REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Pakracu

Pakrac, Trg pape Ivana Pavla II br.1

Poslovni broj: Ref 33 P-321/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu po sudcu ovog suda Dobrili Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja K. S. iz P., M. H. 17, O.:... zastupan po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda S. O. i N. O. iz P., protiv tuženika P. B. Z. d.d., R. cesta 50, Z., O.: ..., zastupane po O. društvu L. & P. iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave održane 13. ožujka 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja i punomoćnika tuženika, 25. travnja 2023. javno uz objavljivanje,

p r e s u d i o  j e

I

Nalaže se tuženiku P. banci Z. d.d., R. cesta 50, O.:... da isplati tužitelju K. S. iz P., M. H. 17, O.:... iznos od 1.255,53 eura / 9.459,97 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 28.2.2010. do 30.6.2011., a po eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 1.7.2011. do 31.7.2015., a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznos od:

- 11,01 eura / 82,94 kuna od 28. veljače 2010. godine do isplate

- 18,72 eura / 141,08 kuna od 31. ožujka 2010. godine do isplate

- 17,71 eura / 133,45 kuna od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- 19,82 eura / 149,36 kuna od 31. svibnja 2010. godine do isplate

- 33,83 eura / 254,89 kuna od 30. lipnja 2010. godine do isplate

- 30,84 eura / 232,35 kuna od 31. srpnja 2010. godine do isplate

- 38,91 eura / 293,17 kuna od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

- 36,31 eura / 273,61 kuna od 30. rujna 2010. godine do isplate

- 30,82 eura / 232,20 kuna od 31. listopada 2010. godine do isplate

- 41,45 eura / 312,28 kuna od 30. studenog 2010. godine do isplate

- 54,68 eura / 412,01 kuna od 31. prosinca 2010. godine do isplate

- 45,56 eura / 343,27 kuna od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- 48,87 eura / 368,22 kuna od 28. veljače 2011. godine do isplate

- 44,42 eura / 334,70 kuna od 31. ožujka 2011. godine do isplate

- 45,09 eura / 339,74 kuna od 30. travnja 2011. godine do isplate

- 62,78 eura / 473,01 kuna od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- 63,97 eura / 481,98 kuna od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- 79,23 eura / 596,99 kuna od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- 71,83 eura / 541,23 kuna od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- 63,67 eura / 479,75 kuna od 30. rujna 2011. godine do isplate

- 62,66 eura / 472,08 kuna od 31. listopada 2011. godine do isplate

- 61,93 eura / 466,62 kuna od 30. studenog 2011. godine do isplate

- 65,52 eura / 493,64 kuna od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- 69,29 eura / 522,06 kuna od 31. siječnja 2012. godine do isplate

- 69,57 eura / 524,20 kuna od 29. veljače 2012. godine do isplate

- 67,04 eura / 505,14 kuna od 31. ožujka 2012. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., Z., R. cesta 50, O.: ..., da tužitelju K. S. iz P., M. H. 17, O.: ... naknadi parnični trošak u iznosu od 1.451,65 eura / 10.937,46 kuna[1] , sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 25. travnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj K. S. iz P., M. H. 17, podnio je tužbu protiv tuženika P. banke Z. d.d. Z., R. cesta 50, radi isplate.

2. U tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 7. ožujka 2006. U. o kreditu broj:9011064012 (u daljnjem tekstu: U.). Č. 10. U. ugovoreno je da je za eventualne sporove iz U. mjesno nadležan sud prema sjedištu podružnice B.. N. odredba U. o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora bila je unaprijed formulirana od strane tuženika pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj budući o klauzuli nije bilo posebnog pregovaranja pa je s obzirom na to u suprotnosti sa Z. o zaštiti potrošača, D. vijeća broj 93/13/E. od 5. travnja 1993. godine (koja je implementirana u hrvatski pravni sustav) i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao putovati u K. iz P., a što bi rezultiralo povišenim troškovima te je u protivnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu s obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. S. obzirom na navedeno odredba članka 11. U. je nepoštena i slijedom toga ništetna sukladno članku 49. i članku 50. stavku 1. Z. o zaštiti potrošača.

