Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-4474/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. I. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. S. K., odvjetnica u M., protiv tuženog M. I. iz I., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Đ. P., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o žalbama stranka protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-696/2018-18 od 17. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 25. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženog M. I. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-696/2018-18 od 17. srpnja 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke te u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je pod točkom I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.018,73 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.772,80 kuna, a pod točkom III. izreke, tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu iznad dosuđenog u točki I. izreke pobijane presude pa do iznosa od 120.116,60 kuna, kao neosnovan odbijen.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom III. izreke te u odluci o troškovima postupka u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka pod točkom II. Izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 3.125,00 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 3.100,00 kuna, odnosno ukupno 6.225,00 kuna.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. Izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Žalba tuženika u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima stranaka, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u proturječnosti s izrekom presude, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju stranke u žalbi posebno upiru.

8. Sud prvog stupnja je na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu tuženik također ukazuje u žalbi.

9. Međutim, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je djelomično pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu utuženog potraživanja koje se odnosi na troškove skrbi i brige oko psa ostavitelja, ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

10. Predmet ovoga spora je zahtjev za isplatom iznosa od 120.116,60 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da su stranke zakonski nasljednici svaki u ½ dijela imovine pokojnog oca stranaka I. I. koju su stekli naslijeđivanjem temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj O-1/12 od 8. srpnja 2013. i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1203/2014 od 10. listopada 2016., da je nakon smrti ostavitelja nastao trošak koji je teretio ostavinu iza pokojnog ostavitelja, a koji se odnosio na režijske troškove naslijeđene nekretnine u M. (u razdoblju od 2009., nakon smrti ostavitelja, pa do zaključno veljače 2018.), zatim trošak nastao brigom oko psa pokojnog ostavitelja (u razdoblju od 2009., kada je ostavitelj preminuo, pa do rujna 2017., kada je pas nestao), kao i trošak pogreba pokojnog ostavitelja te daljnji trošak nastao u svezi ostvarivanja isplate novčane štednje na otvorenom bankovnom računu u Republici I., odnosno zatvaranjem predmetnog računa, a koji je glasio na pokojnog ostavitelja, koje sve troškove je u cijelosti podmirio tužitelj, slijedom čega, cijeneći udio tuženika u naslijeđenoj imovini, tužitelj od tuženika zahtijeva isplatu ½ dijela svih podmirenih troškova ostavine, zajedno s pripadajućim kamatama.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da između stranaka nije sporna činjenica smrti zajedničkog oca stranaka, kao i njihov stupanj srodstva, činjenica da je po smrti oca vođen ostavinski postupak pred Općinskim sudom u Opatiji koji je okončan donošenjem rješenja o nasljeđivanju, temeljem kojeg su stranke naslijedile ostavinsku imovinu iza pokojnog oca svaka u ½ dijela,

- da između stranaka nije sporno da je ostavitelj do kraja svoga života živio u obiteljskoj kući u M. koju su stranke naslijedile (i na temelju pravomoćnog rješenja o naslijeđivanju poslovni broj O-1/12 od 8. srpnja 2013., upisale se u zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetne nekretnine) te da je bio vlasnik psa vučjaka (R.), koji je nakon njegove smrti nastavio živjeti u okućnici predmetne kuće do rujna 2017., kada je nestao,

- da je uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, a što između stranaka nije bilo niti sporno, utvrđeno da je u ostavinskom postupku pokrenutom iza smrti pokojnog I. I., oca stranaka, koji je vođen pred Općinskim sudom u Opatiji, doneseno djelomično rješenje o naslijeđivanju pod poslovnim brojem O-1/12 od 16. siječnja 2012., nakon čega je 8. srpnja 2013. isti sud donio rješenje o naslijeđivanju pod istim poslovnim brojem kojim je preinačeno prvotno djelomično rješenje o naslijeđivanju, te je donesena odluka da se ostavinska imovina iza pokojnog I. I. sastoji od nekretnina, pokretnina, između ostalog, predmetne kuće u M. na koju se referira i dijelom tužbeni zahtjev tužitelja, kao i devizna sredstva položena na računu kod banke B. u Republici I., kojom odlukom su nasljednicima cjelokupne imovine ostavitelja, proglašene stranke ovoga spora i to svaki u ½ dijela, a ujedno je donesena odluka o zemljišno knjižnoj provedbi predmetnog rješenja po njegovoj pravomoćnosti koja se odnosila na naslijeđene nekretnine,

