Poslovni broj: Usž-541/23-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Ane Berlengi Fellner, članica vijeća te sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. s. d.o.o., I., kojeg zastupa opunomoćenica J. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, R., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada C., C., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 UsI-330/2022-11 od 10. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 6 UsI-330/2022-11 od 10. studenog 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje, podredno, oglašavanje ništavim rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/21-02/16, URBROJ: 2170-03-08/5-22-2 od 1. veljače 2022. i zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.
2. Rješenjem tuženika, povodom žalbe tužitelja, poništeno je rješenje Grada C., Upravnog odjela za komunalni sustav i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-33-03/20- 01/243, URBROJ: 2107/01-06/10-21-14 od 22. siječnja 2021. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Potonjim prvostupanjskim rješenjem je tužitelju, kao vlasniku Hotela S., utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor u S., Š. I. J. 14, na k.č.br. 4876 k.o. S., površine 5.823,41 m[2] , u iznosu od 127.882,08 kn godišnje, odnosno 10.656,84 kn mjesečno, s početkom plaćanja od 1. siječnja 2020. godine.
3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude proturječi sama sebi kao i razlozima presude, a u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni a o rješenju postoji proturječnost između sadržaja, isprava i zapisnika o iskazima danim u tijeku postupka i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Bitnu povredu pravila sudskog postupka nalazi i u činjenici nepotpunog navođenja razloga u odluci, te svih dokaza koje je tužitelj priložio uz predmetnu tužbu, a prvostupanjski sud navodima obrazloženja pobijane presude ne samo da nije ukazao da je svoju odluku utemeljio na odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), već iz cjelokupnog sadržaja obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud počinio povredu upravo te odredbe ZUS-a, te jednog od temeljnih načela upravnog spora, a nije niti potpuno, niti pravilno, a niti cjelovito ocijenio svaki dokaz zasebno, ocijenio sve dokaze zajedno, ocijenio rezultate cjelokupnog postupka, stavio međusobno pravno logički utemeljeni odnos na sve izvedene dokaze. Isto tako sud niti jedinim dijelom obrazloženja pobijane presude nije obrazložio koje je to zaključke izveo iz svakog od pojedino taksativno navedenih dokaza te nije dao niti jedan pravno logični i temeljni razlog zbog čega je upravo iz svakog razloga od tih pojedinih dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno izveo upravo zaključak o nepostojanju razloga za usvajanjem tužbenog zahtjeva. Drži da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pristup sudu i s tim u vezi upire i na stajališta i načela Ustavnog suda Republike Hrvatske, iskazana u izrijekom navedenim odlukama toga Suda (načelo vladavine prava, načelo pravičnog postupka, načelo pravne sigurnosti i dr.), a koja po njegovom mišljenju u ovom predmetu nisu poštovana. Navodi da kao fiducijarni vjerovnik nije u posjedu nekretnine niti ima ovlast da istu koristi, zbog čega ne može biti utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade. Trenutkom upisa fiducijarnog vlasništva fiducijar ne stječe vlasništvo jer nekretnina ostaje u rukama dužnika koji njome gospodari, ubire plodove i uživa zaštitu od ometanja. Nejasno je temeljem koje osnove sud smatra da je tužitelj vlasnik odnosno korisnik nekretnine obzirom da, izuzev upisa fiducijarnog vlasništva radi osiguranja tražbine, nema nikakve koristi od predmetne nekretnine niti je u posjedu iste. Poziva se na izdvojeno mišljenje dr.sc. B. B., suca Ustavnog suda RH u odnosu na odluku, broj: U-III-6081/2016 od 29. siječnja 2019. godine. Smatra da, u konkretnom slučaju, nije bilo nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog upravnog tijela i da je diskrecijska ocjena tuženika da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje ekvivalentna samovolji tuženika, odnosno predstavlja arbitrarno postupanje tuženika. S tim u vezi također upire na izdvojeno mišljenje ranije imenovanog suca iskazano u odnosu na stajališta iskazana u ustavnosudskoj odluci, broj: U-III-2835/2018 od 5. studenog 2019. godine. Tuženik se nije pridržavao načela učinkovitosti i ekonomičnosti. Ustraje u navodu da kao fiducijarni vlasnik nije obveznik plaćanja komunalne naknade, kako to proizlazi i iz odluka Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, na koje se izrijekom poziva u žalbi, a koje odluke da su primjenjive u postupku utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade u odnosu na fiducijara. Slijedom svega navedenog, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugom prvostupanjskom sucu, uz naknadu troškova, uključujući i trošak sastava žalbe.
