REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1423/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Makarović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-336/2018-2 od 24. rujna 2020., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-349/15-49 od 18. svibnja 2018., u sjednici održanoj 25. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva da mu tuženica isplati iznos od 75.660,00 kn sa zateznom kamatom i naknadi trošak parničnog postupka s zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 7.000,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja djelomično je uvažena kao osnovana, a djelomično je odbija kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke za odbijeni iznos od 72.660,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a preinačena u točki I. izreke za odbijeni iznos od 3.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na način da je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 3.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2014. pa do isplate uz naknadu parničnog troška u iznosu od 2.654,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2018. pa do isplate.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je ovaj sud rješenjem poslovnog broja Revd-1354/2021-2 od 16. lipnja 2021. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
„Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora dosuđenje pravične novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentnu (svojstvenu) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“
4. Tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude, sukladno navedenom rješenju ovoga suda, a sve u smislu čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje. Tuženica je zatražila trošak revizije.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je neosnovana.
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizijom dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8.1. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja da je tužitelju u Zatvoru u Zagrebu pretežito bilo na raspolaganju prostor od oko 3m2, da je imao vlastito mjesto za spavanje, da se mogao slobodno kretati između namještaja u sobi, da je sanitarni čvor bio udaljen više od jednog metra od stola za kojim se konzumira hrana, da su osigurane dodatne stolice ako svi zatvorenici ne stanu na klupe oko stola, da je svaka soba opremljena stalnom pitkom toplom i hladnom vodom te da u svakoj sobi postoje po četiri prozora, odnosno prozori su postavljeni po cijeloj dužini sobe, što da omogućuje prozračivanje, zaključuje da sama činjenica da je tužitelj bio smješten u sobe koje nisu odgovarale propisanom standardu glede prostranosti, te činjenica da prostor u određenoj mjeri nije zadovoljavao propisan standard, ne znači da je time tužitelj bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju koje bi uopće dovelo do povrede prava osobnosti te koje bi opravdavalo dosuđivanje pravične novčane naknade.
8.2. Drugostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP utvrdio, cijeneći sve smještajne uvjete u kojima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u Zatvoru Zagreb, a koji su po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđeni, tijekom relevantnog razdoblja koje nije u zastari (od 15. srpnja 2011. do 3. prosinca 2014.), da je tužitelj boravio u sobi od 5m2 i 5,6 m2 ukupno 107 dana, dok je 203 dana ukupno (od čega po 105 dana, 61 dan i 37 dana u kontinuitetu) boravio u prostorijama od 3m2 i 3,5 m2 te da se razdoblje od 203 dana ne može smatrati smještajnim razdobljem kratkog trajanja. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 3.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i prihvatio tužbeni zahtjev u tom iznosu.
8.3.S obzirom na dugotrajnost boravka u cjelini i prostorijama u kojima je boravio i činjenicu da tužitelju nije u cijelosti osigurano pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima kako je to određeno Pravilnikom o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora te odredbom čl. 14. st. 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 81/11 – dalje: ZIKZ), ocjena je drugostupanjskog suda da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne zatvora povrijeđeno pravo osobnosti u smislu odredbi čl. 19., čl. 1100. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), time da drugostupanjski sud smatra da pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti tužitelju iznosi 3.000,00 kn. Pritom drugostupanjski sud ukazuje i na odredbu čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) te načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (broj 7334/13 presuda od 20. listopada 2016. – dalje: Muršić protiv RH) za koja načelna stajališta tvrdi da slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama.
9. U očitovanju na postavljeno pitanje treba, prije svega, naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.
10. Nadalje, potrebno je navesti kako i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske).
11. Pritom je Veliko vijeće ESLJP pojasnilo načela i standarde za procjenu minimalnog osobnog prostora za zatvorenike u zatvorskim prostorijama u kojima istovremeno boravi više zatvorenika, u kontekstu čl. 3. Konvencije. Tako u slučajevima kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Tada je potrebno utvrditi postoje li olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora, a ti čimbenici su da je smanjenje potrebnog minimalnog prostora 3 m2 popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te da ustanova u kojoj boravi zatvorenik se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.
12. Kada se pak radi o prostoru od 3-4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.
13. Slijedom navedenog te s obzirom na to da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta kao i da je tužitelj u dužem vremenskom razdoblju (ukupno 203 dana) imao na raspolaganju 3m2 i 3,5 m2 prostora, a što da se ne može smatrati smještajnim razdobljem kratkog povrijeđeno pravo osobnosti (što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu), na postavljeno pitanje je već potvrdno odgovoreno sukladno ranijoj praksi ovog suda te shvaćanjima ESLJP.
14. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 25. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
