REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 61/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. L., K. K., OIB … , koju zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u S., protiv tuženika T. o. d.d., Z., OIB … , kojeg zastupa punomoćnica S. J., odvjetnica u S., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-613/2021-5 od 25. svibnja 2021. i reviziji tužiteljice protiv dopunske presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-613/2021-8 od 19. listopada 2021., kojima je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-409/2020 od 20. siječnja 2021. ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj Pr-409/2020 od 26. siječnja 2021., u sjednici održanoj 19. travnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizije tužiteljice odbijaju se kao neosnovane.

II. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

III. Zahtjev tuženika da mu tužiteljica nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- utvrđeno da izvanredni otkaz ugovora o radu tuženika od 19. prosinca 2013. nije dopušten i da radni odnos tužiteljice nije prestao (t. I. 1. izreke),

- ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca 1. rujna 2011. raskinut sudskim putem, a kao dan prestanka radnog odnosa određen je 31. siječnja 2016. (t. I. 2. izreke),

- naloženo tuženiku da tužiteljici isplati naknadu plaće u iznosu od 93.784,39 kn sa zateznim kamatama, a za traženih 225.083,00 kn sa zateznim kamatama tužbeni je zahtjev odbijen (t. I. 3. izreke),

- naloženo tuženiku da tužiteljici isplati božićnice za 2014., 2015. i 2016. godinu u iznosu od po 500,00 kn za svaku godinu sa zateznim kamatama (t. I. 4. izreke),

- naloženo tuženiku da tužiteljici isplati regres za godišnji odmor za 2014., 2015. i 2016. godinu u iznosu od po 2.000,00 kn za svaku godinu sa zateznim kamatama (t. I. 5. izreke),

- naloženo tuženiku da tužiteljici na ime naknade štete isplati 26.259,00 kn sa zateznim kamatama (t. I. 6. izreke) i

- naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 23.508,00 kn (t. II. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-409/2020 od 20. siječnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovnog broja Pr-409/20 od 26. siječnja 2021. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod stavkom I. izreke i odluka o parničnom trošku pod stavkom II. izreke.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje navedena ispravljena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I. izreke podtočka 3 i 6.

III. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka.“

3. Dopunskom drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-409/2020 od 20. siječnja 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovnog broja Pr-409/20 od 26. siječnja 2021. u pobijanom dijelu pod stavkom I, podtočka 2 izreke.“

4. Tužiteljica i tuženik su na temelju čl. 382.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) podnijeli revizije protiv drugostupanjske presude, a tužiteljica je reviziju podnijela i protiv dopunske drugostupanjske presude, svaki od njih pobijajući drugostupanjsku presudu u onome dijelu u kojem nije uspio u postupku, a tužiteljica dopunsku presudu u cijelosti. Oboje drugostupanjske odluke pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predlažu ovome sudu da nižestupanjske odluke preinači ili da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude tuženik je predložio ovome sudu da ju odbije i tužiteljicu obveže da mu nadoknadi trošak sastava odgovora toga podneska.

6. Tužiteljica nije odgovorila na tuženikovu reviziju.

7. Pobijane presude ispitane su samo u onom dijelu u kojem se one revizijama pobijaju i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 391. st. 2. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je stavkom 3. toga članka propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

