Poslovni broj: Gž-776/2023-3

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. P. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. E., odvjetniku iz OD E., Š. i T. j.t.d. iz Z., protiv tužene B. O. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici S. P., odvjetnici iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 41 P-3432/17-46 od 21. rujna 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

Žalba tužiteljice djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 41 P-3432/17-46 od 21. rujna 2023. godine:

- potvrđuje u točki I.I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev radi proglašenja da je nedopuštena ovrha koja se provodila radi prisilnog ostvarenje novčane tražbine preko iznosa od 418,68 EUR / 3.154,56 kuna[1] u postupku izravne naplate kod FINE  temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11933/09 od 27. lipnja 2012. godine, povodom zahtjeva za izravnu naplatu B. O., OIB: …, iz Z., protiv Z. P., OIB: …, iz Z.,

- preinačuje u preostalom dijelu točke I.I. izreke te u točkama I.II. i II. izreke pa se sudi:

1. Ovrha koja se provodila radi prisilnog ostvarenje novčane tražbine u iznosu od 418,68 EUR / 3.154,56 kuna u postupku izravne naplate kod FINE  temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11933/09 od 27. lipnja 2012. godine, povodom zahtjeva za izravnu naplatu B. O., OIB: …, iz Z., protiv Z. P., OIB: …, iz Z., proglašava se nedopuštenom.

2. Nalaže se tuženoj B. O., OIB: …, iz Z., da tužiteljici Z. P., OIB: …, iz Z., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 743,06 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2024. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

3. Tužena se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao s neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 41 P-3432/17-46 od 21. rujna 2023. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Z. P., iz Z., kojim je traženo da se proglasi nedopuštenom ovrha koja se provodila u postupku izravne naplate kod FINE pod brojem P-11933/09, temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11933/09 od 27. lipnja 2012. godine, povodom zahtjeva za izravnu naplatu B. O., iz Z., protiv Z. P., iz Z., a odbijen je i njen zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke).

1.1.) O troškovima postupka je odlučeno tako da je tužiteljici naloženo da tuženoj isplati iznos od 1.166,48 EUR / 8.788,84 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. kolovoza 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku ( NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22 – dalje: ZPP ), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te dosudom joj parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje. 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe, odnosno postupaka izravne naplate novčane tražbine, koji postupak je kod FINA-e pokrenula tužena B. O. protiv tužiteljice Z. P., i to  temeljem pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11933/09 od 27. lipnja 2012. godine.

5.1.) Pri tome nije bilo sporno da je tužiteljica na pokretanje predmetne parnice bila upućena od strane ovršnog suda, i to zbog žalbenog razloga za iz odredbe čl.50.st.1.t.9. Ovršnog zakona (razlog za pobijanje žalbom rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave), s tim da se je navedeni razlog temeljio na tvrdnji o prestanku tražbine tužene (ovrhovoditeljice) uslijed prijeboja (građansko pravne kompenzacije) sa tražbinom koju tužiteljica ima prema njoj i koju joj se stavila u prijeboj.

6.) Navedeni zahtjev sud prvog stupnja je u cijelosti ocijenio neosnovanim  polazeći od slijedećih nespornih te u postupku utvrđenih važnih činjenica:

-da je pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj P-11933/09 od 27.6.2012. prihvaćen tužbeni zahtjev tamo tužiteljice (ovdje tužene) B. O. na utvrđenje da je ista zakonski nasljednik prvog nasljednog reda pokojnog P. P., kao i da je istom presudom tamo tuženicima Z. P. i H. P. naloženo plaćanje parničnog troška u ukupnom iznosu od 11.985,00 kuna;

-da je navedena odluka je postala pravomoćna dana 18.2.2014. kada je Županijski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Gž-2253/13 odbio žalbu tuženika (Z. P. i H. P.) kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu;

-da je B. O., tuženica u predmetnoj parnici, pokrenula pred FINA-om postupak ovrhe odnosno izravne naplate protiv Z. P. kao ovršenice, a radi naplate ovršnog troška iz presude P-11933/09, u kojem ovršnom postupku (Ovrpl-972/15) je ovršenica, povodom izjavljenom pravnog lijeka, upućena na pokretanje ove parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl.50.st.1.t.9. Ovršnog zakona (NN br. 112/12., 25/13., 93/14., 73/17., 131/20. – dalje: OZ/12), odnosno radi dokazivanja da je tražbina tužene kao ovrhovoditelja prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada ju tužiteljica kao ovršenik više nije mogla istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, tj. da je prestala prijebojem;

-da je tužiteljica tuženoj uputila dana 24.6.2014. godine izjavu o prijeboju svoje tražbine (7.866,39 kuna glavnica i 4.238,94 kuna zatezna kamata) s osnova plaćenih pogrebnih troškova P. P., a koji trošak je ona platila dana 17. i 20. studenog 2008. godine;

-da je tijekom vođenja predmetnog postupka FINA isknjižila iz redoslijeda naplate predmetnu osnovu (pravomoćnu presudu P-11933/09) temeljem odredbe čl.12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima.

6.1.) Pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno pri ocjeni da li je tražbina tužene prestala prijebojem sa tražbinom tužiteljice, sud prvog stupnja je imao u vidu odredbu čl.195. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), kojom su propisane pretpostavke za građanskopravnu kompenzaciju – da dužnik može prebiti tražbinu s protu tražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele, ali i odredbu 196. istog zakona prema kojoj prijeboj nastaje izjavom o prijeboju, a nakon te izjave smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to, slijedom čega se, prema ocjeni prvostupanjskog suda, učinci prijeboja utvrđuju u odnosu na taj trenutak pa se u odnosu na taj moment treba cijeniti istaknuti prigovor zastare protu tražbine tužiteljice.

6.2.) S obzirom da je tužiteljica tuženoj izjavila prijeboj dana 24. lipnja 2014. godine, da je u prijeboj stavila trošak pogrebnih troškova iza pokojnog P. P., koje je nesporno platila 7.11.2008. i 20.11.2008., što znači da je navedena protu tražbina tužiteljice dospjela najkasnije 20. studenog 2008. godine, i s obzirom da se radi o tražbini koja, u skladu sa odredbom čl.225. ZOO/05, zastarijeva u općem roku zastare od 5 godina, ista je prema utvrđenju suda prvog stupnja zastarjela 20. studenog 2013. godine, što je znatno prije davanja izjave o prijeboju, ali čak i prije stjecanja svojstva pravomoćnosti presude kojom je utvrđena kasnija tražbina – tražbina tužene, sa kojim danom su se ispunile pretpostavke za prijeboj. Kako je odredbom čl.198. ZOO/05 izričito propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke za prijeboj, sud prvog stupnja zaključuje da u predmetnom slučaju do prijeboja nije došlo jer je tužiteljica u prijeboj stavila već zastarjelu tražbinu čemu je tužena u postupku i prigovorila, pa stoga sud prvog stupnja postavljeni tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

6.3.) Neovisno o prednjem zaključku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog nastupa zastare, sud prvog stupnja izražava i stav kako tužiteljica, kada je zatražila da se utvrdi nedopuštenom ovrha "koja se je provodila" umjesto "koja se provodi", nije pravilno niti postavila zahtjev, a i pravni stav da tužiteljica, s obzirom na činjenicu da je postupak izravne naplate obustavljen, više niti nema pravni interes za vođenje predmetne parnice.

 

6.4.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.1. ZPP-a dosuđujući tuženoj sav trošak koji je utvrdio potrebnim za vođenje predmetne parnice.

 

7.) Žalbene tvrdnje tužiteljice, u dijelu u kojem se ukazuje na postojanje bitnih povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a i čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, ne mogu se prihvatiti kao utemeljene.

 

7.1.) To stoga što presuda sadrži jasne i međusobno neproturječne razloga o odlučnim činjenicama na kojima je sud utemeljio svoj zaključak o zastari protu tražbine tužiteljice što je ujedno i razlog za ocjenu neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a na temelju kojih je bilo moguće ispitati pravilnost donesene odluke te pravilnost u primjeni materijalnog prava na koje se je sud  prvog stupnja i pozvao.

 

7.2.) Isto tako, sud prvog stupnja je, protivno žalbenim tvrdnjama, sve dokaze koje je izveo, pravilno ocijenio u skladu sa odredbom čl.8. ZPP-a, a prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda,  prilikom donošenja pobijane odluke i u postupku koji joj je prethodio, nije učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje sa uvijek pazi po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a.

 

8.) Međutim osnovane su žalbene tvrdnje o postojanju žalbenih razloga iz odredbe čl.355. i čl.356. ZPP-a. To stoga što je sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni prigovora zastare izveo potpuno pogrešan zaključak o tome da je tražbina tužiteljice, koju je ona stavila u prijeboj tražbini tužene, bila u zastari u momentu kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj, a zbog tog pogrešnog pravno stava sud prvog stupnja nije ni utvrđivao ostale činjenice koje su važne za pravilnu ocjenu postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

9.) Uvodno treba primijetiti da sud prvog stupnja, iako meritorno odlučuje (odbija ga zbog zastare) o tužbenom zahtjevu izražava i stav o tome da tužiteljica, zbog činjenice da je postupak izravne naplate obustavljen (jer je FINA u skladu sa čl.12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala izvršavati osnovu temeljem koje za zatražena izravna naplata) više nema niti pravni interes za vođenje predmetne parnice, pri čemu se je sud pozvao na argumentaciju iz odredbi Ovršnog zakona.

 

9.1.) U svezi naprijed navedenog treba reći da, ukoliko je sud prvog stupnja povodom iznijetog prigovora tužene ocijenio da tužiteljica nema pravni interes za vođenje predmetne parnice, u tom slučaju ne bi postojale pretpostavke za meritorno odlučivanje već za odbačaj podnesene tužbe. Međutim navedeni pravni stav suda prvog stupnja niti nije pravilan, jer niti iz jedne odredbe OZ/12, za čijeg važenja je tužena i pokrenula postupak izravne naplate tražbine, ne proizlazi da ovršenik, a nakon što je od strane ovršnog suda upućen na pokretanje i vođenje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog nekog od žalbenih razloga iz odredbi čl.50.st.1.t.7. te t.9. do t.11. OZ/12, ne bi imao pravni interes nastaviti vođenje pokrenute parnice i nakon što je sudska ovrha ili postupak izravne naplate obustavljen zbog nemogućnosti naplate ovršne tražbine, odnosno da bi zbog navedenog izgubio pravni interes za vođenje te parnice. Upravo suprotno od navedenog stava suda prvog stupnja proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-1153/2021-4 od 15. veljače 2022. godine.

 

10.) Isto tako, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može se prihvatiti kao pravilan niti stav suda prvog stupnja da tužiteljica, time što je u tužbenom zahtjevu riječi  "koja se provodi"  tijekom postupka zamijenila riječima "koja se provodila". Naime, navedenom intervencijom nije niti izmijenjen prvotno postavljeni zahtjev u smislu njegove preinake, niti je konačno postavljeni zahtjev postao nerazumljiv, neodređen ili u bilo kom smislu nejasan da se o njemu ne bi moglo odlučivati. Radi se samo o promjeni glagolskog vremena za riječ "provoditi", tj. navedeni glagol prvotno izražen u prezentu (koja se provodi) zamijenjen je perfektom (koja se provodila), a što je bilo uvjetovano nespornom činjenicom da se je ovrha tijekom parnice prestala provoditi.

 

11.) Žalbeni navodi tužiteljice da je predmetni postupak izravne naplate valjalo proglasiti nedopuštenim, neovisno o ocjeni prigovora zastare, već zbog toga što u pravomoćnoj presudi, temeljem koje je tužena zatražila naplatu svoje tražbine, nije navedena valuta obveze, slijedom čega da je ista presuda neprovediva, što da je ona sve i obrazložila u podnesenoj tužbi, a sud prvog stupnja da se nije glede toga očitovao, također nisu osnovani.

 

11.1.) Navedene žalbene tvrdnje se ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljene iako je tužiteljica doista u pravu da u donesenoj odluci, kojom joj je naloženo da plati parnični trošak tuženoj, sud nije naveo novčanu jedinicu, tj. valutu (kuna, EUR …). Međutim, glede navedenih žalbenih tvrdnji tužiteljici valja odgovoriti da navedeno niti ne čini jedan od žalbenih razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.7., t.9., t.10. i t.11. OZ/12, niti je tužiteljica upućena na pokretanje i vođenje predmetne parnice zbog navedenog, već zbog izvršenog prijeboja i prestanka tražbine ovrhovoditeljice. Navedeno može predstavljati samo razlog za odbijanje provedbe ovrhe od strane tijela koje ovrhu provodi temeljem takve odluke ukoliko zauzme stav da to takvu odluku čini nerazumljivom i neprovedivom.

 

12.) Međutim, osnovano se u žalbi tužiteljice ističe da sud nije pravilno ocijenio prigovor tužene o zastari protu tražbine koju je tužiteljica tuženoj stavila u prijeboj, odnosno  da je pri toj ocjeni, polazeći od nespornih činjenica, pogrešno primijenio odredbu čl.198. ZOO/05.

 

13.) Naime, institut građanskopravne kompenzacije je reguliran u odredbama čl.195. do čl.202. ZOO/05.

 

13.1.) Odredbom čl.195. ZOO/05 propisane su opće pretpostavka prijeboja – prema njoj dužnik može prebiti tražbinu s protu tražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

 

13.2.) Odredbom čl.196. istog zakona je propisano da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju (st.1.), ali da nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (st.2.).

 

13.3.) Konačno, odredbom čl.198.st.1. istog zakona je propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja.

 

14.) Polazeći od navedenih odredbi građanskopravni prijeboj ne nastaje ipso iure, tj. kad se ispune pretpostavke iz čl.195. ZOO/05 već je potrebno dati izjavu o prijeboju, ali nakon što je dana ona djeluje u natrag (ex tunc) te se smatra da je je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ostvarile opće pretpostavke prijeboja – tj. kada su se susrele kompenzibilne, tj. novčane dospjele  tražbine.

 

14.1.) Slijedom toga pogrešan je stav suda prvog stupnja da se prigovor zastare tražbine koju dužnik stavlja u prijeboj ocjenjuje prema momentu kada je tužiteljica kao dužnik dala (24. lipanj 2014.) izjavu o prijeboju. Odlučan moment za to je kada je nastala i dospjela ona kasnija tražbina, jer je u tom momentu došlo do njihova susreta.

 

14.2.) Sud prvog stupnja utvrđuje, što u ovom žalbenom postupku nije sporno, da je tražbina tužiteljice nastala ranije – tj. 20. studenog 2008. godine, kada je ona u cijelosti podmirila troškove pogreba iza pokojnog P. P., i sa navedenim danom je ona mogla dio tog troška potraživati od ostalih njegovih nasljednika. Što se pak tiče tražbine tužene B. O., riječ je tražbini prema tužiteljici s osnova dosuđenog joj parničnog troška presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11933/09, koja je donesena dana 27. lipnja 2012. godine. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, upravo dan donošenja navedene odluke predstavlja moment nastanka, a time i dospjelosti, tražbine tužene B. O., neovisno od toga što navedena odluka tada još nije stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti.

 

14.3.) Dakle, novčana tražbina tužene prema tužiteljici s osnova dosuđenog joj parničnog troška je nastala dana 27. lipnja 2012. godine, kada je donesena sudska odluka kojom joj je dosuđen taj parnični trošak, pa s obzirom da je tražbina tužiteljice prema tuženoj već ranije (20. kolovoz 2008.) nastala, do susreta međusobnih novčanih i dospjelih tražbina stranaka je došlo dana 27. lipnja 2012. godine. To nadalje znači da protu tražbina tužiteljice u navedenom momentu nije bila u zastari jer je do susreta dospjelih tražbina došlo prije isteka roka zastare od 5 godina računajući od 20. kolovoza 2008. godine.