- da iz zapisnika o održanom ročištu u ostavinskom postupku od 30. studenog 2011., proizlazi da su stranke osobno, odnosno putem svog punomoćnika, dale nasljedničke izjave kojima se prihvaćaju nasljedstva iza pokojnoga ostavitelja, a kojom prilikom je ovdje tužitelj putem svog punomoćnika predao u ostavinski predmet presliku popisa troškova pogreba ostavitelja kojeg je osobno snašao u cijelosti, popis podmirenih režijskih troškova nekretnine u M. koja je bila obuhvaćena rješenjem o naslijeđivanju, kao i troškova prehrane ostavitevljevog psa, odnosno troškova nastalih nakon smrti ostavitelja do 23. studenog 2011., nakon čega je punomoćnik tuženika u tom ostavinskom postupku priznao u ime tuženika, u cijelosti popisane troškove te se usuglasio da njegova stranka snosi polovinu predmetnih troškova,

- da je tužitelj dokazao da je kuća u kojoj je otac stranaka živio do svoje smrti (na adresi M.), bila nekorištena za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iza pokojnog oca stranaka koji je preminuo … 2009., pa do okončanja ostavinskog postupka, kao i naknadno po donesenom rješenju o naslijeđivanju,

- da je tužitelj dokazao da je sa svojom obitelji živio udaljen nekoliko kilometara od predmetne nekretnine te da je zalazio u naslijeđenu kuću radi održavanja i čišćenja okoliša, provjeravanja stanja zatvorene kuće, ali i zajedno sa svojim suprugom radi vođenja brige o psu R.,

- da je tužitelj dokazao da u predmetnoj nekretnini u navedenom periodu nije boravio niti živio, da se radilo o zatvorenoj kući te da su generirani troškovi (koji su predmetom spora), troškovi nastali samom činjenicom da je u nekretninu dovedena struja, odnosno voda i druge usluge,

- da se o prehrani psa R., njegovim potrebama za liječenje i odlasku veterinaru, brinuo tužitelj, ali i njegova supruga koja je čistila nastambu psa i brinula se svakodnevno o njemu,

- da je tužitelj podmirivao režijske troškove nekretnine u M. u razdoblju od smrti oca stranaka, pa do 2018. (14. veljače 2018.), kao i pogrebne troškove iza pokojnog ostavitelja, za što je priložio u spis sve račune koje tuženik nije osporio,

- da je iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio razvidno da se kroz razdoblje od 2009. pa do 2018. troškovi predmetne nekretnine odnose na plaćanja naknade H.-u, K., T.-u, dijelom na podmirenje troškova grobarine, dijelom na održavanje okućnice (u vidu rezanja živice i čišćenja okućnice, kao i popravka slavine, odnosno nabavke novoga lokota, troškova popravka grobnice), koje račune tuženik također nije osporio,

- da je tužitelj za svaki pojedini iznos potraživanja s osnova plaćanja računa dostavio relevantan dokaz u vidu računa iz kojeg je utvrđena identičnost visine plaćenog iznosa troška koji se srazmjerno udjelu tuženika i potražuje, da je tijekom 2013. (računajući isključivo potraživanje koje nije obuhvaćeno zastarom), zbroj priloženih računa koji dokazuju izvršeno plaćanje iznosio 2.970,76 kuna, za 2014. da je taj zbroj iznosio 4.153,56 kuna, za 2015., 4.296,12 kuna, za 2016., 3.834,66 kuna, za 2017., 2.650,25 kuna i za 2018., 48,14 kuna,

- da je tužitelj priloženim računima dokazao nastale troškove poštarine vezano za korespodenciju u Republici I., trošak cestarine na relaciji do U. u Republici I., plaćanje određenih pristojbi u iznosu od 50 eura, kao i trošak prevođenja rješenja o naslijeđivanju u iznosu od 1.100,00 kuna u ukupnom iznosu od 433,96 eura.

12. Polazeći od navedenih utvrđenja, rukovodeći se odredbom čl. 225. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje ZOO/05), kojom je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, prvostupanjski sud ocjenjuje djelomično osnovanim istaknuti prigovor zastare (za potraživanje koje se odnosi na razdoblje do 21. ožujka 2013.), pri tome otklanjajući primjenu odredbe čl. 245. st. 3. ZOO-a, cijeneći da u konkretnom slučaju prijavljivanjem tražbine u ostavinskom postupku, nije došlo do prekida zastare, pa u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za isplatom naknade s osnova plaćenih režijskih troškova za kuću u M. (za razdoblje do 21. ožujka 2013.), te za troškove tijekom 2011. (siječanj, lipanj i studeni), koji se odnose na čišćenje okućnice, rezanje živice i određene popravake grobnice, odnosno kupnje lokota, popravak špine u nekretnini, kao i pogrebne troškove pokopa pokojnog oca stranaka, dok za razdoblje od travnja 2013., pa do veljače 2018. (koje potraživanje nije u zastari), obvezuje tuženika, prvotno kao nasljednika predmetne nekretnine u M., a potom kao njezina suvlasnika (nakon što se upisao u zemljišnim knjigama kao suvlasnik u ½ dijela), temeljem odredbe čl. 38. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV), podmiriti tužitelju ukupno iznos od 9.018,73 kuna, koliko predstavlja zbroj svakog pojedinačnog potraživanja tužitelja s osnove plaćenih računa za predmetnu nekretninu u M., odnosno plaćenih računa koji se tiču čišćenja okućnice i rezanja živice te određenih popravaka tijekom 2015. i 2016. (popravak brave i groba) u ½ dijela, koliki je udio tuženika u predmetnoj nekretnini (i to za 2013. koja nije obuhvaćena zastarom, iznos od 1.485,32 kuna, za 2014. iznos od 2.118,06 kuna, za 2015. iznos od 2.147,98 kuna, za 2016. iznos od 1.917,27 kuna, za 2017. iznos od 1.326,01 kuna, te za 2018. iznos od 24,06 kuna), cijeneći da je tuženik, kao suvlasnik nekretnine, dužan podmiriti dio režijskih troškova koji terete navedenu nekretninu za razdoblje do veljače 2018., a koje troškove je tužitelj sam snosio, a što ukupno predstavlja dosuđeni iznos u visini od 9.018,73 kuna koji je tuženiku naloženo isplatiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a, koje teku od dospijeća svakog pojedinog utuženog iznosa pa do isplate.

13. Odlučujući o troškovima pregleda, liječenja i prehrane psa R., u svezi poduzetih radnji oko zbrinjavanja psa za razdoblje od 2009., nakon što je preminuo otac stranaka, koji je bio vlasnik psa, pa do rujna 2017., kada je pas R. nestao, odnosno odlučujući o naknadi prijevoznih troškova (42.224,00 kuna) i izgubljenom vremenu (sat u visini od 15,00 kuna u iznosu od 45.720,00 kuna, a koji trošak je imala supruga tužitelja u kontinuitetu od 13. svibnja 2009. pa do rujna 2017., a vezano za predmetnu životinju), prvostupanjski sud zaključuje da se svi troškovi liječenja životinje te troškovi njegove prehrane, ne mogu cijeniti kao troškovi ostavinskoga postupka koje bi nasljednici umrlog vlasnika psa bili dužni podmirivati skladno suvlasničkom omjeru naslijeđene imovine ostavitelja. Navedeno obrazlaže time da je imovina koju su stranke naslijedile iza smrti svoga oca, navedena u rješenju o naslijeđivanju koje predstavlja temelj ostvarivanja određenog stvarnog prava stranaka kao nasljednika u ostavinskom postupku, a da u rješenju o naslijeđivanju, pas kao kućni ljubimac, u pravnom prometu cijenjen kao stvar, nije naveden kao naslijeđena imovina, pa zaključuje i to, cijeneći angažman tužitelja i njegove obitelji oko psa, kao i to da je samoinicijativno preuzeo brigu o životinji, odnosno izvršavao sav sadržaj prema životinji koju inače čini njezin vlasnik, da se upravo tužitelj mogao smatrati vlasnikom predmetnog psa nakon smrti njegovog dotadašnjeg vlasnika, slijedom čega, cijeneći da tuženik nakon smrti oca zbog svoje udaljenosti nije bio ni u kakvom kontaktu s psom, da se isti ne može smatrati vlasnikom psa, zbog čega zaključuje da stoga nije u obvezi podmiriti troškove prehrane psa, odnosno liječenja psa te u tom dijelu odbija postavljeni tužbeni zahtjev. Podredno ističe da ukoliko bi se i cijenilo osnovanim zahtjev tužitelja s navedene osnove naknade troškova pribave hrane te troškova liječenja i pribave medikamenata za psa R., da je pretežiti dio zahtjeva obuhvaćen zastarom, jer se naknada nastalih troškova potražuje za razdoblje od 13. svibnja 2009. pa do 21. ožujka 2013., koje razdoblje je obuhvaćeno zastarom, pa da bi i s te osnove u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti.

14. U odnosu na zahtjev za troškove prijevoza supruge tužitelja, odnosno naknade za izgubljeno vrijeme u vezi brige koju je supruga tužitelja imala oko psa R., prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije aktivno legitimiran na podnošenje takvog zahtjeva, slijedom čega i taj dio zahtjeva odbija.

15. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naaknadu troškova nastalih zatvaranjem bankovnog računa pokojnog ostavitelja u Republici I., cijeneći da iz priložene dokumentacije koju je tužitelj dostavio sa svrhom dokazivanja osnovanosti i visine navedenog troška (list 203 – 209 spisa), nije moguće utvrditi da bi se navedeni trošak kojeg je podmirio tužitelj odnosio upravo na zatvaranje navedenog bankarskog računa otvorenog na ime pokojnog I. I., temeljem odredbe čl. 221.a. ZPP-a, zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o troškovima koji su nastali u svezi podizanja novčanih sredstava s računa pokojnog ostavitelja otvorenog kod B. n. d. l. s.p.a. T., odnosno troškovima u svezi zatvaranja predmetnog bankarskog računa, pa i u tom dijelu odbija postavljeni tužbeni zahtjev.

16. Po žalbi tužitelja sporan je zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare, uz tvrdnju koju je tužitelj isticao i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj odluci, da je priznanjem tražbine (u odnosu na režijske troškove za kuću, skrb i brigu oko psa te pogrebne troškove) i prijavljivanjem iste u ostavinskom postupku, došlo do prekida zastare, čime smatra pogrešnim odbijanje potraživanja tužitelja za naknadu troškova koji su teretili ostavinu od 2009. do 8. srpnja 2013., s time da tužitelj osporava i zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na troškove skrbi i brige oko psa, kao i zaključak da je tužitelj nakon očeve smrti preuzimanjem brige i skrbi oko psa, postao njegov vlasnik te o nedostatku aktivne legitimacije u odnosu na troškove prijevoza supruge tužitelja, odnosno naknade za izgubljeno vrijeme, a koje se odnosi na brigu oko psa. Isto tako, tužitelj žalbenim navodima prigovara i zaključku suda prvog stupnja da iz priložene dokumentacije koju je tužitelj dostavio sa svrhom dokazivanja osnovanosti i visine troškova nastalih zatvaranjem bankovnog računa pokojnog ostavitelja u Republici I., nije moguće utvrditi da bi se navedeni trošak odnosio na te troškove.

17. Po žalbi tuženika, u žalbenom stupnju postupka sporna je ocjena suda prvog stupnja prema kojoj je, po stavu tuženika, „nekritički prihvatio tužiteljeve račune“, uz tvrdnje koje je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka, da je predmetnu nekretninu u M. u utuženom razdoblju koristio tužitelj, pa da se nastali troškovi odnose na troškove koje je tužitelj sam prouzročio korištenjem nekretnine, a ne na paušalne troškove.

