REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-305/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice J. K. D. iz V., OIB …, i 2. mlt. N. D. iz V., OIB …, koju zastupa majka i zakonska zastupnica J. K. D., a koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva B. i partneri j.t.d., V., protiv tuženog L. D. iz G., OIB …, kojega zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Č., radi poništaja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-147/2022-14 od 13. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljica u odnosu na odluku o glavnoj stvari (toč. I. izreke), a djelomično se prihvaća u pobijanom dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u toč. II. izreke, te se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-147/2022-14 od 13. siječnja 2023. :

- potvrđuje u točki I. izreke u cijelosti;

- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki II. izreke, na način da se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka preko iznosa od 846,21 eur / 6.375,00 kuna[1] do konačno suđenog u iznosu od 995,42 eur / 7.500 kuna (za iznos od 149,31 eur / 1.125,00 kuna) odbija kao neosnovan.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljica koji glasi:

„I. Poništava se Sporazum od 01.03.2021. godine zaključen između nasljednika iza pokojnog D. D., OIB: …, i to L. D., OIB: …, G., ovdje tuženika, i J. K. D. OIB: …, V. ovdje tužiteljice, te mldb. N. D., OIB: …, V., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici J. K. D.

II. Nalaže se tuženiku L. D., OIB: …, G., da tužiteljici J. K. D., OIB: …, V., isplati iznos od 25.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.03.2021. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku L. D., OIB: …, G., da tužiteljici J. K. D., OIB: …, V. naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužiteljicama da tuženiku naknade troškove ovog postupka u iznosu od 995,42 eur/7.500,00 kn (devetsto devedeset pet eura i četrdeset dva centa/sedam tisuća petsto kuna, fiksni tečaj konverzije 1 eur = 7,53450 kuna), u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobijaju tužiteljice, zbog bitnih povreda odredaba postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navode da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP), kao i povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 7. i 8. ZPP-a. Tvrde da je pogrešno sud prvog stupnja zaključio da tužiteljice nisu bile u bitnoj zabludi glede objekta Sporazuma, jer su tužiteljice i tuženik vodeći pregovore i potpisujući Sporazum polazili od činjenice da će predmetna sredstva u iznosu od 136.554,03 kuna biti isplaćena tužiteljicama jer u protivnom takav Sporazum ne bi bile sklopile. 1. tužiteljica je potvrdu Regosa da navedena sredstva neće biti isplaćena zaprimila tek 18. ožujka 2021. te su tek tada prvi puta saznale za tu činjenicu, a Sporazum je sklopljen 1. ožujka 2021. Ukazuju da su stranke bile u bitnoj zabludi glede imovine pok. D. D. smatrajući da je Sporazum sklopljen na bazi isplate novčanih sredstava u iznosu od 136.000,00 kuna, a sve stoga što je upravo javni bilježnik tijekom postupka isticao da se radi o imovini koja ulazi u ostavinsku imovinu. Navode i da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te nije utvrdio kao odlučnu činjenicu da javna bilježnica nije upozorila stranke da navedena sredstva neće biti isplaćena ako netko od nasljednika ostvari pravo na obiteljsku mirovinu, iz čega proizlazi da javni bilježnik utvrdila ostavinu protivno čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.). Ističu da iz iskaza 1. tužiteljice te svjedoka Ž. B. i D. Š. proizlazi da sredstva Regosa predstavljaju temelj sklapanja Sporazuma, a također su ta sredstva bila dio izračuna koji je bio temelj pregovora stranaka. Tužiteljice su bile uvjerene da će tim iznosom moći podmiriti dugove i ostale obveze koje su preuzele iza pok. supruga u iznosu većem od 560.000,00 kuna. Osporavaju i trošak postupka osobito trošak ročišta održanog 27. lipnja 2022. te sastav podneska 4. srpnja 2002. Predlažu usvojiti žalbu te da se pobijana presuda ukine odnosno preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Potražuju trošak sastava žalbe.

3. Sa žalbom 1. i 2. tužiteljica postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP-a.

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana u pogledu odluke o glavne stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za poništajem Sporazuma sklopljenog dana 1. ožujka 2021. između nasljednika pok. D. D. i to L. D. (ovdje tuženika) te J. K. D. (ovdje 1. tužiteljice) i mldb. N. D., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici J. K. D. (ovdje 2. tuženice), kao i da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicama (po pravilima stjecanja bez osnove) iznos od 25.000,00 kn koji mu je temeljem tog Sporazuma isplaćen.

5.1. Tužiteljice svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da je postojala bitna zabluda glede objekta Sporazuma jer su ga one sklopile upravo iz razloga što su računale na isplatu iznosa od 136.554,03 kuna koji je predstavljao novčanu tražbinu ostavitelja prema obveznom mirovinskom fondu (II. stup) evidentiranu kod Regosa. U konačnici novčana sredstva kod Regosa nisu isplaćena tužiteljicama već su prenesena u korist državnog proračuna te su one za tu činjenicu saznale tek 18. ožujka 2021., dakle nakon sklapanja Sporazuma.

5.2. Sud prvoga stupnja je takav tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan obzirom je zaključio da u predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za udovoljavanjem zahtjevu tužiteljica, odnosno da tužiteljice nisu dokazale pretpostavke iz čl. 280. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO). To stoga, što je sud utvrdio da je 2. tužiteljici priznato pravo na obiteljsku mirovinu iza pokojnog D. D. počevši od 4. srpnja 2020. pa nadalje; da tijekom pregovora i prilikom sklapanja predmetnog Sporazuma stranaka tuženik nije bio obaviješten o podnesenom zahtjevu za priznanje prava na obiteljsku mirovinu, a da je za isto saznao tek kada mu je 1. tužiteljica isplatila iznos od 25.000,00 kuna te ga obavijestila da su novci sa računa pokojnog D. D. iz 2. mirovinskog stupa u iznosu od 136.554,03 kuna položeni na račun državnog proračuna.

5.3. Polazeći od gornjih činjenica, sud prvog stupnja je ocijenio da tužiteljice u trenutku sklapanja predmetnog Sporazuma nisu bile u bitnoj zabludi glede sastava ostavine iza pokojnog D. D., te da su vlastitom radnjom - podnošenjem zahtjeva za priznavanjem prava na obiteljsku mirovinu u korist 2. tužiteljice, same prouzročile neisplatu iznosa od 136.554,03 kuna s računa pokojnog D. D. iz 2. mirovinskog stupa, odnosno same su utjecale na sastav ostavine, jer su morale znati – pri čemu se ne mogu ispričati nepoznavanjem pozitivnopravnih propisa konkretno članka 102. st. 1. Zakona o obveznim mirovinskim fondovima („Narodne novine“ broj 19/14., 93/15., 64/18., 115/18. i 58/20., dalje: ZOMF), da ostvarivanjem prava na obiteljsku mirovinu na dolazi do isplate novčanih sredstava iz Regosa već se sredstava sa računa uplaćuju u državni proračun te potom svakomjesečno isplaćuju korisnicima obiteljske mirovine (u predmetnom slučaju 2. tužiteljici).

6. Takva odluka suda prvoga stupnja pravilna je i zakonita.

7. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuju žaliteljice u žalbi, jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Zato pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7.1. Osim toga, suprotno žalbenim navodima žaliteljica, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 7. i 8. ZPP-a, jer je procesno ovlaštenje suda prvog stupnja da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i za što je dao ovom sudu u svemu pravilne, jasne i napose uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a uvjerljivost kojih niti žalitelj nije uspio dovesti u dvojbu.

7.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.

2. ZPP-a pa je žalba žaliteljica u dijelu u kojem ukazuju na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. Protivno žalbi sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U prvostupanjskom postupku sud je utvrdio:

- da su nasljednici iza pok. D. D. sklopili Sporazum o podjeli ostavinske imovine 1. ožujka 2021. prema kojemu se tuženik odrekao nasljedstva u ostavinskom postupku, a tužiteljice su naslijedile svu imovinu te su se obvezale tuženiku isplatiti iznos od 62.916,71 kuna;

- da ostavinsku imovinu prema rješenju o nasljeđivanju ostavitelja čini i novčana tražbina prema obveznom mirovinskom osiguranju (II. stup) evidentirana kod Regosa u iznosu od 136.554,03 kuna;

- -da je 1. tužiteljica u korist 2. tužiteljice dana 26. kolovoza 2020. podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu, a koji zahtjev je podnesen prije odražavanja prvog ročišta u ostavinskom predmetu iza pravnog prednika ovdje parničnih stranaka;

- da sa podnošenjem zahtjeva tužiteljica tuženik nije bio upoznat tijekom trajanja ostavinskog postupka niti u trenutku potpisivanja spornog Sporazuma, već da je o istome obaviješten u onom trenutku kada mu je po tužiteljicama isplaćen iznos od 25.000,00 kuna;

- da je Regos u dopisu od 4. ožujka 2021. obavijestio tužiteljice da budući da iza pok. D. D. postoje korisnici obiteljske imovine da su sredstva prema čl. 102. st.1. ZOMF prenesena u državni proračun te nije u mogućnosti postupiti po njihovom zahtjevu za isplatu nasljedstva;

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. studenog 2020. 2. tužiteljici priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 4. srpnja 2020., u iznosu od 1.896,85 kn (251,76 eura) mjesečno do kraja redovitog školovanja, ali najduže do navršene 26. godine života.

10. Prema odredbi čl. 330. ZOO-a na koje se poziva sud prvog stupnja, propisano je kada se smatra da je ugovor pobojan, a to je kada ga je sklopila ograničeno poslovno sposobna osoba, kada je pri njegovom sklapanju bilo mane volje, odnosno kada je to ZOO-om ili nekim posebnim propisom određeno. Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO-a zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. St. 2. istog članka Zakona propisuje da strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtjeva.

11. Neosnovano se žaliteljice u žalbi pozivaju da je sud pogrešno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka Ž. B., D. Š. i samog tuženika koje iskaze je po stavu žalitelja sud pogrešno interpretirao. Činjenica da iz tako provedenih dokaza proizlazi da su sredstva Regosa bila dio predmetnog izračuna sačinjenog od strane tuženika koji je bio temelj pregovora stranaka i u konačnici potpisivanja predmetnog sporazuma po stajalištu ovoga suda ne utječe na zakonitost donesene odluke, odnosno iskazi svjedoka su u tom dijelu irelevantni.

11.1. Naime, iako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su ta sredstva bila temelj pregovora stranaka kao i da je tuženik na temelju istih sačinio okvirni izračun vrijednosti ostavinske imovine, to ne dovodi do drukčijeg ishoda jer i dalje ta ostavinska imovina pripada tužiteljicama. Iz same činjenice što navedena sredstva nisu isplaćena tužiteljici na račun kako bi njima mogla slobodno raspolagati nego su prema odredbi čl. 102. st. 1. ZOMF-a prenesena na državni proračun te će iz tih sredstava 2. tužiteljici biti isplaćivana obiteljska mirovina, ne proizlazi da je prilikom sklapanja Sporazuma postojala zabluda oko objekta Sporazuma sklopljenog među strankama a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Činjenica što 1. tužiteljici ta sredstva nisu isplaćena u cjelokupnom iznosu i odmah kako bi mogla tuženiku ispuniti obveze iz Sporazuma i eventualno neke druge obveze ostavitelja koje su nesporno postojale u trenutku smrti, također nije relevantna jer je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je 1. tužiteljica vlastitom radnjom odnosno podnošenjem zahtjeva za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iza pok. D. D. u korist 2. tužiteljice prouzročila neisplatu iznosa od 136.554,03 kuna s računa pok. D. D. iz 2. mirovinskog stupa, odnosno na taj način sama utjecala na sastav ostavine.

11.2. Po stajalištu ovoga suda, protivno žalbi, nije niti od odlučnog značaja da 1. tužiteljica nije imala saznanja da joj navedena sredstva neće biti isplaćena te je za navedeno saznala tek nakon sklapanja Sporazuma, jer ni ta činjenica ne bi upućivala na postojanje zablude glede objekta sklopljenog Sporazuma. Naime, prava volja stranaka je bila da predmetnim Sporazumom reguliraju svoje međusobne odnose po osnovu nasljedstva iza pok. D. D. (čl. 1. st. 1. toč. 5. Sporazuma), tuženik na ime svog nasljednog dijela na ostavinskoj imovini pok. oca pristao primiti iznos od 62.916,71 kn, a volja tužiteljica je bila – obzirom su nesporno podnijele zahtjev za priznanje obiteljske mirovine, da im pripadne iznos tražbine prema II. mirovinskom stupu, koga će i dobiti jer će predmetna novčana sredstva 2. tužiteljici biti isplaćivana mjesečno u ratama tokom cijelog srednjoškolskog obrazovanja, kao i tijekom studija ako ga bude pohađala, odnosno sve do 26. godine života i to u mjesečnom iznosu od 225.07 eura/1.695,81 kuna. Pri tome je irelevantno da li će tuženik za svoj nasljedni dio biti isplaćen iz iznosa sredstava II. mirovinskog stupa pok. ostavitelja (u tom pravcu je iskazivao i sam tuženik u svom iskazu) ili iz nekih drugih novčanih izvora, posebno kraj prethodno spomenute prave volje ugovornih stranaka.

