Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1820/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja K. P. d.o.o. P., OIB ... , protiv tuženika S. K. iz P., OIB ..., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Povrv- 37/2021-6 od 19. listopada 2022., 21. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Povrv-37/2021-6 od 19. listopada 2022.
Obrazloženje
1. Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja održan je sna snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. V. iz P., posl.br. Ovrv- 2179/2020 od 20. siječnja 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 90,51 EUR/681,91 kn[1] sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose na način kako je to naznačeno u toj točki izreke. Točkom II. izreke taj je platni nalog ukinut u preostalom dijelu, dok je točkom III. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
2. Protiv točke I. izreke te presude žalbu podnosi tuženik ne pozivajući se izrijekom na niti jedan od žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. u vezi s člankom 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).
3. Žalbenim navodima, u bitnome, ističe da mu tužitelj nije pružao uslugu odvoza otpada u utuženom razdoblju jer da tuženik ne posjeduje spremnik za otpad budući i ne proizvodi otpad već ga reciklira. Nastavno ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te se poziva na životne i materijalne neprilike uslijed kojih nije u mogućnosti podmiriti utuženu tražbinu.
4. Sadržajno predlaže preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke.
5. Žalba tuženika je neosnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u ožalbenom dijelu i granicama žalbenih navoda, pazeći pri tome na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna od tih povreda zakona.
7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 90,51 EUR/681,91 kn na ime cijene obvezne minimalne usluge skupljanja i odvoza komunalnog otpada za razdoblje od siječnja do lipnja 2020. za nekretninu u P. .....
8. Sud prvog stupnja je utvrdio je tuženik kao vlasnik predmetne nekretnine dužan koristiti javnu uslugu prikupljanja otpada, slijedom čega da je dužan podmiriti i utuženo potraživanje na ime cijene obvezne minimalne usluge, iz kojeg razloga je u odnosu na glavno potraživanje u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi.
9. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Naime, odredbama ZOGO-a koji je stupio na snagu 22. srpnja 2013. utvrđen je sustav gospodarenja otpadom kroz nužno sakupljanje, prijevoz i obradu otpada i/ili tvari koje se mogu smatrati otpadom u svrhu zaštite javnog interesa, pri čemu su jedinice lokalne samouprave dužne na svom području osigurati između ostalog javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na kvalitetan, postojan i ekonomski učinkovit način u skladu sa načelima održivog razvoja, zaštite okoliša i gospodarenja otpadom osiguravajući pri tome javnost rada. Obzirom da iz toga jasno proizlazi da je gospodarenje otpadom od interesa za RH, slijedi da je komunalni otpad potrebno zbrinjavati na za to predviđen način i na predviđena mjesta i da nije prihvatljivo i da je kažnjivo odlaganje otpada izvan određenih odlagališta, zbog čega naplata te vrste usluge ne ovisi samo o stvarnom korištenju opsega te usluge, već i o drugim obračunskim kriterijima u skladu sa propisima komunalnog gospodarstva.
11. Nadalje, iz odredbe članka 30. stavak 1. ZOGO proizlazi da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge kao što su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a odredbom članka 33. stavak 4. ZOGO-a propisani su i troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove koji su propisani Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom (dalje: Uredba - "Narodne novine" broj 50/17).
12. Iz navedenog proizlazi da obračun cijene javne usluge sadrži dva dijela - prvi dio obračuna je "fiksni" te se njime osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, a drugi dio obračuna je "varijabilni" te se njime osigurava načelo onečišćivač plaća, obzirom da ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge (onečišćivača). Cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") potrebno je osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada, koja ovisno o razdoblju mogu znatno varirati (isti stav izražen je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II/2492/2017).
13. Takav zaključak u skladu je i sa sadržajem presude Suda Europske Unije od 30. ožujka 2017. u predmetu C-335/16 u kojoj je navedeno: „Članak 14. i članak 15. stavak 1. Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva treba tumačiti na način da im se u trenutačnom stanju prava Unije ne protivi nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, koji u svrhe financiranja usluge gospodarenja komunalnim otpadom i njegova zbrinjavanja predviđa cijenu koja se izračunava na temelju procjene volumena otpada što su ga proizveli korisnici te usluge, a ne na temelju količine otpada koji je stvarno proizveden i predan radi skupljanja, kao i dodatnu naknadu koju korisnici plaćaju u svojstvu posjednika otpada, a čiji je prihod namijenjen financiranju potrebnih kapitalnih ulaganja u obradu otpada, uključujući njegovo recikliranje. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dužan je na temelju činjeničnih i pravnih elemenata koji su mu podneseni provjeriti dovodi li to do toga da se određenim „posjednicima” nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu proizvesti. U tu svrhu nacionalni sud može, među ostalim, uzeti u obzir kriterije koji su povezani s vrstom nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinom površinom i namjenom, sposobnošću „posjednika” da proizvode otpad, volumenom spremnika koji se korisnicima stavljaju na raspolaganje i učestalošću skupljanja jer ti parametri izravno utječu na iznos troškova gospodarenja otpadom.“
14. U konkretnoj situaciji, utvrđenja suda prvog stupnja da tuženik u predmetnoj nekretnini živi pa svakako proizvodi i otpad, a imajući u vidu svrhu postojanja cijene obvezne minimalne usluge, nameću zaključak da se plaćanjem te cijene tuženiku ne nameću očito neproporcionalni troškovi i bez obzira na to je li tuženik bio zadužen spremnikom za otpad, odnosno bez obzira na to je li tužitelj dokazao da je vršio uslugu odvoza i zbrinjavanja otpada sa nekretnine tuženika (o čemu bi ovisila osnovanost zahtjeva za isplatu „varijabilnog“ dijela cijene).
15. Prigovor zastare potraživanja tužitelja tuženik je prvi put istaknuo tek u žalbi pa ti žalbeni navodi pozivom na odredbu članka 352. stavak 1. ZPP-a nisu uzeti u obzir prilikom odlučivanja.
16. Žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na životne i materijalne neprilike, iako ih ovaj sud uvažava, nisu od utjecaja na odlučivanje, niti mogu rezultirati drugačijom odlukom u ovoj pravnoj stvari.
17. Stoga je žalba tuženika odbijena i točka I. izreke presude suda prvog stupnja je potvrđena primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
18. Točka II. i III. izreke presude suda prvog stupnja kao nepobijane ostaju neizmijenjene.
U Rijeci 21. travnja 2023.
Sutkinja
Brankica Malnar, v.r.
