Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac

21000 Split

P-1435/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

U ime R. H., Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Dunji

Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz K. (O.), O.:…, zastupanog po punomoćniku B.

K., odvjetniku u R., protiv tuženih pod 1 N. R. iz K. (C. G.),

O.:…, pod 2 I. R. iz K. (C. G.) O.:…, obojice zastupanih po punomoćnici P. M., odvjetnici u Š., i pod 3 A. P. iz K. (C. G.), O.:…, zastupanoj po punomoćniku B. M., odvjetniku u Š., zbog utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. ožujka 2023. u nazočnosti stranaka, pozivom na odredbu čl.335.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,

117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, nadalje u tekstu: ZPP) dana 24. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi: "Utvrđuje se da je tužitelj T. Š., K., O., O.:…, stekao pravo vlasništva na nekretninama:

- kčbr. 26/2 zgr kuda -

kčbr. 26/6 zgr kuda -

kčbr. 135/2 oranica -

kčbr. 150/1 šuma

- kčbr. 177/2 pašnjak

- kčbr. 180/2 oranica

- kčbr. 223 oranica

- kčbr. 229 vrt

- kčbr. 234/3 oranica

- kčbr. 248 oranica

- kčbr. 253/1 oranica

- kčbr. 253/6 oranica

- kčbr. 253/13 oranica

- kčbr. 255/2 šuma

- kčbr. 288 zgr štala

- kčbr. 357/4 vinograd

- kčbr. 1220/192 vinograd

- kčbr. 1220/194 vinograd,

sve upisane u ZK ul. br. 127 k.o. K., slijedom čega je na temelju ove presude ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva na svoje ime uz istodoban upis brisanja tog prava s imena:

R. N., O.: …, K., C. G.,

R. I., O.: …, K., C. G.,

P. A., O.: …, K., C. G.."

II. Nalaže se tužitelju da tuženima isplati parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe i to:

-tuženima pod 1 i 2 iznos od 822,89 €/6.200,00 kuna i -

tuženiku pod 3 iznos od 1.270,82 €/9.575,00 kuna.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je podnesena ovom sudu dana 15. travnja 2021. tužitelj je naveo da su tuženici upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina i to svaki za po 1/3 dijela iako su sve te nekretnine isključivo izvanknjižno vlasništvo tužitelja koji je ujedno njihov samoposjednik. Te nekretnine tužitelj da je stekao u vlasništvo od pokojnog T. Š., strica ovdje tuženih, a brata njihove pokojne majke N..

Inače su stranke u daljnjem srodstvu. Pokojni T. Š. je cijeli život živio u selu

K. u neposrednoj blizini tužitelja, a majka tuženih, T. sestra, pokojna N.

udala se i odselila u C. G. 60-tih godina prošlog stoljeća. P. T. Š.

nije se ženio. Tužitelj i njegova obitelj pomagali su pokojnom T. Š. za života jer mu uslijed prostorne udaljenosti i općenito težih životnih uvjeta pokojna prednica tuženih nije mogla pomagati. Pokojni T. Š. da se hranio kod njega i njegove obitelji, a znalo se dogoditi da mu on i financijski pomaže (plaća račune, kupuje namirnice i sl.). Pomaganje je naročito došlo do izražaja kada je pokojni T. Š.

preminuo 1981. (a nije jer iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Omišu O- 213/80 proizlazi da je T. Š. umro 01. kolovoza 1980.), a prethodno bolovao

od karcinoma pluća gdje da ga je on vozio k liječniku u S. i olakšavao tijek bolesti.