U. konkretnom U. nije točno naveden mjesno nadležan sud već u članku 10. U. samo paušalno “za eventualne sporove iz ovog U. nadležan je sud prema sjedištu podružnice banke”.S. članku 320. stavku 1. Z. o obveznim odnosima svaka nejasna odredba, a ona iz članka 10. U. je očito nejasna, mora se tumačiti u korist stranke koja nije pripremila sadržaj ugovora, tj. kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otipkanom sadržaju evidentno je kako se nejasnoće iste odredbe trebaju tumačiti u korist tužitelja kao slabije i neuke strane naspram tuženika, dugogodišnje kreditne institucije velikog tržišnog udjela.

Člankom 19. l stavkom 1. Z. o potrošačkom kreditiranju je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. P. tj. tužitelj ima prebivalište u P. i s obzirom na sve navedeno mjesno je nadležan O. sud B., S. služba u P..

U. je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit za kupnju vozila u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.934,87 C. po srednjem tečaju za C. tečajne liste B. važeće na dan korištenja kredita. I. U. određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u 72 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za C. tečajne liste B. važeće na dan plaćanja po otplatnoj tablici koja je sastavni dio U., kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,17 % koja je promjenjiva sukladno odluci B. o kreditiranju građana.

U. je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje:C.) koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom.

N., pravomoćnom presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. br. 6632/17 od 14. lipnja 2018. je u točki I. odbijena, između ostalog , i žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda T. suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita(uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Z. o zaštiti potrošača i Z. o obveznim odnosima. I. presuda je potvrđena revizijskom odlukom V. suda R. H. posl. br. R.-2221/18 od 3. rujna 2019. godine.

O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je U. sud u svojoj odluci U-I.-2521/2015 i dr., kao i u R. U.-I-3685/2015 i dr, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka V. R. od 14. lipnja 2018. godine.

D., pravomoćnom i ovršnom odlukom V. R. od 14. lipnja 2018. broj P.-6632/17 je utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u C. za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. i 31. prosinca 2008 godine.

Č. 502.c Z. o parničnom postupku (N. N., br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11. i 25/13., dalje: Z.) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Z. da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S. navodi i čl. 138.a Z. o zaštiti potrošača (N. novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: Z.) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. D., sudovi su vezani za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka V. R. u predmetu „F.“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli C., jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti kroz cijelo vrijeme otplate kredita kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju C. (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje).

S obzirom na navedeno tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. R. se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Z. o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. S. time da je presudom V. suda R. H. broj:R.-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine određeno da je kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. za preplaćenu valutu.

K. su odredbe U. o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. O., sukladno članku 323. Z. o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. T. je tijekom ugovornog razdoblja kredita obračunavao mjesečni anuitet u valuti C. plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. N. opisani način tuženik je u razdoblju od 31. ožujka 2007. godine do 1. travnja 2013. godine na temelju ništetnih odredbi U. od tužitelja naplatio iznos od 32.381,11 kuna više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule. S. je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog U. u smislu članka 1111. stavak 1., članka 1115 i članka 1046. Z. o obveznim odnosima tj. sve preplaćene iznose koje je preplatio temeljem rasta tečaja za valutu C., a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita.

S obzirom da tužitelj ne raspolaže sa stručnim znanjem kako bi mogao sa sigurnošću utvrditi opseg i visinu imovine koja je prešla u imovinu tuženika pridržava pravo na konačno uređenje tužbenog zahtjeva po provođenju financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. S. svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude: Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d., R. cesta 50 , O.:.. da isplati tužitelju K. S. iz P., M. H. 17, O.:... iznos od 8.300,42 kuna sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 30.09.2010. godine do 30. 06.2011.godine, a po eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do naplate sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznos od: 109.19 kn od 9/30/2010 godine do isplate

227.11 kn od 10/31/2010 godine do isplate

307.61 kn od 11/30/2010 godine do isplate

407.44 kn od 12/31/2010 godine do isplate

343.55 kn od 1/31/2011 godine do isplate

370.83 kn od 2/28/2011 godine do isplate

341.04 kn od 3/31/2011 godine do isplate

348.95 kn od 4/30/2011 godine do isplate

482.66 kn od 5/31/2011 godine do isplate

494.69 kn od 6/30/2011 godine do isplate

611.25 kn od 7/31/2011 godine do isplate

559.87 kn od 8/31/2011 godine do isplate

502.67 kn od 9/30/2011 godine do isplate

498.50 kn od 10/31/2011 godine do isplate

496.51 kn od 11/30/2011 godine do isplate

526.80 kn od 12/31/2011 godine do isplate

558.62 kn od 1/31/2012 godine do isplate

564.39 kn od 2/29/2012 godine do isplate

548.74 kn od 3/31/2012 godine do isplate, sve u roku 15 dana, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. U odgovoru na tužbu danom u podnesku od 17. lipnja 2022. tuženik osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. T. ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti zatvoren.

K. povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. N., tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Z. o zaštiti potrošača te 502. Z. o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete!

B. da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude V.- a broj P.-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. Z.-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

O. toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. B. da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u U. sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda V. irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Š., da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. D. riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

N., u životnoj i gospodarskoj realnosti R. H. u kojoj je, prema podacima H. narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost.

V. klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Z. o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. F. je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. P. su depoziti (štednja). B. da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. T. je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. N. je da Z. o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! O. toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

O. toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. N. u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju C. tečajne liste B. važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. O. tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno O. H., sadržani su anuiteti izraženi isključivo u C.. D., kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

S. odredbi čl. 22. Z. o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. P. naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. N. nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. Z.-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u C. i E., odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u R. u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. Z.-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

U. valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. N., smisao zakonske odredbe čl. 22. Z. je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. Z..

N., ako je temeljem čl. 22. Z. valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

K. jednu od temeljnih odluka V. suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu V.-R. 1990/91, koja utvrđuje: „K. je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

T., tuženik navodi i odluku U. suda R. U.-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Z. se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. U. R., slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Z. o obveznim odnosima 1978. godine. N. zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. Z.), indeksnu klauzulu (čl. 23. Z.) ili kliznu skalu (čl. 24 Z.).“ N., nesporno je da H. kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Č. štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, H. regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve.

N. V. R. H. nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. Z. koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

D., jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. N., s obzirom na regulatorne propise H., gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

T. ukazuje i na to kako je predmetni U. o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta.

D., obzirom na činjenicu da su sklapanje U. o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Z. o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U. ovome pravcu, ustanovljena je i praksa V. suda R. H., u presudi V. R. 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „N., iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju S., te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H. d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako S. tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. U. zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi S., niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

T. je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Š., tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

D., iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

A. tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja.

N., u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. T. što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. B. međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. N., iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. T., obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. U. iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

O. toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. N., taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije.

P. Ž. suda u P. G.-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi:

„T. je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, U. o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka U..“

I. odredbi U. o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je B. informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

3. U. odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

U. u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude V. P.-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

P. da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi korištenju tzv. I. više plaćenog kredita po valutnoj klauzuli u C. obzirom da se radi o privatnom I. naručenom i izrađenom prema instrukcijama tužitelja, te je isti kao takav nevjerodostojan i ne može biti relevantan za utvrđivanje relevantnih činjenica. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. N., ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu ,a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