11.3. Neosnovani su i žalbeni navodi da javni bilježnik u ostavinskom postupka nije pravilno i zakonito postupila, odnosno da je ostavinu utvrdila suprotno čl. 5. st. 3. ZN- a, jer je prilikom njezinog saslušanja koji je sud prvog stupnja pravilno ocijenio istinitim utvrđeno da ona nije imala saznanja da je 1. tužiteljica u ime i za račun 2. tužiteljice podnijela zahtjev za isplatu obiteljske mirovine, a niti su joj nasljednici oko prava na obiteljsku mirovinu postavljali bilo kakva pitanja. Stoga, kako javni bilježnik o tome nije imala saznanja nije niti mogla o tome obavijestiti stranke.

11.4. Također valja napomenuti, a što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, da su u ostavinskom postupku, kao i prilikom vođenja pregovora o sklapanju Sporazuma tužiteljice bile zastupane po punomoćniku odvjetniku, a činjenica što nisu znale za primjenu čl. 102. st. 1. ZOMF-a ne ispričava, odnosno ne može se podvesti pod pretpostavke na temelju kojih se može tražiti poništaj pravnog posla. Uzgredno se napominje, iako navedeno nije odlučna činjenica u ovome postupku, da 1. tužiteljica ni u ostavinskom postupku ni prilikom vođenja pregovora oko sklapanja Sporazuma nije obavijestile tuženika kao ni javnu bilježnicu o podnošenju zahtjeva za isplatu obiteljske mirovine, a što je po mišljenju ovoga suda bila dužna učiniti.

12. Polazeći od gore citiranih zakonskih odredbi te nesporne okolnosti da su parnične stranke bile upoznate s tim da je predmet ostavinskog postupka novčana tražbina ostavitelja prema obveznom mirovinskom fondu (II. stup) evidentirana kod Regosa u iznosu od 136.554,03 kuna, protivno žalbenim navodima tužiteljica, i ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak suda prvog stupnja da u predmetnom slučaju nije došlo do zablude u pogledu objekta Sporazuma sklopljenog među strankama.

12.1. Iz navedenih razloga neosnovana je žalba žaliteljica u dijelu u kojemu navode da su bile u bitnoj zabludi oko objekta Sporazuma, dakle da je ispunjen razlog za poništaj Sporazuma zbog mana volje - bitne zablude iz čl. 280. ZOO. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljice nisu bile u bitnoj zabludi jer su trebale znati da ukoliko su podnijele zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovinu, da im sredstva evidentirana kod Regosa neće biti isplaćena na račun, a neznanje ih ne ispričava, odnosno činjenica što nisu bile upoznate s navedenom zakonskom odredbom ne upućuje na zabludu zbog koje bi Sporazum trebalo poništiti, niti ima utjecaja na činjenicu da Sporazum sklopljen između nasljednika i dalje obvezuje stranke jer prema čl. 268. ZOO ne postoji niti jedan od razloga za pobojnost navedenog sporazuma.

13. Slijedom navedenoga žalba žaliteljica odbijena je kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a u toč. I. izreke.

14. Žalba tužiteljica djelomično je osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu presudu valjalo djelomično preinačiti sukladno odredbi čl. 373. st. 3. ZPP-a.

14.1. Naime, nisu osnovani žalbeni navodi u dijelu u kojemu žaliteljice ističu da sud prvog stupnja nije trebao tuženiku priznati nagradu za sastavljanje podneska od 4. srpnja 2022. jer se u navedenom podnesku tuženik očitovao na navode iz podneska tužiteljica od 21. lipnja 2022. Iz navedenog razloga je i ročište zakazano za 27. lipnja 2022. bilo odgođeno pa i ovaj sud smatra da je to bio nužan trošak radi čega je u tom dijelu žalba neosnovana.

14.2. Međutim, osnovni su žalbeni navodi da je za ročište održano 27. lipnja 2022. neosnovano tuženiku priznata nagrada prema Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Odvjetnička tarifa) jer je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo tuženiku priznati trošak prema Tbr. 9.5. Odvjetničke tarife (49,77 eur / 375,00 kuna). Stoga je u tom dijelu valjalo prihvati žalbu tužiteljica te preinačiti odluku o trošku sadržanoj u točki II. izreke na način da se zahtjev tuženika za naknadom troška postupka preko iznosa od 846,21 eur / 6.375,00 kn do konačno suđenog u iznosu od 995,42 eur / 7.500 kn (za iznos od 149,31 eur /1.125,00 kn) odbija kao neosnovan.

14.3. Kako je žalba tužiteljica osnovana samo u dijelu sporednog zahtjeva, glede odluke o troškovima parničnog postupka, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 3. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadom troškova žalbenog dijela postupka.

U Puli-Pola, 24. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić, v.r.