- 1 -              Revd 3815/2023-2

Broj: Revd 3815/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V., OIB ..., sa Š., kojeg zastupaju punomoćnici S. J. i V. G., odvjetnici u D., protiv tuženika 1. R. G., OIB ..., iz B., kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u D., 2. V. R., OIB ..., iz C., kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u D., 3. V. K. pok. K., iz Š. L., 4. K. R., OIB ..., iz C., kojeg zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u D., radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-140/2022-2 od 6. travnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-162/2019 od 14. listopada 2021., u sjednici održanoj 30. siječnja 2024.,

r i j e š i o   j e:

I. U odnosu na prvo postavljeno pitanje prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.

II. U odnosu na drugo postavljeno pitanje prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-140/2022-2 od 6. travnja 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-162/2019 od 14. listopada 2021. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji navode da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

2. Pitanja koja su tuženici naznačili u prijedlogu glase:

1) U postupcima utvrđenja i uknjižbe kojim se tužbenim zahtjevom želi izvršiti uknjižba na pojedinim dijelovima nekretnina temeljem dokumenata koji nisu valjani za uknjižbu u zemljišnim knjigama, može li drugostupanjski sud donijeti odluku kao da se radi o predmetu stjecanja prava vlasništva dosjelošću iako tužitelj ne postavlja takav tužbeni zahtjev niti se poziva na dosjelost, predstavlja li isto prekoračenje tužbenog zahtjeva;

2) Može li drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku presudu temeljem diskrecijskog prava bez ijednog dokaza na kojem temelji svoju diskrecijsku odluku?

2.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje, revidenti navode da je riječ o pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse revizijskog suda izražene u odlukama broj Rev 1197/1998 od 21. ožujka 2001., Rev 2369/1995 od 11. studenoga 1999., Rev-x 300/2013-2 od 10. prosinca 2013., Rev 2344/2018 od 17. studenoga 2020., Rev 1480/2016 od 5. studenoga 2019. i dr. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, navodi se da o tom pitanju nema prakse revizijskog suda, ali se u prijedlogu ocjenjuje važnim, u bitom, zbog pogrešne primjene odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), iz čega proizlazi da revidenti ističu nezakonitost kao razlog važnosti ovog pitanja.

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

5. Naime, prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

6. Revizijski sud ocjenjuje da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prvo postavljeno pitanje nije važno zato što se temelji na netočnoj tvrdnji da je drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio na pravnoj osnovi dosjelosti, a da tužitelj tužbeni zahtjev nije utemeljio na toj pravnoj osnovi niti se na nju pozivao. Naime, uz prijedlog dostavljeni sadržaj tužbe ukazuje suprotno jer je tužitelj utemeljio tužbu na tvrdnji da je putem svojih pravnih prednika i osobno u nesmetanom kvalificiranom u posjedu predmetne nekretnine od 1925. godine, a tužbenim je zahtjevom zatražio utvrđenje prava vlasništva uz trpljenje tuženika na njegovu uknjižbu. Tako je tužitelj iznošenjem činjenične osnove i isticanjem tužbenog zahtijeva supstancirao predmet spora, a sud je pobijanu presudu upravo i utemeljio na toj činjeničnoj osnovi. Okolnost da tužitelj nije izložio pravnu osnovu svog zahtjeva nije odlučna jer tužitelj u tužbi nije dužan izložiti pravnu osnovu svog zahtjeva, a ukoliko je izloži, sud za nju nije vezan (tako i Rev-x 1134/2013-2 od 3. ožujka 2015.).

6.1. Što se tiče drugog postavljenog pitanja, tuženici ne navode ni jedan indikator važnosti poput, primjerice, neujednačenosti sudske prakse drugostupanjskih sudova ili nepodudarnosti prakse nižestupanjskih sudova s praksom Vrhovnog suda, Suda Europske unije ili Europskog suda za ljudska prava, već navode nezakonitost kao razlog važnosti. Međutim, prema ocjeni revizijskog suda, zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu spomenute zakonske odredbe, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to, zbog privatne funkcije te revizije, bila primarna svrha, dok je reviziji po dopuštenju primarna svrha donošenje presuda s precedentnim učinkom, a u skladu s njezinom javnom funkcijom.

7. U takvim je okolnostima na temelju odredbi članka 389.b stavaka 1. i 2. i članka 389.a stavaka 1. i 2. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. siječnja 2024.