18. U konkretnom slučaju tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o troškovima ostavine (nastalim u razdoblju nakon smrti ostavitelja pa do zaključno 2. mjeseca 2018.), koju su iza smrti svog oca naslijedili tužitelj i tuženik u jednakim dijelovima, a koje troškove je isključivo podmirivao tužitelj.

19. Prje svega je za obrazložiti da pravilno, i po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud ocjenjuje djelomično osnovanim istaknuti prigovor zastare, pri čemu pravilno ocjenjuje i to da prijavljivanjem tražbine u ostavinskom postupku, nije došlo do prekida zastare.

20. Naime, odredbom čl. 241. ZOO-a, propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

21. Međutim, u konkretnom slučaju, prijavljivanjem tražbine u ostavinskom postupku, ne prekida se zastara, jer ta radnja tužitelja, kao vjerovnika, nije radnja poduzeta radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja navedene tražbine, kako to propisuje čl. 241. ZOO-a, imajući u vidu odredbu čl. 174. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje ZN), kojom je propisano da se u ostavinskom postupku utvrđuje tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama, što znači da se u ostavinskom postupku ne utvrđuju troškovi koji se odnose na naslijeđenu imovinu. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pravilno zauzima stajalište kako se prijavljivanjem tražbine u ostavinskom postupku ne prekida zastara, već da je zastara tražbine vjerovnika prekinuta tek podizanjem tužbe u ovome predmetu. Utoliko su neosnovani i žalbeni navodi tužitelja kojima upire na to da je zastara počela teći iznova od dana pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka.

22. Nadalje, stoji tvrdnja tužitelja da je odredbom čl. 240. st. 1. ZOO-a propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Međutim, kako je odredbom čl. 246. st. 2. i 6. ZOO-a, propisano da zastara prekinuta priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja te da se zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta, imajući u vidu da iz sadržaja ostavinskog spisa Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, iza pokojnog oca stranaka I. I., poslovni broj Pu O-867/2015 (koji prileži u pomoćnom omotu predmetnog spisa), kao i činjenica utvrđenih po sudu prvog stupnja, proizlazi da je tuženik prema popisu koji je tužitelj predao u ostavinski spis, putem svoga punomoćnika priznao u cijelosti nastale popisane troškove (pogrebne troškove, režijske troškove nekretnine te troškove skrbi za psa zaključno s 23. listopada 2011.) te ih se obvezao podmiriti u pola dijela, koje priznanje duga je putem svoga punomoćnika ponovio i na ročištu od 19. ožujka 2013. (za daljnje troškove nastale do 15. ožujka 2013., list 103.), pri tome se rukovodeći time da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 20. ožujka 2018., slijedi da je ista podnesena izvan općeg zastarnog petogodišnjeg roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a, čime se ukazuje pravilnim zaključak prvostupanjskog suda kojim prihvaća djelomično osnovanim istaknuti prigovor zastare za potraživanje tužitelja po svim osnovama koje se odnosi na razdoblje do 21. ožujka 2013., odnosno zaključno s 20. ožujkom 2013.

23. Stoga, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda o djelomičnoj zastari potraživanja.

24. Nadalje, u odnosu na materijalnopravni pristup u vezi odlučivanja o potraživanju tužitelja koje je predmetom ovoga spora, potrebno je naglasiti da treba razlikovati položaj sunasljednika prema vjerovnicima ostavitelja, odnosno situaciju kada nasljednici odgovaraju za dugove, obveze ostavitelja te s druge strane pravni položaj sunasljednika u međusobnim odnosima. Interno, u odnosu između sunasljednika, naslijeđena se obveza dijeli između svih njih.

25. Postojanje nasljedničke zajednice, cijeneći odredbu čl. 141. st. 1. i 2. ZN-a (kojom je propisano da do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine, s time da pošto bude utvrđeno koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, do razvrgnuća sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima po kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine), pretpostavlja to da nasljednici, do diobe zajedničkih stvari, upravljaju i raspolažu nasljedstvom odnosno nasljedničkom zajednicom kao cijelom, zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljednih dijelova. Dakle, do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima.

