REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 59/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. M., K., OIB … , kojega zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica u G., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-391/2019-2 od 17. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj P-504/2018-7 od 25. travnja 2019., u sjednici održanoj 19. travnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda izreka koje glasi:
„I Odbija se tužbeni zahtijev tužitelja S. M. iz K., J., … , OIB: … , koji glasi: "Utvrđuje se da je tužitelj S. M. iz K., … , OIB: … , vlasnik nekretnina upisanih u zk.ul.broj 1410 k.o. V. koje se sastoje od čkbr. 475/2 – oranica sa 2 j i 104 čhv., i nekretnina upisanih u zk.ul.broj 1298 k.o. V., koje se sastoje od čkbr. 474/3 – oranica ograda sa 1112 čhv., koje su u zemljišnim knjigama upisane na imenu Republike Hrvatske, što je tuženik Republika Hrvatska zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru dužan tužitelju priznati i trpjeti zemljišno-knjižnu provedbu. Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u G. upis prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime i za korist tužitelja."
II Nalaže se tužitelju S. M. iz K., … , OIB: … , da tuženiku Republici Hrvatskoj nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kn, u roku od 15 dana.“
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 80/2020-2 od 25. veljače 2020., zbog pravnoga pitanja: „Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. tj. vrijeme od 1960-ih godina od kada su prednici tužitelja, a kasnije i tužitelj u samostalnom i poštenom posjedu nekretnine koja je predmet spora?“. Iz revizije proizlazi kako smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (SL SFRJ 6/80 i 36/90 i NN 53/91) te čl. 159. st. 4. i čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/99, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZV). Prema obrazloženju rješenja kojim je tužitelju dopuštena revizija, radi se o pravnome pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanju glede kojega „pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/17-2 od 7. svibnja 2019. i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2935/12-2.“
3. Tuženica na reviziju nije odgovorila.
4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.
5. Revizija nije osnovana.
6. Tužitelj u ovoj parnici zahtijeva da se presudom utvrdi njegovo pravo vlasništva na nekretninama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženice, a za koje smatra da ih je stekao dosjelošću, pozivajući se na činjenicu samostalnoga i poštenoga posjeda njega i njegovih prednika kroz zakonom propisano vrijeme dosjedanja.
7. Ocjena o neosnovanosti tužbenoga zahtjeva u prvostupanjskoj je presudi obrazložena, u bitnome, navodima:
- da tužitelj zajedno s njegovim pravnim prednicima predmetne nekretnine doista posjeduje kao samostalni pošteni posjedni, pri čemu sam tužitelj polazi od toga da taj posjed traje „od početka 1960-ih godina“,
- da su u zemljišnim knjigama predmetne nekretnine upisane kao vlasništvo tuženice, a prije toga, do 1973. godine, da su bile upisane kao vlasništvo tužiteljevih pravnih prednika,
- da prema tome, s obzirom na čl. 159. st. 4. ZV, prema kojem samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske stječe dosjelošću pravo vlasništva ako je njegov pošteni posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga propisanog u st. 2. i 3. ZV, dakle, za nekretnine 40 godine, do 17. studenoga 1999. nije proteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
8. Drugostupanjski sud smatra, kao i prvostupanjski, da u ovome slučaju nije proteklo vrijeme propisano čl. 159. st. 4. ZV za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, s tim da kao početak tijeka dosjedanja treba uzeti 1973. godinu, kada je nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo, a da prije toga taj rok nije mogao početi teći, jer su do tada nekretnine bile uknjižene kao vlasništvo tužiteljevih pravnih prednika.
9. U rješenju ovoga suda poslovni broj Rev-x 974/17-2 od 7. svibnja 2019., na koje se tužitelj pozvao izlažući razlog važnosti postavljenoga pravnog pitanja zbog kojega mu je revizija dopuštena, izraženo je pravno shvaćanje:
"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.
Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."
10. Prethodno navedenomu pravnom shvaćanju u obrazloženju toga rješenja je navedeno:
„"Iako u obrazloženju presude sud nije naveo propise koji su vrijedili prije 8. listopada 1991., iz presude je jasno da je suđeno u skladu sa zakonodavstvom bivše SFRJ, a posebno s odredbom čl. 29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji su branili stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.
U ovom slučaju valja poći od toga da je člankom 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., "Narodne novine" broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).
U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, a na koje odluke se pozvao i revident u svojoj reviziji.
U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:
"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."“
11. Kao odgovor na pravno pitanje postavljeno u predmetnoj reviziji ostaje za ponoviti ono što je navedeno u pravnom shvaćanju iz rješenja ovoga suda poslovni broj Rev-x 974/17-2 od 7. svibnja 2019., a što je citirano u t. 9. obrazloženja ove presude.
12. Međutim, ovakvo je shvaćanje neodlučno u ovoj situaciji, jer nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev nisu odbili ne uvažavajući činjenicu poštenoga posjeda tužitelja i njegovih prednika prije 8. listopada 1991. već su, naprotiv, uvažavajući posjedovanje u tome razdoblju, računajući ga od trenutka najranijeg početka toga posjedovanja na koje se sam tužitelj pozvao, naime od početka „1960.-ih godina“, tužbeni zahtjev odbili primjenom čl. 159. st. 4. ZV, obrazloživši da tužitelj sa svojim prednicima nekretnine nije posjedovao neprekidno 40 godina, u vremenu propisanome u toj zakonskoj odredbi.
13. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojega je dopuštena, odlučeno je na temelju čl. 393. st. 1. ZPP kao u izreci.
Zagreb, 19. travnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v.r.
