REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-2117/2021-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. S., OIB:…, T.,

zastupanog po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., protiv

tuženika R. A. d.d., OIB:…,

Z., zastupanog po odvjetnicima iz O. d. K. & p. d.o.o.

u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 13.travnja 2023. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja M. V., odvjetnika u S. i zamjenika punomoćnika tuženika T. B.,

odvjetničkog vježbenika kod D. O., odvjetnika u S., i objave od 21.travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3360612 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23. ožujka 2006.g., pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 12.917,00 KN/ 1.714,38 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.prosinca 2021. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na iznos od:

- 1.26 HRK/0,17 EUR od dana 01.06.2006.g. do isplate,

- 47,20 HRK/6,26 EUR od dana 01.11.2008.g. do isplate,

- 63,54 HRK/8,43 EUR od dana 01.01.2009.g. do isplate,

- 75,32 HRK/10,00 EUR od dana 01.02.2009.g. do isplate,

- 80,64 HRK/10,70 EUR od dana 01.03.2009.g. do isplate,

- 67,29 HRK/8,93 EUR od dana 01.04.2009.g. do isplate,

- 70,15 HRRK/9,31 EUR od dana 01.05.2009.g. do isplate,

- 47,27 HRK/6,27 EUR od dana 01.06.2009.g. do isplate,

- 30,43 HRK/4,04 EUR od dana 01.07.2009.g. do isplate,

- 34,91 HRK/4,63 EUR od dana 01.08.2009.g. do isplate,

- 43,78 HRK/5,81 EUR od dana 01.09.2009.g. do isplate,

- 43,01 HRK/5,71 EUR od dana 01.10.2009.g. do isplate,

- 34,04 HRK/4,52 EUR od dana 01.11.2009.g. do isplate,

- 50,88 HRK/6,75 EUR od dana 01.12.2009.g. do isplate,

- 64,38 HRK/8,55 EUR od dana 01.01.2010.g. do isplate,

- 83,59 HRK/11,09 EUR od dana 01.02.2010.g. do isplate,

- 79,18 HRK/10,51 EUR od dana 01.03.2010.g. do isplate,

- 105,25 HRK/13,97 EUR od dana 01.04.2010.g. do isplate,

- 100,31 HRK/13,31 EUR od dana 01.05.2010.g. do isplate,

- 109,94 HRK/14,59 EUR od dana 01.06.2010.g. do isplate,

- 193,37 HRK/25,66 EUR od dana 01.07.2010.g. do isplate,

- 176,19 HRK/23,38 EUR od dana 01.08.2010.g. do isplate,

- 228,66 HRK/30,35 EUR od dana 01.09.2010.g. do isplate,

- 210,53 HRK/27,94 EUR od dana 01.10.2010.g. do isplate,

- 181,37 HRK/24,07 EUR od dana 01.11.2010.g. do isplate,

- 244,89 HRK/32,24 EUR od dana 01.12.2010.g. do isplate,

- 321,15 HRK/42,62 EUR od dana 01.01.2011.g. do isplate,

- 265,74 HRK/35,27 EUR od dana 01.02.2011.g. do isplate,

- 285,17 HRK/37,85 EUR od dana 01.03.2011.g. do isplate,

- 260,45 HRK/34,57 EUR od dana 01.04.2011.g. do isplate,

- 264,89 HRK/35,16 EUR od dana 01.05.2011.g. do isplate,

- 369,81 HRK/49,08 EUR od dana 01.06.2011.g. do isplate,

- 380,03 HRK/50,44 EUR od dana 01.07.2011.g. do isplate,

- 466,64 HRK/61,93 EUR od dana 01.08.2011.g. do isplate,

- 421,71 HRK/55,97 EUR od dana 01.09.2011.g. do isplate,

- 372,53 HRK/49,44 EUR od dana 01.10.2011.g. do isplate,

- 365,12 HRK/48,46 EUR od dana 01.11.2011.g. do isplate,

- 361,35 HRK/47,96 EUR od dana 01.12.2011.g. do isplate,

- 384,68 HRK/51,05 EUR od dana 01.01.2012.g. do isplate,

- 405,01 HRK/53,75 EUR od dana 01.02.2012.g. do isplate,

- 407,73 HRK/54,12 EUR od dana 01.03.2012.g. do isplate,

- 393,67 HRK/52,25 EUR od dana 01.04.2012.g. do isplate,

- 403,16 HRK/53,51 EUR od dana 01.05.2012.g. do isplate,

- 409,66 HRK/54,37 EUR od dana 01.06.2012.g. do isplate,

- 398,73 HRK/52,92 EUR od dana 01.07.2012.g. do isplate,

- 401,60 HRK/53,30 EUR od dana 01.08.2012.g. do isplate,

- 393,41 HRK/52,21 EUR od dana 01.09.2012.g. do isplate,

- 375,70 HRK/49,86 EUR od dana 01.10.2012.g. do isplate,

- 394,58 HRK/52,37 EUR od dana 01.11.2012.g. do isplate,

- 403,64 HRK/53,57 EUR od dana 01.12.2012.g. do isplate,

- 397,29 HRK/52,73 EUR od dana 01.01.2013.g. do isplate,

- 361,68 HRK/48,00 EUR od dana 01.02.2013.g. do isplate,

- 391,93 HRK/52,02 EUR od dana 01.03.2013.g. do isplate,

- 394,57 HRK/52,37 EUR od dana 01.04.2013.g. do isplate.

i

