REPUBLIKA HRVATSKA

Pn-124/21

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz P., …, OIB: …, zastupan po pun. T. M.odvj. u S., protiv tuženika

R. H., OIB: …, zastupan po z.z. O. d.o. u S., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon glavne i

javne rasprave održane dana 13. travnja 2023. god., u prisustvu pun. tužitelja T.M. odvj. u S., i zamj. z.z. tuženika Lj. M. dipl. iur., dana 21. travnja

2023. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku R. H. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici D. V. iz P., OIB:…, …, iznos od 53.538,30 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na

navedeni iznos teku od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena kako slijedi:

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.siječnja 2018.godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.veljače 2018.godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.ožujka 2018.godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.travnja 2018.godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.svibnja 2018.godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.lipnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.srpnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.kolovoza 2018.godine pa do isplate

- na iznos od 1.339,50 kn od 01.rujna 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.listopada 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.studenog 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.prosinca 2018.godie pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.siječnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.veljače 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.ožujka 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.travnja 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.svibnja 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.lipnja 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.srpnja 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.kolovoza 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.245,90 kn od 01.rujna 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.listopada 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.studenog 2019.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.prosinca 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.siječnja 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.veljače 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.ožujka 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.travnja 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.svibnja 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.lipnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.srpnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.kolovoza 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.152,30 kn od 01.rujna 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.listopada 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.studenog 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.prosinca 2020.godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.siječnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01. veljače 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01. ožujka 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.travnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.svibnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01. lipnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.srpnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.kolovoza 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 1.058,70 kn od 01.rujna 2021. godine pa do isplate

- Nalaže se tuženiku R. H. da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici D.V. iz P., OIB:…, …, iznos od 90.311,40 kuna zajedno s zateznim kamatama koje teku od dana

dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena;

- na iznos od 7.385,55 kuna od 01.srpnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 7.385,55 kuna od 01.kolovoza 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 7.385,55 kuna od 01.rujna 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 7.479,15 kuna od 01.srpnja 2019. godine pa do isplate - na iznos od 7.479,15 kuna od 01.kolovoza 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 7.479,15 kuna od 01.rujna 2019. godine pa do isplate

- na iznos od 7.572,75 kuna od 01.srpnja 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 7.572,75 kuna od 01.kolovoza 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 7.572,75 kuna od 01.rujna 2020. godine pa do isplate

- na iznos od 7.666,30 kuna od 01.srpnja 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 7.666,30 kuna od 01.kolovoza 2021. godine pa do isplate

- na iznos od 7.666,30 kuna od 01.rujna 2021.godine pa do isplate

- Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 995,42 Eur / 7.500,00 Kn.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 15. ožujka 2021. god., podnio po ovom sudu tužbu protiv tužene, u kojoj navodi da je sukladno čl.186 a. Zakona o parničnom postupku, dana 17.studenog 2020. godine, podnijela zahtjev nadležnom državnom odvjetništvu, kao zakonskom zastupniku R. H., radi mirnog rješenja spora u postupku radi

naknade imovinske štete koja se sastoji u razlici između tržišne najamnine i zaštićene najamnine za stan u S., …..

Navodi da je tuženik odgovorom od 22.veljače 2021.godine, odbio tužiteljičin zahtjev za mirno rješenje spora, čime su se ispunile procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

Radi se potraživanju razlike novčanog iznosa kojeg je tužiteljica primila od zaštićenog najmoprimca na ime svoga suvlasničkog dijela nekretnine u S. i iznosa kojeg je mogla ostvariti da je mogla neometano gospodariti s navedenom nekretninom dajući je u redovni najam i ostvarujući tržišnu najamninu.

Tužiteljica je suvlasnica 1/4 dijela nekretnine koja se nalazi u S., na adresi …, koja je u zemljišnim knjigama opisana kao: čest.zgr.3609, z.u. 9116, k.o. S., stambena zgrada, dvor, pomoćna zgrada, pomoćna zgrada, 3. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), 1.peterosoban stan na I. katu, na jugozapadnom dijelu zgrade, desno od ulaznih vrata.

U navedenom stanu žive zaštićeni najmoprimci Z. B., O. B.,

D. B., E.B.i I.B..

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu broj I.P.-407/06 od 23. lipnja 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev suvlasnika radi iseljenja navedenih osoba iz stana, dok je usvojen protutužbeni zahtjev da je Z. B.(ranije njen prednik B. B. temeljem rješenja Općine S., Sekretarijata za opću upravu, Odsjek za stambene poslove od 26.svibnja 1977.godine) stekla status zaštićenog najmoprimca na stanu na adresi …, S., I. kat lijevo, površine 116 m2, i da su O. B., D. B., E. B. i I. B. članovi njenoga obiteljskog

domaćinstva. Istom presudom je naloženo suvlasnicima toga stana, kao Najmodavcima, da sklope Ugovor o najmu stana s najmoprimcem Z. B., koji će ugovor u suprotnom zamijeniti sudska presuda.

Odlukama Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske je zauzet pravni stav da sustav zaštićenog najma, koji je uveden Zakonom o najmu stanova, vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, i da predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl.1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. (Presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv H. od 10. srpnja 2014. godine, Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-367/2019, U-III-368/2019 od 23. rujna 2020. godine).

Dakle, u tim odlukama su utvrđena važeća načelna obvezna pravna stajališta prema kojima zaštićeni najam u pravnom sustavu Republike Hrvatske ima značaj nerazmjernog ograničavanja prava vlasništva budući zaštićeni najam kako je uređen u našem pravnom sustavu ima značaj nadzora nad korištenjem imovine koji za posljedicu ima niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, prije svega u smislu fizičkog posjedovanja i slobodnog iznajmljivanja, dobivanja tržišne najamnine i otkaza najma.

Dodatna otegotna okolnost vlasnicima stanova bila je činjenica da su se u ugovore o najmu unosili i članovi obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava koji su nakon smrti nositelja stanarskog prava imali ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle imali su i oni pravo na plaćanje zaštićene najamnine.

Takvo postupanje R.H. u donošenju zakona o najmu stanova

Europski sud za ljudska prava je u svojim odlukama utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova, te je utvrdio da je Republika Hrvatska takvim postupanjem nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da donošenjem takvog zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika, čime da je povrijeđena odredba Čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Sukladno tome Europski sud za ljudska prava je u svojoj odluci „S protiv R H “ podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

Prema odlukama Vrhovnog suda i donesenim pravomoćnim odlukama nižestupanjskih sudova, zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, R H je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine kao i pravo na novčanu naknadu za neimovinsku štetu.

U tim odlukama je također navedeno da vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio, i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije mogao ni iznajmljivati svoju nekretninu, već je navedeno da je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.godine), ( Županijski sud u Varaždinu Gž-397/19 od 28.svibnja 2019. godine, Županijski sud u Karlovcu Gž-88/18 od 07.ožujka 2019.godine)

Odluke Europskog suda za ljudska prava kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridruženih Protokola su obvezne za sve sudove u Republici Hrvatskoj, ne samo prema podnositelju zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava, a kako je to jasno navedeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-745/1999 od 08.studenog 2000. godine ( N.N.112/2000).

Stoga je pozivanjem na citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava, Odluke Vrhovnog suda i pravomoćne odluke nižestupanjskih sudova, osnovan zahtjev tužiteljice da joj R H naknadi štetu koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je s obzirom na svoj suvlasnički dio primila za stan u svome vlasništvu i visine najamnine koju bi za taj svoj suvlasnički dio ostvarila iznajmljivanjem toga stana na slobodnom tržištu.

Na navedenoj lokaciji, sukladno procjeni Agencije za promet nekretnina, visina prosječne mjesečne najamnine iznosi od 500,00 - 1.000,00 Eura ovisno o stanju i opremljenosti stana.

Za izračun razlike najamnine tužiteljica je kao iznos tržišne najamnine u konkretnom slučaju uzela srednju vrijednost pribavljenih podataka koja predstavlja mjesečnu najamninu kunske protuvrijednosti iznosa od 750,00 Eur-a, koji po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke predstavlja iznos od 5.670,00 kuna.

U postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem P-298/19 po tužbi tužitelja D.Ž. protiv R. H., također radi isplate razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, sud je od Porezne uprave zatražio podatke o cijeni najma stambenog prostora u istom kvartu odnosno u gradskoj zoni. Porezna uprava je dostavila podatke iz kojih proizlazi da su stanovi u Kvaternikovoj ulici u Splitu iznajmljeni za cijenu od 58,82 kn/m2, te u Glagoljaškoj ulici za cijenu od 58,68 kn/m2 površine stana.

Po tim cijenama stan u centru S., u …, površine 116 m2, je

mogao biti iznajmljen za cijenu od 6.823,00 kuna, što je daleko više od iznosa koji potražuje tužiteljica ovom tužbom.

Ukoliko bi se uzela i prosječna vrijednost najma utvrđena u toj presudi, imajući u vidu i druge stanove koji pripadaju široj lokaciji, opet bi se utvrdila prosječna cijena najma u iznosu od 48,90 kuna za 1m2, te bi mjesečni iznos najamnine iznosio 5.672,40 kuna, dakle, opet nešto više nego li je to u ovom zahtjevu označila tužiteljica.

Sutkinja je u navedenoj presudi od dobivenih podataka Porezne uprave pogrešno izračunala prosječnu vrijednost najma, jer kada se zbroje zaprimljeni podaci za pet stanova u centru S. (dva stana u Držićevoj ulici, jedan u Tolstojevoj, jedan u Kvaternikovoj i jedan u Glagoljaškoj) i podijele s 5 (za koliko je stanova Porezna uprava dostavila podatke), dobije se prosječni iznos najma od 48,90 kuna za 1m2 površine, a ne 38,937 kuna za 1 m2 površine. Množenjem iznosa od 48,90 kuna za 1m2 s površinom stana koji je predmet ovoga postupka od 116 m2, dobije se iznos od 5.672,40 kuna, odnosno nešto više nego li tužiteljica potražuje u ovom postupku.

Iz navedenih podataka Porezne uprave koji su dostavljeni u tom sudskom postupku, koji se vodio iz iste pravne osnove i u odnosu na stan na sličnoj lokaciji, također proizlazi da je iznos visine tržišne najamnine stana koji je za izračun u ovoj tužbi koristila tužiteljica vjerodostojan i korektan.

Ukoliko se prosječna cijena mjesečne najamnine od 750,00 Eura, koja odgovara kunskoj protuvrijednosti iznosa od 5.670,00 kuna, podijeli s 1/4 dijela (suvlasnički dio tužiteljice), dobije se iznos od 1.417,50 kuna, koji predstavlja najmanji iznos koji je tužiteljica mogla ostvarivati mjesečno s osnove svoga suvlasničkog dijela davanjem u najam navedenog stana na slobodnom tržištu.

Sukladno tome, kroz protekle tri godine (za razdoblje od prosinca 2017.godine, pa do prosinca 2020. godine), iznos koji je tužiteljica mogla ostvariti bi iznosio najmanje 51.030,00 kuna (1.417,50 kuna x 36 mjeseci).

U tom periodu tužiteljica je od zaštićenog najmoprimca ostvarivala zaštićenu najamninu u iznosu kako slijedi:

Do 01.rujna 2018. godine mjesečna najamnina koju je plaćao zaštićeni najmoprimac Z. B. je iznosila 312,00 kuna. Tako je od prosinca 2017.godine, pa do rujna 2018. godine (za 9 mjeseci), zaštićeni najmoprimac platio najmodavcima ukupan iznos od 2.808,00 kuna (312,00 x 9 mjeseci) od čega je tužiteljici, s obzirom na njen suvlasnički dio, u tom razdoblju pripalo 1/4 dijela toga iznosa - 702,00 kune, odnosno mjesečni iznos od 78,00 kuna. (702,00 : 9 mjeseci = 78,00 kuna).

Sukladno tome, razlika između tržišnog iznosa najamnine koji bi pripadao tužiteljici, i iznosa koji je ista primala s obzirom na njen suvlasnički dio od 1/4 dijela u tom razdoblju, iznosi 1.339,50 kuna mjesečno(1.417,50-78,00 =1.339,50 kuna), odnosno za razdoblje od 01.12.2017.-01.09.2018., ukupno 12.055,50 kuna.

U razdoblju od 01.rujna 2018. godine, pa do 01.rujna 2019. godine, mjesečna najamnina koju je plaćao zaštićeni najmoprimac Z. B. je iznosila 686,40 kuna.

Sukladno tome, u tom razdoblju (12 mjeseci) zaštićeni najmoprimac je platio najmodavcima ukupan iznos od 8.236,80 kuna (686,40 x 12 mjeseci), od čega je tužiteljici s obzirom na njen suvlasnički dio u tom razdoblju, pripalo 1/4 dijela toga iznosa - 2.059,20 kuna, odnosno mjesečni iznos od 171,60 kuna.(2.059,20 :12 mjeseci = 171,60 kuna).

Sukladno tome, razlika između tržišnog iznosa najamnine koji bi pripadao tužiteljici, i iznosa koji je ista primala s obzirom na njen suvlasnički dio od 1/4 dijela, u tom razdoblju iznosi 1.245,90 kuna mjesečno (1.417,50-171,60 = 1.245,90 kuna), odnosno za razdoblje od 01.09.2018. - 01.12.2019. ukupno 14.950,80 kuna.

U razdoblju od 01.rujna 2019. godine, pa do 01.rujna 2020. godine, mjesečna najamnina koju je plaćao zaštićeni najmoprimac Z. B. je iznosila 1.060,80 kuna.

Sukladno tome u tom razdoblju (12 mjeseci) zaštićeni najmoprimac je platio najmodavcima iznos od 12.729,60 kuna (1.060,80 kuna x 12 mjeseci), od čega je tužiteljici, s obzirom na njen suvlasnički dio, u tom razdoblju pripalo 1/4 dijela toga iznosa - 3.182,40 kuna, odnosno mjesečni iznos od 265,20 kuna.(3.182,40 kuna :12 mjeseci = 265,20 kuna).

Sukladno tome, razlika između tržišnog iznosa najamnine koji bi pripadao tužiteljici i iznosa koji je ista primala s obzirom na njen suvlasnički dio od 1/4 dijela, iznosi mjesečno 1.152,30 kuna (1.417,50 -265,20 = 1.152,30 kuna), odnosno za razdoblje od 01.09.2019.-01.09.2020. ukupno 13.827,60 kuna.

Za rujan, listopad i studeni 2020. godine, mjesečna zaštićena najamnina je iznosila 1.435,20 kuna.

Sukladno tome, u tom razdoblju zaštićeni najmoprimac je najmodavcima platio iznos od 4.305,60 kuna (1.435,20 kuna x 3 mjeseca), od čega je tužiteljici, s obzirom na njen suvlasnički dio, u tom razdoblju pripalo 1/4 dijela toga iznosa - 1.076,40 kuna, odnosno mjesečni iznos od 358,80 kuna. (1076,40 kuna: 3 mjeseca = 358,80 kuna).

Sukladno tome, razlika između tržišnog iznosa najamnine koji bi pripadao tužiteljici, i iznosa koji je ista primala s obzirom na svoj suvlasnički dio od 1/4 dijela, iznosi mjesečno 1.058,70 kuna (1,417,50 - 358,80 = 1.058,70 kuna), odnosno za razdoblje od 01.09.2020.-01.12.2020. ukupno 3.176,10 kuna.

Kada se zbroje svi iznosi koji predstavljaju razliku između visine tržišne najamnine koju je tužiteljica mogla ostvariti od iznajmljivanja navedenog stana redovnim najmom na tržištu kroz protekle tri godine (koji iznosi su opisani u točkama X, XI, XII i XIII. ove tužbe), odnosno kada se zbroji 12.055,50 kuna + 14.950,80 kuna + 13.827,60 kuna + 3.176,10 kuna), dobije se razlika od 44.010,00 kuna, što predstavlja iznos za koji je tužiteljica najmanje pretrpjela štetu zbog nemogućnosti raspolaganja sa svojim suvlasničkim dijelom toga stana davanjem u redovni najam.

Tužiteljica je stoga predložila da naslovni sud nakon održane rasprave donese presudu kojom će za razdoblje od 01. prosinca 2017. god., do 30 . studenog 2020. god., tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 44.010,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća tj. 01-og dana u mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate.

Tužiteljica u podnesku od 17. studenog 2021. god., navodi da proširuje tužbeni zahtjev za daljnje razdoblje do 01.rujna 2021. godine, s osnove razlike između tržišne najamnine koju je tužiteljica mogla ostvariti s obzirom na svoj suvlasnički dio na stanu i zaštićene najamnine koju je primala od najmoprimca, te za iznos koji je mogla ostvariti s osnove turističkog najma s obzirom na svoj suvlasnički dio nekretnine tijekom tri ljetna mjeseca u godini (za lipanj, srpanj i kolovoz 2018, 2019, 2020 i 2021.godine).

Navodi da je dana 24. ožujka 2021. godine, tuženiku podnijela novi zahtjev radi mirnog rješenja spora u postupku radi naknade imovinske štete u odnosu na potraživanje s osnove tzv „turističke najamnine“ koju bi tužiteljica ostvarila na ime svoga suvlasničkog dijela na stanu tijekom tri ljetna mjeseca u godini (za lipanj, srpanj i kolovoz) 2018, 2019, 2020 i 2021. godine.

Tuženik se je dana 22. listopada 2021. godine, očitovao na navedeni zahtjev te je isti odbio.

S obzirom na njen suvlasnički dio stanu (1/4), tužiteljici je u tom razdoblju pripao mjesečni iznos zaštićene najamnine u iznosu od 358,80 kuna (1.435,20 :4 = 358,80 kuna).

Prosječna mjesečna tržišna najamnina navedenog stana, kako je to navedeno u točci VII. tužbe, predstavlja iznos od 5.670,00 kuna, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 750,00 Eura.

S obzirom da suvlasnički dio tužiteljice iznosi 1/4 dijela, onda proizlazi da bi njoj pripadao mjesečni iznos od 1.417,50 kuna, kao minimalan iznos koji bi ostvarila davanjem stana u najam na slobodnom tržištu (5.670,00:4 =1.417,50 kuna).

Sukladno tome, razlika između tržišnog iznosa najamnine koji bi mogla ostvariti tužiteljica i iznosa koji je ista primala s osnove zaštićene najamnine s obzirom na njen suvlasnički dio od 1/4 dijela, iznosi mjesečno 1058,70 kuna (1.417,50 -358,80 kuna), pa je sukladno tome uređen tužbeni zahtjev do 01.rujna 2021. godine.

Tužiteljica je tijekom tri ljetna mjeseca 2018, 2019, 2020 i 2021.godine mogla ostvarivati prihod davanjem stana u turistički najam.

Općepoznato je da se na atraktivnoj lokaciji u centru grada S., peterosobni stan u …, površine 116 m2, tijekom ljetnih mjeseci kada vlada velika zainteresiranost za najmom takvih stanova, s obzirom veličinu stana, te činjenicu da u istom može boraviti 6-7 osoba, može dati u tzv. „turistički najam“ za iznos kunske protuvrijednosti od najmanje 150,00 Eura dnevno, odnosno za protuvrijednost od 1.138,05 kuna dnevno.

Tužiteljica je u podnesenoj tužbi postavila tužbeni zahtjev na isplatom razlike između zaštićene najamnine koju je primala, i tržišne najamnine koju je tužiteljica mogla ostvariti na slobodnom tržištu s obzirom na veličinu svoga suvlasničkog dijela, a pod točkom II. tužbenog zahtjeva za ljetne mjesece u godini potražuje novčani iznos s osnove tzv„ turističke najamnine“ koju je tužiteljica mogla ostvariti iznajmljivanjem navedenog stana turistima tijekom ljetnih mjeseci.

Kako ne bi došlo do dvostrukog obračuna naknade tužiteljica je za te mjesece (lipanj, srpanj i kolovoz) od ukupnog iznosa koji je mogla ostvariti na ime turističke najamnine oduzela iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine.

Za izračun je tužiteljica uzela dnevni iznos turističkog najma za navedeni stan tijekom tri ljetna mjeseca u iznosu kunske protuvrijednosti od 150,00 Eura, odnosno iznos od 1.138,05 kuna.

To znači da je godišnje od turističkog najma iznajmljivanjem stana tijekom tri ljetna mjeseca, moguće uprihodovati najmanje 104.700,60 kuna (1.138,05 kuna x 92 dana ljeti = 104.700,60 kuna), odnosno tijekom četiri godine je moguće uprihodovati ukupan iznos od 418.802,40 kuna.

S obzirom da je tužiteljica suvlasnica navedenog stana za 1/4 dijela, to bi iznos koji je ona mogla ostvariti iznajmljivanjem navedenog stana kroz protekle četiri godine u turističke svrhe iznosio 104.700,60 kuna ( 418.802,40 :4= 104.700,60 kuna), odnosno za svaki od dvanaest ljetnih mjeseci tijekom 2018, 2019, 2020 i 2021 godine je mogla uprihodovati po 8.725,05 kuna (104.700,60:12 =8.725,05 kuna).

Za 2018. godinu tužiteljica potražuje iznos koji je s obzirom na svoj suvlasnički dio na stanu mogla ostvariti iznajmljivanjem stana u tzv. turistički najam kroz lipanj, srpanj i kolovoz 2018. godine, ali umanjen za iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine od 1.339,50 kuna mjesečno za te iste mjesece koji se iznos potražuje točkom I. tužbenog zahtjeva (8.725,05 kuna -1.339,50 kuna = 7.385,55 kuna mjesečno x 3 mjeseca =22.156,65 kuna).

Za 2019. godinu tužiteljica potražuje iznos koji je s obzirom na svoj suvlasnički dio na stanu mogla ostvariti iznajmljivanjem stana u tzv. turistički najam kroz lipanj, srpanj i kolovoz 2019. godine, ali umanjen za iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine od 1.245,90 kuna za te iste mjesece koji se iznos potražuje točkom I. tužbenog zahtjeva (8.725,05 kuna -1.245,90 kuna = 7.479,15 kuna mjesečno x 3 mjeseca =22.437,45 kuna).

Za 2020. godinu tužiteljica potražuje iznos koji je s obzirom na svoj suvlasnički dio na stanu mogla ostvariti iznajmljivanjem stana u tzv. turistički najam kroz lipanj, srpanj i kolovoz 2020. godine, ali umanjen za iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine od 1.152,30 kuna za te iste mjesece koji se iznos potražuje točkom I. tužbenog zahtjeva (8.725,05 kuna -1.152,30 kuna =7.572,75 kuna mjesečno x 3 mjeseca = 22.718,25 kuna).

Za 2021. godinu tužiteljica potražuje iznos koji je s obzirom na svoj suvlasnički dio na stanu mogla ostvariti iznajmljivanjem stana u tzv. turistički najam kroz lipanj, srpanj i kolovoz 2021. godine, ali umanjen za iznos razlike između tržišne i zaštićene najamnine od 1.058,70 kuna za te iste mjesece koji se iznos potražuje točkom I. tužbenog zahtjeva (8.725,05 kuna – 1.058,70 kuna = 7.666,35 kuna mjesečno x3 mjeseca =22.999,05 kuna).

Nadalje navod da je Vrhovni sud u više svojih odluka (primjerice Rev-2364/2016 od 19.12.2018. godine) izrazio stajalište prema kojemu u istovjetnim predmetima vlasnik stana ne treba dokazivati da bi predmetnu nekretninu iznajmio, i to za iznos slobodno ugovorene tzv. tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, pa se smatra dovoljnim da dokaže visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju. (Tako i odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž -861/2020 od 13.srpnja 2020.godine).

Potvrdu za navedeni stav sudovi su nalazili u odredbi čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se pri ocjeni visine izmakle dobiti uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima.

Sukladno tome, tužiteljica je preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, te predložila sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U odgovoru na tužbu od 15. prosinca 2022. god., tuženik navodi da u prvom redu ističe prigovor zastare samog prava. Naime, potraživanje tužiteljice s osnove izgubljene zarade (najamnine) zbog repetitornog karaktera ima značenje povremene tražbine, budući da tražbina nastaje za svaki mjesec u kojem nije ostvarena najamnina (izgubljena dobit). Kod takvih tražbina, protek 5 godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja ima značaj gubitka samog prava naknade štete, kako za dospjela tako i za buduća potraživanja iz te osnove.

U odnosu na početak tijeka zastare Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 1104/2018 od 22.siječnja 2019., izrazio je stav da odluka u predmetu Statileo nije odlučna za početak tijeka zastare tražbine budući su vlasnici i prije donošenja te odluke, pozivom na ratificirano konvencijsko pravo već 1997., imali pravnu osnovu za utuženje, te su mogli pokretati tužbe za naknadu štete.

U predmetnoj stvari tužba je podnijeta 15.ožujka 2021., u kojem trenu je već bilo zastarjelo samo pravo potraživanja naknade štete.

Nadalje navodi da sukladno praksi ESLJP u predmetu S., te u drugim istovrsnim predmetima pred tim sudom, kao i novoj praksi Županijskog suda u Varaždinu koja se ogleda u presudi broj Gž-1632/19 od 28. listopada 2021., a sve kad bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete, ne bi imala pravo na naknadu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, već eventualno u visini razlike između odgovarajuće, primjerene najamnine, u smislu presuda ESLJP, i zaštićene najamnine koju su eventualno imali pravo primati u spornom razdoblju. Pritom bi odgovarajuća, primjerena najamnina bila u visini od 50% prosječne tržišne najamnine od koje se oduzima iznos zaštićene najamnine.

U odnosu na visinu tržišne najamnine, ista se osporava i iz sljedećeg razloga. Da bi se mogli koristiti usporedni podaci, prethodno je potrebno utvrditi je li stan uopće u stanju prikladnom i atraktivnom za najam, budući je općepoznato da stanovi u kojima su zaštićeni najmoprimci nisu stanovi u stanju za koje bi se mogla postići tržišna cijena najma jer u pravilu vlasnici nisu u iste godinama ulagali niti ih adaptirali.

Također, treba uzeti u obzir i sve novčane obveze koje terete iznajmljivače i za toliko sniziti iznos potraživane štete na ime izmakle dobiti. Naime, tužiteljica zahtijeva naknadu štete u vidu izgubljene zarade (mjesečne najamnine) u kom slučaju u naknadu štete se ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza (VSRH Rev 934/2004 od 17.prosinca 2008.).

U odnosu na visinu najamnine u ljetnim mjesecima, koja se u cijelosti osporava, ističe se kako ostvarivanje prihoda od turističkog dnevnog najma, za razliku od cjelogodišnjeg najma, zahtijeva znatno veće troškove, ne samo za uređenje i opremanje stana/apartmana radi veće konkurentnosti, nego i za provizije koje se plaćaju za iznajmljivanje stana putem agencija, te danas, nezaobilaznih platformi kao što su Airbnb, Booking.com i dr., za čišćenje, režije, turističke pristojbe i članarine i sl., te veći angažman ili dodatne troškove za usluge u pogledu ishođenja boravišnih pristojbi, dočekivanja i ispraćanja gostiju, komunikacije s gostima, promptnog rješavanja problema u stanu ili u vezi sa stanom i gostima i sl., kao i spremnost na gubitak zarade uslijed otkazivanja najma zbog bolesti, nesretnog slučaja i sl., te na smanjenu zaradu kao što je to bio slučaj 2020. uslijed pojave pandemije bolesti COVID-19 (rizik poslovanja).

Također, visina dnevnog najma nije jednaka u lipnju kao i tijekom vrhunca sezone u srpnju i kolovozu, a niti je bila jednaka u 2018., 2019.,2020. i 2021., osobito kad se uzme u obzir da je u 2019. godini, hrvatski turizam doživio vrhunac u odnosu na prethodne godine po broju dolazaka i noćenja turista, a u 2020. godini, kao godini pandemije bolesti COVID-19, da je potražnja za smještajem pala za više od 50,0%, odnosno broj dolazaka turista smanjio se za 64,2%, a broj noćenja za 55,3% u odnosu na 2019. godinu, dok je u 2021. godini, zabilježen postupni rast potražnje, pa je u odnosu na isto razdoblje u 2019. godini, u 2021. ostvareno 34,7% manje dolazaka i 23,0% manje noćenja turista.

Ukoliko tužiteljica smatra da je mogla ostvariti veću cijenu najma za predmetni stan, neka to i dokaže. Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev.

Na pripremnom ročištu dana 13. travnja 2023. god., tužiteljica je predložila da sud u ovome postupku provede vještačenje u cilju procjene izračuna visine tržišne vrijednosti mjesečnog najma za navedeni peterosobni stan na adresi …,

površine 100 m2. Predložila je da se navedenim izračunom uključi tržišni najam u svrhu stanovanja tijekom 9 mjeseci u godini s kombinacijom tzv. turističkog najma, odnosno najma s osnove turističkog dnevnog boravka tijekom tri ljetna mjeseca u godini, uz odbitak troškova gospodarenja, te da se potom izračuna razlika mjesečne najamnine koju tužiteljica gubi uslijed nemogućnosti ekonomskog iskorištavanja stana, sve u visini njenog suvlasničkog dijela od ¼, i to u razdoblju od 01.12.2017., do 01. rujna 2021. godine. Predložila je da se navedeno vještačenje povjeri sudskom vještaku M. Š. L.dipl. ing. građ., koja je već u niz slučajeva provodila takva vještačenja i procjene, i vršila navedene izračune, te poznaje materiju i parametre izračuna i procjene nekretnina u centru S., pa je tako ista vršila vještačenje npr. u pravomoćno okončanom postupku ovog suda br. Pn-51/17 i Gž-861/2020.

Tuženik na istom ročištu navodi da ustraje u prigovoru apsolutne i relativne zastare, te posebno navodi da je potrebno provjeriti prebivalište za članove obiteljskog domaćinstva, i to E. B. i I. B. B., jer nema

dostupnog OIB-a kojim bi se provjerilo je li isti zaista prebivaju u predmetnom stanu. Isto tako navodi da je D. B. preminuo 02. siječnja 2019. godine. Također je potrebno provjeriti imovinsko stanje članova zaštićenog najmoprimca, i to nakon što se utvrdi tko prebiva u predmetnom stanu, jer o tome ovisi je li isti u mogućnosti plaćati tržišnu najamninu.

Također ističe da isti imaju u suvlasništvu nekretninu označenu kao čest. zem. 19850/2 Z.U. 1254 K.O. V., u naravi stambena zgrada, S. na moru, …, pa je potrebno zatražiti od Turističke zajednice u M., obavijest je li isti

ostvaruju prihod od iznajmljivanja predmetne nekretnine.

Nadalje ističe da je u predmetu potrebno utvrditi da tužiteljica ima obvezu plaćanja poreza na iznajmljivanje ukoliko traži da joj se isplati najamnina, pa se taj iznos u skladu sa Zakonom o porezu na dohodak treba obračunati na način da se odbiju porezno priznati rashodi, porez na dohodak imovine, te prirez Gradu.

U odnosu na navedeno tuženik se pozivana Presudu ŽS u Sisku br Gž- 196/2020 od 10.11.2022., navodeći da će ista biti naknadno dostavljena kao i z.k. izvadak.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora z.z. tuženika br. N-DO-610/2020 od 22. veljače 2021. god., punomoć od 16. listopada 2020. god., Zahtjev radi mirnog rješenja spora od 16. studenog 2020. god., Obavijest agencije B. N., K….11. 2020. god., Potvrde o

uplati najma za 07/2018, 11/2016 i 04/2018 Hrvatska pošta, Izračun mjesečne zaštićene najamnine na dana 04. 10. 2012. god., Grad Split, Služba pravne zaštite stanova, poslovnih prostora i geodezije, Odsjek za poslove stanovanja, Presudu Županijskog suda u Splitu br. Gžp-37/2013 od 17. travnja 2013. god., Presudu ovog suda br. I P-407/06 od 23. lipnja 2010. god., Izvod prometa po računu br. 310 3486061 E.&S. od 15. 09. 2020. god., Izračun – račun zaštićene najamnine br. 1 za 09. mj. (rujan) 2018. god., za 10,mj. (listopad) 2018. god., za period 01.09. 2019., do 01. 09. 2020. god., i za period od 01.09.2020. god., do 01. 09. 2021. god., Potvrde o uplati najma za 04/2016 Hrvatska pošta, Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda, z.k. odjel S. sa stanjem na dan 21. 05. 2018. god., Zahtjev radi mirnog rješenja spora od 17. ožujka 2021. god., Odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora z.z. tuženika br. N-DO-197/2021 od 22. listopada 2021. god., Izračun – račun zaštićene najamnine br. 1 za period 01. 09. 2020., do 01. 09. 2021. god., Potvrde o uplati najma za 04/2016 Hrvatska pošta, Podatke Državnog zavoda za statistiku o učincima pandemije bolesti Covid-19 na društveno-ekonomske pokazatelje – dolasci i noćenja turista u komercijalnim smještajnim objektima u 2020. god., i za mjesec studeni 2021. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 1045. st. 1., da je onaj koji drugom prouzroči štetu, dužan naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok u odredbi čl. 1046., propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

U odredbama čl. 1085. ZOO-a, propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1). Ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (st. 2). Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3). Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtjeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (st. 4.).

Ustav Republike Hrvatske (N.N. br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), propisuje u odredbi čl. 115 st. 3, da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

Dakle, primarni izvori prava za sudove u Republici Hrvatskoj prilikom donošenja sudskih odluka su Ustav i Zakon, pa tek onda međunarodni ugovori i drugi važeći izvori prava, jasno uz uvjet da nisu u koliziji sa odredbama Ustava Republike Hrvatske i važećih zakonskih propisa Republike Hrvatske, pri čemu svoje mjesto u citiranoj odredbi čl. 115 st. 3 Ustava RH, nisu našla pravna stajališta sadržana u odlukama kako međunarodnih, tako i domaćih sudova.

Važeće odredbe čl. 115 st. 3 Ustava Republike Hrvatske nije moguće promijeniti ratifikacijom međunarodnih ugovora, ili izmjenama i dopunama važećih zakonskih propisa iz oblasti pravosuđa, a niti odlukama, bilo međunarodnih, bilo domaćih sudova, već samo u zakonom propisanoj proceduri promjene Ustava Republike Hrvatske koja je propisna odredbama čl. 136-139 Ustava Republike Hrvatske.

Ustrojstvo državne vlasti u Republici Hrvatskoj se temelji na načelu trodiobe vlasti, i to zakonodavne vlasti koja donosi zakone, pa tako i Zakon o najmu stanova, izvršne vlasti koja je dužna provoditi donijete zakone, pa tako i Zakon o najmu stanova, i sudbene vlasti tj. redovnih sudova, specijaliziranih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su dužni svoje odluke donositi temeljem odredbi važećih zakona, pa tako i Zakona o najmu stanova.

Ovaj sud stoga cijeni da bi o tužbama građana protiv Republike Hrvatske, radi naknade eventualno prouzročene štete (izgubljene dobiti) uslijed donošenja i provedbe određenog zakona od strane zakonodavne i izvršne vlasti u Republici Hrvatskoj, do eventualne promjene odredbe čl. 115 st. 3 Ustava Republike Hrvatske, odluke mogli donositi isključivo međunarodni sudovi, a nikako domaći sudovi, jer bi donošenjem odluke kojom bi Republiku Hrvatsku u takvim slučajevima obvezali na naknadu štete, domaći sudovi prekršili svoje ustavne dužnosti i ovlasti propisne citiranom odredbom čl. 115 st. 3 Ustava Republike Hrvatske.

Osim toga, a neovisno o naprijed navedenom, ovaj sud cijeni da tuženik tijekom postupka osnovano ističe prigovor zastare samog prava iz kojeg proistječe predmetna povremena tražbine tužiteljice.

Naime, u odredbama čl. 226. ZOO-a, propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (st. 1.). Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (st. 2.).

U odredbama čl. 227. ZOO-a, propisano je da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine (st.1.). Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare ( st. 2.).

Nadalje je u odredbi čl. 215 st. 1 ZOO-a, propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Među strankama nije niti sporno da je Zakon o najmu stanova (91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20), stupio na snagu 05. studenog 1996., god., te da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na koju se poziva tužiteljica, ratificirana 05. studenog 1997. godine.

Ustavni sud RH u rješenju posl. br. U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije našao da bi odredbe čl. 6 do 86. Zakona o najmu stanova, bile protivne Ustavu RH, te Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolima 1.,4.,6.,7. i 11. uz Konvenciju.

Ovaj sud prihvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odluci broj Rev-1104/18 od 22. siječnja 2019. god., a prema kojemu za pitanje početka tijeka zastare nije odlučno kada je donesena odluka ESLJP u predmetu S., a niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare predmetne tražbine, jer su vlasnici stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 05. studenog 1997. (kada je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu), u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz odluka ESLJP. Pitanjem zastare ESLJP se u navedenim odlukama nije ni bavio. Osim toga, ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Vlasnici stanova koje koriste zaštićeni najmoprimci su mogli i pored shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti Zakona o najmu stanova, nakon stupanja na snagu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (pred međunarodnim sudovima), jer im je već tada bila poznata i po njihovom stajalištu tužena kao osoba štetnika i obujam odnosno visina štete.

Naime, ovaj sud cijeni neupitnim da sudskom odlukom, bilo domaćeg, bilo međunarodnog suda, nije moguće prolongirati početak tijeka zastarnih rokova koji su propisani citiranim kogentnim zakonskim odredbama ZOO-a, a temeljem kojih domaći sudovi i donose svoje odluke, sukladno citiranoj odredbi čl. 115 st. 3 Ustava RH.

Osim toga, a imajući u vidu da Ustavni sud RH u rješenju posl. br. U-I- 762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije našao da bi odredbe čl. 6 do 86. Zakona o najmu stanova, bile protivne Ustavu RH, te Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolima 1.,4.,6.,7. i 11. uz Konvenciju, ovaj sud cijeni i to da u konkretnom slučaju nema protupravnosti u postupanju tužene, kao jedne od elementarnih pretpostavki odštetne odgovornosti, odnosno da u postupanju tužene nema protupravnosti kao jednog od obveznih elementa odštetne odgovornosti (štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost).

Ovo osobito i kada se ima u vidu da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), propisuje u odredbi čl. 1 st. 3, da se pravo vlasništva i drugih stvarnih prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod pretpostavkama i na način određen zakonom.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je bez daljnjeg raspravljanja valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., pristup na jedno ročište 250 bod., sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako ukupan trošak tuženika za zastupanje po punomoćniku iznosi 995,42 Eur / 7.500,00 Kn.

U Splitu, 21. travnja 2023. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: - pun. tužitelja

- z.z. tuženika