REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-283/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T., OIB…, iz M. B., L. B., zastupanog po punomoćnici V. B. T., odvjetnici u D. S., protiv tuženika Z. b d.d., OIB:…, iz Z., T. bana J. J., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-367/2021-19 od 25. siječnja 2023. Općinskog suda u Zlataru, na sjednici održanoj 20. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-367/2021-19 od 25. siječnja 2023. Općinskog suda u Zlataru te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe članaka 1. i 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj… od 15. ožujka 2007. u pogledu valutne klauzule i visine anuiteta u mjesečnim iznosima kunske protuvrijednosti od 357,06 švicarskih franaka obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za švicarski franak na dan plaćanja te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.663,28 eura/20.066,51 kunu sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose u razdoblju od 15. ožujka 2008. do zaključno 15. ožujka 2014. te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.043,53 eura/7.862,50 kuna sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen (u pogledu ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate iznosa od 5.192,25 kuna sa zateznim kamatama).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući najprije kako je prvostupanjski sud propustio obrazložiti zašto nije odlučio o izjavljenom prigovoru mjesne nenadležnosti suda i zašto nije uzeo u obzir negativne razlike nastale u razdoblju kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) te iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te da mu tužitelj naknadi sve troškove postupka uključujući i troškove žalbe u iznosu od 390,56 kuna a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je još zahtjev tužitelja M. T. protiv tuženika Z. b. d.d. Z. radi utvrđenja ništetnima odredaba sadržanih u članku 1. točki 2. i članku 6. točki 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj… od 15. ožujka 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u pogledu ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima te slijedom toga i zahtjev za vraćanje preplaćenog iznosa po toj osnovi iznosa od ukupno 2.663,28 eura/20.066,51 kunu zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 14. ožujka 2 2008. do 14. ožujka 2014.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen navedeni tužbeni zahtjev, dok je u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen budući da tužitelj nije podnio žalbu protiv tog dijela presude, tako da se u ovoj fazi predmet odnosi samo na valutnu klauzulu u švicarskim francima.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih navedenih u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8.1. Iako prvostupanjski sud nije formalno odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti niti je u obrazloženju naveo zbog čega se smatra mjesno nadležnim, valja napomenuti kako tuženik ne pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP na koju se ne pazi po službenoj dužnosti a okolnost nedostatka obrazloženja o razlozima prihvaćanja mjesne nadležnosti nije od utjecaja na meritornu odluku.

9. Prvostupanjski sud doduše nije dao ni obrazloženje iz kojih razloga nije uzeo u obzir negativne razlike nastale u razdoblju kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, ali se taj nedostatak može otkloniti primjenom članka 373.a ZPP i o tome će biti riječi u kasnijem dijelu obrazloženja.

10. Nisu osnovani ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud na utvrđene i nesporne činjenice te one koje proizlaze iz stanja spisa pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 15. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu od 18.066,61 švicarskih franaka s rokom otplate od sedam godina u mjesečnim anuitetima od 256,39 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti "obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja" te da navedeni iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamate obračunate na temelju kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

12. Nije nadalje sporno ni da je tečaj švicarskog franka od početka otplate kredita do veljače 2008. i potom od svibnja do rujna 2008. bio nešto niži od početnog i da je za to vrijeme ostvarena određena potplata, ukupni iznos koji se može utvrditi iz nalaza i mišljenja vještaka, međutim tuženik nije izjavio građanskopravni prijeboj (istodobno bi morao priznati tužbeni zahtjev u odgovarajućem dijelu) niti postavio prigovor procesnopravnog prijeboja pa sud nije mogao tu razliku uzeti u obzir čak ni u slučaju kada bi takav eventualni zahtjev bio osnovan (iako prema novijoj sudskoj praksi to nije izvjesno) pa sud o njemu nije ni mogao odlučivati niti uračunati potplatu u iznos preplate jer za to nisu ostvareni uvjeti (svaka stranka naime mora postaviti svoj zahtjev za ono što je druga stranka stekla bez osnove a u hrvatskom pravu ne postoji prijeboj ex lege), tako da je u tom pogledu tuženikova žalba neosnovana.

13. Visina preplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka pak iznosi ukupno 20.066,51 kunu/2.663,38 eura kako proizlazi iz nalaza vještaka te sama ta visina više i nije sporna.

14. I dalje je međutim sporno radi li se o valjanim ili pak ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, jesu li zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača primjenjivi na pojedinačne postupke ili je sud u takvom postupku trebao provesti kontradiktoran postupak i utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran, je li nastupila zastara i od kada teku zatezne kamate.

15. Tuženik najprije neosnovano prigovara da se presuda donesena u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača ne može uzeti u obzir u ovom pojedinačnom slučaju.

15.1. Radi se naime o presudi kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koje je tužitelj (u toj parnici) ovlašten štititi, kako prema članku 502.c ZPP tako i prema članku 118. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) odnosno ranije članku 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, dalje: ZZP/07).

15.2. Presude donesene u kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu (ni tečaju ni promjenjivosti kamatne stope) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama.

15.3. U kolektivnom sporu stoga po prirodi stvari nije utvrđivano kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnog pregovaranja o sklapanju ugovora, što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

15.4. Tuženik međutim u ovoj parnici uopće nije predložio bilo kakve dokaze odnosno saslušanje djelatnika banke koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu kako bi dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) da je tužitelj dao informirani pristanak na valutnu klauzulu u švicarskim francima.

16. Prvostupanjski je sud postupio zakonito i pravilno i kad je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima jer je u tom pogledu test poštenosti proveden već u navedenom kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te imale za njihove financijske obveze a u ovom pojedinačnom postupku tuženik nije dokazao drugačije.

17. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO/05 kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, pozivajući se pritom na presudu Suda Europske unije donesene 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19.

17.1. Što se tiče valutne klauzule, njezino ugovaranje je dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 i ovaj drugostupanjski sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

17.2. Ugovor o kreditu u članku 1. naime sadrži odredbu prema sadržaju koje korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO/05 niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti."

17.3. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi tuženik, već presudio kako izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik.

17.4. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

17.5. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17.6. Kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05.

17.7. Ovaj drugostupanjski sud slijedom toga ocjenjuje kako su stranke Ugovorom o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba restriktivno tumačiti.

18. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare kako je pravilno ocijenio i prvostupanjski sud pa ni u tom smislu žalba nije osnovana.

18.1. Ovdje treba navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u "Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF" od 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV- 33/2022-2) dao odgovor na pitanje "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno članku 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, kako je izmijenjen – ZZP/07) tužbu definiranu člankom 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, kako je izmijenjen – ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?" a taj odgovor glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

18.2. U ovom slučaju stoga nije nastupila zastara jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina od dana dospjelosti najstarijeg dijela tražbine (ožujak 2008.) pa do podnošenja kolektivne tužbe (12. travnja 2012.) kada je prekinuta zastara a ni od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018.) do podnošenja tužbe (8. rujna 2021.).

19. Žalba nije osnovana ni u pogledu odluke o početku tijeka zateznih kamata jer se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO/05 kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

19.1. Kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužitelj izvršio isplatu po ništetnim ugovornim odredbama, kada je počela teći i zastara koja je prekinuta podnošenjem tužbe i počela iznova teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

19.2. Ovdje treba ujedno napomenuti i kako je standard poštenja ugovornih odredaba uspostavljen još od 2003. godine od kada je u primjeni Zakon o zaštiti potrošača kojim je uspostavljen standard zaštite potrošača od nepoštenog postupanja trgovca a tuženik je profesionalac koji nije mogao ne znati da bi ugovaranje valutne klauzule upravo u švicarskim francima i zajedno s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi moglo prouzročiti značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita kao potrošača, što se i dogodilo te tuženik nije morao čekati sudsku presudu u kolektivnom sporu da problem riješi i inicira izmjene ugovora u korist korisnika kredita.

20. Iz svega navedenog proizlazi nepostojanje žalbenih razloga na koje se pazi po službenoj dužnosti ni onih navedenih u tuženikovoj žalbi koju je stoga valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 373.a ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 20. travnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić, v.r.