4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovore na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud pobijanom odlukom nije povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da je za svoju odluku naveo pravno prihvatljive razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava.
7. Presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama citiranog Zakona, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da tuženik nije povrijedio zakon na štetu tužitelja time što je poništio prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak radi otklanjanja uočenih nedostataka.
8. Pritom se prvostupanjski sud osnovano pozvao na odredbu članka 117. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), prema kojoj, kad je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu upravne stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu.
9. U ovom predmetu za donošenje pravilne i na zakonu utemeljene odluke bilo je potrebno prethodno utvrditi da li je tužitelj obveznik plaćanja komunalne naknade u smislu članka 93. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18., 110/18. i 32/20., dalje: ZKG), jer činjenice s tim u vezi nisu u potpunosti i pravilno utvrđene. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem od 31. siječnja 2019. obveznikom komunalne naknade za isti poslovni prostor utvrđeno trgovačko društvo N. t. d.o.o. Z., s početkom plaćanja od 1. siječnja 2019., po osnovi korištenja poslovnog prostora temeljem ugovora o zakupu kojim je definirano da će zakupnik snositi troškove komunalne naknade, ali nema podataka je li predmetni ugovor o zakupu prestao važiti. Obzirom na činjenicu postojanja navedenog ugovora o zakupu i njegov sadržaj, tuženik je osnovano poništio prvostupanjsko rješenje jer o navedenoj činjenici ovisi da li, u konkretnom slučaju, ima mjesta primjeni odredbe članka 93. stavka 2. ZKG-a, prema kojoj je, temeljem pisanog ugovora, obvezu plaćanja komunalne naknade moguće prenijeti na korisnika nekretnine.
10. Kako je prvostupanjsko rješenje poništeno po žalbi tužitelja, to time što je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, nije povrijeđen zakon na njegovu štetu. K tomu se dodaje da tužitelj može u ponovnom postupku isticati sve prigovore koje smatra relevantnim za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade u odnosu na predmetni poslovni prostor, a koje je prvostupanjsko tijelo dužno ocijeniti te nakon toga, ovisno o činjeničnom stanju utvrđenom u ponovnom postupku, donijeti odluku koju će obrazložiti sukladno odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a.
11. Glede žalbenog prigovora da fiducijarni vlasnik ne može biti utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na, po tom pitanju, ustaljenu upravnosudsku praksu i na presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-2333/16-2 od 18. kolovoza 2016., u odnosu na istog tužitelja koji je utvrđen obveznikom komunalne naknade za isti poslovni prostor, ali za 2014. godinu. Navedena presuda je potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj:
U-III-6081/2016 od 29. siječnja 2019., te je u istoj zauzeto stajalište da fiducijarni vlasnik u predmetima komunalne naknade ima jednaka prava i obveze koji proistječu iz njegovog prava vlasništva, kao i svaki drugi vlasnik nekretnine.
12. Ostali žalbeni prigovori tužitelja, koji se odnose na stajališta iskazana u sudskim odlukama na koje se poziva u žalbi, u bitnome su istovjetni prigovorima navedenima u tužbi protiv osporenog rješenja tuženika, a iste je prvostupanjski upravni sud valjano otklonio s obrazloženjem koje prihvaća i ovaj Sud.
13. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
14. Kako je tužitelj izgubio spor, to je, temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
15. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 25. travnja 2023.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović, v.r.