26. Nastavno navedenom, za reći je da je odredbom čl. 59. st. 3. ZV-a određeno da troškove i terete koji se odnose na zajedničku stvar snose zajedničari solidarno, a nakon što je u konkretnom slučaju svakoj od stranaka pripao po dio prava vlasništva određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu u M., po čl. 38. st. 2. ZV-a, troškovi i tereti dijele se među sve suvlasnike razmjerno veličini njihovih suvlasničkih dijelova, ako se drugačije ne sporazumiju, što u konkretnom nije bio slučaj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

27. Dakle, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, ZN-a i ZV-a, tuženik je kroz utuženi period (koji nije u zastari), u obvezi kao zajedničar, odnosno kasnije kao suvlasnik predmetne nekretnine u M., snositi predmetne troškove koji se odnose na navedenu nekretninu.

28. Pri tome, na obvezu tuženika ne utječe okolnost što tuženik na predmetnoj nkretnini nije imao faktičnu vlast, budući da posjed na nasljednika prelazi trenutkom smrti prednika, u obujmu i kvaliteti kakvu je prednik imao, pa utoliko žalbeni navodi tuženika da se radi o izdatku tužitelja koji je tužitelj bio u obvezi sam isplatiti, kao korisnik predmetne nekretnine, a ne tuženik (koji nije bio posjednik), ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u pogledu obveze tuženika kao sunasljednika i kasnije, suvlasnika sporne nekretnine, naknaditi tužitelju polovinu iznosa plaćenih troškova, u svezi s čime je za dodati da je, pored navedenog, i utvrđeno, odnosno da je tužitelj dokazao da je kuća u kojoj je otac stranaka živio do svoje smrti (na adresi M.), bila nekorištena za vrijeme trajanja ostavinskog postupka iza pokojnog oca stranaka (koji je umro 13. svibnja 2009.), pa do okončanja ostavinskog postupka, kao i naknadno po donesenom rješenju o naslijeđivanju, kao i to da je tužitelj dokazao da u predmetnoj nekretnini u navedenom periodu nije boravio niti živio, da se radilo o zatvorenoj kući te da su generirani troškovi, troškovi nastali samom činjenicom da je u nekretninu dovedena struja, odnosno voda i druge usluge, koja utvrđenja, kao pravilna, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, na što nisu od utjecaja paušalni žalbeni prigovori tuženika koji tijekom prvostupanjskog postupka nije niti pokušao dokazati suprotno.

29. Stoga, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da su stranke kao nasljednici pokojnog ostavitelja kojeg su naslijedili u jednakim dijelovima(1/2), dužne u jednakim dijelovima (1/2), podmiriti nastale troškove.

30. Pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, zaključuje da je iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis, razvidno da se kroz razdoblje od 2009. pa do 2018. troškovi predmetne nekretnine odnose na plaćanja naknade H.-u, K., T.-u, dijelom na podmirenje troškova grobarine, dijelom na održavanje okućnice (u vidu rezanja živice i čišćenja okućnice, kao i popravka slavine, odnosno nabavke novoga lokota, troškova popravka grobnice) te da je tužitelj dokazao da je u periodu od 8. travanja 2013., pa nadalje do rujna 2017., podmirivao režijske troškove predmetne nekretnine (temeljem računa H.-a, T.-a, kao i računa izdanih od tvrtke „K.“ d.o.o.) te daljnje režijske troškove tijekom siječnja i veljače 2018., u vidu plaćanja računa tvrtki „K.“, za što je priložio u spis sve račune (za svaki pojedini iznos potraživanja s osnova plaćanja računa dostavio je relevantan dokaz u vidu računa iz kojeg je utvrđena identičnost visine plaćenog iznosa troška koji se srazmjerno udjelu tuženika i potražuje), čemu tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije određeno niti prigovarao.

31. Utoliko se žalbeni prigovori tuženika kojima osporava ocjenu suda prvog stupnja prema kojoj je, po stavu tuženika, prvostupanjski sud „nekritički prihvatio tužiteljeve račune“, uz tvrdnju da je predmetnu nekretninu u M. u utuženom razdoblju koristio tužitelj, pa da se nastali troškovi odnose na troškove koje je tužitelj sam prouzročio korištenjem nekretnine, a ne na paušalne troškove, ukazuju potpuno neosnovanima i ničim dokazanima.

32. Stoga, pravilno prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 9.018,73 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, slijedom čega je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu i presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

33. Također, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilno prvostupanjski sud u odnosu na zahtjev za naknada troškova nastalih zatvaranjem bankovnog računa pokojnog ostavitelja u Republici I., zaključuje da iz priložene dokumentacije koju je tužitelj dostavio sa svrhom dokazivanja osnovanosti i visine navedenog troška (list 203 – 209 spisa), nije moguće utvrditi da bi se navedeni trošak odnosio upravo na zatvaranje navedenog bankarskog računa otvorenog na ime pokojnog I. I., slijedom čega je pravilno primjenom odredbe čl. 221.a. ZPP-a, zaključio da tužitelj nije dokazao da bi se radilo o troškovima koji su nastali u svezi zatvaranja računa pokojnog ostavitelja otvorenog kod B. n. d. l. s.p.a. T., odnosno troškovima podizanja novčanih sredstava s predmetnog bankarskog računa.

34. Ovdje je potrebno naglasiti da se priloženi dokazi (na okolnost dokazivanja osnovanosti i visine tog dijela potraživanja), odnose na rukom popisane troškove te račune i dokumentaciju na talijanskom jeziku, bez prijevoda na hrvatski jezik, koje dokaze, tužitelj saslušan kao stranka, nije u potrebnoj mjeri razjasnio, slijedom čega se temeljem tako priložene dokumentacije i paušalnog iskaza tužitelja, koji je samo potvrdio činjenične navode tužbe o nastanku navedenih troškova koje je sam podmirio, bez njihovog jasnog razjašnjenja i bez da se u spis dostavi prijevod na hrvatski jezik, nije moglo s potrenom sigurnošću utvrditi da se radi o troškovima koji su bili potrebni za zatvaranje bankovnog računa pokojnog ostavitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, dok troškovi koji su nastali u svezi realizacije mogućnosti podizanja novčanih sredstava s tog istog računa, po stavu ovoga suda, ne bi niti predstavljali troškove ostavine koje bi tuženik, kao jedan od nasljednika pokojnog vlasnika računa, bio u obvezi naknaditi drugom nasljedniku koji je te troškove podmirio.

35. Međutim, u odnosu na troškove nastale brigom i skrbi oko psa ostavitelja te u odnosu na zaključak da je tužitelj nakon očeve smrti preuzimanjem brige i skrbi oko psa nakon smrti ostavitelja, postao njegov vlasnik, osnovano tužitelj žalbenim prigovorima upire na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda temeljem kojeg u cijelosti po tom osnovu odbija postavljeni tužbeni zahtjev.

36. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je pas „R.“ bio vlasništvo pokojnog ostavitelja, s time da isti u ostavinskom postupku nije bio prijavljen, niti je utvrđen kao ostavinska imovina ostavitelja, pa slijedom toga, nije bio niti obuhvaćen rješenjem o nasljeđivanju, s time da nakon smrti ostavitelja, nije izvršena promjena vlasnika u predviđenom registru, već je pas i nadalje bio evidentirano vlasništvo pokojnog oca stranaka. Pri tome pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je pas, kao kućni ljubimac, u pravnom prometu cijenjen kao stvar, ali pogrešno smatra da time što pas nije naveden kao naslijeđena imovina, da navedeno utječe na obvezu tuženika kao nasljednika da sudjeluje u troškovima prehrane životinje, te njezinog liječenja, odnosno pregleda kod veterinara.

37. Za naglasiti je da je odredbom čl. 5. ZN-a, propisano da je onaj tko je naslijedio neku osobu, njezin sveopći pravni sljednik, s time da ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo, a da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, da nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.

38. Iz navedene zakonske odredbe jasno slijedi da se naslijeđena imovina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti te da ostaviteljevom smrću ista prelazi na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo. U tom smislu je smrću ostavitelja, pravo (su)vlasništva i u odnosu na psa „R.“, prešlo na nasljednike ostavitelja, dakle i na tužitelja i na tuženika. Naime, kako su u ostavinskom postupku iza smrti svoga oca, kao njegovi nasljednici proglašeni i tužitelj i tuženik u jednakim dijelovima te kako je nakon smrti ostavitelja, ostavitelj i nadalje ostao upisan kao vlasnik psa, mora se zaključiti da su navedeni nasljednici i u odnosu na psa ostavitelja, u suvlasničkoj zajednici u smislu članka 141. st.1. ZN-a.

39. Kako postojanje nasljedničke zajednice pretpostavlja to da nasljednici do diobe zajedničke stvari upravljaju i raspolažu nasljedstvom, odnosno nasljedničkom zajednicom zajednički, bez obzira na veličinu i vrijednost njihovih nasljednih dijelova, slijedi da su stranke u odnosu na psa ostavitelja, sunasljednici koji su u obvezi zajednički skrbiti o njemu.

40. Dakle, tuženik je po zakonu, kao jedan od sunasljednika, bio dužan učiniti u predmetnom razdoblju izdatak za psa (sudjelovati u troškovima njegove prehrane te troškovima liječenja, odnosno pregleda kod veterinara), na što osnovano žalbenim navodima upire tužitelj, a što neprijeporno nije činio, pri čemu je prvostupanjski sud pravilnog stava da u odnosu na potraživanje troškova prijevoza i izgubljenog vremena koje je poduzela supruga tužitelja oko zbrinjavanja psa, tužitelj nije aktivno legitimiran za postavljanje navedenog zahtjeva, imajući u vidu da tužitelju niti tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, niti tvrdi, niti dokazuje, da je navedene radnje supruga poduzela isključivo u njegovo ime i za njegov račun. 41. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa da pas koji je bio vlasništvo pokojnog ostavitelja, nakon smrti ostavitelja, nije kao naslijeđena imovina postao zajednička imovina stranaka, sud prvog stupnja nije utvrđivao visinu navedenog potraživanja, imajući pri tome u vidu da iznos potraživanja po tom osnovu nije niti razlučio u odnosu na iznose preostalog potraživanja po drugim osnovama, već ih je sve odbio u zbirnom iznosu („u preostalom dijelu iznad dosuđenog u točki I. izreke pobijane presude pa do iznosa od 120.116,60 kuna“), jasno ne obrazlažući koji iznos odbija i po kojem osnovu, stoga je u tom dijelu činjenično stanje ostalo djelomično pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na cijeli odbijeni dio tužbenog zahtjeva (točka III. izreke pobijane presude), ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

42. Kako zbog navedenog nema uvjeta za preinaku pobijane presude, valjalo je u pobijanom odbijajućem dijelu u cijelosti prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti presudu u pod točkom III. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP-a), te riješiti kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke.

43. S obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, po žalbi tuženika je valjalo ukinuti odluku o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i 2. u svezi s 166. st. 3. i 4. ZPP- a). Stoga je odlučeno kao izreci rješenja pod točkom I.

44. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će u naprijed izloženom smislu raspraviti sve navedene odlučne činjenice temeljem kojih će biti moguće odlučivati o postavljenom zahtjevu za isplatu troškova skrbi i brige oko psa ostavitelja (na način da će utvrditi visinu navedenog potraživanja koju će iskazati zasebno u odnosu na trošak prijevoza i izgubljenog vremena koje je poduzela supruga tužitelja oko zbrinjavanja psa), imajući pri tome u vidu da je i navedeno potraživanje djelomično u zastari (ali ne u cijelosti), u kojem pravcu će upotpuniti činjenično stanje te raspraviti i ostale žalbene prigovore tužitelja (ukoliko su od utjecaja na ishod ovog postupka), a potom na temelju rezultata cjelokupnog postupka, o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku.

45. Odluka o trošku povodom žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a (točka II. izreke rješenja).

46. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.