REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1385/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. e. t. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & p. d.o.o. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R- 1050/2022-3 od 25. listopada 2022., kojom je preinačena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1969/2019-104 od 30. prosinca 2019., u sjednici održanoj 19. travnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Tužitelju se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1050/2022-3 od 25. listopada 2022. pod točkom III. Izreke u odnosu na sljedeće pravno pitanje:
„U predmetima u kojima radnik tuži poslodavca radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate ima li radnik (tužitelj) koji je u cijelosti uspio u sporu odnosno kojemu su u cijelosti usvojeni tužbeni zahtjevi pravo na naknadu troškova koji su izazvani vođenjem postupka u skladu sa Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15 – dalje Tarifa) s obzirom da se radi o procjenjivom predmetu budući da je postavljen i zahtjev na isplatu naknade za izgubljenu plaću na koji se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Tarife?“
II. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
III. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog tuženika.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1050/2022-3 od 25. listopada 2022. i to u odnosu na točku III. izreke, u kojem postavlja sljedeće pitanje:
„U predmetima u kojima radnik tuži poslodavca radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate ima li radnik (tužitelj) koji je u cijelosti uspio u sporu odnosno kojemu su u cijelosti usvojeni tužbeni zahtjevi pravo na naknadu troškova koji su izazvani vođenjem postupka u skladu sa Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15 – dalje Tarifa) s obzirom da se radi o procjenjivom predmetu budući da je postavljen i zahtjev na isplatu naknade za izgubljenu plaću na koji se primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. Tarife?“
1.1. Pritom tužitelj u prijedlogu ističe da o navedenom pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda, a praksa viših sudova nije jedinstvena (odluke Županijskog suda u Zadru broj Gž-1950/2014-2 od 3. veljače 2015. i Gž R-2/2020-3 od 2. ožujka 2021., Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-518/2020-2 od 18. veljače 2021.).
2. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnio i tuženik protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-1050/2022-3 od 25. listopada 2022. u kojem postavlja sljedeća pitanja:
„Da li je odluka poslodavaca - tuženika o otkazu bila opravdana u okolnostima kad radnik unutar prekluzivnog roka od 15 dana nije otklonio drugim dokazima sumnju o stupnju svog obrazovanja (prema odluci VSRH na njemu je teret dokaza) odnosno pitanje da li je poslodavac dužan snositi posljedice naknadnog utvrđivanja činjenica (obveza povrata radnika na rad i obaveza naknade osobnog dohotka za sve godine dok traje postupak) odnosno trpjeti posljedice neaktivnosti radnika na kojem je teret dokaza da unutar roka od 15 dana (u kojem poslodavac mora odlučiti o otkazu) otkloni sumnju u svoje obrazovanje i gubitak povjerenja.
Odnosno; da li je poslodavac prilikom donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a da bi se ista kasnije potvrdila valjanom na sudu po tužbi radnika, dužan držati se samo činjenica, okolnosti i slučaja za koje je saznao u trenutku donošenja odluke te kasnijih dokaza i činjenica koje je radnik iznio kao svoju obranu u postupku povodom radnikova zahtjeva za zaštitu prava, a ne i nekih drugih, nekoliko godina kasnije iznesenih novih, činjenica i dokaza?
Postoji li diskrecijsko pravo poslodavca da nakon iznesenih dokaza u postupku izvanrednog otkazivanja po zahtjevu za zaštitu prava radnika ipak drži da je uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana, nastavak radnog odnosa zbog gubitka povjerenja nije moguć?“
2.1. Tuženik u prijedlogu općenito navodi da o postavljenim pitanjima nema prakse revizijskog suda, a radi se o pravnim pitanjima koji se pojavljuju i/ili realno može pojaviti u velikom broju slučajeva s istovrsnim predmetom spora. Predlagatelj se sadržajem prijedloga za dopuštenje revizije ujedno referira na odluke revizijskog suda broj Revr-289/2009 od 23. lipnja 2009., Revr-284/2017 od 19. lipnja 2018. (koja je donesena u ovopredmetnom postupku) i Revr-574/2017 od 29. rujna 2017.
2.2. Tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske odnosno članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U odnosu na istaknutu povredu prava tuženik se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava Vusić protiv Hrvatske od 1. srpnja 2010. (Zahtjev br. 48101/07).
3. U odgovoru na prijedlog tuženika, tužitelj osporava navode tuženika iznesene u prijedlogu i predlaže prijedlog odbiti, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog. U odgovoru na prijedlog tužitelja, tuženik osporava navode tužitelja i predlaže prijedlog odbaciti zbog nedostatka pretpostavki za podnošenje revizije, podredno odbiti.
4. U odnosu na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, a postupajući u skladu s odredbom članka 385.a stavak 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio kako je pravno pitanje naznačeno u izreci rješenja, važno za odluku u ovome sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena (odluka Županijskog suda u Zadru broj Gž R-2/2020-3 od 2. ožujka 2021. i odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž R- 518/2020-2 od 18. veljače 2021.).
5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 389.b stavak 3. ZPP, odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.
6. U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije temeljen na odredbi članka 385.a stavak 1. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer postavljenim pitanjima tuženik u stvari izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom i ocjenom izvedenih dokaza.
7. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije određeno ni izložio razloge zbog kojih smatra da bi postavljena pitanja bila važna u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP, niti su uz prijedlog dostavljene ili bar određeno naznačene odluke višeg suda, a u kojima da bi o postavljenim pitanjima bilo izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke.
8. Naime, tuženik se sadržajem prijedloga za dopuštenje revizije referira na odluke revizijskog suda broj Revr-289/2009 od 23. lipnja 2009., Revr-284/2017 od 19. lipnja 2018. (koja je donesena u ovopredmetnom postupku) i Revr-574/2017 od 29. rujna 2017., međutim, ovaj sud ocjenjuje da time nisu izneseni odgovarajući razlozi postavljenim pitanjima. Naime, ako o postavljenim pitanjima ne postoji praksa revizijskog suda (kako to predlagatelj tvrdi u prijedlogu), onda valja ukazati na eventualno različite odluke drugostupanjskih sudova o tim pitanjima, zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja različite sudske prakse od strane revizijskog suda. S druge strane, u odlukama na koje se tuženik poziva nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu, slijedom čega ovaj sud ocjenjuje da navedena pitanja nisu važna u smislu odredaba članka 385.a stavak 1. ZPP.
9. Prema odredbi članka 385.a stavak 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
10. Tuženik smatra da mu je povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske odnosno članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer je drugostupanjski sud u istom sastavu vijeća o istom činjeničnom supstratu donio dvije suprotne odluke, te da je drugostupanjski sud protivno uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio sasvim drugačiju odluku bez obrazlaganja tuženikovih prigovora, čime je tuženiku povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
11. Postupajući po odredbi članka 387. stavak 1. ZPP vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud je u pobijanoj odluci detaljno obrazložio zašto nije prihvatio određene činjenice koje je tuženik tijekom postupka iznio a sve u skladu s danom uputom revizijskog suda u odluci broj Rev 729/2021-3 od 10. svibnja 2022.
12. Slijedom navedenog, prijedlog tuženika u odnosu na postavljena pitanja (članak 385.a stavak 1. ZPP), odbijen je na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP (točka II. izreke).
13. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno pravo u smislu odredbe članka 385.a stavak 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe članka 389.a stavak 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije tuženika temeljen na odredbi članka 385.a stavak 2. ZPP, te riješiti kao u točki III. izreke.
14. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog tuženika za dopuštenost revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (članak 155. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 166. ZPP).
Zagreb, 19. travnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