Z., tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

T. ističe i prigovor zastare.

S. svega navedenog, tuženik predlaže N. sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

4. Podneskom od 17. lipnja 2022. tuženik dodatno pojašnjava prigovor zastare. (list 39-41)

5. Tužitelj u podnesku od 24. kolovoza 2022. osporava navode tuženika. N. da nisu osnovane tvrdnje tuženika o zastari potraživanja. N., sukladno članku 215. stavak 1. Z. zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a po mišljenju tužitelja vodeći računa o tome da je V. trgovački sud R. pravomoćno odlučio u žalbenom postupku 14. lipnja 2018., od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih anuiteta, a kako je tužba podnesena prije 13. lipnja 2023., razvidno je da nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom člankom 225. Z.-a. N., izmjenama i dopunama Z.-a (N. novine broj 57/11.) od 25. svibnja 2011. uvedena je nova glava 32. (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) pa je člankom 502. a. propisano tko i na koji način može podnijeti tužbu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a člankom 502. c. je propisano da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1. ovoga zakona, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. P. na koju se tužitelj poziva temeljem članak 502. a. je presuda T. suda u Z. pod poslovnim brojem P-1401/12. B. stupanja na snagu izmjena Z.-a koje omogućuju kolektivnu tužbu, pojedincu prije stupanja na snagu tih izmjena nije bio moguć pristup sudu na ovakav način radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredbi onako kako je to sada regulirano izmjenama Z.-a, odnosno novim pravnim mogućnostima zaštite kolektivnih interesa pa time i zaštitom pojedinačnih interesa fizičkih osoba. S. obzirom na ovu činjenicu zastarni rok za naknadu štete, ili iz osnova neosnovanog obogaćenja, prema stavu tužitelja počinje upravo od pravomoćnosti gore navedene prvostupanjske presude u kolektivnoj tužbi. O. prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe i o zastarnim rokovima općenito postoji mnogobrojna praksa različitih županijskih sudova, pa i praksa V. suda R.. T. je V. sud R. dana 20. ožujka 2018. godine, svojom revizijskom odlukom broj R.-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate odkreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U. pogledu preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule primjenom stajališta V. suda petogodišnji rok od 5 godina računa se od 14. lipnja 2018. godine, te zastara niti za potraživanja po ovoj osnovi nije nastupila. D. 3. rujna 2019. godine je donesena i odluka V. suda R. H. kojom je revizija tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda T. suda u Z. broj P-1401/12 od 4. 7.2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

V. za tuženikove navode kojima se problematiziraju odluke sudova donesene u tzv. kolektivnim sporovima, te osporavaju tvrdnje tužitelja o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule, tužitelj ističe da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzulivođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred T. sudom u Z. koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Z. o zaštiti potrošača i Z. o obveznim odnosima. I. presuda je potvrđena revizijskom odlukom V. suda R. H. posl. br. R.-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

V. trgovački sud R. H. je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj P.- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude T. suda u Z. poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). D., pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

S. članku 502.c Z.-a i članku 118. Z. o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

K. su odredbe U. o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. O., sukladno članku 323. Z. o obveznim odnosima (N. n., broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. –dalje Z.) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. D., tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju C.. U. naprijed navedene odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koje obvezuju sud na način da je vezan i za činjenična ali i pravna utvrđenja iz tih presuda, tužitelj skreće pažnju i da je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Z. o zaštiti potrošača (N. n. broj 96/03, dalje u tekstu: Z.) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S. 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

O. čl. 81. Z.-a temelji se na D. V. 93/13/E. od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (S. list E. 1993. L./29, dalje u tekstu: D. 93/13). P. čl.3. st.2. D. 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. D., iz polja primjene ove D. isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. O. pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja D. 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, to jest, nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U. konkretnom slučaju ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, pa u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. Z.-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. T. posebno napominje da tuženik niti ne spori u svom odgovoru na tužbu da se o pojedinačnim odredbama ugovora uopće nije pregovaralo. U. tzv. kolektivnim sporovima bilo prijeporno da li o odredbe o valutnoj klauzuli podliježu testu poštenosti, no međutim U. sud R. -O. -U-I.-2521/215 od 13. prosinca 2016.g. je zauzeo slijedeće stajalište o valutnoj klauzuli: "ostalo je nejasno kojim kriterijima se rukovodio V. sud kad je zaključio da odredba o valutnoj klauzuli ne podliježe testu poštenosti, jer "u duhu prava E." nije dovoljno da su taj institut potrošači prepoznali i da im je bio dovoljno poznat, već da su mogli razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, to tim više jer su ugovori o kreditu bili opterećeni s dva bitna elementa: valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je potom V. trgovački sud R. donio odluku P.-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. u kojoj se utvrđuje da je valutna klauzula nepoštena ugovorna odredba smatrajući da su banke znale za rizik koji nosi C., ali o tome nisu obavijestile potrošače, pa nisu postupile moralno, savjesno i pošteno.

