REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 39 Pž-5074/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZADAR-KERAMIKA d.o.o. Zadar, Ante Starčevića 17B, OIB 14830314863, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Kvartuč, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika GORTAN-ZADAR d.o.o. u stečaju Zadar, Andrije Hebranga 3, OIB 72185476666, kojeg zastupa stečajni upravitelj Saša Stipić iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-177/2021-19 od 7. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-177/2021-19 od 7. studenog 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-177/2021-19 od 7. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke nalaženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 16.490,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana. Točkom II. nalaženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 7.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana. Rješenjem je nalaženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 23.437,50 kn / 3.110,69 EUR, sve u roku od 15 dana.

2. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave priložene spisu i saslušanog zastupnika po zakonu tužitelja Jovice Jakšića te izvršenog uvida u sudske predmete toga suda poslovni broj St-794/2016 i P-83/2019 te predmet Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1530/2017, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu: ZOO). Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP).

3. Protiv navedene presude, tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu preinačiti podredno ju ukinuti i vratiti na ponovno suđenje. Žalitelj u bitnom navodi da tužitelj u stečajnom postupku nije dostavio stečajnom upravitelju niti obavijest o postojanju izlučnog prava temeljem čl. 147. Stečajnog zakona, a niti je temeljem čl. 169. st. 4. Stečajnog zakona pokrenuo odgovarajući postupak. Navodi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi paušalno donosi zaključke o ovim činjenicama.

4. U odgovor na tuženikovu žalbu, tužitelj osporava žalbene navode, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da su prvostupanjska presuda i rješenje pravilni i osnovani na zakonu.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa kojeg mu je predao na ime kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine, a koje su nekretnine naknadno prodane drugim vlasnicima.

8. Iz obrazloženja pobijane presude nespornim proizlazi da:

- su između tužitelja i prednika tuženika sklopljena dva Ugovora o prodaji i to jedan 11. svibnja 2007. kojim je ugovorena prodaja parkirnoga mjesta za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 7.500,00 EUR, te drugi 11. svibnja 2006. kojim je ugovorena prodaja garaže za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 16.490,00 EUR. - se tužitelj temeljem tih ugovora nije uknjižio u zemljišne knjige ni da su predmetne nekretnine u ovršnom postupku koji se vodio protiv tuženika prodane trećim osobama koje su se potom uknjižile kao vlasnici u zemljišnim knjigama.

9. Sporne okolnosti su je li ili nije došlo do isplate kompletne kupoprodajne cijene od strane tužitelja, iz kojeg bi onda razloga tuženik bio dužan te novce vratiti tužitelju, budući da ugovori nisu realizirani i tužitelj temeljem njih nije postao vlasnikom predmetnih nekretnina.

10. Također je sporno je li tužitelj bio dužan u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom prijaviti svoje izlučno pravo u odnosu na predmetne nekretnine ili ne odnosno utječe li činjenica njegovog neprijavljivanja izlučnog prava u stečajnom postupku (koje nije sporno) na obvezu tuženika na vraćanja stečenog bez osnove.

11. Zaključak je suda prvoga stupnja da se tužitelj propustio upisati kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, te da u vrijeme pokretanja ovršnog postupka nije postojala zabilježba eventualnog prava tužitelja na predmetnim nekretninama.

12. Uvidom u spis poslovni broj P-83/2019 utvrđeno je kako je u istome 10. srpnja 2020. donesena presuda kojom je odbijen tužbenih zahtjev tužitelja društva Zadar keramika d.o.o. kojim je isti tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha određena temeljem ovršnog zaključka Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-1530/2017 i ovršnog rješenja istoga suda istoga poslovnog broja od 3. listopada 2018.

13. Uvidom u spis poslovni broj P-268/2019 utvrđeno je kako je isti vođen povodom tužbe tužitelja Zadar keramika d.o.o. protiv tuženika Gortan Zadar d.o.o. u stečaju i Gordane Ogrizek radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini koja u naravi čini parkirno mjesto površine 12.00 m2, označeno kao PM-62 na nivou 0.00 u garažnom prostoru, upisano kao br. 79, etaža sklopa višekatne stambeno-poslovne zgrade TIZ 2 i 3 upisane u zk. ul. br. 12643 k.o. Zadar i izgrađene na kč. br. 4783/6 povezano sa suvlasništvom 11/10000 zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta. U tom postupku donesena je prvostupanjska presuda 25. siječnja 2021. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja budući da isti ne može tužbom tražiti da sud utvrdi da je vlasnik nekretnine jer je propustio poduzeti sve propisane korake za njeno stjecanje.

14. Parkirno mjesto je na dražbi kupila gospođa Ogrizek, dok je garažu kupilo društvo Breza nekretnine s kojima se tužitelj uspio dogovoriti da od njih otkupi svoju garažu, jer su u njoj bile njegove stvari.

15. Iz Ugovora o prodaji br. TIZ23-007/2007 od 11. svibnja 2007. proizlazi kako je isti sklopljen između društava Gortan Zadar d.o.o. kao prodavatelja i Zadar keramika d.o.o. kao kupca parkirnog mjesta površine 12.00 m2 označenog kao PM- 62, utvrđena je kupoprodajna cijena u iznosu od 7.500,00 EUR te je određeno da su stranke suglasne da kupac prodavatelju kupoprodajnu cijenu može podmiriti i prijebojem potraživanja. Člankom 6. Ugovora je prodavatelj ovlastio kupca da bez daljnjeg sudjelovanja i privole prodavatelja ishodi uknjižbu prava vlasništva na predmetnom parkirnom mjestu na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava s imena prodavatelja u zemljišnim knjigama.

