Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžmp-1/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinje dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠŽ i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavak 1. i članka 36. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženog ŠŽ, optuženog AŽ i maloljetnog MŽ podnesenim protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku od 1. prosinca 2021., broj Kmp-2/2021., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2023.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbijaju se žalbe optuženog ŠŽ, optuženog AŽ i maloljetnog MŽ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda i rješenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem Županijskog suda u Osijeku optuženi ŠŽ, optuženi AŽ i maloljetni MŽ proglašeni su krivima, zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. i članka 36. stavka 2. KZ/11. Za to kazneno djelo optuženi ŠŽ i optuženi AŽ su na temelju članka 110. u vezi članka 34. stavak 1. i 36. stavak 2. KZ/11. osuđeni i to: optuženi ŠŽ na kaznu zatvoru u trajanju od 3 (tri) godine, a optuženi AŽ na kaznu zatvoru u trajanju od 1 (jedne) godine dok je maloljetnom MŽ na temelju članka 11. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. – dalje: ZSM) izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora čije trajanje ne može biti kraće od 6 (šest) mjeseci niti dulje od 2 (dvije) godine.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečene kazne zatvora uračunato je vrijeme uhićenja i ono provedeno u istražnom zatvoru, optuženom ŠŽ od 9. srpnja 2019. do 30. lipnja 2020., a optuženom AŽ od 9. srpnja 2019. do 1. listopada 2019.

3. Na temelju članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 7. u vezi sa člankom 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/20. – dalje: ZKP/08.) optuženi ŠŽ AŽ obavezuje se na plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.056,00 kuna i to 2.056,00 kuna na ime medicinskog vještačenja i 1.000,00 kuna sudskog paušala sve u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženi AŽ oslobađa se plaćanja troškova kaznenog postupka.

5. Na temelju članka 89. ZSM-a troškovi kaznenog postupka u odnosu na maloljetnog MŽ padaju na teret proračunskih sredstava.

6. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi ŠŽ po braniteljici Silviji Pejak Kolarić, odvjetnici u Valpovu " iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da se pobijana presuda ukine, podredno da se ista preinači".

7. Protiv iste presude žalbu je podnio optuženi AŽ po braniteljici Željki Kupčerić-Trcović, odvjetnici u Valpovu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni (pogrešno navedeno kazneno pravnoj sankciji) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

8. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i maloljetni MŽ po branitelju Slavenu Mioču, odvjetniku u Osijeku i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbe optuženog ŠŽ, optuženog AŽ i maloljetnog MŽ predlažući da se podnesene žalbe odbiju kao neosnovane.

10. Prije održavanje sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

11. Žalbe nisu osnovane.

12. Optuženi ŠŽ žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog zakona citira zakonski tekst iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., ali istu ničim ne obrazlaže. I optuženi AŽ žali se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći da je izreka presude proturječna provedenim dokazima dok su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u presudi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, bez posebnog konkretiziranja te to obrazlaže uopćenim razlozima kojima pored ostalog upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i povredu kaznenog zakona, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.

13. Maloljetni MŽ žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. navodeći da iz dokaza na kojima se temelji pobijana presuda ne proizlazi osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela iz članka 110. u vezi sa člankom 34. KZ/11., odnosno postoji proturječje između prikupljenih dokaza pa da je nemoguće donijeti zaključak o kaznenoj odgovornosti maloljetnika. Također navodi da su iskazi svjedoka koje sud u cijelosti prihvaća i to VŽ, TŽ i ĐŽ, a u većem dijelu i iskaz svjedoka IŽ, međusobno proturječni, iako ih sud smatra istinitim i logičnim, čime upire na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje. U odnosu na iskaz BŽ koja da je bila očevidac događaja, a kojoj sud nije "poklonio vjeru", navodi da je nejasan zaključak suda kada navodi da ne prihvaća iskaz te svjedokinje zbog sumnje u pristranost. U odnosu na ovu žalbenu osnovu treba reći da optuženi Š AŽ te maloljetni MŽ zapravo dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Optuženi ŠŽ upire i na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08. navodeći da je izostala primjena načela pravičnosti i jednakosti stranaka u postupku te da je povrijeđena odredba članka 29. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske. Suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju navedena povreda nije utvrđena jer su s istom pažnjom ispitivani svjedoci optužbe i svjedoci obrane, te je osigurana nazočnost ispitivanih svjedoka pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. To se posebno odnosi na predloženu svjedokinju BŽ koja je predložena od strane obrane optuženog ŠŽ i koja je s jednakom pažnjom ispitana tijekom postupka pa time nije počinjena bitna povreda, na koju ovaj optuženik upire u žalbi.

15. Suprotno žalbenim navodima optuženog ŠŽ nije prekršeno načelo presumpcije nevinosti iz članka 4. (a ispravno treba stajati 3.) i 9. ZKP/08. kako optuženik navodi u žalbi, pa time nije počinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08. iako se sadržajno ovaj žalbeni navod odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Prvostupanjski sud se izjasnio u pravcu neprihvaćanja obrane optuženika pod točkom 38. prvostupanjske presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Pobijana presuda ispitana je u skladu sa zakonskom odredbom iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi bile počinjene povrede odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

17. Žaleći se na povredu odredaba kaznenog zakona optuženi ŠŽ i optuženi AŽ kao i maloljetni MŽ ističu da je sud zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja povrijedio kazneni zakon kada je primijenio odredbu članka 110. u vezi s člankom 34. stavak 1. i članka 36. stavak 2. KZ/11. jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi njihova namjera da usmrte oštećenika, te bi eventualno mogli odgovarati za kazneno djelo nanošenja teških tjelesnih ozljeda iz članka 118. KZ/11. U odnosu na maloljetnog MŽ dodatno se u žalbi navodi da je prema činjeničnom opisu kaznenog djela navedeno da je zadao samo jedan udarac sjekirom, nakon čega je prestao sukob, te da u okolnostima gdje počinitelj nije spriječen u zadavanju daljnjih udaraca, a oštećenik je pri svijesti i na nogama s običnom teškom tjelesnom ozljedom, to ne može biti obuhvaćeno namjernim usmrćenjem kao što to proizlazi iz pobijane presude, pa žalitelji smatraju da se ne radi o kaznenom djelu ubojstva u pokušaju.

18. Međutim, u odnosu na ovu žalbenu osnovu treba istaći da se zapravo sadržajno dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i dokazanost izravne namjere na počinjenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju osporavajući da su optuženici i maloljetnik htjeli ubiti oštećenika, već da su ga samo htjeli tjelesno ozlijediti te time ističu "takozvanu" posrednu povredu zakona.

19. Suprotno tvrdnjama žalitelja pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o tome da su optuženi ŠŽ i optuženi AŽ te maloljetni MŽ radnjama počinili kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. i članka 36. stavka 2. KZ/11., jasni su i argumentirani bez proturječnosti, utemeljeni na rezultatima cjelovite i pravilne ocjene izvedenih dokaza.

19.1. Naime, pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni se prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud. Očito je da se ovdje radi samo o pobijanju ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne o pogrešnoj primjeni materijalnog prava na ispravno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, protivno navodima u žalbama, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, na temelju iskaza oštećenog VŽ te svjedokinje TŽ i IŽ kao i iz rezultata provedenog medicinskog vještačenja i pravilno zaključio da su postupali kao sukcesivni počinitelji. Naime optuženi ŠŽ i optuženi AŽ su se prvo fizički sukobili sa oštećenikom i razmjenjivali udarce s njim, srušili ga na zemlju, a nakon toga je optuženi ŠŽ pozvao maloljetnog FŽ da mu donese sjekiru te je maloljetni MŽ donijevši sjekiru oštećeniku istom zadao udarac u glavu, pri čemu ispravno prvostupanjski sud smatra da su poduzete radnje svakog supočinitelja bitno pridonijele ostvarenju kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i 36. KZ/11. koje su sve radnje i po ocjeni ovog suda poduzete upravo u cilju da se oštećeni liši života, kako radnjama, oruđem tako i udaranjem oštećenika u glavu do čega u konačnici nije došlo, ali je isti zadobio tešku ozljedu glave. Naime, postupali su zajedno i u cilju lišenja života oštećenika, a u bitnom doprinosu u cilju ostvarenja kaznenog djela pridonio je i maloljetni MŽ na način da je sjekirom zadao udarac u glavu oštećeniku, koje postupanje je bilo usmjereno na lišenje života oštećenika. Stoga je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 41. obrazloženja pobijane presude naveo da se i u njegovom postupanju ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva na štetu oštećenika, a što sve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

20. U odnosu na povredu kaznenog zakona maloljetni MŽ ističe da je kao četrnaestogodišnje dijete u konkretnim okolnostima postupao isključivo s namjerom nužne obrane članova obitelji pa sigurno nema svijesti o eventualnom prekoračenju nužne obrane niti o postojanju ili nepostojanju okolnosti koje isključuju protupravnost djela, a ako bi njegovi postupci bili izvan okvira nužne obrane da su obuhvaćeni zabludom o ovim okolnostima. Međutim, suprotno žalbenim navodima u konkretnom slučaju, što proizlazi iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje se maloljetni MŽ tereti, ne radi se o tome da je maloljetnik od sebe ili drugoga odbijao istodobno ili izravno predstojeći protupravni napad, ni o zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost, a kako se upire u žalbi, jer sukladno članku 31. KZ/11. nisu ispunjene zakonske pretpostavke za navedenu tvrdnju istaknutu u žalbi maloljetnika, a što je sve ispravno obrazloženo pod točkom 37. i 41. obrazloženja pobijane presude.

21. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da su optuženici ŠŽ i AŽ kao i maloljetni MŽ u odnosu na subjektivno obilježje kaznenog djela ubojstva u pokušaju postupali s izravnom namjerom da ubiju oštećenika, a ne da ga samo tjelesno ozljede, za što je prvostupanjski sud dao uvjerljive razloge koje prihvaća i drugostupanjski sud. Sve to obrazloženo je pod točkom 33. i 34. pobijane presude. Osim toga prvostupanjski sud na strani optuženika Š AŽ te maloljetnog MŽ nije pronašao niti jedan razlog koji bi kod optuženika isključivao njihovu kazneno-pravnu odgovornost. Ozljeda koju je kritične zgode zadobio oštećeni, opisana je u nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr. Borisa Dumenčića, koji je naveo na koji način je nastala ozljeda na glavi oštećenika i to udarcem tupo-tvrdog sredstva, silom srednje jakog do jakog intenziteta, a što je u konkretnom slučaju najvjerojatnije bilo ušicom sjekire.

22. Suprotno žalbenim navodima nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kako se to upire u žalbi optuženog ŠŽ, optuženog AŽ i maloljetnog MŽ. Naime prvostupanjski sud je ispravno utvrdio način izvršenja kaznenog djela za koje su optuženici Š AŽ te maloljetni MŽ proglašeni krivima, a što prvenstveno proizlazi iz iskaza oštećenog VŽ, koji je od početka postupka dosljedno opisivao događaj i naveo da maloljetnog MŽ nije vidio, ali da je kasnije pričao sa svjedocima TŽ, IŽ i ĐŽ koji su mu kao očevici rekli da ga je maloljetni MŽ udario sjekirom u glavu. Iskaz oštećenika potvrđen je, u značajnom dijelu i iskazima navedenih svjedoka, te je svjedokinja TŽ uz ostalo navela da je od kuće dotrčao maloljetni MŽ kojemu je optuženi ŠŽ rekao da da sjekiru te da je tada maloljetni MŽ iz auta izvadio veliku šumsku sjekiru i s istom oštećenika VŽ udario u glavu.

22.1. Suprotno žalbenim navodima optuženog AŽ i iskaz svjedokinje ĐŽ potvrđuje bezrazložni napad optuženika na oštećenog VŽ. Svjedokinja je navela da cijeli događaj nije vidjela jer se udaljila, ali da su joj po povratku TŽ i ĆŽ rekli da je maloljetni MŽ sjekirom udario u glavu oštećenog VŽ. Svjedok ĆŽ je ispitan u istrazi i potvrdio je bezrazložni napad na oštećenika od strane optuženih ŠŽ, AŽ i maloljetnog MŽ. Međutim, prilikom prvog iskazivanja, naveo je da je MŽ zadao udarac sjekirom oštećeniku, a kasnije je iskazivao da je to učinio ŠŽ. Stoga je ispravno prvostupanjski sud cijenio kao istinit iskaz ovog svjedoka danog prilikom prvog ispitivanja, jer je svjedokinja TŽ dosljedno i uvjerljivo iskazivala tijekom cijelog postupka, identično navodila da je maloljetni MŽ kritične prigode zadao oštećeniku udarac sjekirom. Prvostupanjski sud ispravno je obrazložio da vjeruje iskazu svjedoka IŽ kojeg je dao prilikom prvog ispitivanja, jer mu je događaj bio svježiji i zasigurno ga se bolje sjećao, što je sve ispravno obrazloženo pod točkom 29. točka 2. pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i drugostupanjski sud.

22.2. Suprotno žalbenim navodima kada se prigovara medicinskom vještačenju ozljeda oštećenika, prvostupanjski sud je osnovano utvrdio ozljede i prema rezultatima obavljenog očevida na mjestu događaja kao i medicinskom dokumentacijom za oštećenika. Time nisu osnovani žalbeni navodi optuženog ŠŽ da iskaz vještaka nije detaljno analiziran te da odlučna činjenica tko je i na koji način zadao ozljedu oštećeniku nije sa sigurnošću utvrđena, jer upravo provedeno vještačenje potvrđuje iskaze svjedokinja TŽ i ĐŽ.

22.3. Također, činjenica što u konkretnom slučaju nije pronađena sjekira, a što navodi i u žalbi maloljetni MŽ, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost utvrđene činjenice da je upravo maloljetnik zadao udarac sjekirom oštećeniku jer su to potvrdili svjedoci TŽ i IŽ u svoji iskazima. Suprotno žalbenim navodima optuženog ŠŽ nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pravcu počinjenja kaznenog djela jer je prvostupanjski sud ispravno pod točkom 38. obrazloženja prvostupanjske presude naveo iz čega proizlazi tko je i na koji način zadao ozljedu oštećeniku, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nije u pravu žalitelj, optuženi ŠŽ kada prigovara zbog čega nije prihvaćen iskaz svjedokinje BŽ, jer je prvostupanjski sud u pogledu njezinog iskazivanja dao jasne i prihvatljive razloge, a koje prihvaća i ovaj sud. Naime, prvostupanjski sud je ispravno cijenio da je njen iskaz dat u svrhu pogodovanja optuženika s obzirom da je supruga optuženog ŠŽ te majka optuženog AŽ i maloljetnog MŽ, a njen iskaz je u potpunosti suprotan iskazima oštećenika i svjedoka. Osim toga ta svjedokinja nije ni neposredni očevidac predmetnog događaja što je sve ispravno obrazložio prvostupanjski sud, a koje obrazloženje prihvaća i drugostupanjski sud.

23. Optuženi ŠŽ se žali iz svih žalbenih razloga pa i zbog odluke o kazni, ali to u žalbi ne obrazlaže. U žalbi se samo navodi da se ne može prihvatiti zaključak suda da je obvezao ovog optuženika na plaćanje troškova postupka kao nezaposlene osobe i oca šestero djece te će time biti dovedena u pitanje njegova egzistencija. U odnosu na kaznu žali se i optuženi AŽ navodeći da odluka o kazni za ovog optuženika nije valjano obrazložena niti utemeljena na zakonu s obzirom na istaknute povrede kaznenog zakona kao i nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje te da izrečena kazna ovom optuženiku nije primjerena, jer se u konkretnom slučaju nisu ostvarili elementi kaznenog djela za koje se optuženik tereti što da je moralo dovesti do oslobađajuće presude kao da i nisu dovoljno cijenjene olakotne okolnosti na strani ovog optuženika jer je otac četvero djece koje je dužan po zakonu uzdržavati, a ima i nezaposlenu izvanbračnu suprugu. U žalbi maloljetni MŽ navodi "da je upitno da li je posljedica bila obuhvaćena njegovom namjerom odnosno u trenutku počinjenja djela da je bio četrnaestogodišnjak, nije bio svjestan bilo kakvih posljedica svojih radnji".

24. U odnosu na odluku o kazni treba reći da kazna mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa kaznenog djela pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će odgovarati svrsi kažnjavanja. Stoga se uloga suda pri tome ne svodi na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac kod generaliziranja svrhe kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne. Prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojeg je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja, skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji život počinitelja, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu.

25. Stoga je po mišljenju ovog suda ispravno prvostupanjski sud utvrdio sve pojedinačne kazne na strani optuženika ŠŽ i AŽ, te nije u pravu optuženi AŽ kada navodi da prvostupanjski sud nije kao olakotnu okolnost cijenio da je otac četvero djece koju je dužan po zakonu uzdržavati, te da mu je izvanbračna supruga nezaposlena. Naime to je istaknuto kao olakotna okolnost pod točkom 44. obrazloženja pobijane presude te mu je uz činjenicu da je otac četvero djece kao olakotno cijenjeno i da je osoba mlađe životne dobi. Stoga u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi počinitelja AŽ da mu je kazna prestrogo odmjerena. Osim toga, prvostupanjski sud je optuženom AŽ za kazneno djelo ubojstva u pokušaju izrekao kaznu zatvora od 1 (jedne) godine, iako se primjenom odredbe članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. kazna zatvora može ublažiti do 2 (dvije) godine čime je povrijeđen kazneni zakon, ali u korist optuženika. Stoga nije u pravu ovaj optuženik kada navodi da mu je kazna prestrogo odmjerena.

25.1. Nije u pravu ni optuženi ŠŽ kada navodi da se ne može prihvatiti zaključak suda u odnosu na plaćanje troškova postupka jer da je nezaposlen, otac šestero djece, a nezaposlena mu je i supruga. Naime, kao što proizlazi iz spisa isti se bavi skupljanjem sekundarnih sirovina pa obvezivanjem istoga na plaćanje troškova postupka u ukupnom iznosu od 3.056,00 kuna je primjeren i po ocjeni drugostupanjskog suda. Primjerene su i izrečene kazne zatvora i to optuženom ŠŽ u trajanju od 3 (tri) godine, te optuženom AŽ u trajanju od 1 (jedne) godine kako kaznenom djelu tako i ličnostima počinitelja te su pogodne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, izražavanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela. Ovakvim kaznama utjecat će se na počinitelja kao i na sve druge da ne čine kaznena djela kao i na jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja i omogućiti počiniteljevo novo uključivanje u društvo. Zbog svega navedenoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kazni i kao ni troškovima postupka.

26. Ispravno je prvostupanjski sud na temelju članka 11. ZSM maloljetnom FŽ izrekao odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora čije trajanje ne može biti kraće od 6 (šest) mjeseci niti dulje od 2 (dvije) godine,uvažavajući prijedlog centra za socijalnu skrb a s čim je suglasno i državno odvjetništvo jer je to i predložilo u završnom govoru. Osim toga prvostupanjski sud je maloljetniku kao olakotno uzeo u obzir i neosuđivanost, kao ni izricanje bilo kakvih mjera prema njemu, kao i životnu dob. Upravo tako izrečenom mjerom će se ostvariti svrha izricanja odgojnih mjera i utjecati na maloljetnika da više ne čini kaznena djela, kako je ispravno obrazloženo pod točkom 50. prvostupanjske presude, a što sve prihvaća i drugostupanjski sud pa u tom pravcu nije osnovana žalba maloljetnika.

27. Kako ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon na što drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti trebalo je odlučiti kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 20. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić