Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-2309/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. H. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. F.-T., odvjetnici u O., protiv tuženika H. m. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. J., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & partneri d.o.o., Pisarnica S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-343/20 od 15. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 25. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-343/20 od 15. siječnja 2021.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 10.000,00 kuna / 1.327,23 eura[1] sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen preko iznosa od 6.256,25 kuna / 830,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2021. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-343/20 od 15. siječnja 2021.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 10.000,00 kuna / 1.327,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 6.256,25 kuna / 830,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2023. do isplate.

c) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

te se u tom dijelu sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.327,23 eura / 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja za svako polugodište uvećanjem kamatne 2023. do isplate po stopi koja se određuje

stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 830,35 eura / 6.256,25 kuna sa zateznim kamatama

za svako

tekućim od 25. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 995,42 eura / 7.500,00 kuna.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 176,69 eura / 1.331,25 kuna.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 20.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, čast i ugled.

5. U prvostupanjskom postupku utvrđene su slijedeće činjenice :

- da je dana 2. travnja 2015. u dnevnom listu S. D., te na internetskom portalu S. D. objavljen članak pod naslovom "Poništena imenovanja policijskim načelnicima",

- da je u predmetnom članku u bitnome objavljeno da je razlog poništaja rješenja Povjerenstva za provedbe internih oglasa to što tužitelj nije imao potrebnu stručnu spremu, ni potrebno policijsko zvanje kako bi mogao meritorno odlučivati o kandidatima za radna mjesta,

- da je u predmetnom članku navedeno i da tužitelj ima višu, a ne visoku stručnu spremu i zvanje policijskog inspektora, te da nije mogao kao takav biti u povjerenstvu koje bi odlučivalo o visokoj stručnoj spremi i zvanjima hijerarhijski višim od tužiteljeva, kao što je na primjer zvanje policijskog savjetnika i zvanjima još višima od toga,

- da je u predmetnom članku navedeno i "da se dogodila situacija da prikažem figurativno, da je srednjoškolac odlučivao o izboru sveučilišnog profesora ili da je dijete u četvrtome osnovne biralo svoju profesoricu",

- da je autor spornog članka kao izvor informacija koristio rješenje odbora, klasa UP/II-112-07/12-01/2205 od 23. veljače 2015.,

- da tužitelj ima visoku stručnu spremu i stručno zvanje diplomirani kriminalist. 6. Navedene činjenice između stranaka i nisu sporne. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li na strani tuženika postoje ekskulpacijski razlozi iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima ("Narodne novine", br. 59/04, 84/11, 81/13

– dalje: ZM) koji isključuju odgovornost tuženika za štetu.

7. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku utvrdio da su sporne informacije utemeljene na činjenicama za koje je autor članka imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, da je postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu spornih informacije, te da je pritom postupano u dobroj vjeri. Također, sud prvog stupnja utvrdio je da su sporne informacije prenesene iz akta tijela izvršne vlasti, te da njihov smisao, i pored netočnosti o stručnoj spremi i zvanju tužitelja, nije promijenjen uredničkom obradom.

8. Iz navedenog dakle, proizlazi, iako to sud prvog stupnja jasno ne navodi, da je sud prvog stupnja smatrao da na strani tuženika kao nakladnika postoje ekskulpacijski razlozi iz čl. 21. st. 4. alineja 1 i 3 ZM.

9. Odredbom čl. 21. st. 4. al. 1 i 3. propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:

- vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom (alineja 1),

- utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri (alineja 3).

10. Sud prvog stupnja smatra da su informacije koje su u postupku sporne prenesene iz akta tijela izvršne vlasti,te da njihov smisao i pored netočnosti o stručnoj spremi i zvanju tužitelja nije promijenjen uredničkom obradom. Međutim, da bi postojali uvjeti za ekskulpaciju tuženika iz čl. 21. st. 4. al. 1. ZM potrebno je da se radi o vjerno prenesenoj informaciji iz akta zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti. U rješenju odbora, klasa UP/II-112-07/12-01/2205 od 23. veljače 2015. kojeg je autor članka koristio kao izvor informacija nigdje nije navedeno da tužitelj kao član Komisije za provedbu internog oglasa za popunu slobodnih radnih mjesta rukovodećih policijskih službenika nema potrebnu stručnu spremu, te da ima višu, umjesto potrebnu, visoku stručnu spremu. Također,u predmetnom rješenju je navedeno da tužitelj preveden u zvanje viši policijski inspektor, dok u spornom članku je navedeno da tužitelj ima zvanje policijskog inspektora. Na kraju, u navedenom rješenju nigdje nije navedeno, pa niti figurativno kako se navodi u spornom tekstu, da je srednjoškolac (pri čemu se u tekstu misli na tužitelja) odlučivao o izboru sveučilišnog profesora ili da je dijete u četvrtom osnovne biralo svoju profesoricu.

11. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o informacijama koje su vjerno prenesene iz akta tijela izvršne vlasti jer informacije koje sadrži članak rješenje odbora dijelom uopće ne sadrži (informacija o stručnoj spremi, usporedba tužitelja sa srednjoškolcem ili djetetom koje odlučuje o izboru sveučilišnog profesora ili profesorice) ili je pogrešno prenijeta (informacija o tužiteljevu zvanju). Stoga nisu ispunjene pretpostavke za nepostojanje odgovornosti tuženika za štetu iz čl. 21. st. 4. al. 1. ZM.

12. Nadalje, u svojem iskazu autor članka svjedok M. D. iskazao je da je imao dovoljno vremena za objavu spornog članka, te da mu je rješenje odbora u od 23. veljače 2015. poslužilo kao izvor informacija za objavljeni tekst. Međutim, u spornom članku pogrešno je navedeno tužiteljevo zvanje, te je pogrešno navedena niža stručna sprema od stvarne koju tužitelj ima, a koja stručna sprema uopće nije navedena u rješenju odbora. Također, u članku se dovodi u pitanje tužiteljeva kompetencija i stručnost, te ga se uspoređuje sa srednjoškolcem i djetetom koji odlučuju o izboru sveučilišnog profesora ili svoje profesorice, što također nije sadržano u predmetnom rješenju. Imajući u vidu da je autor članka prema vlastitom iskazu imao dovoljno vremena za pripremu spornog članka, ne može se reći da je sporna informacija utemeljena na točnim činjenicama ili činjenicama za koje je autor članka imao osnovani razlog povjerovati da su točne i da je u konkretnom slučaju postupao u dobroj vjeri. Naime, navođenje informacija kojih u rješenju Odbora jednostavno nema (informacije o tužiteljevoj stručnoj spremi) a koje su bile provjerljive, te navođenje informacija koje su pogrešno prenesene (informacija o tužiteljevom zvanju), kao i korištenje stilskih figura (koja rješenje ne sadrži) u kojima se tužitelja uspoređuje sa srednjoškolcem i djetetom koji odlučuje o izboru profesora, prema stavu ne ukazuju da je postupano u dobroj vjeri. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za nepostojanje odgovornosti za štetu iz čl. 21. st. 4. al. 3. ZM.

13. Dakle, informacije koje sadrži članak a koje su dijelom netočno prenesene, a dijelom neistinite, a kojima je tužitelj prikazuje kako nekompetentna osoba bez potrebnog zvanja i obrazovanja da bude član Komisije za provedbu internog oglasa za popunu slobodnih radnih mjesta rukovodećih policijskih službenika, a u koju komisiju nije imenovan vlastitom odlukom, već od strane nadređenog ministra, suprotno stavu suda prvog stupnja, predstavljaju informacije kojima je tužitelju prouzročena neimovinska (nematerijalna) šteta u vidu povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, čast i ugled.

14. U svrhu pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je sukladno ovlaštenju iz čl. 373.b. st. 3. ZPP odredio da prvostupanjski sud izvede dokaz saslušanjem tužitelja koji dokaz je bio predložen u prvostupanjskom postupku, a kojeg sud prvog stupnja nije izveo. U svojem iskazu tužitelj je naveo da su u spornom članku iznijete neistine o njegovoj stručnoj spremi i zvanju o čemu se autor članka prije objave spornog članka nije raspitivao. Zbog članka zvale su ga kolege iz cijele Hrvatske raspitujući se za sadržaj i istinitost spornog članka, a te da su neugodnosti imale njegovo dijete kojem je jedan djevojčica rekla za njega (tužitelja) da je lopov, ako i njegova supruga. U Komisiju za provedbu oglasa imenovan je odlukom ministra koju nije bilo moguće odbiti, te je jedan član komisije bio po zanimanju dipl. ekonomist ili pravnik, a drugi socijalni radnik tako da je on jedini u komisiji bio policajac po zanimanju.

15. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da je objavom spornih informacija tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje, čast i ugled. Naime, u predmetnom članku tužitelj je neistinitim i neprovjerenim informacijama prikazan kao nekompetentna osoba nedostatne stručne spreme i zvanja da bude član komisije za popunu slobodnih radnih mjesta rukovodećih policijskih službenika u koju komisiju je imenovan odlukom ministra i u koju su uz njega bili članovi koji su prema iskazu tužitelja još dvije koje su po zanimanju bili socijalni radnik i pravnik odnosno ekonomist. Osnovano tužitelj tvrdi da je predmetnim spornim informacijama povrijeđen njegova čast (subjektivno pravo svakog čovjeka na osobni osjećaj vrijednosti) i ugled (pravo na priznanje te vrijednosti od strane drugih pripadnika zajednice), te da je objavljivanje spornih informacija povrijedilo pravo osobnosti na njegovo duševno zdravlje. S obzirom da ne postoje razlozi iz čl. 21. st. 4. al. 1. i 3. ZM zbog kojih tuženik kao nakladnik ne odgovara za štetu, te da težina povreda prava osobnosti i okolnosti slučaja to opravdavaju, ispunjene su pretpostavke iz čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) i čl. 21. st. 1., st. 2. i 3. ZM da se tužitelju dosudi pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku (nematerijalnu) štetu.

16. Prilikom dosuđivanja pravične novčane naknade ovaj sud je imao u vidu da je za objavljivanje informacija o poništavanju imenovanja policijskih načelnika sasvim sigurno postojalo opravdano zanimanje javnosti, te da je objavljivanje informacija o toj temi nedvojbeno bilo u javnom interesu. Također, imao je i u vidu da su sporne informacije objavljene i tiskanom i internetskom portalu tuženika, te da je na internetskom portalu objavljen i ispravak objavljene informacije. Međutim, jednako tako ovaj sud je imao u vidu i da tužitelj nije javna osoba, te da u spornim članku objavljene informacije koje nisu istinite, a koje su bile lako provjerljive. Također, sud je imao u vidu da dosuđivanje pravične novčane naknade neće pogodovati težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi, te da neće imati obeshrabljujući učinak na slobodu mišljenja i izražavanja kao temeljenih prava zajamčenih čl. 38. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje: Ustav), kao pravnog akta s najvišom pravnom snagom i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija).

17. Imajući vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud smatra, sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu s osnove povrede prava osobnosti na duševno zdravlje, čast i ugled predstavlja iznos 1.327,23 eura / 10.000,00 kn. Slijedom toga, tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan za iznos od 1.327,23 eura / 10.000,00 kn, dok je za taj isti iznos tužbeni zahtjev djelomično neosnovan.

18. Osnovan je i tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem se odnosi na zatezne kamate na dosuđeni iznos. Naime, odredbom čl. 29. st. 1. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok je čl. 1103. ZOO propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

19. U konkretnom slučaju, tužitelj zatezne kamate potražuje od dana podnošenja tužbe. S obzirom da tužitelj zatezne kamate potražuje od 2. srpnja 2015 kada je podnio tužbu, dakle nakon što je šteta nastala, osnovan je i tužiteljev tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem se isti odnosi na isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 10.000,00 kn.

20. Uz sve ranije navedeno, potrebno je i navesti i da ovaj sud smatra da djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, nije narušena pravična ravnoteža između tužiteljeva prava na čast i ugled (čl. 35. Ustava) s jedne strane, te prava na slobodu mišljenja i izražavanja (čl. 38. Ustava), s druge strane. Naime, radi se o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu, te je u konkretnom slučaju bilo potrebno i ocijeniti koje od sukobljenih prava (tužiteljevo pravo na zaštitu časti i ugleda ili tuženikovo pravo na slobodu izražavanja) preteže u konkretnom slučaju (tako primjerice i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2099/2020 od 19. listopada 2022.). Imajući u vidu ranije navedene specifične okolnosti konkretnog slučaja, posebice da tužitelj nije javna osoba, da su u članku objavljene netočne informacije koje su lako provjerljive, te da je autor članka imao dovoljno vremena za pripremu članka, ovaj sud smatra da iz činjenica koje su utvrđene u postupku ne proizlazi da bi tuženikovo pravo na slobodu izražavanja imalo prednost pred na tužiteljevim pravom na zaštitu časti i ugleda, pa je prema ocjeni ovog suda ostvarena pravična ravnoteža između Ustavom i Konvencijom zajamčenih suprotstavljenih prava tužitelja i tuženika.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 10.000,00 kuna / 1.327,23 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. do isplate.

22. S druge strane, valjalo je temeljem čl. 373. u svezi s čl. 373.b ZPP pobijanu presudu preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.327,23 eura / 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2015. do isplate, te u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti.

23. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

24. U konkretnom slučaju, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom svoga zahtjeva, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 50 %. To nadalje znači da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 75 % (100 % osnova zahtjeva + 50 % visina podijeljeno sa 2), što, s druge strane, znači da je tuženik u parnici uspio u omjeru od 25 %. Kada se, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, od postotka uspjeha tužitelja (75 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženika (25 %) kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u parnici, proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi 50 % troškova koji su priznati tužitelju.

25. Tužitelju je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT) i Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 - dalje: TSP), valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1. OT), trošak sastava podneska od 15. listopada 2016. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim dana 21. listopada 2016., 23. studenog 2016., 24. rujna 2020., 4. studenog 2020. i 18. prosinca 2020. u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, trošak sastava žalbe podnijete 27. prosinca 2016. u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT), trošak poreza na dodanu vrijednost od 25 % koji je obračunat na troškove zastupanja od 8.250,00 kn, a iznosi 2.062,50 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 550,00 kn (Tbr. 1.1. TSP), trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 550,00 kn (Tbr. 2.1. TSP), trošak sudske pristojbe na žalbu podnijetu 27. prosinca 2016. u iznosu od 1.100,00 kn (Tbr. 3.1. TSP), što ukupno iznosi 12.512,50 kn.

26. Priznati troškovi tužitelja iznose dakle, 12.512,50 kn tako da troškovi postupka koje je tuženik, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, dužan nadoknaditi tužitelju iznose 830,35 eura / 6.256,25 kuna (50 % od 12.512,50 kn).

27. Tužitelju su, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđene troškove postupka dosuđene i zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske presude, kao presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka.

28. S obzirom da je tužitelj djelomično uspio sa žalbom, tužitelju su priznati i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT) uz 25 % poreza na dodanu vrijednost koji iznosi 312,50 kn, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.100,00 kn, što sveukupno iznosi 2.662,50 kn. Kako je tužitelj u omjeru od 50 % uspio s žalbom, valjalo mu je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 176,69 eura / 1.331,25 kuna (50 % od 2.662,50 kn).

29. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 euro iznosi 7,53450 kune.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.