V. za tuženikove prijedloge za provođenje dokaznog postupka saslušanjem službenika tuženika, tužitelj napominje da se u novijoj presudi V. suda R. poslovni broj: R.-3142/18 od 19. ožujka 2019.g. (spor između korisnika kredita i R., radi ništetnosti dijela ugovorne odredbe i razlike uslijed promjenjive kamatne stope) navodi da je tuženik R. postupio protivno važećem Z. o zaštiti potrošača, te se poziva na čl. 502 a,b,c Z.-a. V. sud naglašava se da te odredbe Z.-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. D., V. sud R. je izrazio stav da nije bilo potrebno u tom pravcu provoditi novi dokazni postupak, jer bi to bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. D., iz označene presude V. suda R. i iznesenih stajališta da se zaključiti da je ništetnost dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a posljedično tome i o valutnoj klauzuli, utvrđena kao prethodno pitanje u predmetima V. trgovačkog suda R. i V. suda R., te prvostupanjski sud nema nikakvu obvezu u dokaznom postupku preispitivati pojedine ugovorne odredbe i na te okolnosti provoditi bilo kakav dokazni postupak. T. osporava tvrdnje tuženika da bi mu prije sklapanja ugovora bili pojašnjeni bilo kakvi rizici u svezi sklapanja predmetnog ugovora kao što to tuženik navodi u svom odgovoru na tužbu. S. obzirom na sve prethodno izneseno tužitelj ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te kod svih dokaznih prijedloga iznesenih u tužbi, s time da se u slučaju potrebe predlaže saslušanje tužitelja i to na okolnosti sklapanja ugovora, plaćanja itd. (list 49-53) 6. N. provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 3. studenog 2022. precizirao tužbeni zahtjev koji glasi: N. se tuženiku P. banka Z. d.d., R. cesta 50 , O.:... da isplati tužitelju K. S. iz P., M. H. 17, O.:... iznos od 9.459,97 kuna/1.255,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 28.02.2010. godine do 30. 06.2011.godine, a po eskontnoj stopi H. narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31. 07. 2015. godine, a od 01.08.2015. godine do naplate sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznos od:

-82,94 kuna/11,01 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate

-141,08 kuna/18,72 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate

-133,45 kuna/17,71 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

-149,36 kuna/19,82 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate

-254,89 kuna/33,83 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate

-232,35 kuna/30,84 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate

-293,17 kuna/38,91 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate

-273,61 kuna/36,31 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate

- 232,20 kuna/30,82 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate

- 312,28 kuna/41,45 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate

- 412,01 kuna/54,68 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate

-343,27 kuna/45,56 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate

- 368,22 kuna/48,87 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate

- 334,70 kuna/44,42 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate

-339,74 kuna/45,09 eura od 30. travnja 2011. godine do isplate

- 473,01 kuna/62,78 eura od 31. svibnja 2011. godine do isplate

- 481,98 kuna/63,97 eura od 30. lipnja 2011. godine do isplate

- 596,99 kuna/79,23 eura od 31. srpnja 2011. godine do isplate

- 541,23 kuna/71,83 eura od 31. kolovoza 2011. godine do isplate

- 479,75 kuna/63,67 eura od 30. rujna 2011. godine do isplate

- 472,08 kuna/62,66 eura od 31. listopada 2011. godine do isplate

- 466,62 kuna/61,93 eura od 30. studenog 2011. godine do isplate

- 493,64 kuna/65,52 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- 522,06 kuna/69,29 eura od 31. siječnja 2012. godine do isplate

-524,20 kuna/69,57 eura od 29. veljače 2012. godine do isplate

- 505,14 kuna/67,04 eura od 31. ožujka 2012. godine do isplate, sve u roku 15 dana, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana. (list 74-75)

7. Izveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u ugovor o kreditu (list 6-9), potvrdu javnog bilježnika (list 10), početni otplatni plan (list 12), plan otplate (list 13- 16), pregled uplata i knjigovodstvene kartice (list 17-29), nalaz i mišljenje vještaka (list 57-66), iskaz tužitelja K. S. (list 80,81)

8. Sve izvedene dokaze sud je cijenio temeljem čl.8. Z. o parničnom postupku (N. n., broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje ZPP)

9. Tužbeni zahtjev tužitelja koji je konačno postavljen podneskom od 3.11.2022. je osnovan pa je sud tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.

10. U ovoj pravnoj stvari stranke su imale različita stajališta isključivo o pravnim pitanjima, a predmet spora odnosi se na isplatu novčanog iznosa 1.255,53 eura / 9.459,97 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa s temelja tečajne razlike .