16. Iz Ugovora o prodaji br. TIZ23-94/2006 od 11. svibnja 2006. proizlazi kako je isti sklopljen između društava Gortan Zadar d.o.o. kao prodavatelja i Zadar keramika d.o.o. kao kupca garaže u stambeno-poslovnom objektu u Ulici 112. brigade u Zadru, površine 19,40 m2 označenu kao G-3.3 , kupoprodajna cijena predmetne nekretnine utvrđena je u iznosu od 120.337,47 kn odnosno u protuvrijednosti 16.490,00 EUR. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da je kupac do dana potpisa ugovora prodavatelju podmirio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 7.850,99 EUR. Kupac se obvezuje prodavatelju ostatak kupoprodajne cijene u protuvrijednosti od 8.639,01 EUR podmiriti prijebojem svojih potraživanja prema prodavatelju. Također i ovaj ugovor sadrži tabularnu izjavu.

17. Iz Izjave o prijeboju proizlazi kako dužnik Gortan-Zadar d.o.o. Zadar i vjerovnik Zadar keramika d.o.o. izjavljuju kako obavljaju prijeboj dospjelih novčanih potraživanja. Potraživanje dužnika prema vjerovniku iznose 71.391,25 kn, a isto toliko iznose i potraživanja vjerovnika prema dužniku i to temeljem Ugovora o prodaji TIZ23-007/2007 7.500,00 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 9. prosinca 2009. u iznosu od 54.590,26 kn te temeljem Ugovora o prodaji TIZ23- 094/2006 2.308,24 EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 9. prosinca 2009. u iznosu od 16.800,99 kn. Izjava je datirana 8. lipnja 2011.

18. Prvostupanjski sud smatra da se po pitanju osnove tužbenog zahtjeva ovdje radi o naknadi stečenog bez osnove odnosno stečenog temeljem osnove koja je naknadno otpala, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a. Prema toj odredbi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19. Stav prvostupanjskog suda je da se na strani tuženika radi o osnovi koja se nije ostvarila odnosno koja je kasnije otpala. Ta osnova su Ugovori o prodaji koji su samo dijelom realizirani – isplaćena je kupoprodajna cijena i tužitelj je stupio u posjed tih nekretnina, međutim, zbog nedostatka uknjižbe u zemljišnim knjigama tužitelj nije nikada stekao pravo vlasništva na istima, već su one prodane u ovršnom postupku koji je vođen protiv tuženika, a sredstvima stečenim tom prodajom je umanjeno potraživanje stečajnog vjerovnika u stečajnom postupu koji se vodi nad tuženikom, čime je tuženik stekao korist. Iz navedenoga je za zaključiti kako je tuženik, zapravo, unovčavanjem predmetnih nekretnina u ovršnom postupku drugi puta naplatio otuđenje predmetnih nekretnina. Temeljem predmetnih Ugovora o prodaji tužitelj nije stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama, sva stjecanja koja je tuženik imao temeljem tih Ugovora o prodaji imaju se smatrati sredstvima stečenim temeljem osnove koja se nije ostvarila odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala. Kraj nesporne činjenice da su plaćanja temeljem Ugovora o prodaji sklopljenih između tužitelja i prednika tuženika izvršena u potpunosti i to dijelom direktnom uplatom (što je potvrđeno u samom Ugovoru o prodaji br. TIZ23-94/2006), a dijelom prijebojem odnosno kompenzacijom (što je utvrđeno Ugovorima o prodaji i Izjavom o kompenzaciji), koju činjenicu plaćanja u cijelosti, tuženik nije osporio.

20. U odnosu na tuženikov prigovor i ponovljeni žalbeni navod da je tužitelj bio dužan dostaviti stečajnom upravitelju obavijest o postojanju izlučnog prava temeljem čl. 147. Stečajnoga zakona, bez koje obavijesti sada tužitelj gubi prava koja potražuje u ovom postupku, nije osnovan. Naime, obavijesti o postojanju izlučnoga prava izlučni vjerovnik obavještava stečajnog upravitelja o tome da ima određeno pravo u odnosu na stvar koju stečajni dužnik drži u posjedu. Međutim, u ovom predmetu nije sporno kako je tužitelj u trenutku otvaranja stečajnoga postupka 18. listopada 2016. (kada je otvoren stečajni postupak), i do prodaje predmetnih nekretnina u ovršnom postupku u svibnju 2018.) bio u posjedu predmetnih nekretnina pa tako ni nije mogao, a ni nije bio dužan naprijed navedenu obavijest dostaviti stečajnom upravitelju.

21. Utuženo potraživanje zapravo predstavlja obvezu stečajne mase, i to onu obvezu iz kategorije ostalih obveza stečajne mase iz čl. 156. Stečajnoga zakona. Naime, vjerovnici stečajne mase, a što je ovdje sada tužitelj, ne ostvaruju svoje tražbine podnošenjem prijave stečajnom upravitelju kao stečajni vjerovnici, već oni mogu zahtijevati od stečajnog upravitelja da im plati ono što im duguje stečajna masa i mogu podnijeti kondemnatornu tužbu, kao u ovom slučaju.

22. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje te odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pravilnom primjenom materijalnog prava.

23. Žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj niti ne navodi razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

24. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navodi žalitelj niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

Zagreb, 25. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović