1

                                                                                                  Poslovni broj: 4 Gž-38/2024-3

 

 

 

                                                

 

 

             REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

         Tome Skalice 2, Slavonski Brod             

 

 

                                                                

                                                                            Poslovni broj: 4 Gž-38/2024-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u O. protiv tuženika E. M. d.o.o. Z., OIB: …, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu – Stalna služba u Našicama, od 21. studenog 2023., poslovni broj: 14. P-397/2023-9, u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

Odbija se žalba tuženika E. M. d.o.o. Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu – Stalna služba u Našicama, poslovni broj 14. P-397/2023-9, od 21. studenog 2023.

 

 

Obrazloženje

 

             

1. Odlukom suda prvog stupnja:

 

presuđeno je:

 

"Proglašava se nedopuštenom ovrha izravnom naplatom novčane tražbine pokrenute na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika kao ovrhovoditelja E. M. d.o.o., Z., OIB: …, od 30. ožujka 2021., radi pljenidbe i prijenosa novčane tražbine na temelju bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku I. K. broj OV-15.825/07 od 20. srpnja 2007.,"

 

riješeno je:

 

"I Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi: " te se sve ovršne radnje u tom ovršnom postupku obustavljaju. II/. Nalaže se Financijskoj agenciji da odmah po primitku pravomoćne presude suda, o proglašenju pljenidbe i prijenosa tuženikove novčane tražbine nedopuštene, vratiti sva zaplijenjena sredstva po računima tužitelja kao ovršenika, D. Š., na njegove račune, u stanje prije provedbe zaplijene."

 

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 447,94 eura/3.375,00 kn1 zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 21. studenog 2023. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje  glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, u roku od 15 dana.

 

III U preostalom dijelu se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan."

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavka 1. točka 1., 2. i 3.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22;  dalje ZPP) posebno ističući bitnu povredu iz članka 354. stavka 2.  točka 11. ZPP-a, uz prijedlog da se i pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer su za Ugovor o kreditu, koji je sklopljen između V. d.d. Z. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, izdana dva instrumenta osiguranja: zadužnica broj OV-15.825/07 i izjava o suglasnosti za zapljenu broj OV-15.824/07 i jer je tužitelj priznao kako je tuženik ranije pokretao postupke izravne naplate na temelju zadužnice te da je tuženik još u odgovoru na tužbu predložio da sud od Financijske agencije pribavi službeno očitovanje o postupanju po predmetnoj zadužnici u cilju utvrđenja prekida zastare u odnosu na navedenu tražbinu i da prvostupanjski sud nije izveo navedeni dokaz, dok je s druge strane zaključio da nije bilo moguće utvrditi kada su ranije pokretani postupci izravne naplate. Nastavno ističe da je prethodni vjerovnik u razdoblju od 2007. do 2011., kod zavoda podnosio zahtjeve za zapljenu mirovine tužitelju na temelju drugog sredstva osiguranja – izjave o suglasnosti za zapljenu primanja broj OV-15.824/07, a da se prvostupanjski sud nije niti osvrnuo na navedene činjenice te da je nadalje za prekid zastare irelevantno je li u pokrenutom postupku uistinu i došlo do zapljene novčanih sredstava, već je dovoljno samo evidentiranje određene osnove u redoslijed naplate pa do prekida zastare dolazi za cijelo vrijeme dok je pojedina osnova evidentirana u određenom očevidniku.

 

2.2. Nadalje tuženik ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da izreka presude proturječi razlozima presude, da ista nema razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava jer prvostupanjski sud utvrđuje kako pokretanje ovršnih postupaka radi naplate iste tražbine, a na temelju drugog sredstva osiguranja, nije činjenica koja je od važnosti za prekid postupka na temelju zadužnice jer je riječ o potpuno drugoj ovršnoj ispravi i da postupanje po drugoj ovršnoj ispravi ne može utjecati na tijek zastare za tražbinu koja proizlazi iz predmetne zadužnice, kao posebne ovršne isprave, iako je iz dostavljenih zahtjeva za zapljenu po pristanku dužnika temeljem izjave o suglasnosti za zapljenu primanja, vidljivo kako se iste podnose na naplatu upravo iz razloga jer je na naplatu dospjela tražbina iz predmetnog ugovora o kreditu. Mišljenja je da se institut zastare odnosi na tražbinu, a ne na ovršnu ispravu pa je moguće da zastari samo potraživanje, a ne ovršna isprava te da je prekid zastare moguć isključivo u odnosu na tražbinu i to na temelju različitih sredstava osiguranja i pokretanjem različitih ovršnih postupaka.

 

2.3. Tuženik dalje ukazuje da je krajnje nejasno kako prvostupanjski sud istovremeno tvrdi da je zadužnica apstraktni pravni posao, a zatim navodi kako ona ima temelj u nekom pravnom poslu te da je osim toga nejasno kako je sud utvrdio da pravni posao nije vidljiv iz same zadužnice, a odbio je dokazni prijedlog tužitelja za pribavljanje iste.

 

2.4. Zaključno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno računao i zastarni rok, kada navodi da je zastara tražbine iz zadužnice počela teći prvog dana nakon njezinog izdavanja jer da tražbina iz zadužnice dospijeva na naplatu onoga dana kada na naplatu dospijeva tražbina iz Ugovora o kreditu, odnosno od dana otkaza istog ugovora pa kad bi stav prvostupanjskog suda bio ispravan, instrumenti osiguranja mogli bi se koristiti isključivo prvih pet godina od dana sklapanja ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju kredit je sklopljen na razdoblje od 8 godina.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana. 

 

5. Prvostupanjski sud dao je za svoje pravne stavove jasno obrazloženje, koje nije u suprotnosti s provedenim dokazima, tako da nema proturječja između izreke i razloga presude, prvostupanjska presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla ispitati pa prilikom donošenja prvostupanjske presude nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a,  na koju se ukazuje žalbom, a nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio zastaru tražbine tuženika.

 

6. Tužitelj je zaključkom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj 81 Ovr-2707/2022-3 od 18. listopada 2022., upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom izravne naplate novčane tražbine pokrenute 30. ožujka 2021., pred Financijskom agencijom na temelju zadužnice broj: OV-158525/07 ovjerene kod javne bilježnice I. K. iz O., zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točka 5. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; dalje OZ).

 

7. U postupku nije sporno da je zadužnica OV-15.825/07 izdana kao sredstvo osiguranja kredita sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i V. d.d. Z. kao kreditora te da je kao sredstvo osiguranja izdana i izjava o suglasnosti za zapljenu broj OV-15.824/07 i da predmetna zadužnica nije solemnizirana, već je na istoj kod javnog bilježnika ovjeren potpis dužnika.

 

8. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom proglasio nedopuštenom izravnu naplatu na temelju zadužnice broj OV-15.825/07, kod Financijske agencije, a takvu odluku prvostupanjski sud temelji na činjenici da je osnovan prigovor zastare jer na temelju članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO) tražbine zastarjevaju za pet godina ako zakonom nije propisan neki drugi rok zastare i na pravnom stavu Vrhovnog suda od 19. studenog 2018., poslovni broj Su-IV-4/18-17, prema kojem se na tražbine iz zadužnice, koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.)  i koja nije potvrđena (solemnizirana) kod javnog bilježnika, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a pri tome prvostupanjski sud smatra da je dokazivanje prekida zastare na tuženiku i da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz o prethodno pokrenutim postupcima prisilne naplate na temelju predmetne zadužnice pa kako je protekao rok od pet godina od dana izdavanja zadužnice do dana pokretanja izravne naplate, potraživanje tuženika iz zadužnice je zastarjelo. Isto tako prvostupanjski sud smatra da pokretanje ovrših postupaka na temelju drugih sredstava osiguranja nije od važnosti za prekid zastare u postupku koji se vodi na temelju zadužnice i da postupanje po drugoj ovršnoj ispravi ne može utjecati na tijek zastare tražbine iz zadužnice kao posebne ovršne isprave.

 

9. Pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na zastaru primijenio odredbu članka  225. ZOO-a i ukazao na pravni stav Vrhovnog suda od 19. studenog 2018., poslovni broj Su-IV-4/18- te je pravilno utvrdio da je tražbina iz  zadužnice apstraktna i služi za osiguranje druge tražbine, u ovom slučaju Ugovora o kreditu sklopljenog između V. i tužitelja.

 

10. U pogledu ocjene početka tijeka zastare, uvažavajući apstraktnost zadužnice, rok početka zastare ne računa se od dana izdavanja zadužnice, već u skladu s žalbenim navodima, od dana dospijeća tražbine iz ugovora o kreditu jer se zadužnica kao sredstvo osiguranja aktualizira tek kada kredit dospije na naplatu pa u situaciji kada bi se na zadužnicu primjenjivao kraći rok, vjerovnik više ne bi mogao tražiti ovrhu na temelju zadužnice, odnosno zastara za zadužnicu bi počela teći prije nego što bi vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze od ovršenika (dospijeće tražbine). U spis nije dostavljen Ugovor o kreditu broj … od 19. srpnja 2007., kao niti raskid ugovora o kreditu, međutim iz zahtjeva vjerovnika V. H. od 7. studenog 2007., upućenog zavodu, kojim se dostavlja Suglasnost o zapljeni plaće/mirovine po kreditu broj …, korisnika kredita D. Š. i zahtjeva naplata na mirovini korisnika kredita do potpune naplate kredita, proizlazi da ukupno dugovanje korisnika kredita na dan 7. studenog  2007. iznosi 80.818,17 kn i sastoji se od dospjelog duga u iznosu od 2.003,79 kn i nedospjelog duga u iznosu od 78.814,38 kn pa je prema tome za zaključiti da je V. raskinuo ugovor o kreditu s tužiteljem kao korisnikom kredita, a tražbina iz ugovora o kreditu dospjela je na naplatu najkasnije 7. studenog 2007.  Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (članak 215. stavak 1. ZOO-a). Stoga, na temelju dokaza koji se nalaze u prvostupanjskom spisu, zastara tražbine tuženika počela teći dospijećem osnovnog pravnog posla, najkasnije dana 8. studenog 2007.  pa bi u odnosu na zadužnicu kao sredstvo osiguranja tražbine, zastara nastupila 8. studenog 2012.

 

11. Sukladno odredbi članka 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a kako tražbina vjerovnika, ovdje tuženika, proizlazi iz ugovora o kreditu osiguranog instrumentima osiguranja: zadužnicom i izjavom o suglasnosti o zapljeni plaće/mirovine, suprotno stavu prvostupanjskog suda, svaka radnja vjerovnika u smislu naplate njegove tražbine dovodi do prekida tijeka zastare. Prednik tuženika aktivirao je 7. studenog. 2007., 25. veljače 2011. i 31. listopada 2011.,  Izjavu o suglasnosti za zapljenu broj OV-15.824/07, čime je prekinuo tijek zastare tražbine iz ugovora o kreditu. Na temelju članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Teret dokaza prekida zastare je na tuženiku. Tuženik nije dostavio niti predložio sve relevantne dokaze u odnosu na utvrđivanje činjenice prekida zastare pa tako nije dostavio dokaz niti predložio pribaviti podatke od zavoda i od Financijske agencije o postupanju, odnosno aktivaciji i trajanju aktivacije po dostavljenim instrumentima osiguranja. Tuženik nije pristupio na pripremno ročište, a nabrajanje dokaza u odgovoru na tužbu, bez dostavljanja istih u sudski spis i prijedloga sudu za pribavljanje tih dokaza, ne predstavlja postupanje tuženika u smislu članka 219. stavka 1. ZPP-a. Pri tome se napominje da prema akuzatorskom  načelu, kao jednom od temeljnih načela parničnog postupka sud po službenoj dužnosti ne pazi na prava niti jedne od stranaka u postupku, već ima objektivan i neutralan položaj i zadaća mu je upravljati postupkom i donijeti presudu povodom tužbe te bitne činjenice utvrditi na temelju dokaza kojima raspolaže u postupku. Stoga prema dostavljenim dokazima i stanju sudskog spisa,  zastara je prekinuta 7. studenog. 2007., 25. veljače 2011. i 31. listopada 2011., dostavom Izjave o suglasnost za zapljenu zavodu osiguranje pa s obzirom da u spisu nisu dostavljeni dokazi o postupanju I trajanju zapljene mirovine kod zavoda, zastara je ponovno počela teći 1. studenog 2011. te je u odnosu na zadužnicu nastupila 1. studenog 2016., a tuženik je prema dokazima u sudskom spisu, zadužnicu aktivirao izravnom naplatom kod Financijske agencije 30. ožujka 2021.

 

12. S obzirom da tuženik nije dostavio dokaze da je aktivirao zadužnicu zahtjevima za naplatu bankama dana 15. srpnja 2010., 9.  lipnja 2010., 21. siječnja 2013., 24. lipnja 2015., 13. siječnja 2015., 16. srpnja 2015. pa zatim zahtjevom Financijskoj agenciji 13. studenog 2019.  niti je predložio da sud ove dokaze pribavi te nije dostavio dokaze o postupanju zavoda po dostavljenoj Izjavi o suglasnosti za zapljenu, a prema stanju sudskog spisa zastara tražbine tuženika u odnosu na aktivaciju zadužnice nastupila je 1. studenog 2016., dakle prije nego je tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu dana 30. ožujka 2021., pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i proglasio nedopuštenom izravnu naplatu tražbine tuženika na temelju bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku I. K. broj OV-15.825/07 od 20. srpnja 2007., a pojedini pogrešni pravni stavovi prvostupanjskog postupka ne predstavljaju bitne povrede postupka i nisu utjecali na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

 

13. Slijedom navedenog i primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena pobijana prvostupanjska presuda.

 

14. O nepobijanom dijelu odluke (rješenje) ovaj drugostupanjski sud nije odlučivao i isti ostaje neizmijenjen.

 

15. Žalbeni troškovi nisu postavljeni.

 

 

Slavonski Brod, 31. siječnja 2024.

 

                                                                                                      Predsjednica vijeća

 

Irena Dikanović-Terzić