11. U. ovom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je predmet potraživanja u zastari.

12. I. U. o kreditu broj:9011064012 proizlazi da su P. banka Z. d.d. Z., U. F. R. 6, P. K. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.934,87 C. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za C. tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, (čl.1) da je rok otplate kredita 72 mjeseca, te se otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za C. tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 6), da je ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci B. o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17 % godišnje, da se kamata obračunava u C., da je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl.4).

13. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranka vezano za U. o kreditu broj: 9011064012 od 7. ožujka 2006. primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda T. suda u Z. posl.broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena u točki I.. izreke presudom V. trgovačkog suda R. H. posl. broj: P.- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presuda i rješenje V. suda R. H. posl. broj: R.- 2221/2018-11 od 30. rujna 2019.), odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u U. o potrošačkom kreditiranju – U. o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Z. o zaštiti potrošača (N. n., broj 96/13) i to čl.81., čl.82. i čl.90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Z. o zaštiti potrošača (N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, i 133/09- dalje Z. i to čl.96 i 97. te suprotno odredbama Z. o obveznim odnosima pa se temeljem odredbe čl.502.c Z. i čl.118. Z. o zaštiti potrošača (N. n., broj 41/14 i 110/15) tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na to pravno utvrđenje i ovaj sud je za njega vezan.

14. T. K. S., saslušan na ročištu 13. ožujka 2023. iskazao je: J. sam odlučio kupiti osobni automobil marke O. A. i radi toga otišao u auto kuću R. u K.. D. auto kuće me je uputio u P. banku radi realizacije kredita za kupnju automobila. U. P. banci sam pitao da li mogu dići kredit u nekoj drugoj valuti osim franaka, međutim rečeno mi je da za automobile mogu dobiti kredit samo u francima. D. banke nije mi nudio nikakav drugi kredit, odnosno mogućnost zaključenja ugovora u nekoj drugoj valuti, već sam upravo ja to pitao i dobio ovaj odgovor. K. se ja sjećam ja sam u banci prilikom tog prvog dolaska odmah i potpisao ugovor, nisam dolazio više puta. P. potpisivanja ugovora djelatnik banke me nije ništa posebno upozoravao vezano za taj ugovor, govorio o eventualnim rizicima koje preuzimam zaključenjem. M. je kao građaninu jasno da kada valuta ode gore je i rata veća. J. sam dobio otplatni plan i sjećam se da je rata bila visine 306 franaka, da bi nakon dvije godine bila 319 franaka. M. tijekom 6 godina otplate kredita nije nitko nazvao iz banke da bi mi objasnio vezano za mijenjanje te rate na više, sjećam se da sam ja jednom nazvao i to baš u vrijeme kada je rata iznosila 319 franaka, ali ne znam više što mi je djelatnica banke rekla, ona je nešto stručno objašnjavala, ja je nisam razumio. U. vrijeme dizanja kredita ja sam bio zaposlenik S.. J. sam za iznos kredita kupio automobil, to je bio jedan od uvjeta da se kredit utroši za kupnju auta, knjižica vozila je bila skroz u banci dok zadnju ratu kredita nisam otplatio. J. u to vrijeme sam imao prihode iz tog radnog odnosa, nisam bio nositelj nikakvog obrta ili nešto slično. J. sam do današnjeg dana prodao ovo vozilo. J. sam sve rate sam otplatio, ali već prilikom zadnjih otplata bilo mi je veoma teško jer sam odlazio u mirovinu. R. s kojom sam krenuo je bila oko 1.400,00 kn otplate, a završio sam s ratom od oko 2.000,00 kn, i mirovina mi je bila manja od tog iznosa. J. sam u banci čitao taj ugovor ali nisam mogao naslutiti odnosno zamisliti da bi ta rata bila na kraju tako visoka u odnosu na onaj početni iznos koji je dogovoren.

N. poseban upit punomoćnika tuženika da li je prilikom zaključenja ugovora, a u odnosu na sadržaj samog ugovora rekao da mu nešto nije jasno, odgovara da nije rekao da bi mu nešto bilo nejasno u ugovoru, da je on pročitao ugovor i da je mislio da je tu sve u redu i legalno, da je imao povjerenje u banku. N. upit da li se kod tuženika ili negdje drugdje raspitivao o drugim kreditima, odgovara da nije imao izbora, odnosno da mu je bilo rečeno da je auto kredit samo u francima, a u banku su ga poslali iz auto kuće, da je u auto kuću došao sa svojom platnom listom, a da je auto kuća imala sve dalje dogovoreno s bankom. N. upit da li je prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika nešto pitao bilježnika u vezi ugovora, odgovara da mu nije jasno što bi njega trebao uopće pitati, niti mu je poznato da bi bilježnik nešto morao posebno reći, da sve je išlo kao na traci i da se sjeća da je bilježniku dao 1.200,00 kn za taj posao. N. upit da li je pročitao ugovor i da li je svojevoljno potpisao i da li je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke i da u ugovoru piše da mu je banka objasnila rizike i informirala o posljedicama, odgovara da je ugovor potpisao svojevoljno, da je to bio jedini način da dođe do kredita, odnosno automobila, ali da u vezi nekakvih rizika mu nitko ništa nije rekao, da se sadržaja odredbi tog ugovora pa ni te koja se ističe ne sjeća, da se sjeća da je sve išlo kao na traci. N. upit da li mu je jasno što znači valutna klauzula, odgovara da mu je jasno da kada raste franak raste i rata kredita. N. upit da li je prije ovog kredita dizao neki drugi kredit, odgovara da je imao jedan kredit, ali da misli da je bio u kunama, da se nije ništa dešavalo kao kod ovog kredita, da je taj drugi kredit otplatio bez ikakvih problema. N. poseban upit da li mu je poznato što utječe na tečaj valute i što je dovelo do promjene u kunskoj protuvrijednost pojedinih anuiteta, odgovara da mu to nije poznato jer on nije ekonomista. N. upit da li mu je netko u banci rekao da se tečaj valute uz koju je vezan kredit biti nepromijenjen tijekom razdoblja otplate ili općenito da se tečaj i kunska vrijednost anuiteta izračenih u C. ne mijenja, odgovara da mu to u banci nije nitko rekao kao ni posebno bilo što drugo vezano za tečaj. N. upit da li se kada susreo s posljedicama promjene tečaja, primjerice prilikom oročenja ili razročenja štednje u stranoj valuti, kupnje ili prodaje deviza u mjenjačnici i slično, odgovara da nije. N. upit da li zna gdje se i kako može provjeriti vrijednost strane valute u odnosu na kunu, odgovora da se može provjeriti na teletekstu.

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim budući je životan i logičan te zaključuje kako tužitelj ima svojstvo potrošača. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je kredit namijenjen za kupnju automobila, da u ugovoru tužitelj dolazi kao fizička osoba, ne u svojstvu obrtnika i dr., te isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom dok tuženik nije dokazao suprotno u smislu da je kredit podignut za kupnju automobila u poslovne svrhe.

16. Sukladno odredbi čl.81., st.1. Z. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81. st.2. Z. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. U. u obzir zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne budući tužitelj nije informiran kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te tužitelj nije mogao predvidjeti da će rata koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko rata.

18. S. odredbi čl.269., st.2. Z. o obveznim odnosima (N. n., broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje Z.) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. P. odredbi čl.272. Z., činidba je odrediva ako ugovor sadrži potrebne podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odrede, dok je čl.270., st.1. Z. propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. 19. U. odredbe vezane za valutnu klauzulu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača koji ne zna za rizik tečaja švicarskog franka nego se vodi samo povoljnom kamatnom stopom te manjom mjesečnom ratom za isti iznos kredita.

20. S. je sud mišljenja da sporne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl.81., st.1. Z..

21. S. obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na pravni odnos stranaka ima se primijeniti tečaj C. koji je bio na dan sklapanja ugovora pa sukladno odredbama čl.323., st.2. i čl.1111. Z. tužitelj s pravom zahtjeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju C. u odnosu na H. kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana, a temeljem odredbi čl.1115. Z., te temeljem odredbe čl.29. Z. na te iznose tužitelju pripadaju i zatezne kamate i to tekuće od dana stjecanja.

22. V. novčanih iznosa koji čine razliku između plaćenih rata predmetnog kredita, te rata kredita obračunatih bez primjene ništetnih ugovornih odredbi, utvrđena je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku R. računovodstvo i revizija d.o.o. J. R., dipl. oec. iz D.. U. pisanom nalazu i mišljenju od 19. listopada 2022. sudski vještak navodi da je tužitelj 7. ožujka 2006. sklopio s tuženikom U. o kreditu broj:9011064012 s bitnom obračunskim elementima: ugovoreni iznos od 18.934,87 C., ugovorena kamatna stopa od 5,17 % (godišnje), način otplate: u jednakim mjesečnim anuitetima (72 anuiteta) plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za C. tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, tečaj C. na dan isplate kredita 31.3.2006. – 1 C. = 4,647767 H., da je izračun izvršen na temelju podataka iz dokumenata P. otplate, P. uplata po kreditu na dan 29.5.2019., dokumenta S. kredita na dan 2.4.2012. – podaci o promjenama kamatnih stopa, te izračuna kreditnog tijeka prema početnom otplatnom planu. V. je utvrdio da u razdoblju povrata kreditne obaveze pretplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u razdoblju otplate kredita iznosi 10.630,64 kn kako je to iskazano prema mjesecima otplate kredita (u nalazu kolona devet, tablica druga), pretplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita, da su u razdoblju povrata kreditne obveze utvrđene i razlike u periodima kada je tečaj za obračun anuiteta bili niži od tečaja na dan odobrenja kredita, pa su tim periodima nastale tečajne razlike u iznosu od 1.170,67 kn (prikazano u koloni deset, tablica druga). S., ukoliko se u obračun ukupno utvrđenih tečajnih razlika uzme u obzir utvrđena visina manje plaćenih novčanih iznosa uslijed smanjenja tečaja u odnosu na tečaj C. važeći na dan odobrenja ugovora o kreditu, ukupno utvrđene tečajne razlike iznose 9.459,97 kn (kolona 11, tablica druga) time da su iste iskazane i u eurima (kolona 12, tablica druga nalaza), te preračunate u eure primjenom fiksnog konverzijskog tečaja (1 eur = 7,53450 H.) ukupno iznosi 1.255,52 eura. (list 56-65)

23. Tuženik prigovora nalazu vještaka, isti osporava u cijelosti. T. da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj C., a što nije bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja ugovora. (list 71-72)

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka cijeneći da je vještačenje provedeno stručno, savjesno i objektivno.

25. S. iznesenih razloga zaključeno je da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu novčanog iznosa od ukupno 1.255,53 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike rata kredita, te je sud donio odluku kao u točki I. izreke presude.

26. Sud nije izveo dokaz saslušanjem službenika tuženika – osobnog bankara jer tuženik iako je predlagao izvođenje tog dokaza, nije dostavio osobno ime i adresu svjedoka.

27. Vezano za prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda T. suda u Z. posl. broj:P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude V. trgovačkog suda R. H. posl.broj:P.- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe 4. travnja 2022. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl.225. Z. u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i V. suda R. H. u presudi posl.broj: R.- 22245/17-2 od 20. ožujka 2018.)

28. O. o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154., st.1. Z. jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici. P. u smislu odredbe čl.155. Z. ocjenjeni su od strane tužitelja zatraženi troškovi u visini koja, s obzirom na vrijednost predmeta spora prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu proizlazi iz T. o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (N. novine broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i U. o tarifi sudskih pristojbi (N. novine broj: 53/2012).

29. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe, za sastav podneska od 24.8.2022., za zastupanje na ročištu 31.8.2022., za sastav podneska od 3.11.2022., za zastupanje na ročištu 13.2.2023. (za sve radnje po 149,31 eura), trošak zastupanja na ročištu 9.2.2023. u iznosu od 74,66 eura, a odbio do traženih 149,31 eura jer na ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari i nisu se izvodili dokazni, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 74,66 eura, pdv-e u iznosu od 223,97 eura, trošak vještačenja (331,81 eura), odnosno tužitelju su priznati ukupni troškovi u iznosu od 1.451,65 eura / 10.937,46 kn. (točka I.. izreke presude)

U Pakracu, 25. travnja 2023.

S U D A C:

DOBRILA KRAJNOVIĆ, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude u odnosu na one stranke koje su o tom ročištu obaviještene, dostave prijepisa presude u odnosu na one stranke koje o tom ročištu nisu obaviještene.

DNA:

1/ Z. odvjetnički ured

S. O. i N. O.

P., P. P. 5/13

2/ odvjetničko društvo L. i partneri

D. 18, Z.