Za svog života pokojni T. Š. da se dogovorio sa njim da će mu pripasti nekretnine kojih on vlasnik odnosno da će ih on poslije svog života ostaviti tužitelju. U neprekinutom posjedu utuženih nekretnina tužitelj se nalazi preko 60 godina. Pokojna N. R. da je za navedeno znala i nikada nitko od tuženih ili njihove pravne prednice nije tužitelju osporavao izvanknjižno vlasništvo ili posjed utuženih nekretnina. Nitko od njih nije tražio predaju nekretnina u posjed. Tuženici su se upisali kao suvlasnici utuženih nekretnina nakon provedbe ostavinskog postupka iza njihove pokojne majke odnosno u ostavinskom postupku nakon smrti pokojnog T.. Riječ je o isključivo o upisu formalne naravi, a stvarni je vlasnik tužitelj. Tužitelj je predložio da sud provede postupak i donese presudu kojom će se utvrditi ovo njegovo pravo vlasništva, dopustiti upis prava i izbris prava suvlasništva sa imena tuženih.

2. Odgovarajući na tužbu tuženici pod 1 i 2 su naveli da činjenični navodi tužbe o načinu stjecanja prava vlasništva ne odgovaraju stvarnom stanju stvari. Tuženici su stoga predložili da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i tužitelja obveže na plaćanje parničnog troška. Tuženici su pravo suvlasništva stekli nakon što je proveden ostavinski postupak odnosno nakon što je majka tuženih, pokojna N.

naslijedila svog pokojnog brata, a oni nju nakon njezine smrti.

3. Odgovarajući na tužbu tuženik pod 3 je također osporio u cijelosti i tužbu i tužbeni zahtjev kao i navode u historijatu tužbe. Istakao je da je svoje pravo vlasništva stekao nasljeđivanjem iza smrti svoje pokojne majke N., a N. je pak iste nekretnine stekla iza smrti svog pokojnog brata T.. Nikada od svoje pokojne majke nije čuo da bi tužitelj bio u posjedu predmetnih nekretnina ili da bi na njima imao neka prava. Tuženik pod 3 smatra da se vlasništvo nad nekretninama ne može steći nikakvim pomaganjima, objedima ili novčanim pripomoćima jer je, ukoliko mu je novac trebao, T. Š. kao vlasnik brojnih i vrijednih nekretnina, iste mogao prodati, ali je činjenica da to nije uradio. Predloženo je zahtjev tužitelja odbiti.

4. U dokazne svrhe sud je izveo dokaz pregledom: izvatka iz zemljišnih knjiga (povijesnog prikaza) za ZU 127 k.o. K., rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda

u Omišu O-213/80 od 30. rujna 1980., priznanice na ime N. R., a u svrhu

"poreza iz poljoprivrede-duga iz prethodnih godina-razrez i 1986.), Kupoprodajnog ugovora između N. R. i N. Č. od 11. siječnja 1988., Ugovora

sklopljenog između N. R. i J. Š. od 24. lipnja 1987., te su saslušane parnične stranke, tužitelj T. Š. te tuženici N. i I. R. i A.

P..

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo pravo vlasništva stečenog dosjelošću na nekretninama upisanima u ZU 127 k.o. K.,

obzirom da nema ispravu podobnu za upis toga prava u zemljišnim knjigama.

8. Pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje propisano je odredbom čl.187.ZPP-a te je tako odredbom st.2. istog članka propisano da se takva tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da su utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

8.1. Odredbom čl.114.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, nadalje u tekstu: ZV) propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

8.2. Odredbom čl.159.st.1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Nadalje je st.2., iste odredbe citiranog Zakona propisano da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe istu stvar dosjelošću vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, a onome (st.3.) kojem je barem pošten protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Odredbom čl.160.st.2. ZV-a propisano je pak da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

8.3. Čl.18. st.1 ZV-a je propisano da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed), st.2.čl.18. ZV-a je propisano da je posjed istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja, postaje miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet. St. 3 istog članka je propisano da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

8.4. Dakle, u smislu gore citiranih zakonskih odredbi i nespornih činjenica u ovom postupku, te priloženih materijalnih dokaza, na tužitelju u ovom postupku bio je teret dokaza da se predmetna nekretnina nalazi u poštenom posjedu njega samog i/ili njegovih pravnih prednika više od 50 godina. Naime, dosjelošću se stječe pravo vlasništva izvorno (originalno) ukoliko tužitelj dokaže sve pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću kako je to propisano gore citiranim odredbama ZV-a.

