar velikog broja oštećenika obeštetiti sredstvima robnih zaliha. Utvrđene činjenice, s druge strane, ne upućuju na arbitrarnost tijela tuženice kojoj bi bio cilj izravno ugroziti poslovanje tužitelja na tržištu, već obeštećenje subjekata koje su ocijenjeni najugroženijima u okolnostima kada raspoloživa količina robnih rezervi nije bila dostatna za obeštećenje svih oštećenika.
13. Osim toga, iz utvrđenih činjenica proizlazi da šteta tužitelju nije nastala kao neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela, već je nastala gubitkom robe uskladištene kod pravne osobe koja ne spada u krug osoba iz članka 14. ZSDU.
14. U opisanim okolnostima nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, reviziju je tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 393. ZPP.
Zagreb, 25. travnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić
