REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-504/2020-103

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. E. J., OIB:, iz Š., V. S. 133, s-21234 M.,

zastupane po punomoćniku B. Z., odvjetniku iz P. i 2. V. R., iz P., B. 32, zastupan po punomoćnici A. Z., odvjetnici iz

R., protiv tuženika M. d.d. R., V. N. 6, OIB:,

zastupana po S. Š. dipl. pravnici, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2023. godine u prisutnosti punomoćnika prvotužitelja, drugotuženika osobno i njegovog punomoćnika, te punomoćnika tuženika, dana 20. travnja 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB: da plati prvotužiteljici E. J. iz Š., S-212 34 M.,

V. S. 133, O.:, iznos od 101.985,32 EUR[1] /

768.408,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 17.385,07 EUR / 130.987,80 kn od dana 04. veljače 2007. godine pa do isplate

- na iznos od 20.297,75 EUR /152.933,40 kn od dana 05. veljače 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21.905,79 EUR / 165.049,20 kn od dana 06. veljače 2009. godine pa do isplate

- na iznos od 22.057,50 EUR /166.192,20 kn od dana 07. veljače 2010. godine pa do isplate

- na iznos od 20.339,21 EUR / 153.245,82 kn od dana 03. veljače 2011. godine pa do isplate

po stopi koja od dana 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15 % godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje : ZOO) koja se od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku M. d.d. R., O. V. N. 6, OIB: da plati drugotužitelju V. R. iz P., B. 32, OIB: , iznos od 203.970,64 EUR / 1.536.816,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Dužan je tuženik naknaditi prvotužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.005,94 eura / 90.458,75 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

IV Dužan je tuženik naknaditi drugotužitelju parnični trošak u iznosu od 15.563,39 eura / 117.262,36 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji su dana 02. veljače 2011. godine podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. U početku postupka, osim prvotužiteljice i drugotužitelja, u svojstvu tužitelja bili su i L. R. i F. L. koje su tijekom postupka preminule.

Podneskom od dana 1. rujna 2020. godine, drugotužitelj je obavijestio sud da je on nasljednik iza pok. L. R., dok su nasljednicima iza pok. F. L.

proglašeni E. J., ovdje prvotužiteljica i V. R., ovdje drugotužitelj.

U tužbi se navodi da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Poreču – Parenzo tužitelji su upisani kao suvlasnici i to:

- R. L. suvlasnicom 2. UDJELA u 3/27 dijela, 5. UDJELA u 1/27 dijela te od

16. lipnja 2009. godine i 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2, upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u naravi čini udio od 3.064,39 m2, te 2. UDJELA u 3/27, 6. UDJELA u 1/27 i od 16. lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 3. travnja 2009. godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09 od 15. travnja 2009. godine, 7. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2 upisane u z.k. uložak 1219 k.o. Vrsar, što u naravi čini dio od 815,55 m2.

- L. F. suvlasnicom do 16. lipnja 2009. godine 1. UDJELA u 3/27 dijela i 3.

UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što je u naravi činilo dio od 2.042,93 m2, te 1. UDJELA u 15/135 dijela i 3. UDJELA u 5/135 dijela nekretnina označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što je u naravi činilo dio od 543,69 m2, a koje je udjele predmetnih nekretnina Ugovorom o darovanju nekretnina od 03. travnja 2009. godine darovala Lidiji Rakovac i drugotužitelju.

- Prvotužiteljica suvlasnicom 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u naravi čini dio od 510,72 m2, te 4. UDJELA u 1/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 135,92 m2.

- Drugotužitelj, od 16. lipnja 2009. godine temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 03. travnja 2009. godine i ovosudskog pravomoćnog Rješenja posl. br. R2-232/09 od 15. travnja 2009. godine, suvlasnikom 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnina označenih kao k.č. 1162/1 oranica površine 4371 m2, k.č. 1330/2 vinograd površine 6610 m2, k.č. 1330/3 vinograd površine 2809 m2 upisane u z.k. uložak 1495 k.o. Vrsar, što u naravi čini dio od 1.021,46 m2, te 8. UDJELA u 2/27 dijela nekretnine označene kao k.č. 1330/4 vinograd površine 3670 m2, što u naravi čini dio od 271,85 m2.

U posjedu opisanih nekretnina da se nalazi tuženik koji radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, da koristi i iznajmljuje predmetne nekretnine bez valjanog pravnog temelja, obzirom da se nekretnine u naravi nalaze unutar autokampa „Koversada“ i „Petalon“, Općina Vrsar. Tuženik da opisane nekretnine koristi duže vremena, odnosno neprekidno više od pet godina, a da za korištenje istih ne plaća tužiteljima nikakvu naknadu, pri čemu tužitelji da trpe štetu u vidu izmakle koristi. Tužitelji da trpe štetu u visini iznosa koji bi ostvarili na ime zakupnine za predmetne nekretnine i to najmanje 23,00 kn/m2 godišnje, i to R. L. i prvotužiteljica počevši od 03.

veljače 2006. godine pa do dana podnošenja tužbe, a L. F. od 03. veljače 2006. godine do 15. lipnja 2009. godine, te drugotužitelj od 16. lipnja 2009. godine pa do podnošenja tužbe, a sve uvećano za pripadajuće zakonske kamate. Prije pokretanja ovog postupka, tužitelji da su predlagali tuženiku mirno rješavanje spora, na što tuženik nije odgovorio. Tužitelji su zahtijevali da tuženik isplati R. L.

iznos od 356.739,90 kuna, L. F. iznos od 200.184,18 kuna, prvotužiteljici iznos od 74.405,00 kuna, te drugotužitelju iznos od 38.085,91 kuna, a sve to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 03. veljače 2011. godine pa sve do isplate.

1.1. Drugotužitelj, podneskom od dana 01. rujna 2020. godine, osim obavijesti suda o smrti F. L. i navođenja njezinih nasljednika i nasljednika pok. L.

R., tvrdi da je nakon podnesene tužbe, provedena nova katastarska izmjera za k.o. Vrsar. U tom postupku da su iz predmetnih katastarskih čestica stare oznake k.č. 1162/1, 1330/2, 1330/3 i 1330/4 k.o. Vrsar, nastale nove k.č. 1855/1, 1899, 1900 i 1903 k.o. Vrsar. Drugotužitelj da je sada, nakon provedbe nove katastarske izmjere za k.o. Vrsar i nakon zemljišnoknjižne provedbe pravomoćnih Rješenja o nasljeđivanju iza njegove majke pok. L. R. i pok. F. L., upisan suvlasnikom u k.o. Vrsar i to:

- 2. suvlasničkog dijela : 298/38720, 10. suvlasničkog dijela : 299/38720 i 13. suvlasničkog dijela: 298/38720, k.č. 1855/1 Petalon površine 38 712 m2, upisane u z.k. uložak 2050, što čini ukupno 895 m2

- 2. suvlasničkog dijela: 669/22349, 7. suvlasničkog dijela : 669/22349 i 10. suvlasničkog dijela 669/22349, k.č. 1899 Koversada površine 22 349 m2, upisane u z.k. uložak 2051, što čini ukupno 2007 m2

- 2. suvlasničkog dijela : 2/27, 6. suvlasničkog dijela: 2/27 i 9. suvlasničkog dijela: 2/27, k.č. 1900 Koversada površine 740 m2, upisane u z.k. uložak 2052, što čini ukupno 164 m2

- 3. suvlasničkog dijela: 248/88061, 8. suvlasničkog dijela: 248/88061 i 11. suvlasničkog dijela: 248/88061, k.č. 1903 Koversada površine 88 061 m2, upisane u z.k. uložak 2033, što čini ukupno 744 m2.

Slijedom navedenog, drugotužitelj usklađuje tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 446.276,66 kuna, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

Podneskom od dana 13. ožujka 2023. godine, drugotužitelj je, sukladno provedenom vještačenju po vještaku graditeljske struke i Zakona o uvođenju eura (Narodne novine, 57/22, 88/22), uskladio tužbeni zahtjev kojim potražuje od tuženika iznos od 203.970,64 eura /1.536.816,84 kuna a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

1.2. Prvotužiteljica podneskom od dana 17. rujna 2020. godine, izjavljuje da preuzima postupak iza pok. F. L. kao njezina nasljednica na temelju

Rješenja posl. br. O-277/12-25, UPP-OS-64/2012 od dana 18. svibnja 2020. godine. Osim toga, navodi da je između nasljednika iza pok. F. L. vođen spor koji je okončan pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Poreču – Parenzo, posl. br. P-1386/2015 (posl. br. 6 P-472/2012) od dana 04. prosinca 2017. godine. Navedenom presudom, u dijelu u kojem je to bitno za ovaj postupak, da je utvrđen ništetnim Ugovor o darovanju između pok. F. L.

kao darovateljice i V. R., ovdje drugotužitelja, te pok. L. R., kao obdarenika, a predmet kojeg je bilo ukupno 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 u k.o. Vrsar površine 543,69 m2 (u novoj izmjeri dio k.č. br. 1899). Nakon utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora da je provedena ostavinska rasprava iza pok. F. L., nakon koje da je nasljednicima uručena ostavinska imovina,

uključujući i 4/27 dijela nekretnine na k.č. br. 1330/4 k.o. Vrsar površine 543,69 m2 (u novoj izmjeri k.č. br. 1899). Nasljednici iza pok. F. L. da su ovdje tužitelji,

E. J. i V. R., svaki u ½ dijela. Ostavinski postupci da su pravomoćno okončani, te da su ovdje tužitelji u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici suvlasničkih udjela pok. F. L. na nekretninama koje su predmet ovog postupka. Sukladno pravomoćnoj presudi i pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju, prvotužiteljica usklađuje svoj tužbeni zahtjev kojim zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 223.138,33 kune uvećanog sa zakonskim zateznim kamatama.

Podneskom od dana 10. ožujka 2023. godine, prvotužiteljica, nakon primljenog nalaza i mišljenja vještaka, precizira tužbeni zahtjev kojim zahtjeva od tuženika iznos od 101.985,32 eura / 768.408,42 kuna, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev. Tuženik tvrdi da su predmetne nekretnine unijete i procijenjene u postupku pretvorbe DP A. - pravnog prednika tuženika. Iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, klasa: UP/I-943-01/98-02/36, urbroj: 563-04-403/99-6 od 17. ožujka 1999. godine, da je vidljivo da se na nekretninama koje su predmet spora odnosno k.č. br. 1330/2 nalazi sanitarni čvor „Brdo“, dok se na k.č. br. 1162/1 k.o. Vrsar nalazi u autokampu “Portosole“ na kojoj se nalaze uređene jedinice za kampiranje kao i sanitarni čvor „P. I.“. Dodatno, na k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 da je tuženik sagradio teniska igrališta. Također, tuženik da je na predmetnim nekretninama sagradio objekte prije više od trideset godina, a niti tužitelji niti njihovi pravni prednici da se u vrijeme građenja, tomu nisu protivili niti su to učinili kasnije. S time u vezi, tuženik ukazuje na čl. 268. Zakona o udruženom radu temeljem kojeg da su predmetne nekretnine postale tuženikovo osnovno sredstvo prije više od trideset godina, a da tužitelji nisu u zakonom predviđenom roku od tri, odnosno pet godina, zahtijevali povrat istih, iz čega da se može zaključiti da je tuženik bio i jest izvanknjižni ovlaštenik prava korištenja predmetnih nekretnina. Uzevši u obzir da je tuženik nositelj izvanknjižnog prava korištenja, ukoliko su sporne nekretnine procijenjene u postupku pretvorbe pravnog prednika tuženika, tada je vlasnik istih Republika Hrvatska, a ne tuženik, sukladno čl. 6. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije (Narodne novine, 92/10, dalje: ZTZ), te da je zahtjev za isplatom izmakle koristi tužitelja u cijelosti neosnovan. Tuženik dalje navodi da je stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina dosjelošću, slijedom čega ističe da „nekretnina na kojoj postoji pravo vlasništva može dosjelošću prijeći u društveno vlasništvo“, VSH, Gzz- 51/83 od 24. siječnja 1984. godine, kao i da „nakon donošenja Ustava RH (1990.) ne postoji više tzv. društveno vlasništvo pa se i na odnose između prijašnjih društvenih pravnih osoba (nositelja prava korištenja i raspolaganja) mogu primijeniti pravila o stjecanju prava vlasništva dosjelošću“ Privredni sud Hrvatske, Pž-538/93 od 19. listopada 1993. godine, PIM 1/94., 2. Tuženik predlaže da se o ovoj parnici obavijesti nadležno državno odvjetništvo u Pazinu, a sukladno čl. 211. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Dalje, tuženik prigovara da je previsoko naznačen iznos navodne zakupnine od 23,00 kn/m2, a opravdanost prigovora potkrjepljuje pozivajući se na Uredbu o postupku, načinu i uvjetima dobivanje koncesije na turističkom zemljištu u kampovima u suvlasništvu R. H. (Narodne novine br. 12/2011, 145/2012, 55/2019, 31/2020, 41/2020, 50/2020, dalje :Uredba) kao referentnu vrijednost stvarne naknade za korištenje spornih nekretnina. Ukazuje na čl. 8. Uredbe koji propisuje da se koncesijska naknada sastoji od stalnog i promjenjivog dijela, a formula za izračun stalnog dijela koncesijske naknade predstavlja umnožak zauzete površine u m2 i koeficijenta cijene m2, a koji koeficijent cijene m2 iznosi 3,00 kuna. Člankom 9. Uredbe propisan je izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade, čiji početni iznos iznosi 2 % prihoda podnositelja zahtjeva - kampa ostvarenog u prethodnoj godini. Iznos promjenjivog dijela koncesijske naknade izračunava se razmjerno zauzetim m2 u odnosu na cjelokupnu površinu kampa, a prema kriteriju opremljenosti kampa – kategorizaciji i kriteriju indeksa razvijenosti grada/općine u kojoj se kamp nalazi. Slijedom navedenog, formula za izračun promjenjivog dijela koncesijske naknade da je umnožak navedena dva kriterija, 2 % prihoda te zauzetih m2, a cijeli taj iznos podijeljen s cjelokupnom površinom kampa. Tuženik tvrdi da iznos koji potražuju tužitelji je otprilike 600 % veći od onoga što za isto zemljište propisuje država svojom Uredbom iz čega da je vidljiv nesrazmjer i neutemeljenost zahtjeva tužitelja. Tuženik da je za sve nekretnine koje nisu njegovo uknjiženo vlasništvo ili nisu obuhvaćene elaboratom o pretvorbi pravnog prednika tuženika (DP A.), podnio zahtjev za koncesiju nadležnom tijelu sukladno odredbama ZTZ-a. Iz svega navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U postupku je R. H., podneskom od 08. veljače 2021.

godine predložila sudjelovanje kao umješača na strani tuženika, jer da ima pravni interes.

3.1. Prijedlog Republike Hrvatske za sudjelovanje kao umješača na strani tuženika odbijen je Rješenjem posl.br. P-504/2020-39 od dana 17. kolovoza 2021. godine.

3.2. Povodom žalbe tuženika i umješača na naprijed navedeno Rješenje, Županijski sud u Šibeniku je Rješenjem posl.br. Gž-944/2021-2 od 20. listopada 2021. godine odbio žalbe tuženika i umješača kao neosnovane, te potvrdio Rješenje ovog suda od 17. kolovoza 2021. godine donijeto pod posl.br. P-504/2020-39.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: prikaz z.k. uloška (7-10, 13-14), Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju (20-29), zahtjev za dobivanje koncesije za kamp Koversada (30-35), izvadak iz BZP (43-50, 54-55, 64-67, 106-109, 111-112), Rješenje (56), Presudu (57-59), uvjerenje (60), Ugovor o zakupu zemljišta (68), dopis (80), dopis (88, 90), geodetski elaborat (91-93), karticu partnera (94), provedeno je mjerničko i građevinsko vještačenje, izvršen je uvid u skicu - identifikaciju položaja katastarskih čestica starih oznaka u odnosu na službeni katastarski plan nove izmjere za k.o. Vrsar (132-136), nalaz i mišljenje vještaka graditeljske struke Dražena Sumića (157-177), dopunu nalaza i mišljenja vještaka graditeljske struke Dražena Sumića (211-218), provedeno je novo vještačenje po vještaku graditeljske struke Anti Bandiću, te je pročitan njegov nalaz i mišljenje (234- 272), kao i dopuna njegovog nalaza i mišljenja (292-330, 358-362, 364-366, 368- 380, 421-439), te je vještak i usmeno saslušan na ročištu za glavnu raspravu.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige, u prikaze zemljišnoknjižnih izvadaka i u izvatke iz BZP nesporno je utvrđeno da su sadašnji prvo i drugotužitelji suvlasnici konkretnih suvlasničkih dijelova na predmetnim nekretninama i to upravo u suvlasničkim dijelovima kako je to opisano u točki 1., točka 1.1. i 1.2. obrazloženja ovog Presude, a da su prije sadašnjih tužitelja suvlasnici bili upisani njihovi pravni prednici sukladno obrazloženom u tužbi podnijetoj 02. veljače 2011. godine, tj. da su u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari kao suvlasnici na predmetnim nekretninama bili upisani L. R., F. L., E. J. i V.

R.. S obzirom da su tijekom postupka umrle L. R. i F. L., te da je L. R. naslijedio V. R., a F. L. naslijedili su

P..br. 31 P-504/2020-103

J. E. i V. R., aktivna legitimacija stranaka u ovoj pravnoj stvari i glede veličine suvlasničkih udjela je uredno iskazana.

7. Dakle, uvidom u izvatke iz zemljišnih knjiga utvrđeno je:

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1899 k.o. Vrsar u 1004/22349 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 2007/22349 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1900 k.o. Vrsar u 3/27 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 6/27 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1855/1 k.o. Vrsar u 447/38720 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 895/38720 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1903 k.o. Vrsar u 372/88061 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 744/88061 dijela,

- da je prvotužiteljica suvlasnica na k.č. 1788/1 k.o. Vrsar u 38/9306 dijela, a drugotužitelj da je suvlasnik u 76/9306 dijela.

7.1. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine utvrđeno je da osim tužitelja kao suvlasnici na predmetnim nekretninama dolaze upisani i tuženik, i O. V., a na nekima i H. šume, te R. H.. S

obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva samo suvlasnički udio tužitelja, sud ne smatra potrebnim obrazlagati veličinu suvlasničkih udjela drugih osoba tj. tuženika i trećih osoba.

8. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da se predmetne nekretnine nalaze u k.o. Vrsar, te da je nakon podnošenja tužbe za k.o. Vrsar provedena nova katastarska izmjera kojom su ranije katastarske čestice dobile nove oznake.

8.1. U vrijeme podnošenja tužbe katastarske čestice koje su predmet ove pravne stvari imale su oznake k.č. 1162/1, k.č. 1330/2, k.č. 1330/3 i k.č. 1330/4 k.o. Vrsar.

9. Uvidom u uvjerenje Ureda za katastar, Odjela za katastar nekretnina Poreč- Parenzo od 02. ožujka 2016. godine utvrđeno je da je k.č. stare izmjere 1330/2 u novoj izmjeri dobila oznaku dio k.č. 1899, 1900 i dio 1903. K.č. stare izmjere 1162/1 je u novoj izmjeri dobila oznaku dio 1788/1 i dio 1855/1. A k.č. starih izmjera 1330/3 i 1330/4 prema novoj izmjeri imaju oznaku dio k.č. 1899 sve k.o. Vrsar.

10. Nadalje, nesporno je da se predmetne nekretnine nalaze unutar autokampa K. i P. u O. V., te da iste koristi tuženik i to

radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti, te iste i iznajmljuje.

11. Uvidom u Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. ožujka 1999. godine utvrđeno je da je Hrvatski fond za privatizaciju na zahtjev tadašnje tvrtke A. poduzeće za hotelijerstvo, turizam i trgovinu d.d. Vrsar (pravni prednik tuženika) donio Rješenje, pozivom na Zakon o privatizaciji, da u postupku pretvorbe društvenog poduzeća A. a temeljem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, da su u vrijednost društvenog kapitala procijenjene nekretnine u Vrsaru na više lokacija u Vrsaru. Ali u odnosu na predmetne nekretnine koje su predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari iz navedenog Rješenja proizlazi da na lokaciji Vrsar, A/C P. zemljište nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala, već da je procijenjen samo sanitarni čvor P. 1., sanitarni čvor P. 2., a koji su izgrađeni na k.č. 1158/1, 1162/1 i 1162/2 sve k.o. Vrsar, dakle od svih navedenih katastarskih čestica, predmet u ovoj pravnoj stvari je jedino k.č. 1162/1 (stare izmjere) i to neznatni dio u odnosu na cijelu katastarsku česticu. Niti jedna druga nekretnina koja je predmet u ovoj pravnoj stvari nije procijenjena u vrijednost društvenog kapitala.

12. Uvidom u zahtjeve za dobivanje koncesije za kamp K. i kamp

P. koje je tuženik uputio Ministarstvu turizma 28. siječnja 2011. godine utvrđeno je da je tuženik u istima naveo da je pravni slijednik društvenog poduzeća A. d.d. Vrsar, da pravni prednik tuženika obavlja djelatnost na svim nekretninama unutar kampa K. da je pravni prednik tuženika korisnik na nekretninama na području kampa od 1961. godine, da je pretvorba društvenog poduzeća "Anita" izvršena temeljem Odluke o pretvorbi društvenog poduzeća A od 26. lipnja 1992. godine, na temelju koje je Hrvatski fond za privatizaciju izdao suglasnost na pretvorbu Rješenjem od 06. rujna 1993. godine, da je elaboratom o pretvorbi, koji je sastavni dio Odluke o pretvorbi i suglasnosti na pretvorbu, unešene u društveni kapital i procijenjene sa područja kampa K. opisane u elaboratu pretvorbe i sa popisom koji obuhvaća i oznake katastarskih čestica iz vremena pretvorbe. Navedenim zahtjevom tuženik traži koncesiju na česticama koje da su u popisu čestica iz dokaza broj 3 zahtjeva, (međutim tuženik u ovoj pravnoj stvari nije priložio taj dokaz na kojeg se u predmetnim zahtjevima poziva). U zahtjevima se dalje navodi da tuženik smatra da se nekretnine na kojima je upisan kao vlasnik, te nekretnine koje su iskazane u elaboratu o pretvorbi izuzimaju iz obračuna i plaćanja koncesijske naknade, dok nekretnine na kojima kao nositelji prava vlasništva dolaze upisani drugi subjekti da su nekretnine koje da su vlasništvo RH i za koje da bi trebalo obračunati i plaćati koncesijsku naknadu. U zahtjevu se izričito navodi da se tuženik ne odriče ni jednog svojeg prava niti na bilo koji način priznaje ičiji zahtjev temeljem postupaka koji su u tijeku između tuženika i trećih osoba. Zaključno ističe da je tuženik u periodu od pretvorbe pa do podnošenja zahtjeva za davanje koncesije u kamp "Koversada" uložio iznos od 62.635.509,00 kn, a u kamp "Portosole" da je uložio iznos od 14.371.171,00 kn. Zahtjeve za koncesiju potražuje na rok od 50 godina.

12.1. Iz navedenog zahtjeva za dobivanje koncesije nesporno proizlazi da je tuženik u istome priznao da u sastavu nekretnina koje u naravi predstavljaju kamp su i nekretnine koje su u vlasništvu trećih osoba, te da u odnosu na te nekretnine koje su u vlasništvu trećih osoba, a i samog tuženika, ne mogu biti predmet obračuna i plaćanja koncesijske naknade.

13. Iz dopisa Ministarstva turizma i sporta od 22. listopada 2020. godine, a koji dopis je upućen tuženiku, utvrđeno je da je Ministarstvo turizma bio zaprimio zahtjeve Trgovačkog društva M. za dobivanje koncesije za turističko zemljište za kamp K. i za kamp P. da je u zahtjevu tuženika za dobivanje

koncesije u kampu P. obuhvaćena k.č. 1855/1 k.o. Vrsar, da su u zahtjevu tuženika za dobivanje koncesije u kampu "Koversada" obuhvaćene k.č. 1899, k.č. 1900, te dio k.č. 1903 k.o. Vrsar, te da su u obračunu koncesijske naknade uključene gore navedene katastarske čestice i da je tuženik podmirio sve račune koncesijske naknade za kampove P. i K. Međutim, u ukupnosti svih provedenih dokaza posebice iz izvatka iz zemljišne knjige iz kojeg je nesporno utvrđeno tko je vlasnik odnosno suvlasnik na predmetnim nekretninama, a primatelj naknade na ime koncesije nije mogao biti nevlasnik, a tužitelji kao zemljišnoknjižni vlasnici se nikada nisu odrekli niti su dali suglasnost da za njihove suvlasničke udjele drugi ubire naknadu, a posebno uzimajući u obzir da predmetne nekretnine, odnosno zemljište predmetnih nekretnina i to na niti jednoj katastarskoj čestici u postupku pretvorbe društvenog poduzeća A. pravnog prednika tuženika, nije procijenjeno u vrijednost društvenog kapitala.

13.1. Dakle, Ministarstvo turizma i sporta odgovorilo je tuženiku, što je tuženik tražio, međutim iz zahtjeva tuženika nije utvrđeno da bi tuženik imao pravni osnov za dobivanje koncesije, niti je tuženik imao pravni osnov za korištenje nekretnina koje je u zahtjevu za dobivanje koncesije za kamp P. i kamp K (dokazima broj 7 i 8), a koje dokaze nije niti priložio ovom spisu uz predmetne

zahtjeve od 28. siječnja 2011. godine, tim više jer iz dopisa koji je Ministarstvo turizma i sporta dostavilo tuženiku 22. listopada 2020. godine (list 90 spisa) uz kojeg je priložen geodetski elaborat tvrtke G. d.o.o. i koji je datiran 23. studenog 2012. godine (91-93), nesporno proizlazi da je predmetni geodetski elaborat sastavljen nakon podnošenja zahtjeva tuženika upućen nadležnom Ministarstvu, dakle da dokazi na koje se tuženik u zahtjevu za dobivanje koncesije poziva, nisu identični dokazima koje je dostavilo Ministarstvo turizma i sporta dopisom od 22. listopada 2020. godine, s obzirom da su ti dokazi sačinjeni nakon vremena tj. nakon podnošenja zahtjeva tuženika u kojem se spominju drugi dokazni prijedlozi. A i unatoč toga, predmetne nekretnine koje se navode da su u sastavu kampa K. ni temeljem sudske nagodbe, niti po drugoj osnovi, a u popisu katastarskih čestica za koje se navodi da su u sastavu kampa P. za predmetne katastarske čestice to nije utvrđeno.

13.2. Nadalje, iz kartice partnera M. d.d. (za koju tuženik tvrdi da je plaćao koncesiju na turističkom zemljištu i kampovima "Koversada" i "Portosole" ne proizlazi za koje katastarske čestice i u kojim iznosima bi se odnosila koncesija, slijedom toga taj dokazni prijedlog tuženika ne može biti dokaz da tuženik nije dužan tužiteljima isplatiti naknadu za korištenje njihovih predmetnih nekretnina odnosno njihovih suvlasničkih udjela.

14. U postupku je proveden očevid lica mjesta u prisustvu vještaka mjerničke struke radi identifikacije položaja katastarskih čestica u odnosu na službeni katastarski plan nove izmjere za k.o. Vrsar.

Za k.č. 1855/1 u k.o. Vrsar utvrđeno je da u naravi predstavlja dio autokampa P. S. koji se nalazi neposredno nakon samog ulaza u ograđeni dio autokampa. U naravi predmetna čestica predstavlja uređenu površinu na kojoj se nalaze parcele autokampa. Sa sjeverne, istočne i južne strane k.č. 1855/1 omeđena je cestama koje su asfaltirane i koje povezuju autokamp sa drugim katastarskim česticama. Unutar predmetne parcele nalaze se također i prilazni putovi do pojedinih uređenih parcela. Unutar same površine nalazi se i sanitarni čvor koji predstavlja drugu kat. česticu k.č. 1856 koja nije predmet ovog postupka.

K.č. 1899 nalazi se unutar autokampa K. u k.o. Vrsar. U naravi predmetna čestica predstavlja teniska igrališta, uređene parcele autokampa i prilazne putove do istih. Zapadno i južno i djelomično istočna granica omeđena je postojećim utabanim asfaltiranim putevima.

K.č. 1900 nalazi se na sjevernom dijelu prema k.č. 1899, te ista u naravi predstavlja sanitarni čvor autokampa K. sa pripadajućim dvorištem.

Predmetni sanitarni čvor ima oznaku broj 8 unutar autokampa Koversada.

K.č. 1903 se također nalazi unutar granica autokampa Koversada. Čestica u naravi predstavlja šumu, travnatu površinu, uređeni dio autokampa sa parcelama kao i pristupne puteve koji vode do uređenih parcela. Sjeveroistočna, južna i sjeverozapadna granica u naravi predstavlja asfaltirane puteve koji vode do ostalih parcela unutar autokampa Koversada. Unutar granica k.č. 1903 nalazi se sanitarni čvor na k.č. 1902 koji nije predmet ovog predmeta.

15. Između stranaka nije sporno da tuženik koristi predmetne nekretnine u cijelosti, a da za to ne plaća najamninu tužiteljima.

16. Predmet ove pravne stvari je isplata naknade tužiteljima od strane tuženika za uporabu tuđih nekretnina za razdoblje od 03. veljače 2006. godine do 02. veljače 2011. godine tj. za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe, a koja tužba je podnijeta 02. veljače 2011. godine.

17. Radi utvrđenja visine naknade, mjesečne najamnine za utuženo razdoblje za predmetne nekretnine provedeno je građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku građevinske struke. U postupku je najprije bilo određeno provođenje građevinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku graditeljske struke D. S. koji je dana 16. kolovoza 2021. godine dostavio nalaz i mišljenje. Sve stranke u postupku su se očitovale na nalaz i mišljenje tog vještaka, kao i na njegovo usmeno očitovanje na ročištu za glavnu raspravu, te su osporili nalaz i mišljenje vještaka D. S. (na ročištu 30. rujna 2021. godine). Tužitelji su predložili novo građevinsko vještačenje budući da se vještak nije očitovao na navode tužitelja, unatoč što je na to pozvan od strane suda. Rješenjem od 12. studenog 2021. godine vještak D. S. razriješen je vještačenja u ovom predmetu, te je određeno novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za područje graditeljstva i procjenu nekretnina A. B..

17.1. Stalni sudski vještak A. B. je dao pisani nalaz i mišljenje od 16. svibnja 2022. godine u kojem je na temelju geodetske identifikacije nekretnina, te sve raspoložive dokumentacije obrazložio način izrade nalaza, način izrade procjene vrijednosti nekretnine (zakupa), odabir metode, poredbenu metodu procjene, procjenu tržišne vrijednosti zakupnine, opće vrijednosnih odnosa na tržištu u odnosu na zakup na području Općine Vrsar i cijele Istarske županije, te ocjene kvalitativnih obilježja kao i indeksa cijena nekretnina na dan 15. svibnja 2022. godine (prikazao je i referentne cijene zakupa na područjima uz more na području RH, te je u tom nalazu dao mišljenje da izračun vrijednosti zakupnine – najamnine procjenjivanih nekretnina poredbenom metodom na temelju postignutih tržišnih cijena usporednih nekretnina da za prvotužiteljicu za utuženo razdoblje izračun vrijednosti zakupnine iznosi 113.754,03 kn, a za drugotužitelja 226.624,64 kn.

18. Prvotužiteljica je prigovorila na nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na utvrđenu visinu naknade, smatrajući da je ista suviše niska. Prvotužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl.br. P-655/07 jer da je u tom postupku provedeno vještačenje te da je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu naknade za petogodišnje razdoblje u visini od 223.138,33 kn, a što je gotovo dvostruko više od procjene izvršene po vještaku A. B.. Zato prvotužiteljica smatra da je vještak A. B. prilikom izrade nalaza i mišljenja pogrešno utvrđivao vrijednost zakupnine koja bi se mogla postići za davanje u zakup neizgrađenog, neuređenog zemljišta, a u konkretnom slučaju nesporno da se radi o uređenom zemljištu za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja turističkog smještaja u kampu, za što ga tuženik i koristi. Nadalje, usporedne nekretnine odnosno kampovi na koje se vještak u nalazu poziva da su bitno manji, s bitnom manjom količinom sadržaja i neusporedivo nižom razinom prepoznatljivosti i atraktivnosti među turistima u odnosu na kamp tuženika.

19. Drugotužitelj je također prigovorio nalazu i mišljenju vještaka Ante Bandića od svibnja 2022. godine navodeći da je vještak nepravilno primijenio propise i zakone prilikom izrade procjene vrijednosti predmetnih nekretnina i da je stoga nepravilno utvrdio visinu zakupnine. Nadalje, vještak da nije uzeo u obzir okolnost ostvarenog prihoda iznajmljivanja zemljišta u predmetnim kampovima, iako ga je sud ovlastio da od tuženika zatraži svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje može izraditi dani mu zadatak. Drugotužitelj smatra da je vještak trebao koristiti prihodovnu metodu (jedna od metoda procjene vrijednosti nekretnina) jer da se ovdje ne radi o procjeni vrijednosti nekretnina već određivanja prihodovne vrijednosti nekretnina, a koja je umnožak čistog prihoda građevine (dobit) PG i multiplikatora N (multiplikator vještak izračuna na temelju Pravilnika) odnosno primjene drugih parametara. Drugotužitelj ističe da tuženik koristi predmetne nekretnine na način da ih iznajmljuje turistima za postavljanje kamp prikolica ili šatora. Visinu zakupnine kako je odredio vještak smatra prenisko određenim iz čega da proizlazi da bi zakupnina iznosila svega 123,00 kn po danu, odnosno za 1 m[2] po svega 3 lipe. Nadalje, smatra pogrešnom primjenu poredbene metode, te da se ne može jednako vrednovati zemljište u kampovima izvan Istre i onima u K. i P. svega predlaže da se vještak očituje na sve primjedbe.

20. Tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2022. godine na način da je osporio visinu utvrđenih iznosa jer da je vrednovanje odnosno period kakvoće uzeo razdoblje od 01. svibnja 2014. do 01. travnja 2016. godine odnosno da nije postupao sukladno odredbama čl. 4. Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina (NN 78/2015) i odredbama čl. 3. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/2015). Tuženik smatra da je vještak koristio ispravnu

- poredbenu metodu procjene, ali smatra da nisu ispravno odabrane poredbene nekretnine jer da je vještak krenuo od pogrešne pretpostavke kakvoće utuženih nekretnina kao građevinskog zemljišta ugostiteljsko turističke namjene. Tuženik smatra da kao poredbene nekretnine treba uzeti zemljišta koja nisu građevinska odnosno koja nemaju ugostiteljsko turističku namjenu. Također da iz nalaza i mišljenja vještaka nije vidljivo da li su iznosi zakupnine za poredbene nekretnine izraženi bez ili sa PDV-om.

21. Vještak A. B. se podnescima od 25. srpnja 2022., 01. kolovoza 2022., 17. listopada 2022. godine, a i usmeno na ročištu očitovao na primjedbe stranaka, te je zaključno podneskom od 17. listopada 2022. godine, a uzevši u obzir veličinu suvlasničkih udjela tužitelja, te procjenu vrijednosti nekretnina, te izračuna tržne vrijednosti nekretnina, kao i zakupnine, a vodeći računa o utuženom razdoblju, zaključno je dao mišljenje da izmakla najamnina za utuženo razdoblje od 03. veljače 2006. do 02. veljače 2011. za prvotužiteljicu iznosi 768.408,42 kn, a za drugotužitelja 1.536.816,84 kn.

22. Prvotužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirala tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

23. Drugotužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022. godine u cijelosti, te je sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki II izreke ove Presude.

24. Tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka A. B. jer da su iznosi tržišnih cijena zakupnine u nalazu i mišljenju vještaka od 17. listopada 2022. godine previsoko naznačeni. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva za oba tužitelja.

25. Vještak A. B. se i usmeno očitovao na nalaz i mišljenje od 17. listopada 2022. godine, te je odgovorio na sve upite stranaka. Vještak je iskazao da u cijelosti ostaje pri danom nalazu i mišljenju dodajući da je Zakon o procjeni vrijednosti nekretnina i pripadajući Pravilnik iz 2015. godine primijenio jer da je od strane suda dobio 12. studenog 2021. godine u vrijeme važenja navedenih zakona i pravilnika, koji jedini definiraju metode procjene kako tržišnih vrijednosti nekretnina tako i zakupa. Vještak je dalje izjavio da je koristio jedine raspoložive podatke primjenjive za ovaj postupak, te da je na str. 9 nalaza verificirao određenim umanjenjima, jer je ta zemljišta procjenjivao kao zemljišta druge kategorije u odnosu na predmetne (zato nije koristio poredbene nekretnine koje se nalaze u zoni T3. Predmetna zemljišta je cijenio kao zemljišta prve kategorije i u funkciji kampa kao jedinstvene cjeline kako to zakon i definira, jer Pravilnik o kategorizaciji ugostiteljskih objekata i skupine hotela to tako definira kao cjelinu. Pri izradi nalaza i mišljenja uzeo je u obzir kamp kao cjelinu jer su i tužitelji u zajednici kao cjelina. Uzeo je u obzir da su tužitelji suvlasnici predmetnih nekretnina, gledajući veličinu njihovih suvlasničkih udjela i iznos zakupnine je odredio vodeći računa o veličini suvlasničkih udjela prvotužiteljice i drugotužitelja. Vještak je dalje iznio da zakon dopušta korištenje podataka o kupovninama - zakupninama maksimalno starih 4 godine je od dana vrednovanja, što je u nalazu i primijenio. A u nalazu je objasnio i na koji način je iste cijene primijenio na promatrano razdoblje, kako se to vidi na str. 13, 15, 16 i 17 nalaza. Državni zavod za statistiku donosi razne indekse međutim za poslovne objekte indeks promjene cijena ne donosi. Zato je primijenio jedini koeficijent koji najbliže ili najtočnije održava tržišne uvjete određenog razdoblja. Nadalje je iskazao da je na stranici 14. nalaza pojasnio postotak vezano za kamatne stope kod HBOR-a od 4 i pol posto, te je naveo da HBOR rijetko kad financira ovakve projekte, te da je od poslovnih banaka zatražio podatke o njihovim kamatnim stopama, te primijenio prosjek kamatnih stopa komercijalnih banaka na ovaj konkretni predmet.

26. Tuženik je, i nakon pojašnjenja vještaka usmeno na ročištu, osporio nalaz i mišljenje vještaka jer da je vještak primijenio propis koji nije bio na snazi za utuženo razdoblje i da predmet vještačenja nije trebalo biti uređeno i izgrađeno zemljište jer da tužitelji nisu ništa uložili u oplemenjivanju nekretnina. Tuženik smatra da je vještak trebao vještačiti samo nužne i korisne troškove koje je tuženik imao pri uređenju toga zemljišta. Tuženik je konačno predložio novo vještačenje po vještaku građevinske struke koji da treba uzeti u obzir sva primjedbe tuženika.

27. Tužitelji su se protivili provođenju novog vještačenja iz razloga jer smatraju da je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke, te usmeno na raspravi obrazložio i pojasnio.

28. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje, te procjenu vještaka od 17. listopada 2022. godine jer je isti razumljiv, usmeno obrazložen i pojašnjen, izrađen u skladu s pravilima struke i jer je, po ocjeni suda, vještak valjano primijenio Zakon i Pravilnik na koji se u svom nalazu i mišljenju, te procjeni poziva.

29. Tuženik je isticao tijekom postupka da je u utuženom razdoblju platio dio koncesijske naknade po tada važećem zakonu, a što da je dokazao dokumentacijom koju je dalo Ministarstvo turizma i priloženim računima i dokazima o uplati.

30. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenim zahtjevima koje su tužitelji precizirali nakon provedenog vještačenja, budući da su na pripremnom ročištu predložili provođenje građevinskog vještačenja radi procjene visine naknade za utuženo razdoblje na predmetnim nekretninama. A kako su tužitelji tek nakon provedenog vještačenja mogli precizirati tužbeni zahtjev, sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja, jer se ne radi o preinaci kako je to propisano odredbom čl. 190. i 191. ZPP-a.

31. Kako je već naprijed navedeno predmet tužbenog zahtjeva je isplata naknade na ime korištenja predmetnih nekretnina odnosno suvlasničkih dijelova predmetnih nekretnina koje su u suvlasništvu prvotužiteljice i drugotužitelja za razdoblje od 5 godina tj. od 03. veljače 2006. do 02. veljače 2011. godine tj. do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

32. U ukupnosti svih provedenih dokaza, posebice uvida u spis posl.br. 4 P- 655/07 utvrđeno je da su tužitelji još 1998. godine pokrenuli postupak radi razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnim nekretninama, da je tuženik (pravni prednik tuženika) tada u izvanparničnom postupku osporavao tužiteljima pravo suvlasništva, te je postupak razvrgnuća odnosno diobe obustavljen, a tadašnja predlagateljica L. R., upućena je u parnicu radi ostvarivanja prava na diobu. Pravna prednica tužitelja je nakon toga podnijela tužbu radi utvrđenja i diobe nekretnina, te isplatu, te je parnični postupak pravomoćno okončan Presudom posl.br. 4 P-655/07 od 26. svibnja 2011. godine, a potvrđene Presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine. Naime, prvostupanjskom Presudom posl.br. 4 P-655/07-41 od 26. svibnja 2011. godine presuđeno je da je tuženik tj. M. d.d. Rovinj dužan isplatiti tužiteljici L. R. iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužiteljici J. E. iznos od 74.405,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te F. L. iznos od 297.505,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve uz naknadu parničnog troška. Tuženik je podnio i reviziju protiv Presude Županijskog suda u Puli posl.br. Gž-2826/11-2 od 12. prosinca 2011. godine. Presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-1125/12-2 od 29. siječnja 2014. godine revizija tuženika u dijelu kojim je odbijenom Presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice L. R. i F. L. odbijena je kao neosnovana, a Rješenjem

je revizija tuženika u dijelu kojim je pobijanom Presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice Eveline Janko odbačena kao nedopuštena.

33. Tuženik je podnio i ustavnu tužbu koja je Rješenjem Ustavnog suda RH broj U-III-3826/2014 od 17. prosinca 2014. godine odbačena.

34. Tuženik u niti jednom od postupaka, a vezano za predmetne nekretnine, nije uspio dokazati da je on vlasnik nekretnina i na suvlasničkim dijelovima tužitelja, a također ni da bi na suvlasničkim dijelovima tužitelja vlasnik bila R. H.,

kako je to tuženik isticao i tijekom ovog postupka, kao i u nekim drugim sudskim postupcima.

35. Tvrdnje tuženika da je glede predmetnih nekretnina tj. i glede suvlasničkih dijelova tužitelja plaćao koncesiju državi, su irelevantne u ovom postupku iz razloga jer tužitelji nisu nikada svoje suvlasničke dijelove otuđili, prodali, darovali ili na bilo koji način se suglasili da se mogu dati u koncesiju. Nadalje, tuženik i ako je plaćao koncesiju kako bi to proizlazilo iz dopisa Ministarstva turizma, u odnosu na suvlasničke dijelove tužitelja se to plaćanje ne može odnositi. Parametri naknade koncesije, na koje se tuženik poziva, glede uredbe o načinu i uvjetima dobivanja koncesije, odnose se isključivo na nekretnine u vlasništvu odnosno suvlasništvu R. H., ali ne može se primijeniti na fizičke osobe kao što

je ovdje riječ sa tužiteljima, niti se naknada tužiteljima može isplatiti na temelju parametara koji se odnose za naknadu koncesije.

36. Nije sporno da tuženik nije nikada dobio bilo kakvo odobrenje ili suglasnost tužitelja da uđe u posjed predmetnih nekretnina i u odnosu na suvlasničke dijelove tužitelja, niti je tuženik dobio suglasnost od tužitelja da može besplatno koristiti suvlasničke dijelove tužitelja, a tuženik je oduvijek znao da suvlasničke dijelove tužitelja nije nikad kupio, niti stekao bilo koji pravni osnov kojim bi mogao postati vlasnik i na suvlasničkim dijelovima tužitelja. Tuženik, bez suglasnosti tužitelja kao suvlasnika izvršava pravo vlasništva glede predmetnih nekretnina u cijelosti, a za to nije ovlašten jer takvim izvršavanjem vrijeđa prava tužitelja kao suvlasnika (čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV)). Tuženik izvršavanjem prava glede predmetnih nekretnina u cijelosti i to bez suglasnosti tužitelja postupa i kao poslovođa bez naloga (čl. 39. ZV-a). Na taj način tuženik za sebe zadržava sve postignute koristi koje stiče korištenjem suvlasničkih dijelova tužitelja, iznajmljujući i suvlasničke dijelove tužitelja, a vrlo dobro zna da mu ne pripadaju nikakva prava na suvlasničkim dijelovima tužitelja.

37. Tuženik na predmetnom području obavlja djelatnost kampiranja i za tu djelatnost mu je potrebna cjelovitost kampa, međutim to ne može raditi na štetu ostalih suvlasnika, a za to, u utuženom razdoblju tužiteljima nije nikada isplaćena nikakva naknada od strane tuženika, po bilo kojoj osnovi.

38. U ukupnosti svih provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici na predmetnim nekretninama, da predmetne nekretnine tj. i suvlasnički dijelovi tužitelja čine sastavni dio autokampa kojim upravlja tuženik, da tuženik drži u posjedu bez valjane pravne osnove i nekretnine koje su u suvlasništvu tužitelja i to u obavljanju svoje turističke djelatnosti (autokamp), bez ikakve suglasnosti tužitelja, a da je tuženik znao da nije vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti, slijedom čega tužiteljima pripada pravo na isplatu naknade na ime izgubljene dobiti koje je tuženik ostvario neovlaštenom upotrebom predmetnih nekretnina.

39. Na temelju utvrđenih činjenica sud je zaključio da tužitelji kao suvlasnici imaju pravo tražiti isplatu naknade za korištenje predmetnih nekretnina. Nesporno je da tuženik koristi suvlasničke dijelove tužitelja na predmetnim nekretninama u cijelosti, da tužitelji nemaju mogućnost posjedovanja predmetnih nekretnina, nemaju mogućnosti koristiti svoje suvlasničke dijelove, niti ih držati u suposjedu, a po zakonu su za to ovlašteni. Tuženik je isključivim korištenjem predmetnih nekretnina u cijelosti stekao bez osnove onaj iznos koji bi morao plaćati tužiteljima kao najamninu za korištenje i to za cijelo vrijeme odnosno sukladno zahtjevu tužitelja za pet godina unatrag od dana podnošenja tužbe.

40. Naime, prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Kad se jedan suvlasnik koristi suvlasničkim dijelom drugog suvlasnika obvezan mu je platiti naknadu po pravilima stjecanja bez osnove, bez obzira na to je li sam korištenjem tog suvlasničkog dijela ostvario kakvu korist, a iznos koji je stekao bez osnove predstavlja iznos najamnine koju bi morao plaćati za takve nekretnine, i to u omjeru udjela u suvlasništvu. Prema načelu monetarnog nominalizma ta se cijena određuje u nominalnom iznosu kako bi najamnina dospijevala kroz razdoblje korištenja (čl. 21. ZOO).

Pri tome tuženik ima obvezu platiti za korištenje predmetnih nekretnina najamninu u dosuđenim iznosima koji odgovaraju suvlasničkom udjelu tužitelja za utuženo razdoblje korištenja predmetnih nekretnina.

42. Građevinskim vještačenjem utvrđen iznos najamnine, koji je i dosuđen, po ocjeni ovog suda je osnovan jer odgovara podacima o visini najamnine za to područje gdje se nekretnine nalaze, a prigovor tuženika da je za utuženo razdoblje platio koncesiju nije osnovan iz razloga naprijed obrazloženog.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP). Tužitelji su u cijelosti uspjeli po preinačenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog građevinskog vještačenja, pa im je tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Prvotužitelju je priznat trošak za sastav podneska od 17. rujna 2020., 08. ožujka 2021., 08. rujna 2021., 27. lipnja 2022., 22. srpnja 2022. i 10. ožujka 2023., za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za zastupanje na ročištima 28. rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021., 11. studenog 2021. za svaku radnju po 888,35 eura, te za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. godine u iznosu od 1.530,96 eura, plus PDV u iznosu od 2.259,36 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 487,92 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 221,20 eura, a što sveukupno iznosi 12.005,94 eura. Prvotužitelj je za svaku radnju potraživao iznos od 1.530,96 eura, međutim navedeni iznos mu je priznat samo za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. godine, s obzirom da je od tada prihvaćeno raspravljanje po tužbenom zahtjevu tužitelja nakon provedenog građevinskog vještačenja i preciziranja tužbenog zahtjeva. Nadalje, prvotužiteljicu sadašnji punomoćnik zastupa tek od 17. rujna 2020. godine, pa istoj ne pripada pravo troška sastava tužbe.

Drugotužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 28. rujna 2020., 17. studenog 2020., 30. rujna 2021. i 11. studenog 2021., za svaku radnju po 888,35 eura, zatim za sastav podnesaka od 01. rujna 2020. i 10. ožujka 2021., za svaki 99,54 eura, za sastav podnesaka od 30. ožujka 2021., 30. lipnja 2022., 24. kolovoza 2022. i 26. kolovoza 2022., za svaku po 888,35 eura, te za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2023. u iznosu od 3.059,76 eura te za ročište za objavu presude 20. travnja 2023. u iznosu od 99,54 eura plus PDV u iznosu od 2.838,38 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 929,06 eura i trošak sudske pristojbe na presudu 442,41 eur, a što sveukupno iznosi 15.563,39 eura. Sudska pristojba na tužbu nije ni plaćena, pa ista nije ni priznata.

Visinu priznatog i obračunatog troška sud je temeljio prema označenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi, za sve radnje do ročišta 13. ožujka 2023. godine, dok je za ročište održano 13. ožujka 2023. godine visina priznatog i obračunatog troška temeljena na tužbenom zahtjevu preciziranom nakon provedenog građevinskog vještačenja, a koji tužbeni zahtjevi prvotužiteljice i drugotužitelja su prihvaćeni u cijelosti, dakle sve primjenom tarifnog broja 7., 8., 9., 42. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022), te tarifnom broju 2. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

Vrijednost boda iznosi 1,99 eura / 15,00 kn.

50. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 20. travnja 2023. godine.

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. prvotužitelja,

2. Pun. drugotužitelja,

3. Pun. tuženika.