9. Polazeći od gore navedenih zakonskih odredbi već nakon pregleda materijalnih dokaza: rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Omišu br. O-213/80 te Kupoprodajnih ugovora iz 1987. i 1988., a kada se k tome pribroje i utvrđenja i zaključci iz iskaza saslušanih parničnih stranaka, promatrano sveukupno ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Ovdje je potrebno odmah naglasiti da je već čitanjem historijata tužbe bilo nejasno koji je točno pravni osnov na temelju kojeg tužitelj smatra da je stekao pravo vlasništva na utuženim nekretninama odnosno je li to pravo stekao pravnim poslom (dogovor sa pokojnim T. Š.)

ili pak dosjelošću. Kako tužitelj u samoj tužbi navodi te se poziva na nesmetani posjed pokojnog T. Š. te nesmetani posjed njega samoga uz naglasak da je njegovo pravo stvarno, a pravo tuženih tek formalno, postalo je jasno da tužitelj pretendira u ovom postupku na stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ranije citirane zakonske odredbe spominjale su kvalifikatorne okolnosti koje tužitelj mora zadovoljiti da bi postigao uspjeh u tvrdnji da je vlasništvo stekao dosjelošću. Tužitelju dakle trebaju ili poštenje ili zakonitost ili istinitost, pogotovo kada se poziva na prava svojeg prednika odnosno pokojnog T. koji je u naravi i prednik tuženih. Iz pregledanog

Kupoprodajnog ugovora iz 1987. proizišlo je tako da su N. R., prednica tuženih i J. Š. postigli dogovor da će N. J. prodati dio svog vrtla dok će J.

Š. N. R. kada bude gradila kuću dozvoliti da na preostalom dijelu vrta gradi po svojoj želji neometano. N. R. i J. Š. ovaj su ugovor sačinili pred svjedocima odnosno točnije pred predsjednikom mjesne zajednice K., A.

B.. Isto tako iz pregledanog Kupoprodajnog ugovora iz 1988., a kojeg su sklopili N. R. i N. Č. razvidno je da je predmet kupoprodaje bila

čestica od starog puta do puta kuda se ide u B.. Sklapanju ovog ugovora bili su nazočni svjedoci B. Š. i S. E.. Riječ je o nekretninama koje su bili predmetom kupoprodaje u ovim pravnim poslovima koje je sada pokojna N.

R. naslijedila od pokojnog T. Š. dana 30. rujna 1980. temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Omišu O-213/80. Tužitelj je u svom iskazu što ga je dao 23. ožujka 2023. potvrdio da je upravo on N. Č. uputio na sada pokojnu N. R. da se u pogledu zemlje zvane T. javi njoj, a njoj da je sugerirao da to Č. proda kako bi priskrbila novac za svoju djecu. Čak štoviše tužitelj je u svom iskazu kazao da je i I. S. uputio na pokojnu N. R., a

glede kupnje nekretnina zvanih R., J. i G.. Dakle, već iz ovako navedenih činjenica razvidno je da je tužitelj itekako dobro znao tko je vlasnik nekretnina koje su predmetom ovog postupka. Ova je činjenica vidljiva u dijelu iskaza tužitelja na ranije navedenom ročištu za glavnu raspravu kada je rekao, iskreno priznao da sa pokojnom N. nikada nije pričao o vlasništvu na spornim nekretninama samo da mu je pokojna N. kazala da slobodno može na zemljama raditi i da bi mu ona rado pomogla, ali nije u snazi.

10. U tužbi je tužitelj spomenuo kako je sa pokojnim T. Š. imao dogovor da će po njegovoj smrti njegove nekretnine kojih je on vlasnik ostaviti tužitelju. Međutim, činjenica je da tužitelj nema taj dogovor u pisanom obliku. Tužitelj spominje i činjenicu pomaganja pokojnom T. u svakodnevnom životu općenito, ali

i u bolesti pa s obzirom na sve navedeno potrebno je tužitelju ukazati da u svjetlu njegovog iskaza on nema valjani pravni posao odnosno dokument koji bi potkrijepio ove njegove tvrdnje, pa bilo da je to oporuka pokojnog T. Š. bilo da je to ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Drugim riječima rečeno, tužitelj se ne može sa uspjehom pozivati da bi navodni dogovor pokojnog T. Š. i njega značio zakonito, pošteno ili istinito uvođenje u nesmetani i dugogodišnji posjed, a što bi mu bile pretpostavke za stjecanje prava dosjelošću.

11. U svom iskazu tužitelj T. Š. spominjao je pomaganje i zajednički rad pokojnog T. i njega na predmetnim nekretninama kao i to da je sada pokojna

N. otišla živjeti u C. G. gdje se udala, a da je pokojni T. za nju zaviještao

tek nekretnine pod nazivima: T., R., J. i G.. Indikativno je da su to

baš one nekretnine za koje su se javili kupci koje je prema svom kazivanju, tužitelj uputio na pokojnu prednicu tuženih. Sud je motrišta da je tužitelj bio u jako dobrim odnosima sa pokojnim T. Š., da su se njih dvojica družila i zajedno radila

na nekretninama kojih je pokojni T. Š. očito imao podosta. Možda je doista pokojni T. Š. obećavao tužitelju da će mu ostaviti poslije svoje smrti sve nekretnine koje ima u vlasništvu, ali on to nije napravio. T. Š. nikada nije sastavio oporuku kojom bi ovo svoje obećanje tužitelju pretočio u pisanu riječ odnosno na taj način mu predao vlasništvo nad utuženim nekretninama. Nemoguće je da tužitelj nije znao da je pokojnog T. Š. naslijedila njegova sestra jer je upravo kupce koji su ga pitali za kupnju pojedinih nekretnina koje su bile u vlasništvu pokojnog T. Š. upućivao baš na njegovu sestru, sada također pokojnu N..

Tužitelju valja reći i to da nije dovoljno da na nekoj zemlji radiš duži niz godina, pa makar to bilo i 60-tak godina koliko tužitelj u tužbi spominje ukoliko nisu zadovoljene kvalifikatorne okolnosti iz ranije citiranih zakonskih odredbi pa tako tužitelj nema zakonitost (obećanje da će mu nešto biti ostavljeno poslije smrti nema karakter pravnog akta), nema istinitost jer on zna da nekretnine nisu njegove i nema poštenje jer zna da su nekretnine pripale sada pokojnu N. R. obzirom da je na nju upućivao eventualne kupce. Sada njegov iskaz niti je jasan niti je logičan pa time nije niti uvjerljiv i on je prilagođen samo kako bi uspio u ovoj parnici. Zanimljivo je bilo čuti od tužitelja pojašnjenje zašto nikada sa pokojnom N. R. nakon smrti pokojnog T. Š., a koji je preminuo 1980., razgovarao o vlasništvu na predmetnim nekretninama. Tužitelj je naime kazao da sa njom nikada nije vodio takvu vrstu razgovora jer on da pripada krugu vinovnika onoga vremena kada se držalo do dane riječi čime je poštovao u cijelosti riječ pokojnog T.. Za razliku od iskaza tužitelja, iskazi tuženih bili su jednostavni, jasni i logični i sud ih je kao takve i prihvatio. Svi su oni odreda potvrdili da su rođeni, živjeli su i žive i rade u C. G.,

ali su često dolazili u rodno mjesto svoje majke i kod svog pokojnog ujaka T.

Š.. Bili su izričiti u kazivanju da je njihova pokojna majka odnosno njihov otac financirali izgradnju objekta u K., a za koji je tužitelj tvrdio da je on pomagao financijski pokojnog T. Š. premda nije pružio niti jedan fizički dokaz u tom smislu. Također su tuženici potvrdili da su predmetne nekretnine stekli nasljeđivanjem od svoje pokojne majke te da oni nemaju nikakvih saznanja, nikada im to nitko nije rekao, a da bi predmetne nekretnine pokojni T. Š. "dao"

tužitelju.

12. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja odnosno donijeti odluku kao pod točkom I. izreke ove presude. Iz navedenih razloga, jer je već pregledom izvedenih dokaza sud stekao zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva izostala je potreba da se pozivaju i saslušavaju svjedoci J.

S., I. V., P. V. i M. Š. jer su sve to svjedoci koji su

eventualno mogli potvrditi da su tužitelj i pokojni T. Š. bili u dobrim odnosima,

da su zajednički radili na nekretninama pokojnog T. Š., pa čak možebitno su mogli potvrditi i da je pokojni T. Š. obećavao (ali samo obećavao, možda)

"dati" svoje nekretnine tužitelju no činjenica je da pokojni T. Š. to nikada nije napravio, nije sastavio oporuku niti bilo kakav drugi pravni akt, posao.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 ZPP-a dok je visina određena pozivom na Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) i kod vrijednosti predmeta spora naznačenog u tužbi od 10.001,00 kn. Obzirom da je tužitelj postupak izgubio u cijelosti on će naknaditi tuženima parnični trošak i to sukladno njihovim zahtjevima, odnosno specifikaciji, redom kako slijedi:

-tuženicima pod 1. i 2. za slijedeće radnje: sastav odgovora na tužbu kao i pristupe i zastupanja na ročištima od 4. studenog i 7. prosinca 2022. te 23. ožujka 2023. – svaka radnja po 100 bodova. Ukupan zbir od 400 bodova pomnožen je s iznosom od 15,00 kuna koliko iznosi vrijednost jednog boda, a potom je dobiveni iznos od 6.000,00 kuna uvećan još za iznos od 200,00 kuna na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu. Zbrajanjem navedenih iznosa dobiven je iznos od 6.200,00 kuna koji su potom sukladno obvezi o preračunavanju u službenu valutu € preračunati u iznos od 822,89 € koliko će tužitelj morati nadoknaditi tuženicima pod 1. i 2. na ime prouzročenog parničnog troška i

-tuženiku pod 3. za slijedeće radnje: odgovora na tužbu, sastav obrazloženog podneska od 8. studenog 2022. kao i pristupe i zastupanja na ročištima od 4. studenog i 7. prosinca 2022. te 23. ožujka 2023. – svaka radnja po 100 bodova. Ukupan zbir od 500 bodova pomnožen je s iznosom od 15,00 kuna koliko iznosi vrijednost jednog boda, a potom je dobiveni iznos od 7.500,00 kuna uvećan još za 25% PDV-a ili iznos od 1.875,00 kuna i iznos od 200,00 kuna na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu. Zbrajanjem navedenih iznosa dobiven je iznos od 9.575,00 kuna koji su potom sukladno obvezi o preračunavanju u službenu valutu € preračunati u iznos od 1.270,82 € koliko će tužitelj morati nadoknaditi tuženiku pod 3. na ime prouzročenog parničnog troška.

13.1. Sukladno obvezi o vršenju preračuna u valuti € temeljem Zakona o uvođenju € kao službene valute u R. H. (NN 57/22 i 88/22) iznos

obveze tužitelja prikazan je u eurskom i kunskom iznosu.

13.2. Na iznos parničnog troška tuženima je priznata i zatezna kamata, koja im, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13,

93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

14. Radi naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Splitu, 24. travnja 2023.

SUDAC

Dunja Ljubičić v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba višem, drugostupanjskom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove odluke.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženih pod 1 i 2

-pun. tužene pod 3

-u spis