- 1 -              Revd 3899/2023-2

Broj: Revd 3899/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P., OIB ..., iz D. R., M. B., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, kojeg zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-514/2021-3 od 5. srpnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu, poslovni broj Pr-318/2020-21 od 26. ožujka 2021., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

r i j e š i o   j e:

              I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

              II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž R-514/2021-3 od 5. srpnja 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-318/2020 od 26. ožujka 2021. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to radi neujednačene prakse revizijskog suda. Također se prijedlog podnosi i stoga što podnositelj smatra da su mu zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske, i to: pravo na jednako postupanje u vezi s jedinstvenom primjenom prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i zakonito suđenje te socijalnu sigurnost u vezi s pravom na slobodno udruživanje.

2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:

1) Ostvaruje li policijski službenik koji je upućen i obavlja poslove granične kontrole na graničnom prijelazu na teritoriju druge države temeljem međunarodnog sporazuma Republike Hrvatske s drugom državom na čijem teritoriju se granična kontrola obavlja (u konkretnom slučaju Republike Slovenije) pravo na dodatak za rad na terenu prema odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (u konkretnom slučaju članak 56. Kolektivnog ugovora objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 104/13 i članka 50. Kolektivnog ugovora objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 112/17);

2) Je li sud u primjeni Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13 i „Narodne novine“ broj 112/17) vezan tumačenjem Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike obzirom na odredbe članka 120. („Narodne novine“ broj 104/13) i 101. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17) te Dogovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, uključujući onu o vremenskom važenju tumačenja;

3) Primjenjuje li se tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike broj 1/50 od 12. veljače 2019. na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, odnosno na utuženo razdoblje u ovom predmetu;

4) Ovisi li ostvarivanje prava na dodatak za rad na terenu državnog službenika i namještenika o nastanku povećanih troškova zbog rada na terenu (kao što su trošak prehrane, prijevoza i sl.) ili isključivo kada su za to ispunjeni uvjeti propisani Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike?

2. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

4. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

5. Tužitelj u prijedlogu ukazuje na nejedinstvenu praksu revizijskog suda navodeći da je u istovrsnoj pravnoj stvari, nakon pravomoćnog prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelja u predmetima Revr-1716/2016 od 15. studenoga 2017., Revr 33/2017 od 27. lipnja 2017., Revr-1028/2017 od 24. travnja 2019. i Revd-630/2017 od 3. rujna 2019., revizijski sud odbacio reviziju stranaka, pa je državnim službenicima tužiteljeva profila pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev.

6. Međutim, u izvršavanju svoje ustavne uloge iz članka 116. stavka 1. Ustava RH ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav), i to upravo u okolnostima neujednačene prakse drugostupanjskih sudova, revizijski je sud odlučujući po reviziji po dopuštenju u predmetima broj Rev 1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev 1183/2022 od 17. siječnja 2023., Rev 1284/2022 od 31. siječnja 2023. i dr. ujednačio neujednačenu praksu drugostupanjskih sudova. Naime, revizijski sud predstavlja mehanizam koji omogućuje dosljednost u primjeni prava kada postupanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s načelom pravne sigurnosti jer uloga najvišeg suda upravo i jest rješavati sukobe u sudskoj praksi, korigirati razilaženja i osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni na što upozorava i Europski sud za ljudska prava (Vusić protiv Hrvatske, zahtjev broj 48101/07 od 1. srpnja 2010.), ali i Ustavni sud RH (U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011.).

6.1. Drugostupanjski je sud, odlučujući o osnovanosti žalbe tuženice, u konkretnom slučaju preinačio prvostupanjsku presudu kojom je bio prihvaćen tužbeni zahtjev  u istovrsnoj pravnoj stvari na način da ga je odbio upravo se pozivajući na spomenutu praksu revizijskog suda. S druge strane, odluke na koje revident ukazuje kao razloge važnosti nisu odluke u kojima je odlučeno meritorno o predmetu spora, već je riječ o odlukama donesenim po izvanrednoj reviziji, a po tom pravnom sredstvu mogućnost intervencije revizijskog suda je vrlo ograničena, među ostalim, i stoga što izvanredna revizija nije imala svrhu u kontroli zakonitosti, kao što nema ni revizija po dopuštenju. Odbačaj revizije (izvanredne) u odlukama na koje ukazuje revident samo znači da u trenutku njihova donošenja nisu bile ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije jer u to vrijeme nije bilo naznaka o postojanju neujednačene prakse revizijskog suda, dok se revizijski sud tada nije bio izjasnio o spornim pravnim pitanjima.

7. Utoliko nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tužitelja u odnosu na postavljena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke.

8. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na jednakost i socijalnu sigurnost povezanu s pravom na slobodno udruživanje. Međutim, okolnost da je prije nego što je revizijski sud uskladio neujednačenu praksu drugostupanjskih sudova određena osoba ostvarila pravo koje tužitelju u ovom postupku nije priznato, samo po sebi ne ukazuje na povredu prava na jednako postupanje koje bi bilo osnova za dopuštenje revizije u smislu stavka 2. članka 385.a ZPP kada se o spornom pitanju revizijski sud nije prije tog ujednačavanja meritorno izjasnio, a u reviziji po dopuštenju kojoj i jest cilj osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, je dao obrazloženu pravnu argumentaciju za svoju odluku. Što se, pak, tiče povrede temeljnog prava na socijalnu sigurnost povezanu s pravom na slobodno udruživanje, predlagatelj niti ne navodi u čemu bi se povreda tog prava sastojala.

9. U opisanim okolnostima, revizijski sud u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava na koja predlagatelj ukazuje. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile osnova za dopuštenje revizije.

10. Zbog navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP, odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 30. siječnja 2024.