Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-3610/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz P., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. C. T., odvjetnica u L., protiv tuženika E.&S. b. d.d. R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O. društva M., K. & partneri u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-29/21-26 od 22. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2023,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-29721-26 od 22. srpnja 2022. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: …, sklopljenog između tužitelja, M. G. OIB: …, kao Korisnika kredita i založnog dužnika, D. G. i D. L., kao Sudužnika, M. J., kao založnog dužnika te tuženika E. & S. B. d.d., kao Kreditora, dana 1. veljače 2006., koji Ugovor je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika u Z. V. P. posl. br. OU-128/06-1 od 06. veljače 2006. i to ugovorna odredba članka 10. stavak 1. u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,900 % (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana."

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.144,52 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku počev od 11. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 %- tnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 4.200,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na tak iznos teku počev od dana presuđenja do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti."

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 79/19., 80/22, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan i da tuženiku prizna troška parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj … koji je sklopljen 1. veljače 2006. (dalje: Ugovor) između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 00,900% (nula cijelih devedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana".

5. Među strankama nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 171.414,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 168 mjeseci a sve kao gotovinski kredit građana uz hipoteku, s ugovorenom navedenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (ulazna naknada).

6. Također nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio naknadu za spornu obradu u visini od 7.144,52 kn dana 11. travnja 2006.

7. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da tuženik pogrešnim smatra zaključak i razloge zbog kojih sud prvoga stupnja smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna.

8. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, te nema nedostataka i proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa tako niti u odnosu na razloge o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

9. Također nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe iz čl. 10 Ugovora, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužiteljica, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,9 % od iznosa kredita. O sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 10. st. 1 nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 0,9 % od ukupnog iznosa kredita te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

11. Nadalje, prvostupanjski sud utvrdio je da iako tuženik tijekom postupka ukazuje da se tom naknadom podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), to ne ukazuje na valjanost odredbe članka 10. Ugovora s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Također iz iskaza saslušane svjedokinje – djelatnice tuženika V. B. S. proizlazi da je tužiteljici kao potrošaču jedino ukazano koji iznos treba platiti na ime te naknade, dok uopće nije ukazano niti objašnjeno koji troškovi banke se time podmiruju.

12. Prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., 47/07., 70/09; dalje ZZP), koja odredba propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2).

13. Naime, o spornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

14. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 0,9% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni prvostupanjskog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

15. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da, iako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio punomoćnik tuženika, kao što su trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita

16. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti ulazne naknade jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 0,90% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke ovog suda posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), kako je navedeno u toč. I. izreke pobijane presude, te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužiteljici iznos od 7.144,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. travnja 2006., kada je tuženik naplatio spornu naknadu (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO).

17. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi kojima tuženik ukazuje da u vrijeme zaključenja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe ZZP koje mu idu u korist, s obzirom da se radi o subjektivnom i neutemeljenom tumačenju materijalnog prava od strane tuženika. Naprotiv, prvostupanjski sud imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (Gyula Kiss protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

18. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja i tijeka zatezne kamate.

19. Pravilno prvostupanjski sud nalazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

20. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115 ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac s obzirom da je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od dana uplate kao dana stjecanja.

21. Pozivanje tuženika na primjenu Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Nar. nov. br. 83/20.) glede zabrane tijeka zatezne kamate u određenom periodu nije osnovano, jer se isti propisi primjenjuju na ovršne i stečajne postupke, a ne i na parnični postupak kakav je predmetni postupak.

22. O troškovima parničnog postupka odlučeno je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te je tužitelju odmjeren trošak u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dok tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

23. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

24. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku (toč. II izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

U Zagrebu 25. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.