8. Revizije nisu osnovane.

9. U ovoj parnici tužiteljica, radnica, ostvaruje sudsku zaštitu prava iz radnoga odnosa nakon što je tuženik, poslodavac, 19. prosinca 2013. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenoga s njom 1. rujna 2011. Prvostupanjski sud je utvrdio da se tuženikova odluka temelji na činjenici da tužiteljica u obavljanju poslova zastupnika osiguranja nije u razdoblju od rujna do studenoga 2013. ispunila plan, odnosno da je ostvarila podbačaj od 66,7 %, što je čl. 7. st. 5. ugovora o radu propisano razlogom za izvanredni otkaz, kao što je to propisano i čl. 6. st. 4. tuženikova Pravilnika, a st. 5. toga članka propisano je ova okolnost kao teža povreda radne obveze. Međutim, sud je, utvrdivši postojanje okolnosti na koju se tuženik u odluci o otkazu pozvao, ocijenio da time tužiteljica niti je počinila osobito tešku povredu obveza iz radnoga odnosa koja bi bila opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu čl. 108. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 66/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR), niti se radi o okolnosti zbog koje radni odnos više nije moguć. Stoga je prvostupanjski sud odluku o otkazu utvrdio nedopuštenom. Kako je tužiteljica postavila i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, a sud je utvrdio da joj nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, presudom je raskinuo radni odnos s 31. siječnja 2016., pozivom na čl. 117. ZR, iako je tužiteljica tražila da to bude s danom donošenja prvostupanjske presude te joj dosudio naknadu štete u visini od sedam prosječnih mjesečnih bruto plaća koje je tuženik isplatio tužiteljici prije otkaza, a za više traženo po toj osnovi tužbeni je zahtjev odbio. Po osnovi naknade plaće tužiteljici je dosuđeno 93.784,39 kn, koliko iznosi zbroj mjesečnih iznosa plaća za razdoblje od donošenja odluke o otkazu do sudskoga raskida ugovora o radu, a za više traženo, odnosno za iznos od 225.083,00 kn, tužbeni je zahtjev odbijen. Također, tužiteljici je za razdoblje od otkaza do sudskog raskida ugovora o radu dosuđena isplata po osnovi božićnica i regresa za godišnji odmor u iznosima navedenima u t. I. obrazloženja ove presude.

10. Drugostupanjski sud je presudom odbio kao neosnovane žalbe obje stranke i u izreci naveo da prvostupanjsku presudu, odlučujući o žalbi tužiteljice, potvrđuje „pod st. I. izreke podtočka 3. i 6.“, propustivši tako odlučiti o dijelu prvostupanjske presude kojom je odlučeno o sudskom raskidu ugovora o radu, u kojem je dijelu tužiteljica također žalbom pobijala tu presudu, nezadovoljna danom raskida, iako je, zapravo, drugostupanjski sud u presudi obrazložio zašto i u tome dijelu prvostupanjsku presudu smatra pravilnom i zakonitom. Zato je drugostupanjski sud donio dopunsku presudu u izreci koje je naveo da prvostupanjsku presudu potvrđuje i u tome dijelu, ponavljajući u obrazloženju razloge kojima opravdava takvu odluku.

11.1. U odnosu na reviziju tužiteljice protiv drugostupanjske presude i dopunske drugostupanjske presude:

11.2. Tužiteljica drugostupanjsku presudu, između ostaloga, pobija i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a iz sadržaja revizije proizlazi da se radi o povredi iz st. 12. toga članka, jer tužiteljica tvrdi da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev odbivši njen zahtjev za naknadu plaće u iznosu od 225.083,00 kn sa zateznim kamatama (dio t. I. 3. izreke) zbog toga što ga ona nije ni postavila. Kako je tužiteljica u podnesku od 4 travnja 2020. tužbeni zahtjev za isplatu plaće postavila tako da je tražila isplatu plaće, u mjesečnim iznosima, za razdoblje od 1. siječnja 2014. pa sve do dana sudskog raskida ugovora o radu, a prethodno pak postavila zahtjev da sud taj ugovor raskine s danom donošenja prvostupanjske presude, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljica isplatu po osnovi plaće zahtijeva u iznosu koji je zbroj mjesečnih iznosa plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 20. siječnja 2021. Zato se radi o zahtjevu u iznosu od 318.867,39 kn, upravo onom u okviru kojega je prvostupanjskom presudom i odlučeno (prihvaćanjem zahtijeva za isplatu 93.784,39 kn i njegovim odbijanjem za 225.083,00 kn. Zato tužbeni zahtjev nije prekoračen.

