Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Poslovni broj: 2. P-480/2019-27
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. H., odvjetnica u O., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. K. K., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 15. veljače 2023. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika F. F., odvjetnika iz Odvjetničkog društva P. & P. Z., uz javnu objavu 20. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem ..., kreditna partija ..., sklopljenog dana 21. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: OV- 24667/2007, dana 22. kolovoza 2007., koji glasi: "u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.".
II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem ..., kreditna partija ..., sklopljenog dana 21. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: OV- 24667/2007, dana 22. kolovoza 2007., koji glasi: "sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.".
III/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., Z., OIB: ..., tužitelju I. T. iz O., OIB: ..., na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 1.542,97 Eura[1] / 11.625,49 kuna (slovima: jednu tisuću pet stotina četrdeset dva eura i devedeset sedam centi / jedanaest tisuća šest stotina dvadeset pet kuna i četrdeset devet lipa), s pripadajućim zateznim kamatama, koje teku na svaki pojedini iznos anuiteta od dospijeća do konačne isplate, i to od dospijeća do 31.12.2007. u visini od 15 % godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, a koje teku na iznos:
76,44 kn od 01.11.2007. pa do isplate
76,71 kn od 01.12.2007. pa do isplate
76,30 kn od 01.01.2008. pa do isplate
77,09 kn od 01.02.2008. pa do isplate
116,44 kn od 01.03.2008. pa do isplate
117,28 kn od 01.04.2008. pa do isplate
113,10 kn od 01.05.2008. pa do isplate
111,26 kn od 01.06.2008. pa do isplate
112,01 kn od 01.07.2008. pa do isplate
108,85 kn od 01.08.2008. pa do isplate
108,45 kn od 01.09.2008. pa do isplate
109,29 kn od 01.10.2008. pa do isplate
117,87 kn od 01.11.2008. pa do isplate
110,29 kn od 01.12.2008. pa do isplate
116,90 kn od 01.01.2009. pa do isplate
116,98 kn od 01.02.2009. pa do isplate
116,59 kn od 01.03.2009. pa do isplate
114,46 kn od 01.04.2009. pa do isplate
113,40 kn od 01.05.2009. pa do isplate
110,63 kn od 01.06.2009. pa do isplate
108,19 kn od 01.07.2009. pa do isplate
185,53 kn od 01.08.2009. pa do isplate
185,96 kn od 01.09.2009. pa do isplate
183,23 kn od 01.10.2009. pa do isplate
180,59 kn od 01.11.2009. pa do isplate
181,46 kn od 01.12.2009. pa do isplate
182,20 kn od 01.01.2010. pa do isplate
182,98 kn od 01.02.2010. pa do isplate
180,60 kn od 01.03.2010. pa do isplate
182,95 kn od 01.04.2010. pa do isplate
180,09 kn od 01.05.2010. pa do isplate
180,27 kn od 01.06.2010. pa do isplate
189,59 kn od 01.07.2010. pa do isplate
185,08 kn od 01.08.2010. pa do isplate
192,44 kn od 01.09.2010. pa do isplate
185,46 kn od 01.10.2010. pa do isplate
179,77 kn od 01.11.2010. pa do isplate
188,57 kn od 01.12.2010. pa do isplate
193,02 kn od 01.01.2011. pa do isplate
185,92 kn od 01.02.2011. pa do isplate
184,36 kn od 01.03.2011. pa do isplate
178,78 kn od 01.04.2011. pa do isplate
177,47 kn od 01.05.2011. pa do isplate
186,20 kn od 01.06.2011. pa do isplate
185,23 kn od 01.07.2011. pa do isplate
194,52 kn od 01.08.2011. pa do isplate
187,54 kn od 01.09.2011. pa do isplate
178,35 kn od 01.10.2011. pa do isplate
175,54 kn od 01.11.2011. pa do isplate
172,21 kn od 01.12.2011. pa do isplate
171,78 kn od 01.01.2012. pa do isplate
171,51 kn od 01.02.2012. pa do isplate
168,75 kn od 01.03.2012. pa do isplate
164,43 kn od 01.04.2012. pa do isplate
162,16 kn od 01.05.2012. pa do isplate
160,14 kn od 01.06.2012. pa do isplate
156,34 kn od 01.07.2012. pa do isplate
153,48 kn od 01.08.2012. pa do isplate
149,67 kn od 01.09.2012. pa do isplate
145,23 kn od 01.10.2012. pa do isplate
143,95 kn od 01.11.2012. pa do isplate
141,58 kn od 01.12.2012. pa do isplate
138,21 kn od 01.01.2013. pa do isplate
132,64 kn od 01.02.2013. pa do isplate
131,18 kn od 01.03.2013. pa do isplate
128,37 kn od 01.04.2013. pa do isplate
124,50 kn od 01.05.2013. pa do isplate
119,23 kn od 01.06.2013. pa do isplate
114,85 kn od 01.07.2013. pa do isplate
112,63 kn od 01.08.2013. pa do isplate
110,09 kn od 01.09.2013. pa do isplate
108,43 kn od 01.10.2013. pa do isplate
104,10 kn od 01.11.2013. pa do isplate
101,16 kn od 01.12.2013. pa do isplate
97,94 kn od 01.01.2014. pa do isplate
95,03 kn od 01.02.2014. pa do isplate
91,98 kn od 01.03.2014. pa do isplate
88,11 kn od 01.04.2014. pa do isplate
83,93 kn od 01.05.2014. pa do isplate
79,96 kn od 01.06.2014. pa do isplate
76,45 kn od 01.07.2014. pa do isplate
73,30 kn od 01.08.2014. pa do isplate
70,03 kn od 01.09.2014. pa do isplate,
sve to u roku od 15 dana.
IV/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem ..., kreditna partija ..., sklopljenog dana 21. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: OV- 24667/2007, dana 22. kolovoza 2007., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti od CHF 23.610,79 (slovima: dvadeset tri tisuće šesto deset švicarskih franaka i sedamdeset devet rapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".
V/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem ..., kreditna partija ..., sklopljenog dana 21. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: OV- 24667/2007, dana 22. kolovoza 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti CHF 280,01 (slovima: dvjesto osamdeset švicarskih franaka i jedan rapen)", te "u kunskoj protuvrijednosti CHF 5.653,07 (slovima: pet tisuća šesto pedeset tri franka i sedam rapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.
VI/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 18. p. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem ..., kreditna partija ..., sklopljenog dana 21. kolovoza 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika L. P. iz O., pod brojem: OV- 24667/2007, dana 22. kolovoza 2007., koji glasi:"Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz č. 1 ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.".
VII/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., OIB: ..., tužitelju I. T. iz O., OIB: ..., zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti iznos od 4.827,44 Eura[2] / 36.372,31 kn (slovima: četiri tisuće osam stotina dvadeset sedam eura i četrdeset četiri centa / trideset šest tisuća tri stotine sedamdeset dvije kune i trideset jedan cent), s pripadajućim zateznim kamatama, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, a koje teku na iznos:
10,87 Kn od 01.04.2008. pa do isplate,
84,94 Kn od 01.11.2008. pa do isplate,
9,33 Kn od 01.12.2008. pa do isplate,
95,22 Kn od 01.01.2009. pa do isplate
107,88 Kn od 01.02.2009. pa do isplate,
114,69 Kn od 01.03.2009. pa do isplate,
101,58 Kn od 01.04.2009. pa do isplate,
100,43 Kn od 01.05.2009. pa do isplate,
79,29 Kn od 01.06.2009. pa do isplate,
60,79 Kn od 01.07.2009. pa do isplate,
44,60 Kn od 01.08.2009. pa do isplate,
60,36 Kn od 01.09.2009. pa do isplate,
53,86 Kn od 01.10.2009. pa do isplate,
47,51 Kn od 01.11.2009. pa do isplate,
67,29 Kn od 01.12.2009. pa do isplate,
86,11 Kn od 01.01.2010. pa do isplate,
105,93 Kn od 01.02.2010. pa do isplate,
102,91 Kn od 01.03.2010. pa do isplate,
135,23 Kn od 01.04.2010. pa do isplate,
129,16 Kn od 01.05.2010. pa do isplate,
146,42 Kn od 01.06.2010. pa do isplate,
235,31 Kn od 01.07.2010. pa do isplate,
217,47 Kn od 01.08.2010. pa do isplate,
293,96 Kn od 01.09.2010. pa do isplate,
256,71 Kn od 01.10.2010. pa do isplate,
229,14 Kn od 01.11.2010. pa do isplate,
321,51 Kn od 01.12.2010. pa do isplate,
379,60 Kn od 01.01.2011. pa do isplate,
341,36 Kn od 01.02.2011. pa do isplate,
349,56 Kn od 01.03.2011. pa do isplate,
322,57 Kn od 01.04.2011. pa do isplate,
333,94 Kn od 01.05.2011. pa do isplate,
435,95 Kn od 01.06.2011. pa do isplate,
452,47 Kn od 01.07.2011. pa do isplate,
565,75 Kn od 01.08.2011. pa do isplate,
528,23 Kn od 01.09.2011. pa do isplate,
468,09 Kn od 01.10.2011. pa do isplate,
469,09 Kn od 01.11.2011. pa do isplate,
464,85 Kn od 01.12.2011. pa do isplate,
490,45 Kn od 01.01.2012. pa do isplate,
518,44 Kn od 01.02.2012. pa do isplate,
522,02 Kn od 01.03.2012. pa do isplate,
508,92 Kn od 01.04.2012. pa do isplate,
518,27 Kn od 01.05.2012. pa do isplate,
530,68 Kn od 01.06.2012. pa do isplate,
523,28 Kn od 01.07.2012. pa do isplate,
527,10 Kn od 01.08.2012. pa do isplate,
520,57 Kn od 01.09.2012. pa do isplate,
505,90 Kn od 01.10.2012. pa do isplate,
530,48 Kn od 01.11.2012. pa do isplate,
541,32 Kn od 01.12.2012. pa do isplate,
541,31 Kn od 01.01.2013. pa do isplate,
512,84 Kn od 01.02.2013. pa do isplate,
537,89 Kn od 01.03.2013. pa do isplate,
546,11 Kn od 01.04.2013. pa do isplate,
539,38 Kn od 01.05.2013. pa do isplate,
513,27 Kn od 01.06.2013. pa do isplate,
498,16 Kn od 01.07.2013. pa do isplate,
517,66 Kn od 01.08.2013. pa do isplate,
532,10 Kn od 01.09.2013. pa do isplate,
564,14 Kn od 01.10.2013. pa do isplate,
551,75 Kn od 01.11.2013. pa do isplate,
562,17 Kn od 01.12.2013. pa do isplate,
571,52 Kn od 01.01.2014. pa do isplate,
586,11 Kn od 01.02.2014. pa do isplate,
601,40 Kn od 01.03.2014. pa do isplate,
598,99 Kn od 01.04.2014. pa do isplate,
590,94 Kn od 01.05.2014. pa do isplate,
589,39 Kn od 01.06.2014. pa do isplate,
595,33 Kn od 01.07.2014. pa do isplate,
612,17 Kn od 01.08.2014. pa do isplate,
10.562,30 Kn od 01.09.2014. pa do isplate,
a sve u roku od 15 dana.
VIII/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., OIB: ..., tužitelju I. T. iz O., OIB: ..., naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 1.464,60 Eura[3] / 11.035,00 kuna (slovima: jedna tisuća četiri stotine šezdeset četiri eura i šezdeset centi / jedanaest tisuća trideset pet kuna) koja teče od 20. travnja 2023. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom 21. kolovoza 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ..., kreditna partija ..., kojim se ugovorom tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.610,79 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% godišnje. Tuženik je umjesto po prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20%, jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, mijenjao kamatnu stopu, a čime je zbog razlike u kamati došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Uslijed navedenih promjena tuženik je, primjenom ništetne odredbe o promjeni kamatne stope, temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao iznos od 11.628,33 kune. Dio odredbe u članku 2. i 6. predmetnog Ugovora koji se odnose na promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke banke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., je ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecat tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je sva strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao ukupni iznos od 36.400,37 kuna, što zajedno sa razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne stope iznosi ukupno 48.028,70 kuna. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnosti otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužitelju.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, kako po visini, tako i po osnovu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupan iznos iz tužbenog zahtjeva. Valutna klauzula je izrijekom zakona dopuštena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Nije sporna niti kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,20%, a osnovna obveza korisnika kredita je platiti redovnu kamatu. Kamata određena Ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tužena banka ne samo da nije znala nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja CHF. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja. Tuženik je posljednja banka koja je u ponudu uvela kredite u švicarskim francima, a iste kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u euru i kunama. Tužitelj nije ničim dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ... od 21. kolovoza 2007. na listu 12 do 16 spisa, podatke o kreditnoj partiji broj ... na listu 17 spisa, efektivnu kamatnu stopu/realnu godišnju kamatnu stopu na listu 18 do 20 spisa, promet po kreditu na listu 21 do 25 spisa, potvrdu o zatvaranju računa na listu 26 spisa, dokumentaciju na listu 27 do 137 spisa, Opće uvjete poslovanja na listu 155 do 159 spisa, Opći uvjeti promjene kamatnih stopa Z. b. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama na listu 160 i 162 spisa, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec., te izvršio uvid u očitovanje vještaka na podnesak tuženika od 30. kolovoza 2021.
4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.
5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 31. listopada 2020. navodi da je tužitelj 21.08.2007., kao korisnik kredita, sklopio sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj ... Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 23.610,79 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 280,01 CHF, te jednom posljednjem u iznosu koji predstavlja ostatak vrijednosti kredita u kunskoj protuvrijednosti od 5.653,07 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,20% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužitelj također zahtijeva i povrat preplate temeljem tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke.
5.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi: od 20. kolovoza 2007. do 30. rujna 2007. 5,20%, od 1. listopada 2007. do 31. siječnja 2008. 6,10%, od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2009. 6,55%, te od 1. srpnja 2009. pa na dalje 7,55%. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 2.110,33 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 11.625,49 HRK.
5.2. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20 % anuitet je iznosio 280,01 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 24.08.2007. od 4,66066 iznosi 1.250,54 HRK. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 36.372,31 HRK.
5.3. Tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom Ugovoru o kreditu broj ... od 21.08.2007., kojega je tužitelj sklopio sa tuženikom, platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjena kamatnih stopa 11.625,49 kuna, a po osnovi tečajne razlike 36.372,31 kunu, ukupna preplata 47.997,80 kuna. Dakle, tužitelj je tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 47.997,80 HRK.
6. U pisanom očitovanju od 30. kolovoza 2021. na podnesak tuženika vještak L. B., dipl. oec., navodi "Tuženik u svom podnesku od 23.02.2021. godine prigovara nalazu vještaka jer u izračunu tečajne razlike nisu uzeti u obzir manje plaćeni iznosi tužitelja po predmetnom ugovoru, koji su nastali radi smanjenja tečaja za CHF. Međutim zadatak vještaku iz rješenja suda, sukladno prijedlogu tužitelja, bio je utvrditi preplatu kredita po osnovi tečajne razlike na način da vještak izračuna razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja. Stoga je izračun izrađen sukladno zadatku iz rješenja suda, te nije bilo zadano računati razliku koja je nastala smanjenjem tečaja, jer to nije preplata. Izračun razlike zbog povećanja kamata i tečaja pravilno je postavljen i to sukladno zadatku iz rješenja. Stoga u cijelosti ostajem kod svog nalaza i mišljenja od 30.10.2020. godine.".
7. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, te kako je vještak odgovorila na primjedbe tuženika decidirano i stručno u pisanim očitovanja od 30. kolovoza 2021., sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec.
8. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje po osnovi promjene kamatnih stopa iznos od 11.625,49 kuna, a po osnovi tečajne razlike iznos od 36.372,31 kunu, odnosno potražuje ukupan iznos od 47.997,80 kuna.
9. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.
10. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/212 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.
11. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.
12. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN broj 96/03, 79/07, 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
12.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.
12.2. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.
13. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.
14. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.
15. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
16. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".
17. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.
17.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužiteljica nije mogla utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.
17.2. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
17.3. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.
18. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.
19. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.
19.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.
20. Odredba čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".
20.1. Odredba čl. 11. a. st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.".
21. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
22. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužene i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.
23. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, te da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
24. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP-a, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.
24.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).
24.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.
24.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev 2245/2017-2). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
25. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku.
26. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.
27. Vezano za tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač potrebno je istaći da su potrošači osobe koje kupuju proizvode i konzumiraju usluge koje im se nude na određenom tržištu proizvoda i usluga u određenom trenutku. Potrošač je prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje, trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je kao korisnik kredita – potrošač predmetni ugovor sa tuženikom sklopio u svojstvu potrošača te isti potpisao u svoje ime u svojstvu fizičke osobe. Isto proizlazi i iz čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu. U članku 5. Ugovora o kreditu, kao namjena kredita navedena je kupnja osobnog vozila marke ... Iz navedenog slijedi da ne stoje tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač. Isto tako, iz presude Europskog suda za ljudska prava broj C-497/13 od 4. lipnja 2015. proizlazi da tužitelj ne samo da nije dužan dokazati svoje svojstvo potrošača, nego se nije čak obvezan niti pozvati na svojstvo potrošača, budući da bi njegovo samostalno kvalificiranje vlastite pravne pozicije predstavljalo nezanemariv rizik gubitka prava koje mu je zakonodavac Europske unije želio dodijeliti Direktivom čija je svrha upravo jamčenje zaštite potrošača, a ne otežavanje istima procesne pozicije. Stoga, sud drži neosnovane tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač.
28. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 47.997,80 kuna, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), osnovanim u cijelosti.
29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), tako što je sud tužitelju priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 29. travnja 2019. u iznosu od 132,72 Eura / 1.000,00 kuna, za podnesak od 3. veljače 2020. u iznosu od 132,72 Eura / 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu 13. veljače 2020. 132,72 Eura / 1.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu od 28. rujna 2020. 132,72 Eura / 1.000,00 kuna, za sastav podneska od 9. travnja 2021. 132,72 Eura / 1.000,00 kuna, ukupno 663,61 Euro / 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu 15. veljače 2023. u iznosu od 199,08 Eura / 1.500,00 kuna, PDV-e od 25% u iznosu od 49,77 Eura / 375,00 kuna, ukupno 248,86 Eura / 1.875,00 kuna, za trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Euro / 2.500,00 kuna, za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 110,16 Eura / 830,00 kuna i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 110,16 Eura / 830,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 1.464,60 Eura / 11.035,00 kuna.
Osijek, 20. travnja 2023.
SUTKINJA
Dubravka Čapelj,v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
Dostaviti:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
