Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kž-337/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženih N. A., Z. S. i I. B., zbog kaznenih djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Metkoviću (dalje: ODO-a), optuženog Z. S. i optuženog I. B., podnesenim protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj: K-50/2019-51 od 26. travnja 2022., na sjednici održanoj 19. travnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe ODO-a, optuženog Z. S. i optuženog I. B. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Metkoviću, presudom poslovni broj: K-50/2019-51 od 26. travnja 2022. proglasio je krivima optužene N. A., Z. S. i I. B., i to svakog za kazneno djelo protiv života i tijela, teškom tjelesnom ozljedom iz čl. 118. st.1. KZ/11 u stjecaju s kaznenim djelom pokušaja teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. u svezi s čl. 34. KZ/11 te je svakom optuženiku za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. KZ/11 na temelju istog zakonskog propisa utvrdio kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. u vezi s čl. 34 KZ/11 kazne zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci. Na temelju čl. 51. KZ/11 svaki od optuženika osuđen je na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. KZ/11, optuženicima su izrečene uvjetne osude tako da jedinstvene kazne zatvora na koje su osuđeni neće biti izvršene ukoliko svaki od optuženika za vrijeme provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 54. KZ/11 u slučaju opoziva uvjetne osude, optuženicima će se u izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to optuženom N. A. od 4. srpnja 2016. do 6. srpnja 2016., optuženom Z. S. od 28. srpnja 2015. do 8. rujna 2015. te optuženom I. B. od 28. srpnja 2015. do 8. rujna 2015.

1.1. Na temelju čl. 270. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. - dalje: ZKP/08-19) određeno je da će se oštećenom T. M. nakon pravomoćnosti vratiti jedna majica marke T. T. M veličine, svijetlo plave boje s printom palmi i otiskom natpisa M. B. E. C. jedne kratke hlače sive boje s mrežastim uzorcima NN marke s imitacijom valova na prednjoj lijevoj strani, te nalaz broj 2015/001245 izdan u Općoj bolnici D. 28. srpnja 2015., koji su privremeno oduzeti potvrdom o privremenom oduzimaju predmeta PP M. broj ... od 28. srpnja 2015.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč.1.,6.,7. i 8. ZKP/08 optuženici su obvezani na podmirenje troškova kaznenog postupka i to svaki za paušalnu svotu iznose od 1.000,00 kn, za trošak izrade pisanog nalaza i mišljenja vještaka I. B. iznose od 671,50 kn, za trošak dopune nalaza i mišljenja vještaka I. B. iznose od 671,50 kn, za trošak svjedoka I. P. iznose po 145,33 kn, za nužne izdatke oštećenika M. M. i T. M. iznose po 1.874,66 kn, dakle svaki ukupno po 4.362,99 kn, dok je optuženi Z. S. dužan uz navedeni iznos naknaditi i iznos od 825,00 kn na ime troška braniteljice po službenoj dužnosti V. B., a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude uplatom na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske, SWIFT: ... model: ..., poziv na broj: ... (opis plaćanja: troškovi postupka u K-50/2019), te dokaz o uplati dostaviti sudu, s time da su optuženici dužni naknaditi i nagradu punomoćnice oštećenika, odvjetnice S. Š., svaki u iznosu od 833,33 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žale se ODO, optuženi N. A. po branitelju A. N., odvjetniku u Z., optuženi Z. S. po branitelju D. P., odvjetniku u D. te optuženi I. B. po branitelju S. C., odvjetniku u M..

3. Žalbu optuženog N. A. podnijetu protiv navedene presude po branitelju A. N., sud prvog stupnja je rješenjem broj K-50/2019-63 od 15. lipnja 2022. odbacio kao nepravodobnu, a rješenjem broj K-50/2019-66 od 27. lipnja 2022., na temelju čl. 93. ZKP/08-19 odbio je molbu optuženog N. A. od 23. lipnja 2022. za povrat u prijašnje stanje za podnošenje žalbe protiv navedene presude. Optuženi N. A. je protiv navedenih rješenja podnio žalbe koje je sud prvog stupnja u smislu čl. 93. st. 3. ZKP/08-19 dostavi ovom sudu drugog stupnja zajedno sa žalbama protiv prvostupanjske presude, a o kojim je žalbama odlučeno prije upuštanja u razmatranje o osnovanosti žalbi podnijetih protiv prvostupanjske presude na način da su iste rješenjem broj 8 Kž-337/2022-4 od 19. travnja 2023. odbijene kao neosnovane te su potvrđena prvostupanjska rješenja broj K-50/2019-63 od 15. lipnja 2022. i broj K-50/2019-66 od 27. lipnja 2022. pa nepravodobna žalba optuženog N. A. podnijeta protiv uvodno navedene presude neće biti predmetom razmatranja.

3.1. ODO se žalbi zbog odluke o uvjetnoj osudi s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se za kaznena djela iz čl. 118. st. 1. KZ/11 i čl. 118. st. 1. u svezi čl. 34 KZ/11 optuženom N. A. izreknu kazne zatvora od po 8 mjeseci te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci, a optuženicima Z. S. i I. B. da se izreknu kazne zatvora od po šest mjeseci te jedinstvena kazna zatvora od osam mjeseci te da im se svima temeljem čl. 55. KZ/11 izrečene kazne zatvora zamijene radom za opće dobro na slobodi.

3.2. Optuženi Z. S. u žabi ne navodi zakonske žalbene razloge a predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.

3.3. Optuženi I. B. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, pobijanu presudu preinači na način da u odnosu na njega odbije optužbu, a podredno da pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu ODO-a sadržan je u žalbi optuženog Z. S. u kojem navodi da je državno odvjetništvo u optužnici predlagalo sankciju za optuženika kakva je i izrečena u pobijanoj presudi, te se protivi kazni koju sada u žalbi predlaže ODO. Odgovor na žalbu ODO-a podnio je i optuženi N. A. po braniteljici S. W., odvjetnici, no optuženik je potom osobno pisanim putem izjavio da povlači navedeni odgovor na žalbu.

5. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-19 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-365/2022-2 od 12. srpnja 2022. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

6. Žalbe nisu osnovane

7. U odnosu na žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka:

7. 1. Optuženi Z. S. u žalbi ne navodi zakonske žalbene osnove, a iz sadržaja žalbe u dijelu u kojem navodi da pojedinačne radnje izvršenja koje su doprinijele posljedici nisu opisane na valjan način jer predstavljaju opis grupnih radnji zbog čega da se ne može utvrditi individualna krivnja i doprinos posljedici od strane svakog optuženika te da se s obzirom na neodređenost činjeničnog opisa radnji u izreci pobijana presuda ne može ispitati, očito smatra ostvarenim bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-22).

7.2. Optuženi I. B. izrijekom se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ne navodeći koje oblike te povrede smatra ostvarenim. Sadržajem žalbe u dijelu u kojem također prigovara neodređenosti činjeničnog opisa u izreci pobijane presude u odnosu na svoj udio u počinjenju predmetnog kaznenog djela te navodi da ni u obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja nije dao odgovor na pitanje koju je tešku tjelesnu ozljedu oštećenicima zadao upravo optuženi I. B., i kako i gdje je ozljedu zadao, a smatrajući da odgovor na to ne može bit "zajednički više puta po glavi i tijelu", žalitelj također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22 u vidu nerazumljivosti izreke presude te izostanku razloga o odlučnim činjenicama po navedenim pitanjima.

Također žalitelj smatra nejasnim na temelju čega je sud prvog stupnja zaključio da su optuženici pokušali oštećenicima zadati tešku tjelesnu ozljedu, a ne primjerice da bi došlo do "lake" tjelesne ozljede ili "smrtnog ishoda", međutim to predstavlja pitanje činjenični naravi jer to što je žalitelju nejasno, automatizmom ne znači da je i doista nejasno.

7.3 Protivno stavu oboje žalitelja (optuženih Z. S. i I. B.), navedeni oblici bitne povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08-22 nisu ostvareni. Naime, optuženici su proglašeni krivim da su predmetna kaznena djela počinili u ulozi supočinitelja. U smislu čl. 36. st. 2. KZ/11 svaki supočinitelj, zajedno s drugim, ostvaruje zajedničko djelo dajući pri tome svoj bitan doprinos. S tim u vezi napominje se kako je supočinitelj uvijek onaj sudionik koji je nositelj radnje počinjenja ili jednog njenog dijela, ali i onaj tko je poduzeo radnju koja ne ulazi u opis djela kao njegova radnja počinjenja, ako ova prema okolnostima slučaja u funkcionalnom smislu ima bitno značenje za ostvarenje plana počinjenja djela. U odnosu na optuženog Z. S. u izreci pobijane presude jasno je opisano da se njegova radnja sastojala od udarca stolicom u glavu oštećenog T. M. kojim ga je udarcem oborio na tlo, a potom od više udaraca rukama i nogama i oštećenika T. M. i oštećenog M. M., a na koji su način jasno opisane i konkretizirane njegove radnje kao supočinitelja. Također i radnje optuženog I. B. opisane u izreci pobijane presude na način da je zajedno sa optuženima N. A. i Z. S. udarao rukama i nogama oštećene T. i M. M. po glavi i drugim dijelovima tijela konkretiziraju u okviru značaja poduzimanja radnji supočinitelja u dovoljnoj mjeri njegov doprinos koji u svojstvu supočiniteljstva uključuje i pristanak na konkretne poduzete radnje optuženih N. A. i Z. S.. Takav činjenični opis nije u proturječju s obrazloženjem pobijane presude, što se žalbama niti u smislu istaknute bitne povrede ne konkretizira pa će detaljan odgovor biti dan u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako, protivno žalbenom stavu optuženog I. B., sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude na temelju provedenog sudsko-medicinskog vještačenja dao odgovor na pitanje zbog čega su optuženici proglašeni krivim za nanošenje teške tjelesne ozljede oštećenom M. M. i pokušaj nanošenja teške tjelesne ozljede oštećenom T. M.. Naime, sudsko-medicinski vještak je temeljem medicinske dokumentacije za oba oštećenika okvalificirao tjelesne ozljede i utvrdio da je oštećeni M. M. zadobio tešku tjelesnu ozljedu koju čini ukupnost ozljeda u vidu rane razderotine gornje usne, krvni podljevi obje usne, prijelom s pomakom nosnih kostiju i nosne pregrade, višestruki obostrani prijelom kostiju lica s krvarenjem u sinuse istih, krvni podljev oko oba oka i oguljotine kože lica te tjelesne ozljede u vidu oguljotine kože donjih udova i oguljotine kože desnog lakta te otkrhnuće rubnog ulomka baze članka trećeg prsta lijeve šake. Za oštećenog T. M. vještak je utvrdio da je zadobio tjelesnu ozljedu u vidu rane razderotine tjemenog područja glave, koja je ozljeda prema mišljenju vještaka nastala udarcem tupotvrdog bridastog sredstva srednjim intezitetom, što je mogao biti i udarac stolicom. Temeljem navedenog nalaza i mišljenja, na koje, nitko od optuženika nije imao prigovor, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da su u glavi smještene vitalne strukture i da se radi o dijelu tijela podesnom za nanošenje teške tjelesne ozljede ovisno o intezitetu udarca i karakteristikama ozljeđivanja. Dakle, nema dvojbe da je sud prvog stupnja i u obrazloženju pobijane presude dao jasne razloge o odlučnim činjenicama temeljem kojih je donio zaključak o kvalifikaciji ozljeda, a time i kaznenih djela, a da li su ti razlozi pravilni i potpuni pitanje je također žalbene osnove pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U odnosu na žalbu zbog povrede kaznenog zakona:

8.1. Optuženi I. B. u žalbi između ostalog navodi da se optuženog N. A. konkretno tereti da je oštećenike udario zatvorenom šakom u predio lica, optuženog Z. S. da je oštećenog T. M. udario stolicom u glavu te ponavlja da se na žalitelja odnosi inkriminacija zato što je "potom-zajedno s ostalima više puta udarao oštećenike po glavi i tijelu". Žalitelj smatra da ga sud prvog stupnja na temelju takvog neodređenog opisa učestvovanja nije mogao isto kao i optužene N. A. i Z. S. proglasiti krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede, već eventualno za kazneno djelo sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 122. KZ/11, ili postupiti sukladno izvodu iz znanstvenog rada "Zahvati u činjenični opis tužbe" koje prilaže uz žalbu. Također žalitelj navodi da svaki udarac ne nanosi tešku tjelesnu ozljedu te ukazuje na razliku tjelesne ozljede u smislu čl. 117. KZ/11 i teške tjelesne ozljede iz čl. 118. KZ/11 i osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. KZ/11. Ujedno se žalitelj bavi i pitanjem podobnosti i nepodobnosti pokušaja smatrajući da kad netko za nekim trči "goloruk" to može biti samo "pripremna radnja" za tešku tjelesnu ozljedu koja nije kažnjiva te da sama radnja trčanja za nekim na javnom mjestu predstavlja kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz čl. 323 a KZ/11 a ne pokušaj nanošenja teške tjelesne ozljede.

8.2. Polazeći od citiranog djela sadržaja žalbe optuženog I. B., može se zaključiti da žalitelj ostvarenje povrede kaznenog zakona, koju žalbenu osnovu izrijekom ističe u žalbi, u bitnome nalazi kao posljedicu toga što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je kritične zgode postupao s ciljem nanošenja teške tjelesne ozljede oštećenicima M. M. i T. M. te pobija pravilnost zaključka o postojanju pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede oštećenom T. M., kao i da je između optuženog I. B. i optuženih N. A. i Z. S. postojala zajednička odluka o počinjenju kaznenih djela za koje su pobijanom presudom sva trojica proglašeni krivima.

8.3. Međutim, takvim žalbenim tvrdnjama žalitelj sadržajno upire na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, o povredi kaznenog zakona je riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisao u izreci presude, ali smatra da je na isto pogrešno primijenio kazneni zakon, a ne prema onim činjenicama koje prema optuženikovoj ocjeni proizlaze iz provedenih dokaza kao u ovom slučaju. Ujedno ovakvim sadržajem žalbe žalitelj očito ignorira činjenična utvrđenja suda u odnosu na postojanje elemenata kaznenih djela teške tjelesne ozljede i pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede kao i postojanja supočiniteljstva, a po kojim se objektivnim, a prvenstveno subjektivnim elementima predmetno kazneno djelo razlikuje od predloženih kvalifikacija predmetnih kaznenih djela po žalitelju. Pritom su žalbeni navodi u odnosu na sudjelovanje u pokušaju promašeni jer se doprinos optuženog I. B. u pokušaju kaznenog djela nanošenja teške tjelesne ozljede ne sastoji u trčanju za oštećenim T. M. već u udaranju rukama i nogama po glavi i drugim dijelovima tijela, s time da oštećenici niti ne navode da bi optuženi I. B. trčao za bilo kojim od njih, već da je to bio optuženi Z. S.. Što se tiče kaznenog djela sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 122. st. 1. KZ/11, počinitelj je svaka osoba koja je samo sudjelovala u tučnjavi i za koju nije utvrđeno da je osobno nanijela tešku tjelesnu ozljedu, jer tada, kao u predmetnom slučaju, odgovara za samostalno kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede. Također valja napomenuti da se prema sudskoj praksi tučnjava smatra fizičkim obračunom više osoba u kojem se sudionici međusobno napadaju, ali obuhvaća i sudjelovanje u napadu, a u predmetnom događaju nije utvrđeno da bi se radilo o međusobnom napadanju već isključivo o optuženicima kao napadačima, a oštećenicima kao napadnutima. Stoga žalba optuženog I. B. ni po tom pitanju nije osnovana.

9. Povodom podnesenih žalbi ovaj sud drugog stupnja je ispitao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-22, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-22).

10. U odnosu na žalbe optuženih Z. S. i I. B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

10.1. Iako ni ovu žalbenu osnovu optuženi Z. S. ne navodi izrijekom, na nju ukazuje sadržajem žalbe u dijelu u kojem doduše općenito navodi da su rezultati dokaznog postupka u odnosu na činjenični opis kaznenih djela manjkavi te da činjenično stanje nije dovoljno utvrđeno da bi se izvan razumne sumnje moglo utvrditi inkriminirano ponašanje optuženika.

10.2 Kao što je već spomenuto u okviru žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi I. B. isprepliće žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na zaključak o postojanju supočiniteljstva s optuženima A. N. i Z. S. i svom doprinosu u počinjenju predmetnih kaznenih djela, svodeći svoju ulogu na trčanje za oštećenim T. M.. Pritom žalitelj ističe da je sudsko- medicinski vještak dr. I. B. u svom nalazu i mišljenju naveo da je predmetna teška tjelesna ozljeda oštećenom M. M. mogla nastati uslijed dva udarca u predio lica oštećenika, koje je udarce oštećenik i opisao navodeći da su mu iste zadali optuženi N. A. i Z. S. dok u odnosu na optuženog I. B. nije utvrđeno kakvu je i da li je uopće zadao ozljede oštećenicima, već samo da je sudjelovao u "razmirivanju" i naguravanju uslijed kojeg je mogao pasti i poneki udarac. Ujedno žalitelj osporava ocjenu obrane I. B. kao nevjerodostojne s tvrdnjom da je sud trebao povjerovati optuženiku da je pomagao oštećenom i ujaku i čuvao bakinu kuću i s tog aspekta procijeniti njegovo postupanje u ovom slučaju.

11. Iznijetim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi. Naime, nesporno je da su u inkriminiranom događaju s jedne strane premlaćeni oštećenik M. M. s mnogobrojnim ozljedama koje su okvalificirane kao teška tjelesna ozljeda i ozlijeđeni T. M., a s druge strane zapravo fizički neokrznuta sve trojice optuženika jer na njima nitko od svjedoka nije vidio nikakve ozljede niti su isti zatražili medicinsku pomoć. Pritom svaki od optuženika u svojim obranama djelomično priznaju poduzimanje određenih radnji u vidu udaraca upućenih oštećenicima, ali na način koji bitno umanjuje doprinos ozljeđivanju oštećenika i prikazuje ih kao dijelom izazvane i napadnute od strane oštećenika (prema obrani optuženog N. A.), a dijelom u ulozi "spasitelja" optuženog I. B. i ovdje svjedoka A. M. (prema obranama optuženika Z. S. i I. B.), vlasnika lokala ispred kojeg je došlo do predmetnog sukoba.

Tako optuženi Z. S., ujedno konobar u lokalu A. M., priznaje da je jednog od oštećenika kojeg opisuje kao "ćelavog Slovenca" (a iz dokaznog postupka proizlazi da se radi o oštećenom T. jako udario šakom u glavu pravdajući se da se "zaletio, reagirao" jer je išao braniti kolegu (optuženog I. B.) i "gazdu" (A. M.), da je oštećenik pao od tog udarca, ali se pridržao za stolicu koju je bacio na njega nakon čega da je on (optuženi Z. S.) potrčao za njim (oštećenikom), stigao ga i udario ga opet šakom "iza" pokazujući potiljak glave te je oštećenik opet posrnuo, ali da mu je tad (optuženiku) škljocnulo koljeno pa se vratio do "kolege" i "gazde". Pritom poriče da bi drugog oštećenika uopće vidio kao ni optuženog N. A., ali za njega pretpostavlja da je bio u "drugoj bitki" koja je bila 20-30 metara dalje od ove u kojoj je on sudjelovao. Također pretpostavlja da je uzrok predmetnih događaja nešto "oko žena" između "nekog Slovenca" i optuženog N. A..

I optuženi I. B. u svojoj obrani opisuje da je povod sukobu bio to što je jedan od oštećnika komentirao boju majice optuženog N. A. asocirajući da je optuženik homoseksualac, da nije odmah došlo do incidenta jer je optuženik tom oštećeniku rekao da se makne, da se isti oštećenik tijekom večeri "bez srama i pristojnosti" nabacivao curama u društvu optuženog N. A., da je bio odbijen ali da ni tada još nije došlo do sukoba. Prema daljnjim navodima optuženog I. B., nakon što je optuženi N. A. izašao iz lokala odlazeći doma, za njim je odlučio izaći njegov ujak (ujak oštećenika I. B.) A. M. da vidi kakva je vani situacija baš zbog ranije opisanih napetosti i kad A. M. nije bilo 10-15 minuta da je i on (optuženi I. B.) otišao prema vratima lokala te je razgrnuvši zastor uočio ujaka na podu, a iznad njega (A. M.) da stoji jedan "čelavi Slovenac" za kojeg je zaključio da želi ozlijediti A. M. te je viknuo "A. je na podu" i izletio van. Priznaje da je tad nošen adrenalinom bez razmišljanja udario tog "Slovenca", ali da ga je udarac okrznuo u predjelu glave iza desnog uha pa mu je uputio još jedan isti takav udarac. Potom optuženi I. B. nesuvislo opisuje da je njegova noga završila na ramenu "Slovenca", da se "Slovenac" nastavio dizati, a on je pao na pod. "Slovenac" da je tad uzimao stolicu koja mu je bila pri ruci na što je iz kafića došao i optuženi Z. S. koji je potom udario tog Slovenca u glavu nakon čeg da "Slovenac" opet uzima istu stolicu i baca je prema optuženom Z. S. te počinje bježati, a on (I. B.) se okreće pružiti pomoć ujaku A. M. koji je ležao na podu.

Da bi se mogla ocijeniti pravilnost ocjene takvih obrana kao djelomično vjerodostojnih danih po sudu prvog stupnja i dati odgovor na žalbene navode optuženika u kontekstu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja po pitanju supočiniteljstva, potrebno je ukazati i na obranu optuženog N. A.. Navedeno iz razloga što optuženi Z. S. i I. B. spominju optuženog N. A. samo kao osobu koju su provocirali oštećenici, ali negiraju da bi zajedno s optuženim N. A. poduzimali inkriminirane radnje prema oštećenicima odnosno optuženi Z. S. u obrani je "pretpostavio" da je optuženi N. A. bio u "drugoj bitki" koja je bila 20-30 metara dalje od ove u kojoj je on sudjelovao. Dakle optuženi N. A. u svojoj je obrani opisao provokaciju koja mu je na početku večeri upućena od strane oštećenog M. M. u vezi njegove majice, da je zbog toga zajedno s A. M. odmah upozorio "Slovenca" da ne pretjeruje, da je u kafiću potom bila ugodna atmosfera sve dok mu jedan "Slovenac" iz ekipe oštećenika nije počeo prilaziti i provocirati te je njemu izgledalo kao da se ekipa u kojoj su oštećenici "nabrijava" na što je upozorio i A. M. kao vlasnika lokala kad je on (N. A.) planirao ići kući. Iako je htio izbjeći oštećenike koji su krenuli tad prema van, isti su još sjedili ispred lokala kad je izašao te ga je oštećeni M. M. počeo opet provocirati, a potom i oštećeni T. M. koji mu je počeo psovati majku a držao je čašu gemišta u ruci te je imao dojam (optuženi N. A.) da ga je spreman njome udariti u glavu. Tad da je izašao iz kafića A. M. pred kojim ga (optuženog N. A.) oštećeni T. M. pokuša prikazati kao provokatora, krenula je rasprava između njih četvero i kad je u jednom momentu oštećeni T. M. nasrnuo na njega, on ga je odgurnu i ošamario po lijevoj strani lica uslijed čega je oštećeni T. M. pao u grm iz kojeg da se pridigao s željezom u ruci. Istovremeno kad je on (N. A.) udario šamar oštećenom T. M., njega da je šakom u glavu udario u glavu slabim udarcem M. M. te su se njih dvojica počeli hrvati i obojica su pali pa su se digli i tad da je opet udario oštećenog M. M. postrance otvorenim dlanom u glavu od čega je oštećenik zateturao i pao na stražnjicu i rekao da se predaje. Nakon toga da se okrenu prema oštećenom T. M. i vidio "gungulu" između nekoliko ljudi i oštećenog T. M. kako sa stolicom nalijeće na sve njih, a on (optuženi N. A.) da je uspio uhvatiti tu stolicu koju je oštećeni T. M. usmjerio prema njemu u trku i ublažiti udarac od kojeg je zadobio ozljedu u vidu modrice od čepa stolice na trbuhu. Oštećeni T. M. da je tad pobjegao, a on se okrenuo prema A. M. koji je ležao i oko njega su bila 2-3 dečka. Nakon nekoliko minuta da se pojavio bos i šepajući P. P. koji da je komentirao "kako smo mu razvalili glavu", s njim da je bio i I. P. a kasnije je shvatio da su oni trčali za oštećenim T. M. koji je uspio pobjeći u apartman, ali da su naletjeli na oštećenog M. M. kojeg su iscipelarili. Optuženi N. A. također je potvrdio da u trenutku kad se oštećeni M. M. predao, da je njemu s desne strane bio optuženi I. B. kad je oštećeni T. M. zamahivao stolicom prema njima, a da je optuženi Z. S. bio malo dalje ispred njega na terasi, da je izlazak optuženog Z. S. i I. B. iz lokala primijetio dok se on hrvao s oštećenim M. M. te da je njihov izlazak bio u pravom trenutku jer su spriječili da ga i oštećeni T. M. napadne.

S druge strane oštećeni M. M. priznaje da je komentirao boju majice optuženog N. A. no poričući da bi to bilo u kontekstu provokacije te navodi da se udaljio kad mu je A. M. rekao da optuženik nije dobre volje. Nadalje je iskazao da je prilikom izlaska iz kafića optuženi N. A. počeo govoriti ružne stvari njegovom bratu oštećenom T. M., zatim da se u svađu umiješao A. M., da bi potom optuženi N. A. gurnuo oštećenog T. M. i udario ga šakom, nakon čega da se pojavio optuženi Z. S. koji da je željeznom barskom stolicom udario oštećenog T. M. po glavi od čega je pao na tlo gdje su ga potom optuženi Z. S. i I. B. nastavili udarati, a njega (oštećenog M. M.) da je optuženi N. A. snažno udario šakom u glavu, u nos nakon čega je i on pao na tlo gdje su potom njega svi optuženici nastavili cipelariti udarajući ga najviše nogama po glavi. U trenutku kad se napola pridigao dobio je snažan udarac nogom u predjelu gornje čeljusti i nosa a misli da mu je taj udarac zadao optuženi Z. S. za kojeg optuženika navodi da ga je potom naganjao oko auta, ali da je uspio pobjeći.

Već samo na temelju sadržaja navedenih obrana optuženika i iskaza oštećenika proizlazi da je sud prvog stupnja s pravom obrane optuženika u pretežno dijelu otklonio kao nevjerodostojne po pitanju dinamike događaja, intenziteta upućenih udaraca oštećenicima i zajedničkog postupanja prema oštećenicima, a pravilnost kakve ocjene iznijetim žalbenim navodima optuženih Z. S. i I. B. nije dovedena u pitanje. Doduše, prema stavu ovog suda drugog stupnja može se zaključiti da ni iskazi oštećenika nisu u potpunosti vjerodostojni kako to smatra sud prvog stupnja jer je nedvojbeno oštećeni M. M. na neki način provocirao optuženog N. A. te do reakcija optuženika, iako znatno pretjerane i nepotrebne, nije došlo bez povoda i razloga kako to oštećenici prikazuju, te oštećenici pretjeruju i u pogledu načina i intenziteta zadobivenih udaraca, jer životno logično nisu stajali ukopani na mjestu kad su ih optuženici udarali, ali te nevjerodostojnosti i razlike u iskazima oštećenika nisu od takvog značaja da bi utjecale na pravilnost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja.

Dakle, sud prvog stupnja u odnosu na dinamiku događaja pravilno cijeni vjerodostojnim iskaze oštećenika koji su u bitnim dijelovima po tom pitanju i po stavu ovog suda drugog stupnja suglasni. Naime, nasuprot žaliteljima koji prema svojim obranama navodno ni nisu znali kako se zovu oštećenici ( iako isti godinama ljetuju na tom mjestu, izlaze u isti lokal i nesporno se znaju s A. M. vlasnikom lokala koji je u rodbinskim i prijateljskim odnosima sa optuženicima) te indikativno negiraju da bi uopće vidjeli onog „Slovenca“ koji je teže stradao i negiraju da bi u njihovoj blizini bio optuženi N. A., iako upravo iz obrane optuženog N. A. proizlazi da su svi bili zajedno, doduše iako ne i da su zajedno udarali oštećenike na podu, iskazi oštećenika su u bitnim segmentima suglasni u odgovorima na bitna pitanja. Tako oboje oštećenika potvrđuju da je optuženi N. A. prvi uputio udarac oštećenom T. M., koji udarac nije bio takve jačine da bi ga oborio, ali da su odmah došli i optuženi I. B. i Z. S. te je Z. S. udario barskom stolicom po glavi oštećenog T. M. koji da je udarac zahvatio i A. M. zbog kojeg su obojica pali na tlo, da je optuženi N. A. u istoj dinamici događaja udario šakom u nos oštećenog M. M. uslijed kojeg je isti pao na pod gdje su ga svi optuženici cipelarili po glavi i tijelu, a nakon što se on (T. M.) pridigao da su počeli cipelariti i njega. Stoga ni po stavu ovog suda drugog stupnja, razlike u iskazima oštećenika po pitanju kojeg su prije na podu izudarali optuženici, ne umanjuje vjerodostojnost iskaza oštećenika u bitnim dijelovima niti daje značaj obrani optuženika u tim segmentima kao vjerodostojnoj. Pritom sud prvog stupnja nije imao razloga ne povjerovati oštećenom T. M. kad smatra da ga je najviše udarao optuženi Z. S. jer mu je prouzročio ranu na glavi koja je šivana, i oštećenom M. M. da ga je optuženi N. A. udari šakom u glavu u predio nosa, što optuženik i sam priznaje, te da su ga cipelarili svi optuženici a da mu je udarac nogom u predjelu gornje čeljusti zadao optuženi Z. S., koji optuženik ga je i naganjao oko auta kad je uspio pobjeći. Budući da je tijekom postupka obavljena od strane oštećenika i radnja prepoznavanja optuženih Z. S. i I. B., sud prvog stupnja doista nije imao razloga ne prihvatiti iskaze oštećenika da je optuženi Z. S. doprinio ozljedi oštećenog T. M. udarcem stolice u glavu, a potom da je sudjelovao u cipelarenju oštećenog M. M. i udario ga nogom u čeljust, te pravilno, uz već navedene razloge, ne povjerovati da on tog oštećenika nije ni vidio i da je potrčao za oštećenim T. M., a ne za oštećenim M. M., tim više što oštećeni T. M. uopće niti ne navodi da bi za njim netko trčao kad je uspio pobjeći. Pritom valja dodati da oštećenici nemaju nikakvog razloga teretiti za nanesene ozljede upravo optuženike kad bi im netko drugi bio zadao takve udarce, a kako to u obrani sugerira optuženi N. A. sugerirajući da bi optuženike ozlijedili ovdje svjedoci I. P. i P. K..

Navedenu pravilnost ocjene dokaza po sudu prvog stupnja potvrđuju i rezultati sudsko-medicinskog vještačenja citiranog pod toč. 7.3. ovog obrazloženja jer se zadobivene ozljede također uklapaju u bitnim dijelovima u dinamiku događaja opisanu po oštećenicima. Tako pojedinačno zadane udarce oštećenicima od strane optuženika N. A. i Z. S. opisane u činjeničnom opisu imenovani optuženici i sami priznaju, odnosno optuženi Z. S. priznaje da je udario T. M., ali ne stolicom, već šakom u glavu, no budući da je prema iskazima i oštećenika i optuženika bilo mahanja stolicom, i to s obje strane, a optuženi Z. S. se od strane ostalih optuženika spominje u kontekstu onog koji je oštećenog T. M. udario kad je on mahao stolicom, vjerujući iz navedenih razloga iskazima oštećenika koje potvrđuje sudsko medicinsko vještačenje prema kojem je ta ozljeda mogla nastati udarcem ruba stolice, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je optuženi Z. S. zadao udarac u glavu oštećenom T. M. stolicom. U odnosu na žalbene navode i upite I. B. gdje i kada je on zadao ozljede oštećenicima i koje, valja istaći da je on sam u svojoj obrani izjavio da je „nošen adrenalinom bez razmišljanja udario tog "Slovenca" (što se prema analizi personalnih dokaza odnosi na oštećenog T. M.), ali da ga je udarac okrznuo u predjelu glave iza desnog uha pa mu je uputio još jedan isti takav udarac“, a potom spominje i da je njegova noga završila na ramenu "Slovenca". Dakle, on sam priznaje da je sudjelovao u pokušaju nanošenja teške tjelesne ozljede T. M., budući da se udarcima u smjeru glave, kako to pravilno obrazlaže sud prvog stupnja, može nanijeti teška tjelesna ozljeda, a jedna od udaraca je očito zadao oštećeniku prije nego ga je stolicom udario i optuženi Z. S.. Iako oštećenici optuženog I. B. spominju samo u kontekstu cipelarenja zajedno s ostalim optuženicima, a budući da sud prvog stupnja pravilno nije cijenio vjerodostojnim obrane optuženika I. B. i Z. S. u odnosu na dinamiku događaja i da nisu udarali oštećenog M. M., takva obrana optuženog I. B. opravdava zaključak da je sudjelovao u cipelarenju obojice oštećenika, posebno imajući u vidu brojnost ozljeda oštećenog M. M.. Po stavu ovog drugostupanjskog suda, optuženi I. B. je u obrani prikazao svoje udarce kao da ih je uputio samo oštećenom T. M. jer je bio svjestan težine zadobivenih ozljeda M. M. pa je na takav način želio umanjiti svoju kaznenu odgovornost. S obzirom da se radi o supočiniteljstvu, kao što je već spomenuto, a bit će i nastavno obrazloženo, nije ni odlučujuće koju je to ozljedu zadao oštećenicima optuženi I. B.. Ističe se da se kod supočiniteljstva, optuženicima koji na temelju dogovora (koji može biti i prešutan) poduzimaju radnje koje su dovele do nastupjele posljedice ili mogu dovesti do nje, takva radnja uračunava ne samo počinitelju koji ju je stvarno zadao nego i drugom supočinitelju. Navedeno iz razloga jer je važna karakteristika supočiniteljstva upravo u tome da se bitan doprinos svakog supočinitelja kaznenog djela uračunava i ostalima, a kao što je već rečeno supočinitelj može biti i onaj tko je poduzeo radnju koja ne ulazi u opis djela kao njegova radnja počinjenja, ako ona prema okolnostima slučaja u funkcionalnom smislu ima bitno značenje za ostvarenje plana počinjenja djela, a udaranje u glavu i oko glave udarcima „nošenim adrenalinom“ od strane optuženog I. B., svakako ima takav značaj.

Dakle, kao što je već citirano, iz odredbe čl. 36. st. 2. KZ/11 proizlazi da su supočinitelji kaznenog djela dvije ili više osoba koje zajednički donesu odluku o počinjenu djela, a zatim zajednički počine kazneno djelo na način da svaki od njih sudjeluje u počinjenju radnje ili na drugi način bitno pridonese počinjenju kaznenog djela. Prema navedenom, za supočiniteljstvo je odlučno postojanje zajedničke odluke o počinjenju djela i njegovo zajedničko počinjenje koje obuhvaća plan o počinjenju djela i samo počinjenje djela, odnosno supočiniteljstvo se sastoji od subjektivne i objektivne komponente. Subjektivna komponenta (kolektivna počiniteljska volja) je zajednička odluka koja može biti izričita, prešutna i konkludentna. Bitno je da se iz konkretnih činjenica može utvrditi da je svaki od supočinitelja svjestan dogovora i svoje uloge te da pristaje na to. Za ispunjenje objektivne komponente traži se kvalificiranom sudjelovanju u ostvarenju djela, odnosno doprinos supočinitelja mora biti bitan dio ostvarenja plana počinjenja djela, odnosno mora biti vlast nad djelom. Pritom je važno naglasiti da dogovor odnosno donošenje odluke o počinjenju kaznenog djela, osim što ne mora biti izričito, izrijekom rečeno, već može biti i prešutno i konkludento, dogovor ne mora postojati od samog početka. Tako sukcesivno supočiniteljstvo postoji kad se jednoj osobi dok ostvaruje kazneno djelo, prije nego ga dovrši, priključi neka druga osoba kao počinitelj.

Prema svemu navedenom, imajući na umu da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su sva trojica optuženika fizičke atake prema oštećenicima izvjesno poduzeli povodom istog motiva (verbalnog sukoba oštećenog M. M. s optuženim N. A. koji je prema riječima optuženika i svjedoka A. M. bio uzrokom određenih napetosti u kafiću tijekom cijele večeri a nastavio se na kraju večeri između istih sudionika), da je verbalni sukob oštećenika s optuženim N. A. rezultirao fizičkim napadom optuženog N. A. na oštećenog T. M., da se napadu sukcesivno pridružilo ostalo dvoje optuženika dodatno motivirano padom A. M., te povezujući tu činjenicu s prethodno opisanom, pravilno utvrđenom dinamikom inkriminiranog događaja po prvostupanjskom sudu u odnosu na oba oštećenika, suprotno žaliteljima, sud prvog stupnja ispravno zaključuje da je kritične zgode između optuženika postojao prešutni dogovor i zajednička odluka stvorena ad hoc da počine predmetna kaznena djela. I prema mišljenju ovog suda drugog stupnja, kod optuženika je postojala i objektivna i voljna komponenta supočinitelja u nanošenju teških tjelesnih ozljeda oštećenicima, pri čemu je zaista neodlučno tko je zadao koju povredu. Zajednička namjera proizlazi iz zajedničke svijesti i životnog iskustava da su optuženici, udarajući sva trojica dvojicu oštećenika, posebno kad su već oštećenici bili na podu, imali predodžbu o posljedicama svog ponašanja i da su htjeli nastupanje posljedica do kojih je u odnosu na oštećenog M. M. i došlo, dok su kod oštećenog T. M. iste djelomično izostale jer je uspio pobjeći.

Stoga su, po ocjeni ovoga vijeća, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na postupanje optuženika u svemu pravilna i potpuna te su optuženici osnovano proglašen krivim kao supočinitelji za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11. počinjeno u stjecaju s kaznenim djelom pokušaja teškog tjelesnog ozljeđivanja iz čl. 118. st. 1. u svezi s čl. 34. KZ/11.

12. U odnosu na žalbe zbog odluke o kaznama i kaznenim sankcijama

12.1. Optuženi I. B. odluku o kazni kao i o troškovima postupka pobija na način da skreće pozornost sudu kako je svim optuženicima izrečena ista kazna iako je iz samog činjeničnog opisa razvidno da im doprinos u počinjenu kaznenog djela nije isti.

12.2. ODO se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje uvjetne osude jer da je sud prvog stupnja propustio cijeniti kao izrazito otegotne okolnosti na strani optuženika odnos prema žrtvi i nastojanju da oštećenima poprave štetu kao i ponašanje optuženika nakon počinjenih kaznenih djela dok je precijenio značaj olakotnih okolnosti. Prema tvrdnji državnog odvjetnika optuženici tijekom kaznenog postupka oštećenicima nisu uputili ni ispriku za svoje ponašanje, niti su ponudili popraviti štetu, a optuženi N. A. je uz to nakon počinjenja kaznenih djela pobjegao i skoro godinu dana bio nedostupan sudu te je uz to aktivno radio na pronalaženju lažnih svjedoka zbog čega se protiv njega i još dvije osobe vodi kazneni postupak pred Općinskim sudom u Metkoviću broj K-65/2019. Prema mišljenju državnog odvjetnika ovakvim kaznenim sankcijama ne može se postići svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11 te smatra da je pravilnom ocjenom svih okolnosti kaznenih djela i počinitelja uz uvažavanje okolnosti iz čl. 56. st. 2. KZ/11 trebao optuženicima izreći bezuvjetne kazne zatvora uz ocjenu veće kriminalne uloge i doprinosa štetnim posljedicama od strane optuženog N. A. u odnosu na ostale optuženike te potom bezuvjetne kazne zamijeniti radom za opće dobro kako bi se optuženici mogli skrbiti o djeci, ali bi se poslala jasna poruka da se takvo ponašanje neće "nagrađivati" uvjetnim kaznama.

12.3. Suprotno mišljenju optuženog I. B., kao što je već rečeno, u smislu odredbe čl. 36. st. 2. KZ/11, svaki od supočinitelja kažnjava se kao počinitelj pa je irelevantno za utvrđenje kazne koju je radnju poduzeo koji od supočinitelja jer svojom ulogom svaki od supočinitelja prihvaća radnju onog drugog. Točno je da svaki supočinitelj odgovara u granicama svoje namjere, no to znači da jedan supočinitelj ne odgovara za eksces drugog supočinitelja, a o čemu se u predmetnom slučaju ne radi jer je prema pravilno utvrđenom činjeničnom stanju namjera kod svih optuženika bila ista te u njihovom postupanju nije bilo situacija koje bi se mogle tretirati kao eksces. Protivno mišljenju ODO-a sud to što se protiv optuženog Nikice Antunovića aktualno vodi kazneni postupka koji spominje nije okolnost koja se može uzeti u obzir kao otegotna budući da postupak nije završen. Izrazito otegotnom okolnošću ne može se smatrati ni ponašanje optuženika nakon samog događaja jer su oštećenici nastavili liječenje u Sloveniji, a izostanak isprike nema takvu težini koja bi utjecala na izricanje drugačije kaznene sankcije optuženicima. Uz to tvrdnje o značajnijem doprinosu optuženog N. A. nemaju podloge u provedenom dokaznom postupku jer sami oštećenici zapravo veći doprinos daju optuženom Z. S., niti se u kontekstu značaja supočiniteljstva, imajući u vidu konkretne poduzete radnje optuženika može smatrati da je netko od optuženika imao značajniju kriminalnu ulogu u samom događaju.

12.3 I prema stavu ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud valjanom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti na strani optuženika (dotadašnja neosuđivanost svo troje optuženika, protek vremena od izvršenja predmetnog kaznenog djela u kojem razdoblju do donošenja prvostupanjske presude nisu bili evidentirani kao počinitelji novih kaznenih djela, te da je optuženi N. A. otac jednog djeteta, a Z. S. otac dvoje djece koje su dužni izdržavati) i uz otegotnu okolnost na strani svih optuženika koje se prema obrazloženju pobijane presude predstavlja činjenica da su domaći gosti sukobili sa stranim državljanima koji se nalaze na godišnjem odmoru, ispravno postupio kada je optuženike za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. KZ/11 u vezi s čl. 34. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a potom na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po jedne godine uz istodobnu primjenu uvjetne osude s vremenom provjeravanja od tri godina. Po uvjerenju ovog drugostupanjskog suda, takva kaznenopravna sankcija, koju je u optuženju predlagalo i ODO, primjerena je stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobama optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ/11. Uz to, s vremenskim odmakom, a naročito kada je on izraženiji kao u ovom slučaju jer se radi o proteku 8 godina od događaja, svaka kazna kao retributivna i preventivna mjera gubi na svojoj snazi i na određeni se način relativizira kao javna društvena osuda počinitelja za njegovo djelo.

14. Nije osnovana ni žalba optuženog I. B. zbog odluke o troškovima, koju žalbenu osnovu optuženik također konkretno ne argumentira već ju smatra nezakonitom u kontekstu ranije izloženih žalbenih razloga. Stoga je i u ovom dijelu pobijana presuda ispitana po službenoj dužnosti te je utvrđeno da je sud i prilikom odluke o troškovima pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio zakon te je odluka sukladno čl. 148. st. 1. ZKP/08-22 posljedica donošenja osuđujuće presude.

15.. Kako žalbe optuženika i ODO-a nisu osnovane, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-22 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 19. travnja 2023.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Kolenko