Poslovni broj: 4 P-408/21-21
Republika Hrvatska
Općinski sud Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz A., OIB zastupane po punomoćniku G. R., odvjetniku iz O., protiv tuženika N. H. b. d.d. Z. OIB, zastupana po odvjetničkom društvu Ž. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika G. R. i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnice H. Č., 16. ožujka 2023. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 19. travnja 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 219570, potvrđenog kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod posl.br. OV-23335/08 od 02.09.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice I. K. (rođ. S.), OIB: 26 , kao korisnika kredita i VB d.d., pravnog prednika tuženika N.H. B OIB: kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke tuženika, te u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).
II. Nalaže se tuženiku N. H. B. Z. , OIB: isplatiti tužiteljici I. K. OIB: , novčani iznos u visini od 49.259,65 kuna što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 6.537,88 EUR, a koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenljivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužitelju, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog iznosa pretplate pa do isplate, primjenjujući kamatnu stopu do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, na iznose kako slijedi:
Od 01.10.2008 23,24kn/ 3,08 eur Od
03.11.2008 175,33kn/ 23,27eur
Od 01.12.2008 63,69kn/ 8,45 eur od
02.01.2009 187,62 kn/ 24,90 eur
Od 02.02.2009 204,43 kn/ 27,13 eur
Od 02.03.2009 212,91 kn/ 28,26 eur
Od 01.04.2009 192,78 kn/ 25,59 eur
Od 02.05.2009 189,87 kn/ 25,20 eur
Od 01.06.2009 158,31 kn/ 21,01 eur
Od 01.07.2009 130,55 kn/ 17,33 eur
Od 01.08.2009 140,24 kn/ 18,61 eur
Od 01.09.2009 160,84 kn/ 21,35 eur
Od 01.10.2009 213,17 kn/ 28,30 eur
Od 02.11.2009 202,98 kn/ 26,94 eur
Od 01.12.2009 225,19 kn/ 29,88 eur
Od 02.01.2010 253,98 kn/ 33,71 eur
Od 01.02.2010 276,21 kn/ 36,66 eur
Od 01.03.2010 270,53 kn/ 35,91 eur
Od 01.04.2010 314,93 kn/ 41,79 eur
Od 03.05.2010 306,59 kn/ 40,69 eur
Od 01.06.2010 321,05 kn/ 42,61 eur
Od 01.07.2010 451,54 kn/ 59,93 eur
Od 02.08.2010 423,80 kn/ 56,25 eur
Od 01.09.2010 528,31 kn/ 70,12 eur
Od 01.10.2010 472,08 kn/ 62,66 eur
Od 02.11.2010 430,09 kn/ 57,09 eur
Od 01.12.2010 557,14 kn/ 73,94 eur
Od 03.01.2011 642,84 kn/ 85,32 eur
Od 01.02.2011 576,48 kn/ 76,51 eur
Od 01.03.2011 587,84 kn/ 78,02 eur
Od 01.04.2011 544,89 kn/ 72,32 eur
Od 02.05.2011 558,92 kn/ 74,18 eur
Od 01.06.2011 698,60 kn/ 92,72 eur
Od 01.07.2011 719,71 kn/ 95,52 eur
Od 01.08.2011 877,99 kn/ 116,53 eur
Od 01.09.2011 819,56 kn/ 108,77 eur
Od 01.10.2011 728,92 kn/ 96,75 eur
Od 02.11.2011 727,33 kn/ 96,54 eur
Od 01.12.2011 713,76 kn/ 94,73 eur
Od 02.01.2012 748,59 kn/ 99,35 eur
Od 01.02.2012 780,90 kn/ 103,65 eur
Od 01.03.2012 782,64 kn/ 103,88 eur
Od 02.04.2012 760,67 kn/ 100,96 eur
Od 02.05.2012 767,67 kn/ 101,89 eur
Od 01.06.2012 779,07 kn/ 103,40 eur
Od 02.07.2012 766,35 kn/ 101,71 eur
Od 01.08.2012 764,22 kn/ 101,43 eur
Od 01.09.2012 751,27 kn/ 99,71 eur
Od 01.10.2012 725,62 kn/ 96,30 eur
Od 02.11.2012 756,21 kn/ 100,36 eur
Od 01.12.2012 764,00 kn/ 101,40 eur
Od 02.01.2013 761,08 kn/ 101,01 eur
Od 01.02.2013 713,81 kn/ 94,74eur
Od 01.03.2013 744,63 kn/ 98,83eur
Od 02.04.2013 751,82 kn/ 99,78eur
Od 02.05.2013 736,13 kn/ 97,70eur
Od 01.06.2013 693,56 kn/ 92,06eur
Od 01.07.2013 668,38 kn/ 88,71eur
Od 01.08.2013 689,85 kn/ 91,55eur
Od 02.09.2013 705,24 kn/ 93,60eur
Od 01.10.2013 741,98 kn/ 98,47eur
Od 02.11.2013 721,04 kn/ 95,70eur
Od 02.12.2013 728,98 kn/ 96,75eur
Od 02.01.2014 735,90 kn/ 97,67eur
Od 01.02.2014 749,37 kn/ 99,46eur
Od 01.03.2014 764,99 kn/ 101,53eur
Od 01.04.2014 755,82 kn/ 100,32eur
Od 02.05.2014 739,60 kn/ 98,16eur
Od 02.06.2014 730,81 kn/ 96,99eur
Od 01.07.2014 732,35 kn/ 97,20eur
Od 01.08.2014 751,81 kn/ 99,79eur
Od 01.09.2014 771,16 kn/ 102,35eur
Od 01.10.2014 768,30 kn/ 101,97eur
Od 15.11.2014 814,52 kn/ 108,10eur
Od 15.12.2014 792,09 kn/ 105,13eur
Od 15.01.2015 793,69 kn/ 105,34eur
Od 16.02.2015 791,47 kn/ 105,05eur
Od 16.03.2015 790,11 kn/ 104,87eur
Od 15.04.2015 781,68 kn/ 103,75eur
Od 15.05.2015 781,60 kn/ 103,74eur
Od 15.06.2015 781,60 kn/ 103,74eur
Od 15.07.2015 781,60 kn/ 103,74eur
Od 17.08.2015 781,59 kn/ 103,73eur
Od 15.09.2015 781,64 kn/ 103,74eur
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku N. H. B. Z, OIB: 5, isplatiti tužiteljici I. K., OIB: prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.923,30eura/ 14.491,10 kuna, s pripadajućim zateznim kamatama u visini stope zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je dana 02. rujna 2008. godine, s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb, sklopila Ugovor o kreditu broj 219570, ovjeren kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OV-23335/08 od 02. rujna 2008. godine, prema kojem joj je prednik tuženika kao kreditor, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.799,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan korištenja, da je istim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 392,78 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća, koji dospijevaju na naplatu svakog 01. (prvog) u mjesecu, počevši od 01.10.2008. Nadalje navodi da je ugovorena je redovna kamata u visini od 6,10% godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, da se kamata naplaćivala zajedno s anuitetom, i bila vezana uz CHF te se kroz razdoblje vraćanja kredita povećala. Nadalje u tužbi navodi da joj je kredit isplaćen u rujnu 2008. godine, dok je isti u cijelosti isplatila i zatvorila u rujnu 2015. godine, da je za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je sa početnih 6,10 % godišnje mijenjana na štetu tužitelja jednostranom Odlukom banke kreditora i to dana 01.09.2009. na 6,80 %, te je ostala u toj visini sve do 01.04.2015. godine kada je Odlukom banke izmijenjena na 5,99%. Nadalje navodi da se sjeća kako joj je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nametnut tipski Ugovor u kojemu je kamatna stopa promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećoj za devize na dan dospijeća uz napomenu da joj nije dana mogućnost bilo kakvog pregovaranja ili utjecaja na takve odredbe Ugovora i Odluke tuženika. Nadalje navodi da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, ovdje banke, to ovom tužbom postavlja i zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivim kamatama i valutnoj klauzuli. Tužiteljica se nadalje poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. god. koja u točki II. potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je ista presuda potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. god., a i Vrhovni sud RH je dana 20.03.2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 god. u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2018. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.
Nadalje, se tužiteljica poziva i na pravomoćnu presudom Visokog trgovačkog suda br:
Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. koja u točki I. potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3.,
4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
Stoga tužiteljica predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 219570 , u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke tuženika, te u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da naloži tuženiku da joj isplati novčani iznos od 6.537,88 eura, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
2.Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani. Prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti , te prigovor zastare potraživanja. Nadalje, navodi da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe, a da sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Također navodi da kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96.
ZZP . Tuženik također ističe da iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 219570 , prometnu karticu po kreditu, Jednostrane odluke banke, otplatnu tablicu, te je izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku T. V.. Vl. I. K d.o.o. O.. Sud je odbio prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja, imajući u vidu stav Vrhovnog suda RH iz presude poslovni broj br . Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Pored navedenog, valja navesti da je dokaz saslušanjem stranaka supsidijarni dokaz koji se provodi u situaciji kada nema drugih dokaza ili kada unatoč izvedenim dokazima sud utvrdi da je to potrebno za utvrđenje važnih činjenica.
U konkretnom slučaju, važne činjenice su utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrđivati saslušanjem tužitelja jer je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a upravo to je utvrđeno kolektivnom presudom čiji učinak je obvezujući.
Navedeno potvrđuje i Europski sud za ljudska prava ( dalje ELJSP) odlučujući o zahtjevima OTP banka d.d. i drugih banaka protiv RH ( zahtjev broj 38541/21) od 8. 11. 2022. ( objavljene 1. 12. 2022.) a vezano za navodnu nepoštenost postupka u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i povrede načela jednakosti stranaka u postupku iz razloga jer domaći sudovi nisu saslušali iskaze klijenata banka i službenika banke koji su pregovarali o dotičnim ugovorima, sud Europske unije smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno i da su Visoki Trgovački sud u Ustavni sud obrazložili u tom kolektivnom potrošačkom sporu da iskazi klijenata podnositelja banka nisu bili odlučujući, niti se pobijana presuda temelji na tim dokazima.
ELJSP je utvrdio da banke podnositeljice nisu bile znatno neravnopravni položaj u odnosu na suprotnu stranku i da ništa ne ukazuje da tužene banke nisu imale kontradiktoran postupak, da nisu mogle iznositi argumente i dokaze koje su smatrale relevantnim za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovitu osporavati argumente i dokaze koje je iznijela druga strana, jer sve njihove argumente koji su bili relevantni za rješenje predmeta propisano su saslušali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, utvrđeno je da ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki način bio nepošten
4.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8.
Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa od 6.537,88 eura, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine kamatne stope i tečaja za CHF.
5.Nesporno je:
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2. 9. 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 219570 na iznos od 26.799,13 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,
- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama VB d.d., te na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,10 %,
- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 392,78 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,
- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 1.10. 208. do 1. 9. 2009. 6,10% od 1. 10. 2009. do 15. 3. 2015., 6,80% te od 15. 4. 2015. do 15. 9. 2015. 5,99%
6.Sporno je:
-
da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.
-
da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,
-
da li je nastupila zastara utuženog potraživanja
-
sporna je nadležnost Općinskog suda u Vinkovcima.
7. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti sud je ocijenio neosnovanim.
Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 219750. Odredbama navedenog ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
7.1. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema članku 3. navedene Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe članka 6. navedene Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastavili važiti i bez tih nepoštenih odredaba kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
7.2. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.
7.3.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud
Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s
Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
7.4.Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020.
7.5.U konkretnom slučaju stranke su točkom 11.4. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke,
koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Iz tužbe je razvidno da je predloženo saslušanje tužiteljice, dakle, ona bi trebala putovati iz Vinkovaca u Zagreb, a što se tiče izbora punomoćnika, valja reći da nije neuobičajeno da se izbor punomoćnika ne zasniva samo na izboru s liste punomoćnika – odvjetnika koji bi imali sjedište u Zagrebu, nego se taj izbor često zasniva i na odnosu povjerenja i u odnosu na punomoćnika – odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu stanovanja tužitelja upravo radi neposrednije a time i bolje komunikacije o predmetu spora. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost
Općinskog suda u Zagrebu
7.6.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a).
7.7.Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPP-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.
7.8. Slijedom navedenog sud je donio odluku kao u izreci rješenja
8.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,
a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
9.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 Sanchez Morchillo i Abril Garcia od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
10.Nadalje st. 4. čl. 81. ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke tuženika, nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.
Slijedom navedenog sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. 4. 2015. i Ustavnog suda RH U-III- 2605/15 od 13. 12. 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2221/18 od 13. 9. 2019. odluku Vrhovnog suda RH Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. kojom odlukom Vrhovni sud samo potvrđuje svoju odluku br. Rev 2868/18 od 12. 2. 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
11. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 255. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastrijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostalog odlučio i u dijelu veznom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluku broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge „Franak“ 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 -10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 15. 9. 2021.
12. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku T. V., stalnom sudskom vještaku.
Iz nalaza i mišljenja proistječe da je uslijed promjenjive kamatne stope tužiteljica preplatila 72 anuiteta u iznosu od 564,74 CHF što po srednjem tečaju HNB na dan početka korištenja kredita iznosi 2.506,54 kune, da od 84 obračunata anuiteta Banka je obračunala 12 anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi 6,10%, kod 66 anuiteta je tužiteljici obračunala višu kamatnu stopu od početno ugovorene kamatne stope 6,10%, a iako je kod 6 zadnjih anuiteta Banka obračunala nižu kamatnu stopu od početno ugovorene kamatne stope obračunato je više kamate u anuitetima jer je u momentu promjene na nižu kamatnu stopu nedospjela glavnica prema stvarno realiziranome otplatnome planu na koju se obračunava kamata bila puno viša od nedospjele glavnice u početnome planu, a sve to je posljedica promjenjive kamatne stope.
Nadalje vještak u nalazu navodi da je tužiteljica s osnove tečajnih razlika zbog CHF valutne klauzule preplatila kreditu u iznosu od 46.753,11 kuna u svih 84 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan dospijeća anuiteta po kojemu je anuitet stvarno plaćen, bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita (isplate kredita tužiteljici).
Tužiteljici je kredit isplaćen dana 03.09.2008. godine kada je srednji tečaj HNB na dan početka korištenja kredita iznosio 4,438369 kuna za 1 CHF.
Vještak u nalazu nadalje navodi da nema manje plaćenih razlika, samo preplaćene na obje okolnosti, da je na obje okolnosti preplaćeno anuiteta u iznosu od 49.259,65 kuna što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 6.537,88 EUR i to zbog promjenjive kamatne stope preplaćeno je kamate u 72 u iznosu od 2.506,54 kune, što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 332,68 EURa, te da je zbog CHF valutne klauzule preplaćeno je 46.753,11 kuna tečajnih razlika u svih 84 anuiteta što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 6.205,20 EURa .
15. Nalaz i mišljenje vještaka T. V., sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.
Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem.
15.1.Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos na ime razlike više uplaćene kamate iznos od kuna, te se po osnovi tečajne razlike 29.603,56 kuna.
Tužitelj podneskom od 2. 3. 2022. potražuje na ime više uplaćene kamate iznos od 332,68 eura, te po osnovi tečajne razlike iznos od 6.205,20 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.
Tako postavljeni tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti u osnovanim.
16.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 6,10% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 6,10% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.
Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.
Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.
Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe iz čl. 2.,
4., 8. i 11. 2. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
17.Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim te je donio odluku kao u izreci.
18. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a,
propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.537,88 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 199,08 eura, za sastav tri obrazložena podneska od 10. 5. 2022., 17. 5. 2022. i 21.11.2022., za zastupanje na ročištima od 28.9.2022.
i 16. 3. 2023. po 199,08 Eura, odnosno ukupno 1.194,48 eura, što uvećano za
PDV iznosi 1.493,10. Sud je nadalje priznato tužitelju trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,25 eura, te na ime sudske pristojbe na presudu iznos od 108,50
eura, te troškove vještačenja u iznosu od 265,45 kuna. Stoga tužitelju pripada ukupan trošak u iznosu od 1.923,30 eura.
18.1 Tužitelju, kao nepotreban za vođenje ovoga postupka, nije priznat trošak izrade vještačenja prije pokretanja postupka, trošak sudske pristojbe na tužbu, budući da ista nije plaćena do dana donošenja presude, te trošak eventualnog pristupa na ročište za objavu presude, jer punomoćnik tužitelja odmah po objavi presude ima mogućnosti preuzimanja izvornika presude s e-oglasne ploče suda.
U Vinkovcima, 19. travnja 2023.
sudac; Marija
Pavlović
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.
Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.
OBAVIJEST;
1. – punomoćni tužitelja
2. – punomoćnik tuženika