 

15.) Prema tome, pravilnom primjenom odredbi čl.195., čl.196. i čl.198. ZOO/05, prigovor tužene o zastari protu tražbine tužiteljice valjalo je otkloniti kao neosnovan. Kako je sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni navedenog prigovora, to propustio učiniti, navedeni sud nije niti utvrđivao ostale važne činjenica za izvođenje pravilnog zaključka o tome da li je tražbina tužene prestala prijebojem, bilo u cijelosti ili barem djelomično. Navedeni propust suda prvog stupnja u predmetnom slučaju nije razlog za ukidanje donesene presude, jer je sud prvog stupnja izveo sve predložene a potrebne dokaze pa je stoga važne činjenice za donošenje pravilne odluke bilo moguće utvrditi primjenom odredbe čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a, što je učinio ovaj sud drugog stupnja na temelju stanja spisa.

 

16.) Imajući u vidu sadržaj oduke o troškovima postupka u presudi P-11933/09 od 27. lipnja 2012. godine, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da bi tražbina tužene B. O. prema tužiteljici Z. P. iznosila ½ dosuđenog troška – tj. 5.992,50 kuna, a drugu preostalu ½ dosuđenog troška B. O. može potraživati samo od H. P..

 

17.) Iz u spis predmeta dostavljenih isprava (list 9-12) proizlazi da je tužiteljica doista sama platila trošak sahrane P. P. u ukupnom iznosu od 12.618,23 kune.

 

17.1.) Međutim, ne mogu se prihvatiti tvrdnje tužiteljice da bi tužena B. O., kao jedan od sunasljednika P. P., bila u obvezi participirati u 5/8 dijela tog troška, jer potpuno suprotno proizlazi iz stanja ostavinskog spisa O-4519/09, u kojem se vodi ostavinski postupak iza pokojnog P. P.. Naime, iz navedenog spisa proizlazi da su na nasljedstvo iza navedenog ostavitelja pozvani tužena, kao njegova izvanbračna supruga, te troje njegove djece među kojima je i tužiteljica. Dakle, radi se o nasljednicima prvog nasljednog reda, koji ostavitelja nasljeđuje na jednake dijelove, tj. svaki u ¼ utvrđene ostavinske imovine. S obzirom na to, tužena B. O. bila bi u obvezi participirati u troškovima njegove sahrane u navedenom razmjeru, tj. u ¼ nastalih troškova, i na veličinu te participacije nema nikakvog utjecaja njen zahtjev za izdvajanje dijela imovine (1/2 ili 4/8) koju je ona eventualno stekla kao izvanbračnu stečevinu.

 

17.2.) Prema tome, u skladu sa naprijed navedenim, tužena B. O. bila bi u obvezi participirati u trošku koji je tužiteljica platila u iznosu od 12.618,23 kuna, ne u  5/8 dijela već u ¼ dijela, a to ne iznosi 7.866,39 kuna već 3.154,56 kuna. Dakle, tužiteljica je dokazala postojanje svoje kompenzibilne tražbine spram tužene s osnova glavnice u iznosu od 3.154,56 kuna, slijedom čega joj je mogla u prijeboj staviti samo taj iznos a ne iznos od 7.866,39 kuna.

 

17.3.) Tužiteljica je u prijeboj tuženoj stavila i sporednu tražbinu s osnova obračunate zatezne kamate u iznosu od 4.238,94 kuna. Međutim, tužiteljica dokazima koje je u spis predmeta dostavila te dokazima koje je predlagala, nije dokazala postojanje navedene tražbine u tom iznosu. Naime, navedeni iznos predstavlja obračunatu zakonsku zateznu kamatu na glavnicu od 7.866,39 kuna, tj. na glavnicu na koju ona u skladu sa  već naprijed navedenim nema pravo. Teret dokaza za navedeno, tj. za visinu tražbine koju stavlja u prijeboj, je bio na tužiteljici, pa kako ona nije dokazala koliko iznosi obračunata zatezna kamata na iznos glavnice od 3.154,56 kuna, ona navedenu sporednu tražbinu, tj. njenu visinu, nije dokazala, slijedom čega ne može biti dio prijebojne tražbine navedene u izjavi o prijeboju.