11.3. Neosnovano tužiteljica, pobijajući drugostupanjsku presudu i dopunsku drugostupanjsku presudu, tvrdi i da je drugostupanjski sud „s obzirom na zabranu reformatio in peus“ počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 374. ZPP. Postojanje ove povrede tužiteljica obrazlaže tvrdnjom da je prethodnom prvostupanjskom presudom donesenom u ovome postupku, koja je ukinuta, te je u nastavku postupka donesena prvostupanjska presuda potvrđena ovdje revizijama pobijanim drugostupanjskim odlukama, „kao dan prestanka radnog odnosa određen dan 26. ožujka 2018.“, a tu presudu da „tuženik … nije pobijao glede datuma određivanja sudskog raskida ugovora o radu … dakle s obzirom na to da tuženik nije pobijao datum sudskog raskida ugovor o radu to se ni u ponovljenom postupku nije mogao odrediti dan prestanka radnog odnosa koji dan bi za tužiteljicu bio nepovoljniji od 26. ožujka 2018. g.“. Naime, da bi drugostupanjski sud postupio protivno čl. 374. ZPP, morao bi prvostupanjsku presudu preinačiti na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu. Predmetnom drugostupanjskom presudom i dopunskom presudom prvostupanjska je presuda u cijelosti potvrđena, pa se o povredi čl. 374. ZPP ne može govoriti. Pogrešno je i shvaćanje tužiteljice da je drugostupanjski sud u pogledu zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu pri donošenju kasnije drugostupanjske presude bio vezan za u ovom postupku prethodno donesenu prvostupanjsku presudu, jer je tu presudu ukinuo, dakle, ona nije postala pravomoćna.

11.4. Nije, dakle, ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka na koji se poziva tužiteljica u reviziji protiv drugostupanjske presude.

11.5. Pobijajući drugostupanjsku presudu i dopunsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, tužiteljica ustvrđuje kako je, zahtijevajući da se ugovor o radu raskine sudskim putem, tražila da se kao dan prestanka radnoga odnosi odredi dan donošenja prvostupanjske presude i da je sud morao uvažiti u cijelosti takav zahtjev, zbog čega nije mogao kao dan prestanka radnoga odnosa utvrditi bilo koji dan prije donošenja prvostupanjske presude.

Odredbom čl. 117. ZR propisano je da će ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše 18 prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

ZR ne propisuje s kojim danom prestaje radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pa su stoga moguća različita rješenja u odnosu na dan prestanka ugovora o radu koji određuje sud. Ovisno o zahtjevima stranaka i okolnostima svakog konkretnog slučaja moguće je odrediti sudski raskid s danom kada je donijeta odluka o otkazu ugovora o radu, na dan podnošenja zahtjeva za sudski raskid, na dan zaključenja glavne rasprave, na dan donošenja odnosno objave sudske odluke, na dan pravomoćnosti sudske odluke, na dan kada se tužitelj kao radnik zaposlio kod novog poslodavca ili koji drugi dan.

Dakle, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu radni odnos prestaje s danom koji odredi sud, time da pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Prema tome, dan prestanka radnog odnosa kod sudskog raskida ugovora o radu, a suprotno navodima revizije, ne mora biti na dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđen otkaz ugovora o radu nedopuštenim, već se taj dan određuje prema okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to da je tijekom ovoga postupka, prije zaključenja glavne rasprave, prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica zasnovala radni odnos s drugim poslodavcem 1. veljače 2016., to je i prema ocjeni ovoga suda u okolnostima konkretnog slučaja kao dan prestanka radnog odnosa tužiteljice kod tuženika (sudski raskid ugovora o radu) bilo opravdano odrediti dan prije zasnivanja radnog odnosa tužiteljice s drugim poslodavcem (31. siječnja 2016).

11.7. Neosnovano tužiteljica u okviru revizijskoga razloga pogrešne primjene materijalnoga prava upire na to da joj je prvostupanjskom presudom na ime naknade štete trebalo dosuditi člankom 117. ZR maksimalno propisanih 18 prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca s naslova naknade štete, pozivajući se pritom na svoju dob, trajanje radnoga odnosa s tuženikom i obveze uzdržavanja. Suprotno navedenome, utvrdivši činjenicu da je tužiteljica na dan sudskoga raskida radnog odnosa bila stara 43 godine, da se u radnome odnosu kod tuženika nalazila osam i pol godina i da uzdržava dvoje maloljetne djece, pravilan je zaključak da je isplatom sedam mjesečnih plaća tužiteljici naknađena šteta nastala raskidom ugovora o radu.

11.8. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

11.9. Kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije tužiteljice podnesene, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP odbijene su kao neosnovane (t. I. izreke).

12.1. U odnosu na reviziju tuženika protiv drugostupanjske presude:

12.2. Tuženik se poziva na bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tvrdeći da drugostupanjska presuda „uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“, što tuženik u nastavku revizije pripisuje i prvostupanjskoj presudi. U okolnostima kada je prvostupanjski sud naveo koje je činjenice i kako utvrdio i obrazložio kako se primjenom materijalnoga prava dolazi do zaključka o djelomičnoj osnovanosti tužbenih zahtjeva, koja činjenična utvrđenja i primjenu materijalnoga prava tuženik u reviziji uostalom reproducira, kao što sadržajem revizije reproducira i sve navode kojima je drugostupanjski sud odgovorio na njegove žalbene razloge, tvrdnja o takvom nedostatku obje nižestupanjske presude je neosnovana. Tuženik u reviziji tvrdi i da su sudovi određene činjenice propustili ocijeniti, no uz takvu tvrdnju zapravo veže svoje nezadovoljstvo ocjenom dokaza, pri čemu ne ukazuje osnovano na nelogičnosti u ocjeni izvedenih dokaza, bilo da se radi o ocjeni iskaza saslušanih svjedoka ili sadržaju isprava kao dokaznih sredstava, već sam iznosi ocjenu dokaza selektivnim pozivanjem samo na određene dijelove iskaza svjedoka.

Pozivanje pak na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog pogrešne primjene pravila o teretu dokaza, uz pozivanje na čl. 131. st. 3. ZR te čl. 219. i čl. 221.a ZPP, i uz tvrdnju da je prema tim zakonskim odredbama teret određenih dokaza bio na tužiteljici, posljedica je tuženikova nerazumijevanja pravila o teretu dokaza, jer u nastavku revizije tuženik ni ne tvrdi da su sudovi teret dokaza određenih činjenica protivno zakonu prebacili na njega, već na tvrdnji da tužiteljica nije uspjela dokazati ono što ona tvrdi, što tuženik opet opravdava tvrdnjom o pogrešnoj ocjeni dokaza.

12.3. Zato nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.

12.4. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tuženik obrazlaže tvrdnjom kako okolnosti koje je naveo u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu opravdavaju otkaz.

12.5. Kako je prethodno navedeno, odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik je utemeljio na tvrdnji da tužiteljica, radeći na poslovima zastupnika osiguranja nije u razdoblju od rujna do studenoga 2013. ispunila plan. Nakon što je ustvrdio da se radi o relativno kratkome razdoblju u kojem je promatran tužiteljičin rad (svega tri mjeseca), uvaživši okolnost da se radi o razdoblju kojemu je prethodilo dugotrajno izbivanje tuženice s rada uslijed rodiljnoga dopusta, radi čega tužiteljica nije mogla odmah u kratkome vremenu vratiti klijente koje je imala prije izbivanja s posla, te utvrdivši činjenicu da je upravo u promatranome razdoblju došlo do krize u tržištu osiguranja zbog čega veći broj prodavatelja osiguranja nije mogao postići zadanu normu, logičnim se ukazuje zaključak prvostupanjskoga suda kako u ovome slučaju nema individualizirane krivnje tužiteljice koja je dovela do teže povrede radne obveze.

12.6. Pored toga, i ovaj sud smatra kako tuženik ne samo da ničim nije opravdao, već ni obrazložio, zašto bi činjenica na kojoj zasniva odluku o izvanrednom otkazu bila takve naravi da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnoga odnosa nije moguć.

12.7. Neosnovano tuženik smatra kako je dovoljno bilo to što je svojim Pravilnikom i ugovorom o radu sklopljenim s tužiteljicom činjenicu neostvarivanja rezultata rada u bilo kojim okolnostima propisao teškom povredom radne obveze te da sud ne može preispitivati može li se to što je tako propisano smatrati teškom povredom radne obveze u smislu čl. 108. ZR. Suprotno tom, pravilno nižestupanjski sudovi smatraju da se s obzirom na okolnosti svakoga konkretnog slučaja ocjenjuje je li neko kršenje obveze iz radnoga odnosa takva okolnost koja se može kvalificirati kao osobito teška povreda obveze iz radnoga odnosa, i k tome još takva da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi bio moguć.

12.8. S obzirom na navedeno, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12.9. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je tuženikova revizija podnesena, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP odbijena je kao neosnovana (t. II. izreke).

13. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (t. III. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 19. travnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.