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.641,09 EUR/19.899,29 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 21.travnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 28.svibnja 2021. navodi se da je tužitelj s tuženikom dana 23. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj …

temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 16.631,30 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Tužitelj je podigao namjenski kredit za kupnju novog automobila, a čiji je rok otplate kredita bio je na 84 mjeseca s početnom kamatnom stopom od 5,50 % godišnje. Sukladno Ugovoru ugovoreno je plaćanje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 238,99 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače, pa tako i tužitelja, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezanoj uz euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. (tako i VTS u odluci Pž-6632/2017).Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, te je isplatio po citiranom ugovoru zbog razlike u tečaju viši iznos od onoga koji je trebao, i to za 12.917,18 kn više zbog promjene tečaja. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi apsolutno ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 1. Ugovora o kreditu broj … kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 23.

ožujka 2006.g., pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I.tužbenog zahtjeva), te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.917,18 HRK sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate (točka II.tužbenog zahtjeva), kao i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka (točka III.tužbenog zahtjeva).

1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 26.srpnja 2022. uredio točku II.tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu i to iznosa od 12.917,00 HRK, a podneskom od 28.veljače 2023. novčane iznose je dvojno iskazao u valuti EUR i HRK.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj …, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta

tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

2.1. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika N.

K., pod brojem OU-268/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina R. S., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. U nastavku postupka tuženik je predložio da predmet vještačenja bude i tzv.negativna tečajna razlika, osporio je tužitelju status potrošača, te odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka R. S., zaposlenika tuženika.

Nadalje, tuženik je u odnosu na konačno uređeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje iznos od 12.917,00 HRK kn (umanjen za 18 lipa), istaknuo kako je isti smanjen, odnosno da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev. Tom povlačenju se tuženik nije usprotivio, ali je stavio zahtjev za naknadom troškova postupka koji su prouzročeni tuženiku tim povlačenjem.

4.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj … od 23.ožujka 2006. solemniziranog kod javnog bilježnika N.

K. iz S., otplatnog plana predmetnog kredita i prijepisa knjigovodstvenih kartica, Suglasnosti ovjerene u potpisu tužitelja kod javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OV-2046/2006 od 28.ožujka 2006., Zadužnice ovjerene u potpisu tužitelja kod javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OV-

2045/2006 od 28.ožujka 2006., zahtjeva za kreditom, ponude A. G.

d.o.o., pregledom dopisa Porezne uprave S. od 11.travnja 2023., vještačenjem po sudskom vještaku za računovodstvo i financije D. C., i saslušanjem tužitelja.

4.1. Prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije koje je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu sud smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, tužitelj i tuženik su stranke ugovora o kreditu, temeljem kojeg tužitelj od tuženika, između ostaloga, potražuje isplatu pretplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi tog ugovora, iz čega jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj ima aktivnu, a tuženik pasivnu legitimaciju u ovom postupku.

5.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

6.Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Stranke su 23.ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

8.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22-nadalje:ZPP-a), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8.1.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj … od 23.ožujka 2006. (nadalje: Ugovor)

u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

8.2. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

8.3.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu,

između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.4. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

8.5. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

8.6. O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (to ne tvrdi niti sam tuženik), pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on,

čije je prebivalište u T. (O.), dakle na području nadležnosti Općinskog

suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika. U svom iskazu tužitelj ističe da bi za njega bilo osobito tegobno putovanje u Zagreb zbog zdravstvenih razloga, a nisu zanemarivi ni financijski troškovi.

8.7. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st.

1.- 4. ZPP-a. Ovdje treba dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

8.8. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela

Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020.

(dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."U konkretnom slučaju putovanje tužitelja iz T.-O. do Z. iznosi oko 400

km i traje više od pet sati u jednom smjeru.

8.9. U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora iznosi 1.714,38 EUR/12.917,00 kn, da tužitelj ima prebivalište u T. (O.) na čijem

se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od O. do Z. približno 442 km

i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužitelja odvratila od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je kao neosnovan, i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

9.Između parničnih strankama nije sporno da su dana 23.ožujka 2006. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj … kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od

16.631,30 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja,

rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF.

10.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 23.ožujka 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,

koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10.2.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

10.3.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10.4.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10.5. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

11.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do

31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtootuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

11.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da je sporna odredba Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

11.5. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem,

a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je.

Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11.6.Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom

I.

12.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

12.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

12.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 28.svibnja 2021. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

13. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik je na ročištu za glavnu raspravu održanom 29.studenoga 2022. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka

R. S., zaposlenika tuženika. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika N. K., budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti niti dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF.

13.1. Na prijedlog parničnih stranaka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji su svom iskazu navodi da je prilikom odlučivanja o kupnji vozila zajedno s predstavnikom autosalona pristupio u poslovnicu tuženika, radi informiranja o podizanju namjenskog kredita za kupnju vozila. Tom prilikom se zadržao nekih 20-ak minuta, morao je predočiti odreske od mirovine vezano za ispunjavanje uvjeta za podizanje kredita. Tada se pričalo kako je švicarac najsigurnija valuta, a tuženik mu je ponudio ugovor o kreditu u švicarskim francima, s tim da nije bilo ponuda kredita vezano za neke druge valute. Nakon nekoliko dana tužitelja su nazvali iz autokuće da su od banke došli svi potrebni papiri vezano za kredit, odnosno sam ugovor o kreditu, na čije odredbe misli da nije mogao utjecati. Tužitelj se zbog proteka vremena ne može sjetiti da li je pročitao tekst ugovora o kreditu prije potpisivanja istoga, ali je siguran da to nije bilo u banci. Ističe i da nije znao da će sastavni dio ugovora biti i sporazum o mjesnoj nadležnosti prema sjedištu tuženika, niti je na to bio upozoren. Postupak koji bi pokrenuo pred Općinskim sudom u Zagrebu, bio bi otežan zbog tužiteljevih zdravstvenih razloga, više nego zbog financijskih razloga. Nadalje, tužitelja nitko od strane zaposlenika tuženika, a niti u autokući nije obavještavao o tome što znači promjenjiva kamatna stopa, način njenog mijenjanja, niti u odnosu na rizik ugovaranja kredita u stranoj valuti, konkretno u švicarskom franku. Zbog proteka vremena ne sjeća se da li je ugovor ovjeravan kod javnog bilježnika. Kod drugih banaka se nije raspitivao o uvjetima za podizanje kredita, te da je u trenutku sklapanja ugovora bio zadovoljan sa ugovorenim uvjetima.

14.Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke D. C.

na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna. Naime, tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju sudskog vještaka u pogledu zadatka koji je vještak dobio, a to ne predstavlja metodu izračuna već pravni stav suda o tome što je tuženik stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora, s tim da valja istaknuti da tuženik nije ni predlagao provođenje dopunskog vještačenja.

14.1. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja D. C. navodi da je na temelju dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog zahtjeva, izvršeno vještačenje. Navodi da je tužitelj 28. svibnja 2021. podnio tužbu protiv tuženika navodeći da se u sklopljenom Ugovoru o kreditu broj ….

nalazi niz nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj navodi da je tuženik jednostrano mijenjao izvorno ugovorenu kamatnu stopu, bez unaprijed ugovorenih, odnosno određenih kriterija, o kojima se nikada nije konkretno pregovaralo. Osim toga, iznos kredita je ugovoren u švicarskim francima, a tuženik je obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute. Stoga, tužitelj zahtijeva povrat tj. isplatu iznosa naplaćenih temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na svaku ratu naplaćenog kredita. Pregledom dokumentacije u spisu utvrđeno je da su dana 23. ožujka 2006. tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik R. A. d.d., Z. (Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj….

. Kredit je odobren namjenski za kupnju automobila, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.631,30 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca na način da se glavnica kredita u iznosu od 16.631,30 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali najkasnije do 31.07.2006. godine. Mjesečni anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,50% godišnje, a obračunava se mjesečno te je uključena u anuitet. Za vrijeme otplate kredita, kamatna stopa je mijenjana na više od ugovorene i u utuženom razdoblju kretala se u rasponu od 5,50% do 7,75%. Promjene kamatnih stopa imale su za posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i smanjenje otplate glavnice kredita. Tečaj kune prema CHF mijenjan je sukladno tržišnim uvjetima valute i utvrđivan je tečajnim listama Banke koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta što je utjecalo na povećanje iznosa anuiteta te duga glavnice. U nastavku vještak daje izračun razlika u kunama zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pregled zaduženja i otplate kredita od 30.04.2006. do 31.03.2013. godine:

-u prvom dijelu tablice (stupci 3-7) prikazan je izvršeni otplatni plan u CHF sa promjenama kamatnih stopa koje je primjenjivala banka tijekom otplate kredita, iznosima mjesečnih anuiteta sa kamatama i otplatom glavnice sve u CHF,

-u stupcima 8 i 9 nalaze se podaci o datumu uplate i plaćenim iznosima u kunama preuzeti iz Prijepisa knjigovodstvene kartice kredita.

-u stupcu 10 prikazan je početni tečaj tj. prodajni tečaj za CHF Banke (tuženika) na dan korištenja kredita. Datum korištenja kredita preuzet je iz Izvršenog otplatnog plana, a tečaj je preuzet iz arhive tečajne liste Banke.

-u stupcu 11 izračunata je kunska protuvrijednost plaćenog anuiteta s uvećanom kamatnom stopom prema početnom tečaju, a dobije se umnoškom anuiteta u CHF iz stupca 4 s početnim tečajem Banke iz stupca 10. Razlika po osnovi povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK izračunata je u stupcu 12 tako što se od plaćenog iznosa u kunama (stupac 9) oduzme iznos anuiteta po početnom tečaju u kunama (stupac 11). Budući da se ovdje radi o tužbi po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, ne i radi razlike po osnovi povećanja kamatne stope, razlika valute u kunskoj protuvrijednosti računa se na izvršeni otplatni plan, a ne na inicijalno ugovoreni otplatni plan kako bi se otklonio utjecaj povećanja kamatne stope u utuženom razdoblju koja nije predmet tužbe u ovome sporu. Iz Tablice 1. vidljivo je da u razdoblju od početka otplate 30.04.2006. do dana potpune otplate kredita 31.03.2013. godine ukupna razlika po osnovi više plaćenih anuiteta zbog valutnih promjena iznosi ukupno 11.926,25 kn, što proizlazi iz razlike pozitivnih iznosa od ukupno 12.917,01 kn i negativnih od 990,76 kn, a kako je pojedinačno po mjesecima vidljivo u stupcu 12.Na osnovu izračuna prikazanih u Tablici 1. u nastavku je dana rekapitulacija pozitivnih razlika u kunama, a prema datumu dospijeća pojedine preplate.

14.2. U mišljenju vještak ističe da je vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva napravljeno sukladno zadatku suda naloženog Rješenjem Općinskog suda u Splitu od 4. svibnja 2022., a na temelju tužbenog zahtjeva i dostavljene dokumentacije iz spisa. Uvidom u dokumentaciju nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj …dana 23. ožujka 2006. godine u iznosu

od 16.631,30 CHF isplaćenog 30.03.2006. godine u kunskoj protuvrijednosti po tečaju 4,653524 te da je u obračunskom razdoblju od 30. travnja 2006. do potpune otplate kredita 31. ožujka 2013. godine tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute. Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Tablici 1. Nalaza, utvrđeno je da za cijelo vrijeme od početka otplate kredita do dana konačne otplate kredita tj. u razdoblju od 30. travnja 2006. do 31. ožujka 2013. godine, uspoređujući iznose dospjelih anuiteta kredita po izvršenom otplatnom planu (a po početnom tečaju na dan korištenja kredita 30. ožujka 2006. godine) sa stvarno plaćenim iznosima, pozitivne naplaćene razlike u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK iznose ukupno 12.917,01 kn.

14.3. Tuženik je predložio da se vještači i tzv. negativna razlika, odnosno koliko je tužitelj manje platio zbog povoljnijeg tečaja. Tuženiku valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/21 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzule u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište ovog suda je da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzimati u obzir, već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja. Riječ je o tuženikovoj tražbini i on bira hoće li je ili neće realizirati. Pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, dok tuženikova tražbina proizlazi iz ugovora i predstavlja ugovornu obvezu. Međutim, tuženik tijekom postupka nije radi eventualne naplate tzv.negativne razlike postavio nikakav protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja, pa sud u tom dijelu nije imao o čemu odlučivati.

14.4. Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 26.srpnja 2022. korigirao iznos koji potražuje tužbenim zahtjevom na ime promjene tečaja (valutne klauzule) na iznos od 12.917.01 kn (17 lipa manje od prvotno uređenog tužbenog zahtjeva. Na poziv suda tužitelj je podneskom od 28.veljače 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je novčano potraživanje dvojno iskazao u eurima i kunama sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj:57/22, 88/22), tako da potražuje isplatu iznosa od 1.714,38 EUR/12.917,00 kn.

14.5. Za navesti je i da je zbroj pojedinačnih iznosa koji tužitelj potražuje u neznatnom dijelu manji od ukupnog novčanog iznosa (za 32 centa), ali tužitelj je ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata u manjem obujmu od onog koji bi mu pripadao, što znači da zbroj pojedinih novčanih iznosa na koje je određen tijek zatezne kamate nužno ne mora odgovarati ukupno dosuđenom iznosu tužitelja na ime povrata stečenog bez osnove.

14.6. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,

sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14.7. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

15. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koje je tužitelj pretplatio na ime valutne klauzule zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.

16. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužitelj kupio kao fizička osoba, kako to tužitelj navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem. Isto tako Porezna uprava Split izvijestila je sud da tuženik na dan sklapanja ugovora o kreditu nije obavljao samostalnu djelatnost (nije bio obrtnik) i nije ostvario dobit kao vlasnik poslovnih udjela.

17.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

17.1.Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15. dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.37/23), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora (1.714,38 EUR/12.917,00 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 16.ožujka

2022. kojim se tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu 100 bodova, za sastav podneska od 26.srpnja 2022. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 24.kolovoza 2022. kojim tužitelj odgovara na prigovore tuženika nalazu i mišljenju sudskog vještaka 100 bodova, za sastav neobrazloženog podnesaka od 26.rujna 2022. 25 bodova, za sastav podneska kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u službenoj valuti uz dvojno iskazivanje u kunama 25 bodova (ostali podnesci-25%nagrade), za zastupanje na četiri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 4.svibnja 2022., 12.listopada 2022., 14.ožujka 2023. i 13.travnja 2023. po 100 bodova za svako ročište, i za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima održanom 29.studenoga 2022. 50 bodova, odnosno ukupno 875

bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 1.741,25 EUR/13.119,45 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 2.176,56 EUR/16.399,29 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 331,81 EUR/2.500,00 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 66,36 EUR/499,99 kn, tako da je tužitelju priznat ukupan trošak u iznosu od 2.641,09 EUR/19.899,29 kn. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II. U Splitu, 21.travnja 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.