 

18.) Rezimirajući navedeno u točkama 17., 17.1., 17.2. i 17.3. tužiteljica je dokazala postojanje dijela tražbine iz izjave o prijeboju – i to u iznosu od 3.154,56 kuna ili 418,68 EUR, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava za navedeni iznos valjalo proglasiti ovrhu nedopuštenom, a preko tog iznosa odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

19.) Zbog izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.t.3. te čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a, žalbu tužiteljice djelomično uvažiti kao osnovanu a djelomično ju odbiti kao neosnovanu te prvostupanjsku presudu u točki I. izreke djelomično potvrditi a djelomično preinačiti, sve kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

20.) Kako je uslijed djelomičnog uvažavanja žalbe tužiteljice došlo do preinake prvostupanjske presude, to je onda, u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti i o troškovima cijelog parničnog postupka.

 

21.) Nakon djelomičnog uvažavanja žalbe tužiteljice te preinake prvostupanjske presude tužiteljica je djelomično uspjela u sporu – tj. kvantitativno je uspjela je sa 52,6 % u sporu (3.254,56 / 5.992,50) dok je kvalitativno uspjela sa 100 %, pa njen ukupan uspjeh iznosi 76,3 %,  što znači da uspjeh tužene iznosi 23,7 %. Kada se u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a izvrši prebijanje uspjeha tužiteljice i tužene, tada proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužiteljici ukupno 52,6 % njenog parničnog troška potrebnog za vođenje predmetne parnice.

 

22.) Ukupan trošak tužiteljice, koji je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a, bio potreban za vođenje predmetne parnice iznosi 1.412,66 EUR, pri čemu se iznos od 1.179,36 EUR odnosi na trošak koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom, a iznos od 233,30 EUR se odnosi na trošak ovog žalbenog postupka.

 

23.) Trošak koji je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom odmjeren je tužiteljici prema vrijednosti predmeta spora (5.992,50 kuna) te primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12. i dr. – dalje: Odvjetnička tarifa), i to: za sastav tužbe 75 bodova primjenom Tbr.7.t.1. Odvjetničke tarife, za zastupanje na tri ročišta (02.02.2016., 11.12.2019., 30.08.2023.) po 75 bodova za svako primjenom Tbr.9.t.1. Odvjetničke tarife, za zastupanje na dva ročišta (06.10.2015., 06.06.2018.) po 18,75 bodova za svako primjenom Tbr.9.t.5. Odvjetničke tarife, za sastav jednog podneska (od 15.11.2017.) 75 bodova primjenom Tbr.8.t.1. Odvjetničke tarife, za sastav jednog podneska (od 07.10.2015.) 18,75 bodova primjenom Tbr.8t.3. Odvjetničke tarife, što sve ukupno iznosi 431,25 bodova. Kada se ovi bodovi pomnože sa 15,00 kuna, tada se dolazi do iznosa troška od 6.468,75 kuna, na koji iznos tužiteljici pripada pravo na trošak obračunatog PDV-a u iznosu od 1.617,18 kuna, a kada se ovim iznosima pribroji trošak plaćene pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 800,00 kuna, tada se dolazi do ukupnog troška od 8.885,93 kune ili 1.179,36 EUR.

 

23.1.) Za ostale podneske navedene u zahtjevu za naknadu parničnog troška  tužiteljici nije priznat trošak, jer se radi o podnescima koji predstavljaju požurnice za rad suda, pa ti troškovi ne predstavljaju trošak potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl.155. ZPP-a. Isto tako tužiteljici nije dosuđen niti trošak za pristup ročištu za donošenje, objavu i uručenje presude, jer istom tužiteljica nije niti pristupila.

 

24.) Trošak ovog žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 1.757,81 kune / 233,30 EUR tužiteljici je dosuđen temeljem odredbe Tbr.10.t.1. u svezi Tbr.7.t.1., i isti se trošak sastoji od trošak sastava žalbe po punomoćniku u osobi odvjetnika te obračunatog troška PDV-a.

 

25.) Primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a tužiteljici pripada pravo na razmjeran dio navedenog troška, tj. na 52,6 % navedenog troška u iznosu od 1.412,66 EUR, što daje iznos od 743,06 EUR, koliko je ovom presudom i dosuđeno tužiteljici, s odbijen je zahtjev tužene za naknadu parničnog troška.

 

26.) Slijedom naprijed izloženog valjalo je uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačiti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki I.II. i točki II. izreke, sve to temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a.

 

 

Bjelovar, 31. siječnja 2024.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          Alen Golub v. r.